Hrvatski zločin u srpsko ime

Poruka
3.617
Hrvatski zločin u srpsko ime
6 Region | Uredništvo | februar 27, 2010 at 23:55

Piše Miodrag Zarković


srebrenica.jpg


Nadrealne ispovesti Dražena Erdemovića u Haškom tribunalu, snimak koji je Jovan Mirilo dostavio „Fondu za humanitarno pravo“ i iskaz Marka Boškića američkim istražiteljima doživljavaju se kao potvrda „genocida“ koji su Srbi navodno počinili nad muslimanima, iako su počinioci – Hrvati

Zamislimo da je 2003. godine, po osvajanju Bagdada, američka vojska pokušala da dokaže da je Sadam Husein zaista posedovao oružje za masovno uništenje tako što se pozvala na trojicu svedoka, koji su pod zakletvom potvrdili da su učestvovali u pripremama za biohemijske napade Iraka na okolne države. I, najvažnije – zamislimo da su sva tri svedoka Izraelci! Da li bi to uverilo svetsku javnost da Džordž Buš stvarno nije imao drugog izbora, osim da naredi invaziju na Irak? Logično je pretpostaviti da ne bi, tj. da bi ovakvi „dokazi“ bili u najmanju ruku prihvaćeni sa velikom rezervom, a najverovatnije potpuno odbačeni.
A opet, možda i ne bi. Možda bi „sedma sila“, internacionalni sudovi i najuticajniji političari današnjice bespogovorno prihvatili svedočenja „Sadamovih Izraelaca“ kao verodostojna. Jer, u krajnjem slučaju, jednu jednako providnu i bezobzirnu manipulaciju – samo, za razliku od ove sa „Sadamovim Izraelcima“, nimalo hipotetičku – svetska javnost je ne samo uzela zdravo za gotovo, već oko nje izgradila propagandni mit koji je poslužio kao osnova za sva kasnija kršenja međunarodnog prava i poretka: događaje iz Srebrenice u julu 1995. godine, kada je Vojska Republike Srpske navodno pobila 8.000 muslimanskih civila, što su do danas, deceniju i po kasnije, „potvrdila“ tri ključna svedoka, sva tri Hrvata po nacionalnosti!

LAŽNA PREDSTAVLJANJA I DRUGE VRLINE
Činjenica da presudna svedočanstva o navodnom genocidu Srba nad srebreničkim muslimanima potiču od tri Hrvata, baca u zasenak i naučno-fantastični scenario opisan na početku ovog teksta. Jer, Hrvati i Srbi su, u poslednjih 100 godina, tri puta pucali jedni na druge, a ukupan broj žrtava u međusobnim sukobima ova dva naroda iznosi više od milion (od čega su većina srpski civili) – višedecenijska trvenja i povremeni, sporadični oružani sukobi Izraela i Iraka deluju maltene kao partija bezopasnog „Rizika“ u odnosu na balkanska krvoprolića. Ipak, nadrealne ispovesti Dražena Erdemovića u Haškom tribunalu, snimak koji je Jovan Mirilo dostavio „Fondu za humanitarno pravo“ i iskaz Marka Boškića američkim istražiteljima doživljavaju se kao dovoljna potvrda „genocida“ koji su bosanski Srbi počinili nad bosanskim muslimanima, iako su Erdemović, Mirilo i Boškić – Hrvati.
Za hrvatsko poreklo Erdemovića zna se poodavno, još od kako je njegovo ime postalo poznato širom Balkana, kada ga je 30. marta 1996. tadašnja SR Jugoslavija izručila Haškom tribunalu. Među retkim podacima koje Erdemović nije menjao iz iskaza u iskaz (a dao ih je poprilično, što kao svedok, što kao okrivljeni, i svaki se barem u nečemu bitnom razlikuje od ostalih), jeste to da je po nacionalnosti Hrvat.
(O skandaloznim haškim svedočenjima Erdemovića, naročito o njegovom pojavljivanju u procesu protiv Slobodana Miloševića, možete detaljno pročitati u knjizi bugarskog novinara Žerminala Čivikova „Krunski svedok“, kao i u mnogim analizama holandske nevladine organizacije „Istorijski projekat Srebrenica“.)
Onima koji su bliže upoznati sa Erdemovićevim iskazima, verovatno nije nepoznato ni ime Marka Boškića, koga je Erdemović imenovao kao jednog od svojih sedam saučesnika u navodnom streljanju 1.200 muslimanskih civila na poljoprivrednom dobru Branjevo nedaleko od Zvornika, 16. jula 1995. Boškić je 2000. godine ušao na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država, lažno se predstavljajući kao izbeglica, mada je isključivo koristio pravo ime i prezime, pod kojim je ubrzo dobio čak i vozačku dozvolu. Nastanio se u državi Masačusets, na severoistiku SAD, gde je često dolazio u sukob sa zakonom, uglavnom zbog vožnje u pijanom stanju.

„IZBEGLICA“ I NJEGOVO „PRIZNANJE“
Masačusets verovatno nije krcat muškarcima sa imenom Marko Boškić, ali tamošnja policija je ovog „izbeglicu“ zadržala iza rešetaka tek 2004, kada su američke imigracione vlasti najzad shvatile da im je u rukama „onaj“ Marko Boškić, koji im je prilikom dolaska u SAD dao lažan iskaz. U prisustvu advokata Maksa Šterna, kojeg mu je dodelio sud (jer sam nije mogao da plati branioca), a suočen sa verovatnim proterivanjem iz Amerike, Boškić je odmah po hapšenju „priznao“ svoju ulogu u navodnom genocidu. Prema delovima njegovog saslušanja koje je objavio advokat Štern, Boškić se američkim istražiteljima pravdao kako je, kao etnički Hrvat, morao da se prijavi u Vojsku Republike Srpske, ne bi li izašao iz koncentracionog logora u kojem je bio smešten na početku rata. I u streljanjima je, tvrdi, učestvovao nevoljno, odnosno, najpre je odbio naređenje pretpostavljenog da likvidira muslimanske zarobljenike, ali kada mu je ovaj prislonio pištolj na čelo, ipak je uzeo „kalašnjikov“ u ruke i, zajedno sa Erdemovićem i još šestoricom saboraca, ubijao civile dovožene autobusima.
Ovde sada dolazimo do momenta koji bi, kao nerealan, odbacio čak i netalentovani scenarista neke niskobudžetne advokatske serije, ali koji se odigrava u stvarnom životu: posle takvog „priznanja“, protiv Boškića je pred američkim pravosuđem pokrenut postupak samo zbog lažnog predstavljanja prilikom ulaska u SAD, ne i zbog učešća u navodnom genocidu! A Haški tribunal, sa svoje strane, do dana današnjeg nije podigao optužnicu protiv Marka Boškića ni zatražio njegovo izručenje, niti su to uradili organi Bosne i Hercegovine ili Srbije!
Da sve bude još luđe, Boškić je 1996. godine, dok je još bio u BiH, otvoreno pretio novinarki dnevnog lista „Boston Glob“ Elizabet Nojfer, koja je u to doba pravila tekst – saglasan sa zvaničnom, tj. američkom verzijom „genocida“ – o navodnim streljanjima muslimana koje je zarobila srpska vojska. Tekst je objavljen na naslovnoj strani „Globa“, sa sve imenom i prezimenom Marka Boškića, čoveka koji je pretio autorki koja ga je ispitivala o događajima na poljoprivrednom dobru Branjevo.

boskic-marko-150x150.jpg

mirilo-jovan-150x150.jpg


erdemovic-drazen-150x150.jpg

Kako je moguće danas prevideti činjenicu da su tri najglasnija svedoka „genocida“ koji su bosanski Srbi navodno počinili nad bosanskim muslimanima, zapravo tri etnička Hrvata: Marko Boškić, Jovan Mirilo i Dražen Erdemović
 
TETOVAŽA ZA PREPOZNAVANJE „ŠKORPIONA“
Uprkos svemu, Boškić se i dalje nalazi u američkom zatvoru. Novembra 2006. osuđen je na pet godina robije. Ni reči o Srebrenici u presudi.
Što se tiče osobe koja je zvaničnoj verziji srebreničkih događaja doprinela trećim „svedočanstvom“, odnosno, zloglasnim video snimkom na kojem navodno pripadnici „Škorpiona“ likvidiraju muslimanske civile, mnogo je lakše pogrešiti prilikom određivanja njegove nacionalnosti nego kod Erdemovića i Boškića. Jovan Mirilo, koji je Nataši Kandić dostavio sporni snimak (a ova ga poletno prosledila Haškom tribunalu, gde je prvi put i emitovan, na suđenju Slobodanu Miloševiću), iz Šida, gde je imao prebivalište, svojevremeno se preselio u Austriju, ističući kako su njemu i njegovoj porodici počele da stižu opasne pretnje zbog toga što je obelodanio video zapis „streljanja“. Sve do početka februara ove godine, Mirilo je uživao u Austriji (čak je 2007. dobio i neku humanitarnu nagradu, normalno – na bazi toga što je predao sporni snimak Nataši Kandić), ali tada su mu austrijske vlasti odbile zahtev za azil. Kako pišu tamošnji mediji, austrijska služba za azil sumnja da je Mirilo takođe bio pripadnik „Škorpiona“, pošto ima tetovažu karakterističnu za članove ove jedinice, a i anonimni svedok ga je optužio da je bio u „Škoripionima“ za vreme rata. Vest da će Mirilu biti uskraćen azil objavljena je u mnogim svetskim medijima, gde je on predstavljen kao „srpski pisac“ ili Srbin koji je „razotkrio zločine bosanskih Srba“. To je, međutim, verovatno rezultat toga što je Mirilo srpski državljanin, ali nije nužno i dokaz da je reč o etničkom Srbinu.
Mnogo je, u tom smislu, indikativniji intervju koji je sa Jovanom Mirilom 2005. godine uradio poznati nemački novinar Peter Mirošnikov (Peter Miroschnikoff): u tom intervjuu, Mirilo je predstavljen kao „etnički Hrvat iz srpskog gradića Šida“. Pored toga, predstavljen je i kao beskompromisni humanista koji je, zarad istine o „genocidu“, stavio na kocku čak i bezbednost vlastite porodice. Zaista je teško steći utisak da je Mirošnikov na svoju ruku napisao da je heroj njegovog epa etnički Hrvat, a da mu ovaj to nije sam rekao.
Dakle, izvesno je da možemo da zaključimo da su tri najglasnija svedoka „genocida“ koji su bosanski Srbi navodno počinili nad bosanskim muslimanima, tri Hrvata. Zajedno sa činjenicom da ni famozna Komisija Vlade Republike Srpske nikada nije priznala „genocid“, sve ovo neminovno stavlja pod sumnju poznatu mantru da je u Srebrenici počinjen veliki zločin u naše, tj. srpsko ime. Hrvatski plaćenici, jednostavno, nisu poznati po tome što svoja zlodela vrše u ime srpstva i Srbije – istorija 20. veka uči nas da neuporedivo češće potežu oružje protiv, odnosno na štetu srpskog naroda. Šta god da se jula 1995. godine dešavalo u Srebrenici i oko nje, svako ko ozbiljnije razmisli o toj problematici i srpsko-hrvatskim odnosima mora doći do zaključka da je krajnje neosnovana tvrdnja da su Dražen Erdemović, Marko Boškić i Jovan Mirilo bili angažovani u nekakvom projektu stvaranja „Velike Srbije“. Ali, ma koliko tragikomična, ova tvrdnja je već bezmalo 15 godina sveprisutna u srpskoj javnosti. Najviše je, normalno, zastupa ovdašnji nevladin sektor, na čelu sa prvoborkinjama u naturanju Erdemovićeve, Boškićeve i Mirilove „istine“: Natašom Kandić, predsednicom „Fonda za humanitarno pravo“, te Sonjom Biserko, predsednicom „Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji“.

MISIJE NEVLADINOG SEKTORA
Nataša Kandić i Sonja Biserko su osobe koje čak i ne moraju da se izjašnjavaju o nacionalnom poreklu kako biste shvatili koliko su im bliskiji hrvatski nacionalni interesi od srpskih. Pored bespoštedne posvećenosti vajnom dokazivanju srpske krivice za svaki zločin koji se na ovim prostorima dogodio u proteklih 20 godina, biografije Nataše Kandić i Sonje Biserko dele vrlo indikativan detalj – obe je odlikovao doskorašnji hrvatski predsednik Stjepan Mesić, dokazani „humanista“ koji je na početku političke karijere veličao ustašku NDH (kako je nedavno priznao) i sahranjivao Jugoslaviju (kako je još onda priznao), a na kraju oslobađao dokazanog ubicu srpske porodice Zec, pretio ratom Republici Srpskoj i hiperaktivno pomagao „nezavisnost“ Kosova i Metohije. Taj i takav Mesić odlikovao je Natašu Kandić septembra 2006, a u februaru ove godine isto je uradio i sa Sonjom Biserko.
Sa svih pomenutih strana, dakle, proklamovana verzija navodnog genocida u Srebrenici potkovana je doprinosom osoba koje su ili po nacionalnosti Hrvati, ili neskriveno naklonjene hrvatskom establišmentu, ili oba. Bilo da je reč o onima koji su bili neposredni izvršioci, onima koji su snabdevali javnost kojekakvim dokazima, ili onima koji su od tih dokaza napravili spektakl za višekratnu, ali jednoobraznu upotrebu, nailazimo ne na Srbe, već na pripadnike naroda koji je sa Srbima u novijoj istoriji imao, najblaže rečeno, vrlo problematične i još nerasvetljene odnose, tj. svojevrsne službenike države tog naroda. Kada na sve to dotade tradicionalnu, a neobjašnjivu kroatofiliju u srpskoj samozvanoj intelektualnoj eliti, kao idealnu podlogu za rad hrvatske obaveštajne službe, dobijate mnogo bližu sliku histerije koja u našoj javnosti prati svaki pokušaj da se srebrenički događaji konačno rasvetle.

KREDIBILITET SVEDOKA ISPRED POLITIČKE KOREKTNOSTI

U svakom sudskom procesu, kredibilitet svedoka, naročito ključnih, igra veliku ulogu. To je praksa kudikamo starija od političke korektnosti, koja maltene zabranjuje da se potencira nečije nacionalno poreklo. U ovom konkretnom slučaju, nacionalno poreklo glavnih „svedoka“ i snabdevača „dokazima“ da je Vojska Republike Srpske počinila navodni genocid jula 1995. u velikoj meri bi moralo da utiče na njihov kredibilitet, pošto je inače suština njihovih „svedočenja“ i „dokaza“ veoma sumnjiva i diskutabilna, ako ne i očigledno krivotvorena. Zaista, kada imate protivrečne i krajnje neubedljive iskaze mentalno neuravnoteženih osoba, odnosno video snimke čija je autentičnost očigledno narušena naknadnom obradom materijala (montažom), te neutemeljenu galamu lažnih humanitaraca koji su se otvoreno stavili u službu političkih interesa drugih država, morate se zamisliti nad nečim što sve ove aktere povezuje čak i jasnije nego Srebrenica: genetska ili ideološka povezanost sa hrvatskom nacijom i hrvatskom državom.
Zanemarimo čak i zamišljeni bliskoistočni pandan naveden na početku teksta i zapitajmo se da li bi ikakav zločin hrvatske vojske dospeo do suda, a kamoli do najuticajnijih svetskih medija, kada bi mu isključivi svedoci bili Srbi! Teško da bi takav slučaj izazvao ma kakvu istragu. Pre bi dospeo u marketinške i PR udžbenike, kao primer katastrofalno organizovane kampanje koja je za cilj imala difamaciju celog naroda. Zašto je onda, možda ćete se začuditi, obrnut primer, u kojem hrvatski plaćenici svedoče o zločinima koji su počinili navodno u srpsko ime, naišao na plodno tlo u svetskoj javnosti. Možda upravo zbog toga što je Srebrenica, sa sve Erdemovićem, Boškićem, Mirilom, Natašom Kandić i Sonjom Biserko, zaslužila da uđe u udžbenike po drugom osnovu: po tome što je u difamaciji jednog naroda svesrdno učestvovala i vrhuška države koju je taj narod stvorio.

http://www.pecat.co.rs/2010/02/hrvatski-zlocin-u-srpsko-ime/
 

Back
Top