Kumranski spisi,Knjiga Henokova/rasprava
Prikazujem rezultate 1 do 10 od 10

Tema: Kumranski spisi,Knjiga Henokova/rasprava

  1. #1
    Veoma poznat
    Učlanjen
    29.03.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    tamo gdje idem
    Poruke
    10.312
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano Kumranski spisi,Knjiga Henokova/rasprava

    Ovo neka bude tema za raspravu o kumranskim tekstovim /svici s mrtvog mora pronađeni
    1947 godine + rasprava o knjizi proroka Henoka.
    Starost tekstova se procjenjuje negdje između 300BC-200BC(PRIJE NOVE ERE).
    Dakle ovo su mnogo stariiji tekstovi nego koje crkva ima o svojoj dogmi.
    No još je obavjieno velom tajne jer nisu neke tekstove uopće objelodanili.
    Niti imamo online za pratiti.
    Ja imam dvije stare knjiige od Eugena Webera pa ću ovde postvaljati neke tekstove radi analize .
    Pa tko želi ili ako ima netko nekih pitanja ili ima tekstova neka ubaci za raspravu.



  2. #2
    Veoma poznat
    Učlanjen
    29.03.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    tamo gdje idem
    Poruke
    10.312
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano Re: Kumranski spisi,Knjiga Henokova/rasprava

    III. SVICI S MRTVOG
    ___.MORA


    Dilema o kršćanskom
    pravovjerju
    Postoji gotovo jedinstveno gledište, osim, naravno, među članovima
    samoga međunarodnog tima i Biblijske škole, da povijest istraživanja
    svitaka s Mrtvog mora doista predstavlja »skandal«. Nesumnjivo je
    da u pozadini odugovlačenja, zataškavanja, dvosmislenosti, i ograničenja
    koja su nametnuta na kumranski materijal, postoje neke
    nepravilnosti koje nisu bile podvrgnute ni moralnoj, niti akademskoj
    sankciji. U određenom se smislu, naravno, ove nepravilnosti mogu
    pripisati akademskoj zavisti i suparništvu, te zaštiti prikrivenih interesa.
    Konačno, ugledi i postoje zato da bi bili izgrađeni ili srušeni, a u
    akademskom svijetu nema veće vrijednosti od samoga ugleda. Stoga
    su, barem za pripadnike akademske zajednice, ulozi ponekad uistinu
    visoki.
    Oni će uvijek biti visoki na području povijesnih i arheoloških
    istraživanja gdje nedostaju pouzdani dokazi iz prve ruke. Tome bi
    bilo tako i u slučaju da iznenada na svjetlost dana izađu dokumenti
    koji bi se odnosili na, primjerice, Britaniju Arturova vremena. No, da
    li bi i ovaj materijal bio zataškan na isti način kao i svici s Mrtvog
    mora? I, da li bismo, kao vrhovnog arbitra koji se šulja u pozadini,
    mogli osjetiti sjenovitu prisutnost jedne crkvene institucije kao što je
    to Kongregacija za vjersku doktrinu? Svici iz Nag Hammadija priča
    III. SVICI S MRTVOG
    ___.MORA
    su za sebe. Naravno, istraživanja vezana uz njih pružila su i više nego
    dovoljno prilika za djelovanje prema skrivenim motivima, što se, u
    izvjesnoj mjeri, možda i dogodilo. No, Crkva nije imala prilike zadobiti
    kontrolu nad tekstovima pronađenima kod Nag Hammadija, i
    unatoč postojanju takvih motiva, cjelokupan je korpus materijala iz
    Nag Hammadija vrlo brzo pronašao svoj put u javnost.
    Upletenost Crkve u znanstveni rad vezan uz svitke s Mrtvog
    mora, neizbježno budi crv sumnje. Možemo li zanemariti mogućnost
    uzročne veze između njezina uplitanja, i skandala u koji su se pretvorila
    kumranska istraživanja? Prisiljeni smo upitati se (kao što su se
    pitali i mnogi upućeni »outsideri«), jesu li ovdje bili u pitanju još neki
    prikriveni interesi, veći od samih ugleda pojedinih znanstvenika, kao,
    na primjer, interes kršćanstva i kršćanske doktrine, barem u onome
    smislu kakvima ih predstavlja Crkva i njezina predaja. Od trenutka
    kada su svici s Mrtvog mora prvi put otkriveni, nametalo se jedno,
    sveprožimajuće pitanje, koje je opsjedalo maštu, izazivalo uzbuđenje,
    tjeskobu, a ponekad čak i užas. Obzirom na njihovu blizinu »izvoru«,
    mogu li ovi tekstovi, koji (za razliku od Novog zavjeta), još nisu bili
    dirani niti redigirani, otkriti nešto novo i značajno o podrijetlu kršćanstva,
    takozvanoj »ranoj Crkvi« u Jeruzalemu, ili čak o samome Isusu?
    Mogu li oni sadržavati nešto kompromitirajuće, što bi izazvalo, ili,
    pak, pobilo ustanovljenu predaju?
    U svakom slučaju, službeno je tumačenje pokazalo kako tome
    nije tako. Naravno, ne postoji ništa na temelju čega bismo mogli zaključiti
    da je međunarodni tim provodio bilo kakvu vrstu namjernog
    ili sistematičnog krivotvorenja dokaza. Međutim, što se tiče oca de
    Vauxa, uz ova su istraživanja bili vezana njegova najdublja osobna
    uvjerenja, koja su morala izvršiti neki utjecaj. Ključni čimbenik u
    određivanju važnosti svitaka i njihove povezanosti (ili nedostatak
    veze) s kršćanstvom, bilo je, naravno, datiranje rukopisnog materijala.
    Jesu li svici bili pred - ili post - kršćanski? U kojoj se mjeri
    poklapaju s Isusovim aktivnostima oko 30. god. posl. Kr., i Pavlovim
    poslanicama koje su nastale između 40. i 65. god. posl. Kr., te
    sastavljanjem evanđelja, između 70. i 95. godine? Bez obzira na
    datum nastanka koji im se pripisuje, oni bi mogli predstavljati izvor
    neprilika za kršćanstvo. No, ne i u svakom slučaju. Ako bi im se,
    primjerice, odredilo podrijetlo iz vremena prije kršćanske ere, oni bi
    predstavljali prijetnju u smislu kompromitiranja Isusove izvornosti i
    jedinstvenosti, odnosno, mogli bi pokazati kako neke njegove riječi i
    ideje nisu u potpunosti njegove, već da su one izraz misli, učenja i
    predaje koji su tada tvorili »glavnu struju«. Ako, pak, svici potječu iz
    vremena Isusova života, ili iz razdoblja neposredno nakon njegove
    smrti, pokazali bi se, time, još neugodnijima. U tom bi ih se slučaju
    moglo upotrijebiti kao dokaz da je »Učitelj Pravednosti« koji u njima
    figurira bio sam Isus, i da ga njegovi suvremenici nisu smatrali
    božanskom osobom. Štoviše, svici su sadržavali ili implicirali određene
    pretpostavke koje su se suprotstavljale kasnijoj predodžbi
    »ranoga kršćanstva«. Sadržavali su, primjerice, izjave militantnog
    mesijanskog nacionalizma, do tada povezivanog jedino sa zelotima,
    dok je Isus smatran ne-političnim, i spremnim da »caru dade carevo«.
    Moguće je i to da svici pokažu kako Isus nikada nije ni sanjao o
    osnivanju nove religije ili kršenju židovskog Zakona.
    Dokazi se mogu tumačiti na brojne načine, od kojih su neki
    manje neugodni za kršćanstvo od drugih. Stoga ne treba čuditi da je,
    obzirom na okolnosti, de Vaux nastojao promicati manje kompromitirajuća
    tumačenja. Tako je, iako to nikada nije bilo izričito naglašeno,
    prevladala potreba da se dokaz tumači u skladu s određenim vladajućim
    načelima. Koliko je god to bilo moguće, svici i njihovi autori
    morali su ostati podalje od »ranog kršćanstva« kakvim ga opisuje
    Novi zavjet, te od glavne struje judaizma 1. stoljeća iz kojeg je ono i
    poteklo. Upravo je pristajanje uz ovakva načela ustanovilo pravovjernost
    tumačenja i iznjedrilo znanstvenički konsenzus.
    Tako su otac de Vaux i njegov tim, u svome tumačenju tekstova
    svitaka, došli do zaključaka koji su potvrdili određena opća načela,
    od kojih je najvažnija moguće sažeti na sljedeći način:
    1. Smatra se da su kumranski tekstovi nastali u vrijeme mnogo
    prije kršćanske ere.
    2. Svici se smatraju djelom jedne izdvojene zajednice, neortodoksne
    »sekte« na periferiji judaizma, izdvojene iz glavnih
    struja društvene, političke i religiozne misli toga vremena.
    Članovi zajednice nisu imali nikakve veze s militantnim
    revolucionarnim i mesijanskim nacionalizmom branitelja
    Masade.
    3. Kumranska je zajednica najvjerojatnije bila uništena tijekom
    općega ustanka u Judeji, između 66. i 73. godine, za sobom
    ostavivši svoje dokumente, skrivene u sigurnosti obližnjih
    špilja.
    4. Vjerovanja kumranske zajednice predstavljena su potpuno
    različitima od kršćanstva, a »Učitelj Pravednosti«, zato što
    nije opisan kao božanska osoba, nije mogao biti izjednačen s
    Isusom.

  3. #3
    Veoma poznat
    Učlanjen
    29.03.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    tamo gdje idem
    Poruke
    10.312
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano Re: Kumranski spisi,Knjiga Henokova/rasprava

    5. Budući da je Ivan Krstitelj bio i suviše blizak učenjima kumranske
    zajednice, nije smatran »kršćaninom« u istinskom
    smislu te riječi, već »samo« prethodnikom kršćanstva.
    Postoje, međutim, brojne sličnosti između kumranskih tekstova, kao
    i zajednice unutar koje su nastali, i kršćanskih tekstova i takozvane
    »rane Crkve«. Mnoge od tih sličnosti vidljive su i na prvi pogled.
    Kao prvo, obred krštenja, sličan onome koji predstavlja jedan od
    središnjih sakramenata kršćanstva, postojao je i u kumranskoj zajednici.
    Prema tekstu jednog od svitaka s Mrtvog mora, poznatog kao
    »Pravilo zajednice«, novoprihvaćeni će član »biti očišćen od svih
    svojih grijeha duhom svetosti koji ga sjedinjuje s istinom... A kada
    njegovo tijelo bude poškropljeno i posvećeno vodom očišćenja, on
    će biti učinjen čistim poniznim pokoravanjem svoje duše svim
    zapovijedima Božjim.«
    Drugo, Djela apostolska govore kako članovi »rane Crkve« drže
    sve stvari u zajedničkom vlasništvu: »Mnoštvo je vjernika bilo jedno
    srce i jedna duša. Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo,
    već je među njima sve bilo zajedničko. Apostoli su vrlo odvažno
    svjedočili za uskrsnuće Gospodina Isusa, i velika je milost bila nad
    njima svima. Među njima, dakako, nitko nije oskudijevao, jer bi svi
    posjednici zemljišta i kuća to prodavali, te novac od prodanih stvari
    donosili i stavljali pred noge apostolima. Tada se to dijelilo svakom
    pojedincu prema njegovim potrebama.« Na samome početku »Pravila
    zajednice« stoji da će »Svi... u Zajednicu donijeti svoja znanja,
    sposobnosti i imovinu...« Nadalje, »Oni će zajedno jesti i moliti...«
    O novopridošlom članu »Pravilo zajednice« govori: »Njegova će
    imovina pripasti Zajednici kojoj će on ponuditi svoj savjet i mišljenje
    «.
    Djela apostolska (Djela, 5:1-11) prepričavaju priču o izvjesnom
    Ananiji i njegovoj ženi, koji su zatajili neka od dobara koja su trebali
    darovati »ranoj Crkvi« u Jeruzalemu. Oboje su umrli, pogođeni
    osvetoljubivom božanskom silom. Za ovakav prijestup, pripadnici
    kumranske zajednice bili su kažnjavani mnogo blažom kaznom koja
    se, prema »Pravilu zajednice«, sastojala od šestomjesečne pokore.
    Treće, prema Djelima, vodstvo »rane Crkve« u Jeruzalemu sastojalo
    se od dvanaestorice apostola. Među njima, kako navodi poslanica
    Galaćanima, trojica - Jakov (»Gospodinov brat«), Ivan i Petar imali
    su poseban autoritet. Prema »Pravilu zajednice«, Kumranom je upravljao
    »Savjet« sastavljen od dvanaestorice pojedinaca. Spominju se,
    također, i tri svećenika, iako tekst ne pojašnjava jesu li oni bili među
    dvanaestoricom iz »Savjeta«, ili odvojeni od njega.
    Četvrto, i najvažnije, kumranska je zajednica, baš kao i »rana
    Crkva«, bila specifično mesijanskog usmjerenja, kojim je dominiralo
    vjerovanje u neizbježan dolazak barem jednog novog »Mesije«. Obje
    su postulirale živopisnu i karizmatičnu figuru, čija ih je osobnost
    poticala na djelovanje, i čija su učenja oblikovala temelje njihovih
    uvjerenja. U »ranoj Crkvi«, ta je osoba, naravno, bio Isus. U kumranskim
    tekstovima, taj je čovjek poznat kao »Učitelj Pravednosti«.
    Ponekad se čini kako se kumranski tekstovi, u svojim portretima
    »Učitelja Pravednosti«, odnose na samoga Isusa; doista, nekoliko je
    znanstvenika bilo upravo takvoga stajališta. Istina, »Učitelj Pravednosti
    « nije opisan kao božanska osoba, no, to nije bio ni Isus, sve do
    izvjesnog vremena nakon njegove smrti.
    Ako su kumranski tekstovi i oni »rane Crkve« izražavali neke
    zajedničke ideje, zamisli ili načela, oni su, također, slični i po svojemu
    imaginariju i frazeologiji. »Blago krotkima«, govori Isus, u možda
    najčuvenijoj rečenici iz Propovijedi na Gori, »jer oni će baštiniti
    zemlju« (Mat. 5:5) Ova izjava potječe iz Psalma 37:11: »Zemlju će
    posjedovati krotki, obilje mira oni će uživat.« Isti je psalam bio od
    posebnoga značaja i za kumransku zajednicu. Svici s Mrtvog mora
    objašnjavaju njegov smisao: »Protumačeno, ovo se odnosi na zajednicu
    Siromašnih...« »Zajednica Siromašnih« (ili »krotkih«), jedno je
    od imena kojima je kumranska zajednica sebe nazivala. No, sličnosti
    ima još: »Blaženi siromašni duhom, jer njihovo je kraljevstvo
    nebesko«, propovijeda Isus (Mat. 5:3); »Ratni svitak« iz špilje 1
    izjavljuje: »U siromašnima duhom leži moć...«. Doista, cijelo
    Evanđelje po Mateju, a posebice poglavlja 10 i 18, sadrži metafore i
    terminologiju koje su, ponekad, gotovo jednake onima iz »Pravila
    zajednice«. U Evanđelju po Mateju (Mat. 5:48), primjerice, Isus
    naglašava ideju savršenstva: »Dakle: budite savršeni kao što je
    savršen i Otac vaš nebeski!« »Pravilo zajednice« govori o onima
    »koji, prema zapovijedi Božjoj, hodaju putem savršenstva«. Neće,
    objavljuje dalje tekst, »biti milosti za one koji skrenu s puta... niti
    utjehe... sve dok njihov put ne postane savršen«. U Evanđelju po
    Mateju 21:42, Isus se poziva na Izaiju 28:16, podsjećajući na Psalam
    118:22: »Zar niste nikad čitali u Pismima: 'Kamen koji odbaciše
    graditelji postade ugaonim kamenom; to je djelo Gospodnje, ono je
    divno u našim očima.'« »Pravilo zajednice« poziva se na isti izvor,
    izjavljujući kako će »Savjet Zajednice... biti onaj nosivi zid, onaj
    dragocjeni ugaoni kamen«.

  4. #4
    Veoma poznat
    Učlanjen
    29.03.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    tamo gdje idem
    Poruke
    10.312
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano Re: Kumranski spisi,Knjiga Henokova/rasprava

    Ako kumranski svici i evanđelja predstavljaju jedni drugima
    odjek, to je još očitije između svitaka i pavlinskih tekstova - Djela
    apostolskih i Pavlovih poslanica. Ideja »svetosti«, primjerice, kao i
    sama riječ »sveto«, uobičajene su u kasnijem kršćanstvu, ali dojmljive
    u kontekstu svitaka s Mrtvog mora. Uvodna rečenica iz »Pravila
    zajednice« govori: »Gospodar će podučavati svece kako da žive u
    skladu s Knjigom pravila zajednice...« Pavao, u svojoj poslanici
    Rimljanima (15:25-7), rabi terminologiju »rane Crkve«: »A sada
    idem u Jeruzalem u službi svetih, jer su Makedonija i Ahaja odlučile
    pružiti neku pomoć siromasima među svetima u Jeruzalemu. Istina,
    to su same odlučile, a one su im i dužne, jer, ako su pogani postali
    sudionici njihovih duhovnih dobara, dužni su im poslužiti svojim
    zemaljskim dobrima.«
    Uistinu, Pavao je posebno izdašan u uporabi kumranskih izraza i
    slika. Jedan od kumranskih tekstova, na primjer, govori o »svima
    onima koji poštuju Zakon u Kući Judinoj, i koje će Bog izbaviti...
    zbog njihovih patnji i vjere njihove u Učitelja Pravednosti«.13 Pavao,
    naravno, pripisuje slične otkupiteljske moći vjeri u Isusa. Spasenje
    se, kaže on u poslanici Rimljanima, ostvaruje vjerom u Isusa Krista:
    »A sada se nezavisno od Zakona očitovala Božja pravednost za koju
    svjedoče Zakon i Proroci, i to pravednost Božja po vjeri u Isusa
    Krista za sve koji vjeruju - nema razlike, jer su svi sagriješili i lišeni
    su Božje slave.« (Rimljanima 3:21-23) U poslanici Galaćanima
    (2:16-17), on objavljuje: »Ali kako znamo da čovjeka ne opravdava
    vršenje Zakona, nego samo vjera u Isusa Krista, to smo i mi prigrlili
    vjeru u Krista Isusa da bismo se opravdali vjerom u Krista a ne
    vršenjem Zakona. Jer, vršenje Zakona »neće nikoga opravdati«. Pa
    ako smo i mi sami, time što smo tražili da se opravdamo Kristom
    svrstani među grješnike, nije li onda Krist u službi grijeh?« Sasvim je
    jasno da su Pavlu bile poznate metafore, govorne figure, rečenični
    sklopovi i retorika koju je upotrebljavala kumranska zajednica u
    svome tumačenju starozavjetnih tekstova. Kako ćemo vidjeti,
    međutim, njegovo je znanje služilo sasvim drukčijoj svrsi.
    U maloprije navedenom citatu njegove poslanice Galaćanima,
    Pavao ne pridaje Zakonu nikakvo posebno značenje. U kumranskim
    tekstovima, međutim, Zakon je od najvećega značaja. »Pravilo zajednice
    « započinje riječima: »Gospodar će podučavati svece kako da
    žive u skladu s Knjigom pravila zajednice, da bi oni mogli tražiti
    Boga... i činiti pred Njim dobro, kako je zapovijedao preko Mojsija i
    svih proroka, slugu Njegovih...« »Pravilo zajednice« kasnije objavljuje
    da će svatko tko »prekrši makar jednu riječ Mojsijeva Zakona,
    ili bilo koji njegov dio, biti protjeran« i da će Zakon trajati »dokle
    god bude trajala vladavina Sotone« U svome strogom pristajanju
    uz Zakon, doimlje se kako je Isus bliži kumranskim tekstovima
    negoli Pavlu. U Propovijedi na Gori (Mat. 5:17-19), Isus je svoje
    stavove učinio potpuno jasnima - stavove koje će Pavao kasnije
    iznevjeriti:
    Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne
    dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem
    vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna
    kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne
    ostvari. Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih
    zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u
    kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i
    naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.

  5. #5
    Veoma poznat
    Učlanjen
    29.03.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    tamo gdje idem
    Poruke
    10.312
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano Re: Kumranski spisi,Knjiga Henokova/rasprava

    Ako je Isusovo pristajanje uz Zakon odražavalo stavove unutar kumranske
    zajednice, tada posebnu pozornost treba obratiti na vrijeme
    održavanja Posljednje večere. Biblijske je komentatore stoljećima
    zbunjivala činjenica da se evanđelja međusobno razlikuju u opisivanju
    ovoga događaja. U Evanđelju po Mateju (Mat. 26:17-19),
    Posljednja večera opisana je kao Pashalni objed, a Isus je sljedeći dan
    bio razapet. Međutim, u četvrtom evanđelju (13:1 i 18:28), stoji da je
    Posljednja večera bila održana prije Pashe. Neki su znanstvenici
    pokušali izmiriti ove suprotnosti priznavši da je Posljednja večera
    doista bila Pashalni objed, no, Pashalni objed održan prema drukčijem
    kalendaru. Kumranska je zajednica upotrebljavala upravo
    takav, solarni kalendar, za razliku od lunarnog, kojim se koristilo
    svećenstvo u Hramu. Svaki je kalendar Pashu smještao u drukčije
    vrijeme, a Isus se, očigledno, ravnao prema kalendaru kumranske
    zajednice.
    Nema sumnje da je i kumranska zajednica opisala gozbu koja po
    svojim obrednim obilježjima umnogome nalikuje Posljednjoj večeri
    opisanoj u evanđeljima. »Pravilo zajednice« izjavljuje da će »kada
    stol bude prostrt... Svećenik biti prvi koji će ispružiti svoju ruku kako
    bi blagoslovio prve plodove kruha i mladoga vina«. Još jedan
    kumranski tekst, »Mesijansko pravilo«, dodaje: »oni će se okupiti za
    zajedničkim stolom, kako bijeli, i pili mlado vino... neka nitko prije
    Svećenika ne ispruži svoju ruku nad prvim plodovima kruha i
    mladoga vina... izraelski će Mesija zatim ispružiti svoju ruku nad
    kruhom«.
    Ovaj je tekst bio dovoljan da uvjeri čak i Rim. Prema kardinalu
    Jeanu Danielou, koji je pisao s »Nihil Obstat« iz Vatikana: »Krist je
    najvjerojatnije posljednju večeru održao na Veliku subotu, u skladu s
    esenskim kalendarom.«
    Možemo samo zamisliti reakciju oca de Vauxa i njegova tima kada su
    prvi put otkrili zapanjujuće sličnosti između kumranskih tekstova i
    onoga što je bilo poznato kao »rano kršćanstvo«. Do tada se vjerovalo
    da se Isus pozivao na starozavjetne izvore, te da su njegova učenja
    bila jedinstvena, oblikovana kao poruke, evanđelja i »radosne vijesti«,
    koje nikada prije nisu bile objavljene svijetu. Međutim, sada su
    odjeci ove poruke, a možda i same Isusove drame, ugledali svjetlost
    dana u zbirci drevnih pergamenata sačuvanih u judejskoj pustinji.
    Za agnostičkog povjesničara, a čak i za nedogmatičnog kršćanina,
    takvo bi otkriće bilo iznimno uzbudljivo. Svatko bi se s određenim
    strahopoštovanjem odnosio prema dokumentima koji, u stvari,
    potječu iz vremena kada je Isus sa svojim sljedbenicima hodao
    pješčanim tlom drevne Palestine, na putu između Galileje i Judeje.
    Svatko bi se osjetio bližim samome Isusu. Suhoparne pojedinosti
    Isusove drame i okoline u kojoj se kretao, napokon bi dobile životnost
    i slojevitost koje su bili lišeni punih dvadeset stoljeća. Svici s
    Mrtvog mora nisu bili poput kakve moderne knjige koja obrazlaže
    neku kontroverznu tezu. Oni su predstavljali prvorazredan dokaz
    kojega bi podržala i stroga preispitivanja od strane znanosti
    dvadesetog stoljeća. Međutim, čak bi se i onome koji ni to nije bio
    spreman prihvatiti, nametnula neka pitanja o moralnoj odgovornosti.
    Bez obzira na njegove vlastite sumnje, da li je on, olako, i jednim
    jedinim udarcem, mogao potkopati vjeru, u kojoj su milijuni ljudi
    nalazili utjehu? Za de Vauxa i njegove kolege, koji su djelovali kao
    predstavnici Rimokatoličke crkve, bio je to duhovni i religiozni
    ekvivalent dinamitu, nešto što je do nezamislivih razmjera moglo
    razrušiti čitavu građevinu kršćanskog učenja i vjerovanja.

  6. #6
    Veoma poznat
    Učlanjen
    29.03.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    tamo gdje idem
    Poruke
    10.312
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano Re: Kumranski spisi,Knjiga Henokova/rasprava

    9.
    Svici
    Za ovu knjigu nije važno navesti sve tekstove za koje je poznato da
    su bili pronađeni u Kumranu. ili, pak, prevedeni i objavljeni. Mnogi
    od njih zanimljivi su jedino stručnjacima. Veliki broj tekstova čine
    tek mali fragmenti, čiji se kontekst i značaj danas ne mogu rekonstruirati.
    Brojni rukopisi predstavljaju komentare različitih knjiga
    Staroga zavjeta, kao i drugih židovskih djela poznatih kao apokrifi i
    pseudoepigrafi. No, za ovu je knjigu važno spomenuti nekoliko
    kumranskih dokumenata čiji je sadržaj posebno značajan. Među
    ovima, dva će se dokumenta pokazati ne samo najpoučnijima, već,
    doista, i najkontroverznijima.
    »Bakreni svitak«
    Pronađen u Kumranu, u špilji 3, »Bakreni svitak« jednostavo nabraja,
    na suhoparan način jednoga popisa, šezdeset i četiri mjesta
    gdje je, navodno, bilo skriveno blago u zlatu, srebru i dragocjenim
    religioznim posudama. Mnoga od tih skrovišta nalaze se na području
    samoga Jeruzalema, a neka ispod jeruzalemskog Hrama ili uza nj.
    Ostala se nalaze u obližnjoj okolici, a možda i na udaljenijim mjestima,
    poput Kumrana. Ako su brojke koje navodi svitak točne, ukupna
    težina blaga doseže šezdeset i pet tona srebra, i dvadeset i šest tona
    zlata, što bi, prema današnjim cijenama, iznosilo oko 30 milijuna
    funti. Nije to posebno dojmljiva svota kako bi se možda moglo
    očekivati (jedna potonula španjolska galija iznjedrila bi mnogo više),
    no religiozni i simbolični značaj takvoga blaga nadilazi svaku
    njegovu novčanu vrijednost. Iako to nije javno obznanjeno u trenutku
    kada je sadržaj »Bakrenog svitka« po prvi put otkriven, u tekstu je
    vrlo jasno naznačeno kako blago potječe iz jeruzalemskog Hrama,
    odakle je bilo izneseno i skriveno, vjerojatno kako bi ga se sačuvalo
    od rimskih osvajača. Mogli bismo, stoga, zaključiti, da »Bakreni
    svitak« datira iz vremena rimske invazije, 68. godine. Kao što smo
    već naglasili, određeni članovi međunarodnog tima, poput profesora
    Crossa i preminuloga oca Milika, držali su blago u potpunosti
    izmišljenim. Većina današnjih znanstvenika, međutim, mišljenja je
    da je ono doista postojalo. Usprkos tome, pokazalo se nemogućim
    pronaći mjesta na kojima je, navodno, blago bilo pohranjeno. U
    uputstvima i naznakama koje se na njih odnose, korištena su odavna
    izgubljena mjesna imena, a opća konfiguracija i izgled toga područja
    do neprepoznatljivosti su izmijenjeni tijekom dvije tisuće godina i
    neprekidnih ratova.
    Međutim, 1988. godine, nešto sjevernije od špilje u kojoj je bio
    pronađen »Bakreni svitak«, otkriveno je još nešto. Ovdje, u drugoj
    špilji, oko 1 metar ispod površine, iskopan je mali vrč, koji datira iz
    vremena Heroda i njegovih neposrednih nasljednika. Vrč je očigledno
    smatran vrlo dragocjenim, te je s velikom pažnjom umotan u zaštitni
    pokrov od palminih vlakana. Pokazalo se da vrč sadrži gusto crveno
    ulje koje, prema kemijskoj analizi, ne nalikuje nijednom danas poznatom
    ulju. Prihvaćeno je mišljenje da se radi o dragocjenom balzamovom
    ulju, koje se, kako je poznato, proizvodilo u obližnjem Jerihonu,
    a prema tradiciji, upotrebljavano je prilikom pomazanja zakonitih
    izraelskih kraljeva. Međutim, ovo je nemoguće pouzdano ustvrditi,
    jer je balzamovo drvo izumrlo prije, otprilike, tisuću i petsto godina.
    Ako je ulje doista balzamovo, ono je moglo predstavljati dio
    blaga o kojemu je govorio »Bakreni svitak«. U svakom slučaju, bio bi
    to sasvim neprimjeren i skupocjeni luksuz za jednu asketsku zajednicu
    koja je, navodno, živjela izoliranim životom u pustinji. Međutim,
    kao što nam je već poznato, jedno od najznačajnijih obilježja »Bakrenog
    svitka« jest u tome što o Kumranu uopće ne govori kao o izdvojenoj
    zajednici. Naprotiv, čini se da svitak ukazuje na veze između
    kumranske zajednice i frakcija povezanih s jeruzalemskim Hramom.
    »Pravilo zajednice«
    Pronađeno u špilji 1 u Kumranu, »Pravilo zajednice«, kao što smo
    vidjeli, bavi se obredima i pravilima koji uređuju život u pustinjskoj
    zajednici, uspostavljajući hijerarhiju vlasti unutar nje. U njemu su
    navedeni naputci za »Gospodara« zajednice i različite, njemu podređene,
    službenike. »Pravilo« također specificira načela ponašanja i
    predviđa kazne za njihovo kršenje. Tako je, primjerice, za onoga »tko
    namjerno izrekne laž« određena »pokora u trajanju od šest mjeseci.«
    Tekst započinje objavljivanjem temeljnih postavki prema kojima se
    zajednica definira i uređuje. Svi njezini članovi moraju ući u »Savez
    s Bogom, kako bi se pokoravali svim Njegovim zapovijedima«; a
    onaj koji se bude pokoravao, bit će »očišćen od svih svojih grijeha«.
    Od najvećega je značaja bilo pristajanje uz Zakon. Među različitim
    imenima kojima su nazivali članove kumranske zajednice nalazimo i
    »čuvare Saveza«, te one koji »gorljivo slijede Zakon«.
    Jedan od obreda koji navodi »Pravilo« jest i onaj čišćenja i očišćenja
    krštenjem, i to ne samo jednom, već, očigledno, svaki dan.
    Specificirane su, također, i svakodnevne molitve, u zoru i sumrak,
    koje su uključivale i čitanje Zakona. Spominje se i obredno očišćen
    »Objed zajednice«, koji je vrlo sličan, kako potvrđuju i drugi svici,
    »Posljednjoj večeri« takozvane »rane Crkve«.
    »Pravilo zajednice« govori i o »Savjetu« zajednice, koji je bio sastavljen
    od dvanaestorice muškaraca i, vjerojatno, još trojice svećenika.
    Već smo govorili o zanimljivim odjecima slika »ugaonog kamena« i
    »kamena temeljca«, vezanih uz Savjet zajednice. No, svitak izjavljuje i
    da će Savjet »postojano i krotko čuvati vjeru u Zemlji, i okajavati
    grijehe svojim presudama i trpljenjem žalosti zbog nesreće«.
    U svojemu žarkom nastojanju da kumransku zajednicu odvoje od
    Isusa i njegovih sljedbenika, znanstvenici koji zastupaju sporazumno
    tumačenje međunarodnog tima naglašavaju kako kumranska učenja
    ne sadrže ideju okajanja, te da se Isus u najvećoj mjeri razlikuje od
    »Učitelja pravednosti« upravo po svojoj doktrini okajanja. »Pravilo
    zajednice«, međutim, pokazuje, kako je okajanje bilo prisutno u
    Kumranu, jednako kao i među Isusom i njegovim sljedbenicima, u
    takozvanoj »ranoj Crkvi«.
    Konačno, »Pravilo zajednice« uvodi i pojam Mesije, ili bolje
    Mesija, u množini. Članovi zajednice, »hodajući putem savršenstva«,

  7. #7
    Veoma poznat
    Učlanjen
    29.03.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    tamo gdje idem
    Poruke
    10.312
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano Re: Kumranski spisi,Knjiga Henokova/rasprava

    bvezni su sa žarom pristati uz Zakon »sve dok ne dođe prorok i
    Mesije Arona i Izraela«. Ovaj se navod obično tumači u smislu
    dvojice određenih Mesija s jednakim pravom na vladavinu, od kojih
    je jedan od roda Aronova, a drugi od ustanovljena roda Izraelova,
    odnosno, ono Davida i Solomona. No, moguće je i to da se ove riječi
    odnose na dinastiju pojedinačnih Mesija koji vuku podrijetlo od oba
    roda i utjelovljuju njihovo ujedinjenje. Naravno, u kontekstu vremena,
    »Mesija« nema ono značenje koje mu je pridala kasnija kršćanska
    predaja. »Mesija« jednostavno znači »Pomazanik«, što upućuje na
    pomazanje uljem. Prema izraelskoj tradiciji, čini se da su kraljevi i
    svećenici, kao, u stvari, i svi visoki službenici, bili pomazani, i time
    »Mesije«.
    »Ratni svitak«
    Prijepisi »Ratnog svitka« pronađeni su u Kumranu, u špiljama 1 i 4.
    S jedne strane, »Ratni svitak« predstavlja vrlo specifičan strateški
    i taktički priručnik, očito namijenjen sasvim određenim okolnostima,
    na određenom mjestu i u određeno vrijeme. Tako, na primjer:
    »Sedam konjaničkih postrojbi, stajat će, također, slijeva i s desna;
    njihove će postrojbe stajati na ovoj strani...« S druge, pak, strane,
    tekst »Ratnog svitka« ima podstrekački karakter, kao i obilježja
    proročke propagande, namijenjene podizanju morala, u borbi protiv
    »Kittim«-a, ili Rimljana. Vrhovni izraelski vođa protiv »Kittim«-a
    naziva se, prilično nedvosmisleno, »Mesijom«, iako su neki komentatori
    nastojali prikriti ili osporiti ovu nomenklaturu, govoreći o
    njemu kao »Tvome pomazaniku«. Navodi se kako je dolazak
    »Mesije« prorokovan u Knjizi Brojeva 24:17, gdje je rečeno: »Vidim
    ga, ali ne sada: motrim ga, ali ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi,
    od Izraela žezlo se diže. On Moabu razbija bokove i svu djecu šetovu
    zatire!« »Zvijezda« je tako postala nadimak za »Mesiju«, vladajućega
    kralja-svećenika i ratnika, koji će snage Izraela povesti u
    pobjedu. Kao što je naglasio Robert Eisenmann, ovo proročanstvo
    koje povezuje lik Mesije sa simbolom zvijezde, pojavljuje se i
    drugdje u kumranskim zapisima, i od iznimnog je značaja. Važno je i
    to da je isto proročanstvo citirano i u drugim izvorima, neovisnima o
    Kumranu i Novome zavjetu, i to u djelima rimskih povjesničara i
    kroničara iz 1. stoljeća, poput, primjerice, Josipa, Tacita i Svetonija.
    Konačno, Simeon bar Kochba, koji je, između 132. i 135. godine,
    predvodio drugu pobunu protiv Rimljana, nazivao je sebe »Sinom
    Zvijezde«.
    »Ratni svitak« pridaje metafizičku i teološku dimenziju borbi
    protiv »Kittim«-a, opisujući je kao sudar između »Sinova Svjetla« i
    »Sinova Tame«. Što je još važnije, svitak sadrži presudni ključ vlastita
    datiranja i kronologije. Kada govori o »Kittim«-u, tekst sasvim
    izričito spominje njihova »kralja«. »Kittim«, o kojemu je ovdje riječ,
    ne mogu, stoga, biti vojnici republikanskoga Rima, koji je 63. god.
    pr. Kr. napao Palestinu, i koji nije imao monarha. Naprotiv, moralo se
    raditi o imperijalnom Rimu, koji je Palestinu napao u osvit pobune iz
    66. godine, iako su, naravno, njegove postrojbe tamo bile prisutne još
    od postavljanja prefekata ili prokuratora carskoga Rima u Palestini
    (6. godine posl. Kr.). Jasno je, dakle, da »Ratni svitak« ne treba
    promatrati u kontekstu pretkršćanskih vremena, već u kontekstu 1.
    stoljeća. Kako će se i pokazati, ovaj unutarnji, kronološki dokaz,
    kojega zastupnici »konsenzusa« nastoje zanemariti, bit će još uvjerljiviji
    u jednome od najznačajnijih kumranskih tekstova, »Komentaru
    Habakuku«.

  8. #8
    Veoma poznat
    Učlanjen
    29.03.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    tamo gdje idem
    Poruke
    10.312
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano Re: Kumranski spisi,Knjiga Henokova/rasprava

    »Hramski svitak«
    Vjeruje se da je »Hramski svitak« pronađen u špilji 11, u Kumranu,
    iako to nikada nije bilo pouzdano utvrđeno. Kao što nam i njegovo
    ime govori, svitak se bavi, barem djelomično, jeruzalemskim Hramom,
    odnosno, uređenjem, namještajem, opremom i inventarom ove
    građevine. Svitak ističe i neke specifične pojedinosti vezane uz
    obrede koji su se obavljali unutar Hrama.
    U isto vrijeme, međutim, ime koje je Yigael Yadin nadjenuo
    svitku. ponešto je zbunjujuće.
    U stvari, »Hramski svitak« je vrsta Tore, ili Knjige Zakona, odnosno
    vrsta alternativne Tore koju je koristila kumranska zajednica,
    ali i druge sljedbe na tlu Palestine. »Službena« Tora judaizma sastoji
    se od prvih pet knjiga Staroga zavjeta - Postanak, Izlazak, Levitski
    Zakonik, Brojevi i Ponovljeni Zakon (Deuteronomium). To su knjige
    zakona koje je, navodno, Mojsije primio na brdu Sinaj, i čije se
    autorstvo tradicionalno pripisuje samome Mojsiju. »Hramski svitak«
    u određenom smislu predstavlja šestu Knjigu Zakona.
    Zakoni koje sadrži »Hramski svitak« ne odnose se isključivo na
    obrede štovanja i predanosti, koji su se obavljali unutar Hrama. Ima u
    njemu i zakona koji se bave općenitijim pitanjima, poput obrednog
    čišćenja, braka i seksualnih odnosa. Najvažniji i najzanimljiviji od
    svih, zakoni su koji uređuju instituciju izraelskoga kralja, odnosno,
    karakter, držanje, ponašanje i obveze vladara. Na primjer, izričito je
    zabranjeno da kralj bude stranac. Nadalje, kralj ne smije imati više od
    jedne žene, i, poput svim Židovima, zabranjeno mu je oženiti se
    svojom sestrom, tetom, bratovom ženom ili svojom rođakinjom.
    U većini ovih tabua nema ničega zapanjujućeg niti posebno
    novog. Oni se mogu pronaći i u Levitskom Zakoniku 18-20, u Starome
    zavjetu. No, jedan od njih - onaj koji kralju zabranjuje ženidbu
    s rođakinjom, ovdje se prvi puta spominje, i ne možemo ga pronaći
    nigdje drugdje, osim u jednom svitku s Mrtvog mora, poznatom kao
    »Dokument iz Damaska«. Kako upućuje Eisenman, ova zabrana
    može predstavljati vrlo važan ključ za datiranje »Hramskog svitka«,
    kao i »Dokumenta iz Damaska«, te, u krajnjoj liniji, za datiranje
    ostalih svitaka s Mrtvog mora. Već znamo da je međunarodni tim
    sporazumom ustanovio datum nastanka svitaka s Mrtvog mora,
    smjestivši ih u pretkršćansko vrijeme, doba kada su Izraelom vladali
    makabejski kraljevi. No, nema dokaza da su se makabejski kraljevi,
    kao uostalom ni bilo koji izraelski kralj prije njih, ženili svojim
    rođakinjama, niti da su kritizirali one koji su takvo što činili. Čini
    se kako je ovo pitanje bilo potpuno beznačajno. Ili su se, dakle, ženili
    svojim rođakinjama, ili to nije bila uobičajena praksa. U svakom
    slučaju, takva ženidba nije bila zabranjena.
    Međutim, situacija se dramatično promijenila ustoličenjem
    Heroda i njegovih potomaka. U prvome redu, Herod je, prema židovskim
    standardima toga vremena, bio stranac, podrijetlom iz
    arapske Idumeje, oblasti na jugu Judeje. Kao drugo, Herodijada je
    učinila uobičajenom praksu ženidbe svojim rođakinjama. Berenika,
    sestra kralja Agripe II (48.-53. god. posl. Kr.), udala se, na primjer,
    za svoga strica. Herodija, sestra Agripe I (37.-44. god. posl. Kr.),
    otišla je čak i dalje, udavši se za dvojicu stričeva zaredom. Zabrane
    o kojima govori »Hramski svitak« od posebnoga su značaja za
    vrlo specifično razdoblje, i predstavljaju izravnu kritiku Herodove
    dinastije - dinastije stranih marionetskih kraljeva, silom nametnutih
    Izraelu, čiju je moć podržavao carski Rim.
    Sve u svemu, dokaz koji sadrži »Hramski svitak« suprotstavlja
    se sporazumu međunarodnog tima po tri osnovne točke:
    1. Prema sporazumnom tumačenju, kumranska zajednica nije
    imala nikakve veze s Hramom, kao niti sa »službenim«
    judaizmom toga vremena. Međutim, poput »Bakrenog svirka
    «, »Hramski svitak« ustvrđuje kako je kumranska zajednica
    umnogome bila zainteresirana za hramske aktivnosti i
    vladajuću teokraciju.
    2. Prema sporazumnom tumačenju, navodni »eseni« iz Kumrana
    bili su u prisnim odnosima s Herodom. »Hramski svitak«,
    međutim, veliku pažnju poklanja specifičnim zabranama -
    zabranama koje implicitno osuđuju Heroda i njegovu dinastiju.
    U svakom drugom kontekstu, ove zabrane ne bi
    imale nikakvoga značenja.
    3. Prema sporazumnom tumačenju, sam »Hramski svitak«, poput
    svih ostalih kumranskih tekstova, datira iz pretkršćanskih
    vremena. Pa ipak, unutarnji dokaz svitka upućuje na pitanja
    koja su morala biti relevantna jedino tijekom razdoblja
    Herodijade, odnosno, tijekom 1. stoljeća kršćanske ere.

  9. #9
    Veoma poznat
    Učlanjen
    29.03.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    tamo gdje idem
    Poruke
    10.312
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano Re: Kumranski spisi,Knjiga Henokova/rasprava

    »Dokument iz Damaska«
    S »Dokumentom iz Damaska« svijet je bio upoznat i prije otkrića
    svitaka s Mrtvog mora u Kumranu. Međutim, u nedostatku konteksta,
    znanstvenici nisu bili sigurni kako ga protumačiti. Krajem
    prošloga stoljeća, na tavanu jedne stare sinagoge u Kairu pronađeno
    je skladište nepotrebnih ili suvišnih religioznih tekstova (»geniza«),
    koji datiraju iz 9. stoljeća. Godine 1896., nekoliko fragmenata iz te
    »genize« bili su povjereni Solomonu Schecteru, predavaču na Sveučilištu
    Cambridge, koji je u to vrijeme boravio u Kairu. Pokazalo se
    da jedan fragment sadrži izvornu hebrejsku verziju teksta koji je
    tisuću godina bio poznat samo preko sekundarnih izvora i prijevoda.
    Ovo je Schectera potaknulo da dalje istražuje. U prosincu 1896.
    godine, on je prikupio cjelokupan sadržaj »genize«- 164 kutije u
    kojima je bilo smješteno oko 100.000 rukopisa - i donio ih zatim u
    Cambridge. Iz toga su izdašnoga izvora materijala izronile dvije
    verzije nečega što će se kasnije nazvati »Dokumentom iz Damaska«.
    Verzije iz kairske »genize« bile su, očito, kasniji prijepisi jednog
    mnogo starijeg djela. Tekstovi su bili nepotpuni, nedostajali su im
    završeci, a vjerojatno i veliki dijelovi u sredini; redoslijed tekstova
    bio je pobrkan, kao i logika razvoja zbivanja koja su u njima opisana.
    Međutim, čak i u ovako nesređenome obliku, »Dokument iz Damaska
    « bio je provokativnog, a možda i eksplozivnog sadržaja. Schecter
    ga je prvi put objavio 1910. godine. Godine 1913., R. H. Charles ga
    je ponovno objavio u svojoj zbirci Apokrifi i pseudoepigrafi Staroga
    zavjeta (The Apocrypha and Pseudepigrapha of the Old Testament).
    Kada je u Eisenmanove ruke došao kompjuterski ispis, kojeg je
    odmah proslijedio Biblical Archaeology Review-u, a koji je sadržavao
    popis cjelokupnoga kumranskog materijala u posjedu međunarodnog
    tima, moglo se vidjeti kako su između ostalih navedenih
    dokumenata na popisu bili i fragmenti »Dokumenta iz Damaska«.
    Budući da su pronađeni u Kumranu, bilo je razumno pretpostaviti da
    su mnogo stariji od onih iz kairske »genize«, a vrlo vjerojatno i
    mnogo potpuniji. Robert Eisenman i Philip Davies, u svome su
    formalnom pismu Johnu Strugnellu željeli vidjeti upravo ovaj
    dokument, kako bi ga mogli usporediti s kumranskim rukopisima.
    Tako je i započela gorka i osvetoljubiva kampanja iz 1989. godine.
    Po čemu je »Dokument iz Damaska« mogao biti izvorom tolikih
    prepirki?
    U prvome redu, »Dokument iz Damaska« govori o skupini
    Židova koji su, za razliku od drugih pripadnika njihove religije, ostali
    vjerni Zakonu. Među njima se pojavio »Učitelj Pravednosti« i, poput
    Mojsija, odveo ih u divljinu, na mjesto zvano »Damask«, gdje su oni
    ušli u obnovljeni »Savez« s Bogom. Brojne tekstualne reference
    jasno pokazuju da je ovaj Savez jednak onome koji se spominje u
    »Pravilu zajednice« iz Kumrana. Nijedan znanstvenik neće poreći da
    »Dokument iz Damaska« sasvim očito govori o istoj zajednici na
    koju se odnose i drugi kumranski svici. Pa ipak, on govori i to da se
    zajednica nalazila na mjestu zvanom »Damask«.
    Iz konteksta dokumenta jasno je da mjesto u pustinji koje se
    zvalo »Damask« ni u kojem slučaju nije mogao biti romanizirani
    grad u Siriji. Možda je »Damask« bilo moguće locirati u samome
    Kumranu. Zašto bi se ime lokacije moralo na takav način zamaskirati,
    ostaje nam nepoznato, iako bi jednostavna potreba za samoodržanjem,
    koju su diktirala burna previranja nakon pobune iz 66.
    godine, bila dovoljno dobro objašnjenje, a Kumran u to vrijeme nije
    imao svoga imena. U svakom slučaju, teško da bi se mogla smatrati
    slučajnošću činjenica da je, prema kompjuterskom ispisu međunarodnog
    tima, u kumranskim špiljama bilo otkriveno ništa manje
    negoli deset kopija fragmenata »Dokumenta iz Damaska«.
    Kao i »Pravilo zajednice«, »Dokument iz Damaska« sadrži popis
    pravila od kojih su neka identična onima koje navodi »Pravilo
    zajednice«. No, »Dokument iz Damaska« sadrži i nekoliko dodatnih
    pravila. Između ostalih, dva su posebno »beznačajna«. Jedno se
    odnosi na brak i djecu, a iz njega je vidljivo da članovi kumranske
    zajednice nisu bili, kako je držao otac de Vaux, »eseni« koji su živjeli
    u celibatu. Drugo se, pak, odnosi, onako »uzgred«, kao da je to bila
    općepoznata stvar, na brojne zajednice povezane s kumranskom, koje
    su bile raštrkane širom Palestine. Drugim riječima, Kumran nije bio
    izdvojen od svijeta svoga vremena, kako je tvrdio otac de Vaux.
    »Dokument iz Damaska« posebno žestoko napada tri specifična
    zločina, koji su, navodno, vladali među neprijateljima »Pravednih«,
    onih koji su prigrlili »Novi Savez«. Ti su zločini: bogatstvo, oskvrnuće
    Hrama (optužba koju je podigao i »Hramski svitak«) i blud, koji
    je relativno ograničeno definiran kao uzimanje više od jedne žene ili
    ženidba s rođakinjom. Kao što je pokazao Eisenman, »Dokument iz
    Damaska« odražava »Hramski svitak« odnoseći se na pitanja od
    posebnoga značaja za razdoblje Herodove dinastije. Međutim, on
    odražava i sukob unutar zajednice koji će postati još očigledniji u
    jednom od svitaka s Mrtvog mora, poznatoga kao »Komentar Habakuku
    «. U ovaj je sukob uključena jedna osoba označena »Lašcem«,
    koja bježi iz zajednice i postaje njezinim neprijateljem. »Dokument
    iz Damaska« osuđuje one koji su »u zemlji Damaskovoj ušli u Novi
    Savez, te ga ponovno izdali i napustili«. Malo dalje, dokument
    govori o onima »koji su prešli na stranu Lašca«.
    »Dokument iz Damaska« ima sličnosti i s »Pravilom zajednice« i
    »Ratnim svitkom«, spominjući Mesijansku figuru (ili, možda, dvije
    takve figure), koja će doći u »Damask« - prorok ili »tumač Zakona«,
    zvan »Zvijezda«, i vladar iz loze Davidove, zvan »žezlo«. U tekstu
    se, nakon toga, još pet puta spominje jedna jedinstvena figura, »Mesija
    Arona i Izraela«.
    Značenje ove mesijanske figure bit će istraženo nešto kasnije. Za
    sada ćemo se zadržati na implikacijama koje »Damask« izjednačavaju
    s Kumranom. Većini je kršćana »Damask« poznat iz 9. poglavlja
    Djela apostolskih, gdje on označava romanizirani grad u Siriji,
    današnjemu glavnom gradu te zemlje. Upravo se na putu za Damask
    Savao iz Tarza, u jednome od najpoznatijih i najključnijih odlomaka
    čitavoga Novoga zavjeta, preobratio u Pavla.

  10. #10
    Veoma poznat
    Učlanjen
    29.03.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    tamo gdje idem
    Poruke
    10.312
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano Re: Kumranski spisi,Knjiga Henokova/rasprava

    Prema Djelima apostolskim (Djela 9), Savao predstavlja neku
    vrstu inkvizitora i sprovoditelja, poslanoga od strane visokoga svećenika
    jeruzalemskoga Hrama, kako bi suzbio zajednicu heretičnih
    Židova, odnosno, »ranih kršćana«, koji su obitavali u Damasku.
    Svećenstvo je surađivalo s rimskim okupatorom, a Savao je bio jedan
    od njegovih instrumenata. Rečeno je, kako je Savao već u Jeruzalemu
    aktivno sudjelovao u napadima na »ranu Crkvu«. Doista, ako se
    Djelima može vjerovati, on je osobno bio umiješan u zbivanja povezana
    s kamenovanjem jedne osobe imena Stjepan, kojega je kasnija
    predaja proglasila prvim kršćanskim mučenikom. Savao je i sam
    otvoreno priznao da je svoje žrtve progonio »do smrti«.
    Gonjen fanatičnim žarom, Savao se uputio u Damask, kako bi
    protjerao bjegunce, članove tamo uspostavljene »rane Crkve«. Pratila
    ga je skupina muškaraca, vjerojatno naoružanih, a on sam nosio
    je naloge za uhićenje koje je izdao visoki svećenik u Jeruzalemu.
    U to vrijeme Sirija nije bila Dijelom Izraela, već odvojenom
    rimskom provincijom kojom je upravljao rimski legat, te nije imala
    administrativnih niti političkih veza s Palestinom. Kako je onda tamo
    mogao vrijediti nalog visokoga svećenika? Rimsko Carstvo zasigurno
    ne bi dopustilo da samozvani »jurišni odredi« prelaze iz jednog
    područja u drugo, izvršavajući uhićenja i ubojstva, predstavljajući
    tako prijetnju ionako poljuljanoj stabilnosti javnoga reda. Službena je
    politika zagovarala vjersku toleranciju, uz uvjet da određena religija
    ne predstavlja prijetnju svjetovnoj vlasti ili strukturi društva. »Jurišni
    odred« s bazom u Jeruzalemu koji je operirao u Siriji, zasigurno bi
    izazvao brze i strašne represalije od strane rimske administracije, a
    nijedan visoki svećenik, čiji je položaj ovisio o rimskoj milosti, ne bi
    želio da se takvo što dogodi. Obzirom na takve okolnosti, kako je
    Savao iz Tarza, naoružan nalozima visokoga svećenika, uopće
    mogao poduzeti svoju kaznenu ekspediciju u Damasku, ako je
    »Damask« doista bio smatran gradom u Siriji?
    Međutim, ako se pod »Damaskom« podrazumijeva Kumran,
    Savlova ekspedicija odjednom dobiva savršeni povijesni smisao. Za
    razliku od Sirije, Kumran je doista ležao na području gdje su nalozi
    visokoga svećenika imali pravnu snagu. Bilo bi, stoga, sasvim prihvatljivo
    da jeruzalemski visoki svećenik pošalje svoje »sprovoditelje
    « da iskorijene heretične Židove u Kumranu, tek dvadesetak
    kilometara udaljenom od Jeruzalema, u blizini Jerihona. Takvu bi
    akciju u potpunosti odobrio i Rim, koji je vodio politiku nemiješanja
    u probleme strogo unutrašnje prirode. Drugim riječima, Židovi su
    mogli slobodno mučiti i progoniti druge Židove u okviru svojih
    ovlasti, sve dok takve aktivnost nisu zadirale u područje rimske
    administracije. Budući da je visoki svećenik bio rimskom marionetom,
    njegovi bi napori u iskorijenjivanju pobunjenih pripadnika svoje
    vjere bili i više nego dobrodošli.
    Međutim, ovo objašnjenje, usprkos svojoj povijesnoj prihvatljivosti,
    nameće neka iznimno neobična pitanja. Prema sporazumu
    međunarodnog tima, kumransku su zajednicu činili pripadnici jedne
    judaističke sljedbe, takozvanih »esena«, miroljubive asketske sekte
    koja nije imala nikakvih veza s ranim kršćanstvom, kao niti s »glavnim
    « judaističkim strujama toga vremena. Pa ipak se Savao, prema
    Djelima apostolskim, uputio u Damask, da bi tamo progonio članove
    »rane Crkve«. Ovdje, dakle, leži izazov za kršćansku tradiciju i
    pristalice sporazuma, koji su, vrlo studiozno, izbjegavali sagledati
    problem u cijelosti. Ili su se članovi »rane Crkve« skrivali zajedno s
    kumranskom zajednicom, ili je »rana Crkva« bila isto što i kumranska
    zajednica. U svakom slučaju, »Dokument iz Damaska« upućuje
    na to da se svici s Mrtvog mora ne mogu odvojiti od kršćanskih
    izvora.
    »Komentar Habakuku«
    Pronađen u špilji 1 u Kumranu, »Komentar Habakuku«, više negoli
    čitav korpus poznatih svitaka s Mrtvog mora, predstavlja kroniku
    zajednice, ili barem kroniku određenih značajnih zbivanja u njenoj
    povijesti. »Komentar« se posebno usredotočuje na onaj isti sukob
    kojeg navodi i »Dokument iz Damaska«. Čini se da je ovaj sukob, na
    samome rubu hereze, bio traumatičan događaj u životu kumranske zajednice.
    On se spominje ne samo u »Dokumentu iz Damaska« i »Komentaru
    Habakuku«, već i u četiri druga kumranska teksta, a čini se
    da se neke naznake o njemu mogu pronaći i u četiri daljnja teksta.
    Poput »Dokumenta iz Damaska«, i »Komentar Habakuku«
    prepričava kako su se pojedini članovi zajednice, pod vodstvom
    pokvarenoga huškača zvanoga »Lažac«, otcijepili, prekršili Novi
    Savez i prestali se pokoravati Zakonu. Ovo je prethodilo njihovom
    unutrašnjem sukobu i pojavi vođe zajednice, »Učitelja Pravednosti«.
    Dokument također spominje i podlog neprijatelja poznatog kao »Zli
    Svećenik«. Pristalice sporazumnoga tumačenja bili su skloni »Lašca«
    i »Zlog Svećenika« promatrati kao istu osobu koja ima dva različita
    nadimka. Međutim, nedavno je Eisenman jasno pokazao kako su
    »Lažac« i »Zli Svećenik« u stvari dvije potpuno različite i odvojene
    osobe. »Lažac«, izjavio je Eisenman, za razliku od »Zlog Svećenika
    «, potječe iz same kumranske zajednice. Nakon što je primljen u
    zajednicu, i prihvaćen kao njezin manje-više ugledan član, on iz nje
    bježi. On, stoga, nije samo neprijatelj, već i izdajnik. Nasuprot
    njemu, »Zli Svećenik« je netko izvana, predstavnik hramskoga
    svećenskoga staleža. On jest neprijatelj, ali ne i izdajnik. Ono zbog
    čega je on za nas važan jest ključ koji nam pruža za datiranje
    događaja opisanih u »Komentaru Habakuku«. Ako je »Zli Svećenik«
    pripadnik hramskoga svećenstva, to znači da Hram još uvijek postoji
    i da je njegova svećenička struktura nedirnuta. Drugim riječima,
    aktivnosti »Zlog Svećenika« prethode uništenju Hrama od strane
    rimske vojske.
    Kao i u »Ratnom svitku«, no čak i izričitije, u dokumentu su
    sadržane reference koje se mogu odnositi samo na imperijalni, a ne
    republikanski Rim, odnosno, na Rim prvoga stoljeća. »Komentar
    Habakuku«, primjerice, upućuje na specifičnu praksu pobjedničkih
    rimskih postrojbi koje prinose žrtve svojim stijegovima. Josipovi
    zapisi pružaju nam pisani dokaz o ovoj praksi u vrijeme pada Hrama,
    70. godine kršćanske ere. Uistinu, to je praksa koja ne bi imala
    nikakvoga smisla u republikanskome Rimu, kada bi pobjednička
    vojska prinosila žrtve. Tek će stvaranjem Carstva, kada je car, dodijeljenim
    mu statusom božanstva, postao vrhovnim bogom svojih
    podanika, njegova slika, znak ili monogram ukrašavati stijegove
    rimskih vojnika. »Komentar Habakuku«, dakle, poput »Ratnog
    svitka«, »Hramskog svitka« i »Dokumenta iz Damaska«, upućuje
    specifično na Herodovo doba.

Slične teme

  1. Stari spisi- zna li neko shta je ovo?
    Autor ancika u forumu Istorija
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 20.01.2010., 21:17
  2. Rasprava........
    Autor Smajlica u forumu Humor
    Odgovora: 218
    Poslednja poruka: 02.11.2007., 00:14
  3. INTELEKTUALNA RASPRAVA
    Autor Iron Lord u forumu Politika
    Odgovora: 73
    Poslednja poruka: 11.11.2006., 16:56

Pravila za slanje poruka

  • Ne možete kreirati novu temu
  • Ne možete poslati odgovor
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoju poruku
  •