Oko 1767. godine načini veliku uzbunu u ovijem krajevima neki skitač, po imenu Stjepan Mali. Jedni vele da je bio austrijski vojnički bjegunac rodom iz Like u Hrvatskoj, a drugi, da je bio Kranjac. Isprva je išao po Crnoj Gori kao tobožnji ljekar, a poslije se najmi kao sluga kod jednoga čovjeka u opštini mainskoj (u primorju kod Budve), baveći se i dalje liječenjem. Odjednom objavi svome gazdi kao najveću tajnu “da je on ruski car Petar III".
Lakovjerni gazda povjeruje, i stane svakom prilikom ukazivati osobito poštovanje svome sluzi. Tako jednom kad su bili na jednoj svadbi na Njegušima u Crnoj Gori, kad je sluga uzeo čašu da pije, gazda ustane na noge i skine kapu. Crnogorci uzmu to u podsmijeh, i stanu zbijati šalu i s jednijem i s drugijem. Poznavajući ih dobro bojicu jedan upita gazdu: "Kad taku poštu odaješ sluzi, što ga nijesi ljepše odenuo? Ako nemaš haljina, što nijesi došao k meni da ti pozajmim?" Drugi ga podrugljivo pitahu: "Što ga nijesi naoružao? Ako nemaš mača, što mu nijesi pripasao jednu kačnu dugu?" Itd. Međutim sve se više širio glas kako po mletačkom primorju tako i po Crnoj Gori, pa i po pograničnijem turskijem krajevima: "Tu je ruski car", i našlo se mnogo svijeta koji je to vjerovao.
Stjepan se Mali sad sasvim preseli u Crnu Goru. - Da ne bi opet nastupio slučaj da zemlja ostane bez poglavara, u Crnoj su Gori uobičajili da se još za života mitropolitova posveti nasljednik mu. U ovo vrijeme na čelu zemlje bio je mitropolit Sava, a za nasljednika mu bio je posvećen Vasilije. Koje zbog duboke starosti, koje iz žudnje za mirom. Sava je predao upravu zemlje svome nasljedniku Vasiliju, i povukao se u manastir Stanjeviće, gdje se zanimao ekonomijom. Vasilije pak bio je tada na putu van zemlje, i to oboje dobro došlo je bilo ovom skitaču.
Ništa nije pomagalo što je Sava oglašavao Stjepana Malog za varalicu; on je nalazio sve više pristalica, i priznali su ga čak i za poglavicu zemaljskog. Srpski patrijarh iz Peći pošlje mu na dar skupocjenog konja, zbog čega je, kad su Turci za to doznali, i sam morao pobjeći u Crnu Goru. Priča o caru u Crnoj Gori uzbunila je svijet i u primorju tako da su se Mlečani morali oružjem umiješati. U Risnu[8] dođe i do krvoprolića. Jedan od najuglednijih Rišnjana, neki Petar Džaja pošlje takođe na dar Stjepanu Malom oružje i odijelo s jednijem pismom. Ovo je bilo od toliko većeg značaja, što je Petar sam bio ranije u Rusiji, i zato mletačke vlasti ukore Petra i još dva risanska kapetana (Ćelovića i Kordu). Ove to toliko naljuti da dođe do oštrijih riječi, i zato ih pozovu u Kotor na odgovor. Kad ovi na tri poziva ne htjedoše doći, pošlju jednog majora sa 40 vojnika da ih pošto-poto dovedu. Kapetan je tajio radi čega je došao, i kad ga pri povratku, ništa ne sluteći, kapetani ispratiše do lađe, namignu on vojnicima da ovu trojicu uhvate i ubace u lađu. Ovi zaviču za pomoć, i Rišnjani, koji i dan-danji žive pod oružjem, dotrče, i stignu na vrijeme te oslobode svoje sugrađane, a major pobjegne s lađom praćen vatrom iz pušaka. Radi toga mletačka vlada bi prinuđena da uzme ozbiljne mere. Brzo dođoše mletačke ratne lađe pod Risan, i izbace na suvo nekolike hiljade ljudi, i kad nekoliko poziva ostaše bezuspješni, napadnu varoš. Ali se Rišnjani iz kuća tako hrabro branjahu, da se trupe moradoše povući izgubivši nekoliko stotina mrtvijeh (dok su od Rišnjana pali samo jedan čovjek i jedna žena). Tada pozovu na vjeru u Kotor Kordu, tadašnjeg opštinskog kapetana. Kad su ga zapitali zašto je potukao duždevu vojsku, on odgovori da oni nisu bili nikakvu duždevu vojsku, već da je neka neznana vojska došla na varoš da je pokori, pa su se djeca s njima posvađala i tako dalje. Na taj se način on odgovori, i kad je na posljednje pitanje: da li bi se tako i za dužda borili, odgovorio da bi, bude sve svima oprošteno.
U ovo vrijeme pošlje - kako vele po nagovoru Mlečana i Turaka - ruski dvor u Crnu Goru jednog punomoćnika (u licu nekog kneza Dolgorukog), da narodu kaže da je Stjepan Mali varalica. Kad ovaj dođe, na mitropolitov poziv iskupe se na Cetinju svi glavari zemaljski (osim onijeh iz Crmnice, gdje je u jednom manastiru boravio Stjepan Mali, i tada tu se bavio), i tu na skupštini bude im objavljeno da je Petar Š umro, i da je Stjepan Mali varalica. Izgledalo je kao da je skupština ovo povjerovala, i obećaše jedni drugima da o Stjepanu Malom kao vladaocu neće više ništa da čuju. Ali kad sjutradan pucanje iz pušaka sa susjednog brda objavi njegov dolazak, potrčaše mu svi u susret, mećući puške i vičući: "Blago nama danas i dovijeka! Eto našeg gospodara!" - Došavši na Cetinje zatvori ga Dolgoruki i mitropolit u jednu ćeliju na gornjem podu. Stjepana to ništa ne zbuni. On stade svojim stražarima govoriti: "Vidite da me i sam Dolgoruki priznaje za cara, jer me inače ne bi zatvorio iznad sebe već ispod sebe", i drugo koješta, čime sve više utvrdi u Crnogoraca zabludu da je on zaista Petar III. - Dolgoruki videći da ih ne može razuvjeriti, i da su mu svi vrlo odani, napusti Crnu Goru ne svršivši ništa.