9.
Svici
Za ovu knjigu nije važno navesti sve tekstove za koje je poznato da
su bili pronađeni u Kumranu. ili, pak, prevedeni i objavljeni. Mnogi
od njih zanimljivi su jedino stručnjacima. Veliki broj tekstova čine
tek mali fragmenti, čiji se kontekst i značaj danas ne mogu rekonstruirati.
Brojni rukopisi predstavljaju komentare različitih knjiga
Staroga zavjeta, kao i drugih židovskih djela poznatih kao apokrifi i
pseudoepigrafi. No, za ovu je knjigu važno spomenuti nekoliko
kumranskih dokumenata čiji je sadržaj posebno značajan. Među
ovima, dva će se dokumenta pokazati ne samo najpoučnijima, već,
doista, i najkontroverznijima.
»Bakreni svitak«
Pronađen u Kumranu, u špilji 3, »Bakreni svitak« jednostavo nabraja,
na suhoparan način jednoga popisa, šezdeset i četiri mjesta
gdje je, navodno, bilo skriveno blago u zlatu, srebru i dragocjenim
religioznim posudama. Mnoga od tih skrovišta nalaze se na području
samoga Jeruzalema, a neka ispod jeruzalemskog Hrama ili uza nj.
Ostala se nalaze u obližnjoj okolici, a možda i na udaljenijim mjestima,
poput Kumrana. Ako su brojke koje navodi svitak točne, ukupna
težina blaga doseže šezdeset i pet tona srebra, i dvadeset i šest tona
zlata, što bi, prema današnjim cijenama, iznosilo oko 30 milijuna
funti. Nije to posebno dojmljiva svota kako bi se možda moglo
očekivati (jedna potonula španjolska galija iznjedrila bi mnogo više),
no religiozni i simbolični značaj takvoga blaga nadilazi svaku
njegovu novčanu vrijednost. Iako to nije javno obznanjeno u trenutku
kada je sadržaj »Bakrenog svitka« po prvi put otkriven, u tekstu je
vrlo jasno naznačeno kako blago potječe iz jeruzalemskog Hrama,
odakle je bilo izneseno i skriveno, vjerojatno kako bi ga se sačuvalo
od rimskih osvajača. Mogli bismo, stoga, zaključiti, da »Bakreni
svitak« datira iz vremena rimske invazije, 68. godine. Kao što smo
već naglasili, određeni članovi međunarodnog tima, poput profesora
Crossa i preminuloga oca Milika, držali su blago u potpunosti
izmišljenim. Većina današnjih znanstvenika, međutim, mišljenja je
da je ono doista postojalo. Usprkos tome, pokazalo se nemogućim
pronaći mjesta na kojima je, navodno, blago bilo pohranjeno. U
uputstvima i naznakama koje se na njih odnose, korištena su odavna
izgubljena mjesna imena, a opća konfiguracija i izgled toga područja
do neprepoznatljivosti su izmijenjeni tijekom dvije tisuće godina i
neprekidnih ratova.
Međutim, 1988. godine, nešto sjevernije od špilje u kojoj je bio
pronađen »Bakreni svitak«, otkriveno je još nešto. Ovdje, u drugoj
špilji, oko 1 metar ispod površine, iskopan je mali vrč, koji datira iz
vremena Heroda i njegovih neposrednih nasljednika. Vrč je očigledno
smatran vrlo dragocjenim, te je s velikom pažnjom umotan u zaštitni
pokrov od palminih vlakana. Pokazalo se da vrč sadrži gusto crveno
ulje koje, prema kemijskoj analizi, ne nalikuje nijednom danas poznatom
ulju. Prihvaćeno je mišljenje da se radi o dragocjenom balzamovom
ulju, koje se, kako je poznato, proizvodilo u obližnjem Jerihonu,
a prema tradiciji, upotrebljavano je prilikom pomazanja zakonitih
izraelskih kraljeva. Međutim, ovo je nemoguće pouzdano ustvrditi,
jer je balzamovo drvo izumrlo prije, otprilike, tisuću i petsto godina.
Ako je ulje doista balzamovo, ono je moglo predstavljati dio
blaga o kojemu je govorio »Bakreni svitak«. U svakom slučaju, bio bi
to sasvim neprimjeren i skupocjeni luksuz za jednu asketsku zajednicu
koja je, navodno, živjela izoliranim životom u pustinji. Međutim,
kao što nam je već poznato, jedno od najznačajnijih obilježja »Bakrenog
svitka« jest u tome što o Kumranu uopće ne govori kao o izdvojenoj
zajednici. Naprotiv, čini se da svitak ukazuje na veze između
kumranske zajednice i frakcija povezanih s jeruzalemskim Hramom.
»Pravilo zajednice«
Pronađeno u špilji 1 u Kumranu, »Pravilo zajednice«, kao što smo
vidjeli, bavi se obredima i pravilima koji uređuju život u pustinjskoj
zajednici, uspostavljajući hijerarhiju vlasti unutar nje. U njemu su
navedeni naputci za »Gospodara« zajednice i različite, njemu podređene,
službenike. »Pravilo« također specificira načela ponašanja i
predviđa kazne za njihovo kršenje. Tako je, primjerice, za onoga »tko
namjerno izrekne laž« određena »pokora u trajanju od šest mjeseci.«
Tekst započinje objavljivanjem temeljnih postavki prema kojima se
zajednica definira i uređuje. Svi njezini članovi moraju ući u »Savez
s Bogom, kako bi se pokoravali svim Njegovim zapovijedima«; a
onaj koji se bude pokoravao, bit će »očišćen od svih svojih grijeha«.
Od najvećega je značaja bilo pristajanje uz Zakon. Među različitim
imenima kojima su nazivali članove kumranske zajednice nalazimo i
»čuvare Saveza«, te one koji »gorljivo slijede Zakon«.
Jedan od obreda koji navodi »Pravilo« jest i onaj čišćenja i očišćenja
krštenjem, i to ne samo jednom, već, očigledno, svaki dan.
Specificirane su, također, i svakodnevne molitve, u zoru i sumrak,
koje su uključivale i čitanje Zakona. Spominje se i obredno očišćen
»Objed zajednice«, koji je vrlo sličan, kako potvrđuju i drugi svici,
»Posljednjoj večeri« takozvane »rane Crkve«.
»Pravilo zajednice« govori i o »Savjetu« zajednice, koji je bio sastavljen
od dvanaestorice muškaraca i, vjerojatno, još trojice svećenika.
Već smo govorili o zanimljivim odjecima slika »ugaonog kamena« i
»kamena temeljca«, vezanih uz Savjet zajednice. No, svitak izjavljuje i
da će Savjet »postojano i krotko čuvati vjeru u Zemlji, i okajavati
grijehe svojim presudama i trpljenjem žalosti zbog nesreće«.
U svojemu žarkom nastojanju da kumransku zajednicu odvoje od
Isusa i njegovih sljedbenika, znanstvenici koji zastupaju sporazumno
tumačenje međunarodnog tima naglašavaju kako kumranska učenja
ne sadrže ideju okajanja, te da se Isus u najvećoj mjeri razlikuje od
»Učitelja pravednosti« upravo po svojoj doktrini okajanja. »Pravilo
zajednice«, međutim, pokazuje, kako je okajanje bilo prisutno u
Kumranu, jednako kao i među Isusom i njegovim sljedbenicima, u
takozvanoj »ranoj Crkvi«.
Konačno, »Pravilo zajednice« uvodi i pojam Mesije, ili bolje
Mesija, u množini. Članovi zajednice, »hodajući putem savršenstva«,
