Ko je bio Šćepan Mali?

Moračanin

Veoma poznat
Poruka
11.434
Ima nekoliko izvora o tome, ko je bio Šćepan Mali ali niko sigurno nezna njegovo porijeklo i pravo ime.
Zna li ko istinu o tome, ko je bio ovaj nepoznati junak, koji je uspio doći čak i za vladara CG?

Malo mi je nevjerovatno, da jedan travar iz Dalmacije može govoriti više jezika i biti toliko inteligentan, da sve to postigne i da čak vlada jednim narodom iz druge sredine!
 
Poslednja izmena:
Ima nekoliko izvora o tome, ko je bio Šćepan Mali ali niko sigurno nezna njegovo porijeklo i pravo ime.
Zna li ko istinu o tome, ko je bio ovaj nepoznati junak, koji je uspio doći čak i za vladara CG?

Malo mi je nevjerovatno, da jedan travar iz Dalmacije može govoriti više jezika i biti toliko inteligentan, da sve to postigne i da čak vlada jednim narodom iz druge sredine!

Rastislav V. Petrović je do sada najbolje prožvakao Šćepana Malog, potraži njegovu stručnu monografiju 'Šćepan Mali - zagonetka je rešena' iz 2002. godine u izdanju beogradske Stručne knjige (u pitanju je 2. izdanje istog djela, značajno opširnije i bolje od prethodnog - čitavo pitanje Šćepana Malog, pogotovo skoncentrišući se na njegov misteriozni identitet, analizovano je i rastumačeno u 325 strana).

Možda Petrović malo pravi i previše prenategnute pretpostavke na nekim mjestima (mislim naravno na poređenje sa Jovanom Stefanovićem Balovićem), ali njegova knjiga je svakako fascinantna i informativna. Iznenadio bi se koliko stvari nisi znao. .
 
Poslednja izmena:
originalslika-760134.jpg


Hvala na ovome.
I ja vjerujem, da je ovo istina.
 
Čovjek nepoznatog porijekla, poznat kao car Šćepan Mali, vladao je Crnom Gorom od 1767. do 1773, predstavljajući se kao ruski car Petar III Romanov. Učvrstio je centralnu vlast, suzbijajući plemensku neslogu. Uspješno je ratovao protiv Turske. Ubio ga je njegov sluga, potplaćen Nepoznatog porijekla, danas se pretpostavlja da je bio iz Dalmacije ili Bosne, pojavio se u Crnoj Gori 1766. godine. Ubrzo su se pronijele vijesti da je on ruski car Petar III, koji se sklonio među Crnogorce.

Car Petar III bio je svrgnut i ubijen 1762 u dvorskoj zaveri koju je predvodila njegova supruga, carica Katarina II Velika. Donski kozak Pugačov, koji je podigao bunu 1773, takođe se proglasio Petrom III.

U to doba Crnom Gorom vlada ostarjeli vladika Sava Petrović Njegoš (1735—1781), koji vodi miroljubivu politiku, oslanjajući se na diplomatiju u odbrani (privremeni savezi sa raznim velikim silama, koristeći njihove međusobne sukobe) i na sveštenstvo u unutrašnjoj politici. Nakon smrti njegovog savladara Vasilija Petrovića Njegoša (1750—1766), koji je vodio znatno ratoborniju politiku i oslanjao se na plemenske starješine, Šćepan preuzima stvarnu vlast u zemlji.

Na svenarodnom zboru na Cetinju 17. oktobra 1767. godine biva izabran za gospodara naroda i države i proglašen za „cara“. Za kratko vreme je razdvojio svetovnu od crkvene vlasti, što predstavlja prekid u vladavini dinastičke kuće Petrović-Njegoš.

Oduševio je Crnogorce, koji su 1768. odbili snažni turski napad. Iste godine Crnogorci su se oglušili o zahtjev Rusije da joj se pridruže u ratu protiv Turske, zbog ruskog neprijateljstva prema Šćepanu.Radio je na modernizaciji zemlje i stvaranju uslova za centralizaciju vlasti. Uspio je suzbiti zavade među crnogorskim plemenima i strogim kaznama potisnuti krvnu osvetu. Godine 1771. formira prvi stalni sud, sastavljen od 12 plemenskih starješina. Formira prvi stalni oružani odred (telesnu stražu). Započeo je graditi putove, te popisivati stanovništvo i imovinu. Uvodi porez (u naturi) i radi toga sprovodi prvi popis u Crnoj Gori avgusta 1773. godine.

Jačanje centralne vlasti u Crnoj Gori bilo je protivno interesu svih velikih sila: Austrije, Rusije, Turske i Mletačke republike. Godine 1773. ubio ga je jedan njegov sluga, po nalogu skadarskog paše Bušatlije.

Njegove reforme, iako suzbijene nakon njegove smrti, bile su osnova na kojoj je dalje gradio vladika Petar I Petrović (1781—1830). On je učvrstio centralnu vlast i uspješnim ratovanjem uzdigao Crnu Goru u značajnu regionalnu silu.

Neostvareni san lažnoga cara je bio širi nacionalni pokret Srba na oslobođenje i ujedinjenje obnovom srpskog carstva na čijem bi čelu on bio.

Dana 6. januara 1769. godine grof de Katane piše o Šćepanu Malome:
Vikicitati „On je veoma znao da tom narodu više odgovara sloboda nego potčinjenost. Osim toga kada se otpor mogao pružati bilo kome sa odvažnim, ponosnim i tvrdoglavim duhom, uvijek željnim da oživi staru srpsku Carevinu.“
({{{2}}})

Italijanska monografija o Šćepanu Malom iz XVIII vijeka:
Vikicitati „A potom pod upravom njegovom ili nekog drugog vojnog starješine mogla bi da posluži njegova moćna vojska pravoslavnih Srba, podržana od strane venecijanske vojske u odlučnom ratu protiv Turaka, pošto je bilo neizvodljivo da se njegova vojska spoji sa ruskom, jer bi im Turci prepriječili put.“Šćepan mali je osim svog maternjeg srpskog jezika, zbog sličnosti razumio i hrvatski, a poznavao i njemački, italijanski i francuski.

Jedan interesantan događaj je opisao Šćepanov saputnik arhimandrit crnogorski Avakum 5. avgusta 1768. godine. Šćepan je išao u posjetu mletačkom Kotoru i na ulazu na gradskim kapijama uočio dvoglavog orla koji je nazvao "grb srpskoga kralja Stefana", pa su mu se potom suze salile iz emotivnog rodoljubivog naboja.

Narodna tradicija i arhivski materijal o Šćepanu Malom poslužili su vladici i pjesniku Petru II Petroviću Njegošu kao podloga za pjesničko djelo Lažni car Šćepan Mali.

Godine 1979 u režiji Veljka Bulajića snimljen je fantazijski film Čovjek koga treba ubiti ili Legenda o lažnom caru Šćepanu Malom.
 
Oko 1767. godine načini veliku uzbunu u ovijem krajevima neki skitač, po imenu Stjepan Mali. Jedni vele da je bio austrijski vojnički bjegunac rodom iz Like u Hrvatskoj, a drugi, da je bio Kranjac. Isprva je išao po Crnoj Gori kao tobožnji ljekar, a poslije se najmi kao sluga kod jednoga čovjeka u opštini mainskoj (u primorju kod Budve), baveći se i dalje liječenjem. Odjednom objavi svome gazdi kao najveću tajnu “da je on ruski car Petar III".

Lakovjerni gazda povjeruje, i stane svakom prilikom ukazivati osobito poštovanje svome sluzi. Tako jednom kad su bili na jednoj svadbi na Njegušima u Crnoj Gori, kad je sluga uzeo čašu da pije, gazda ustane na noge i skine kapu. Crnogorci uzmu to u podsmijeh, i stanu zbijati šalu i s jednijem i s drugijem. Poznavajući ih dobro bojicu jedan upita gazdu: "Kad taku poštu odaješ sluzi, što ga nijesi ljepše odenuo? Ako nemaš haljina, što nijesi došao k meni da ti pozajmim?" Drugi ga podrugljivo pitahu: "Što ga nijesi naoružao? Ako nemaš mača, što mu nijesi pripasao jednu kačnu dugu?" Itd. Međutim sve se više širio glas kako po mletačkom primorju tako i po Crnoj Gori, pa i po pograničnijem turskijem krajevima: "Tu je ruski car", i našlo se mnogo svijeta koji je to vjerovao.

Stjepan se Mali sad sasvim preseli u Crnu Goru. - Da ne bi opet nastupio slučaj da zemlja ostane bez poglavara, u Crnoj su Gori uobičajili da se još za života mitropolitova posveti nasljednik mu. U ovo vrijeme na čelu zemlje bio je mitropolit Sava, a za nasljednika mu bio je posvećen Vasilije. Koje zbog duboke starosti, koje iz žudnje za mirom. Sava je predao upravu zemlje svome nasljedniku Vasiliju, i povukao se u manastir Stanjeviće, gdje se zanimao ekonomijom. Vasilije pak bio je tada na putu van zemlje, i to oboje dobro došlo je bilo ovom skitaču.

Ništa nije pomagalo što je Sava oglašavao Stjepana Malog za varalicu; on je nalazio sve više pristalica, i priznali su ga čak i za poglavicu zemaljskog. Srpski patrijarh iz Peći pošlje mu na dar skupocjenog konja, zbog čega je, kad su Turci za to doznali, i sam morao pobjeći u Crnu Goru. Priča o caru u Crnoj Gori uzbunila je svijet i u primorju tako da su se Mlečani morali oružjem umiješati. U Risnu[8] dođe i do krvoprolića. Jedan od najuglednijih Rišnjana, neki Petar Džaja pošlje takođe na dar Stjepanu Malom oružje i odijelo s jednijem pismom. Ovo je bilo od toliko većeg značaja, što je Petar sam bio ranije u Rusiji, i zato mletačke vlasti ukore Petra i još dva risanska kapetana (Ćelovića i Kordu). Ove to toliko naljuti da dođe do oštrijih riječi, i zato ih pozovu u Kotor na odgovor. Kad ovi na tri poziva ne htjedoše doći, pošlju jednog majora sa 40 vojnika da ih pošto-poto dovedu. Kapetan je tajio radi čega je došao, i kad ga pri povratku, ništa ne sluteći, kapetani ispratiše do lađe, namignu on vojnicima da ovu trojicu uhvate i ubace u lađu. Ovi zaviču za pomoć, i Rišnjani, koji i dan-danji žive pod oružjem, dotrče, i stignu na vrijeme te oslobode svoje sugrađane, a major pobjegne s lađom praćen vatrom iz pušaka. Radi toga mletačka vlada bi prinuđena da uzme ozbiljne mere. Brzo dođoše mletačke ratne lađe pod Risan, i izbace na suvo nekolike hiljade ljudi, i kad nekoliko poziva ostaše bezuspješni, napadnu varoš. Ali se Rišnjani iz kuća tako hrabro branjahu, da se trupe moradoše povući izgubivši nekoliko stotina mrtvijeh (dok su od Rišnjana pali samo jedan čovjek i jedna žena). Tada pozovu na vjeru u Kotor Kordu, tadašnjeg opštinskog kapetana. Kad su ga zapitali zašto je potukao duždevu vojsku, on odgovori da oni nisu bili nikakvu duždevu vojsku, već da je neka neznana vojska došla na varoš da je pokori, pa su se djeca s njima posvađala i tako dalje. Na taj se način on odgovori, i kad je na posljednje pitanje: da li bi se tako i za dužda borili, odgovorio da bi, bude sve svima oprošteno.

U ovo vrijeme pošlje - kako vele po nagovoru Mlečana i Turaka - ruski dvor u Crnu Goru jednog punomoćnika (u licu nekog kneza Dolgorukog), da narodu kaže da je Stjepan Mali varalica. Kad ovaj dođe, na mitropolitov poziv iskupe se na Cetinju svi glavari zemaljski (osim onijeh iz Crmnice, gdje je u jednom manastiru boravio Stjepan Mali, i tada tu se bavio), i tu na skupštini bude im objavljeno da je Petar Š umro, i da je Stjepan Mali varalica. Izgledalo je kao da je skupština ovo povjerovala, i obećaše jedni drugima da o Stjepanu Malom kao vladaocu neće više ništa da čuju. Ali kad sjutradan pucanje iz pušaka sa susjednog brda objavi njegov dolazak, potrčaše mu svi u susret, mećući puške i vičući: "Blago nama danas i dovijeka! Eto našeg gospodara!" - Došavši na Cetinje zatvori ga Dolgoruki i mitropolit u jednu ćeliju na gornjem podu. Stjepana to ništa ne zbuni. On stade svojim stražarima govoriti: "Vidite da me i sam Dolgoruki priznaje za cara, jer me inače ne bi zatvorio iznad sebe već ispod sebe", i drugo koješta, čime sve više utvrdi u Crnogoraca zabludu da je on zaista Petar III. - Dolgoruki videći da ih ne može razuvjeriti, i da su mu svi vrlo odani, napusti Crnu Goru ne svršivši ništa.
 
Из народне епике:

''Но се један човјек огласио,
Под именом цара русискога,
Измеђ наше земље и државе.
Шћепан Мали зове се именом,
Уз њега је народ прионуо,
Кано ђеца за својега оца,
Главаре су своје потурили,
Све сердаре, кнезе и војводе,
И остале горске начелнике,
Начелнике ка мрке вукове.
Он је једна лажава будала,
Но би мого нама додијати...''
 

Back
Top