Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
Hrvatski zločin u srpsko ime
6 Region | Uredništvo | februar 27, 2010 at 23:55
Piše Miodrag Zarković
Nadrealne ispovesti Dražena Erdemovića u Haškom tribunalu, snimak koji je Jovan Mirilo dostavio „Fondu za humanitarno pravo“ i iskaz Marka Boškića američkim istražiteljima doživljavaju se kao potvrda „genocida“ koji su Srbi navodno počinili nad muslimanima, iako su počinioci – Hrvati
Zamislimo da je 2003. godine, po osvajanju Bagdada, američka vojska pokušala da dokaže da je Sadam Husein zaista posedovao oružje za masovno uništenje tako što se pozvala na trojicu svedoka, koji su pod zakletvom potvrdili da su učestvovali u pripremama za biohemijske napade Iraka na okolne države. I, najvažnije – zamislimo da su sva tri svedoka Izraelci! Da li bi to uverilo svetsku javnost da Džordž Buš stvarno nije imao drugog izbora, osim da naredi invaziju na Irak? Logično je pretpostaviti da ne bi, tj. da bi ovakvi „dokazi“ bili u najmanju ruku prihvaćeni sa velikom rezervom, a najverovatnije potpuno odbačeni.
A opet, možda i ne bi. Možda bi „sedma sila“, internacionalni sudovi i najuticajniji političari današnjice bespogovorno prihvatili svedočenja „Sadamovih Izraelaca“ kao verodostojna. Jer, u krajnjem slučaju, jednu jednako providnu i bezobzirnu manipulaciju – samo, za razliku od ove sa „Sadamovim Izraelcima“, nimalo hipotetičku – svetska javnost je ne samo uzela zdravo za gotovo, već oko nje izgradila propagandni mit koji je poslužio kao osnova za sva kasnija kršenja međunarodnog prava i poretka: događaje iz Srebrenice u julu 1995. godine, kada je Vojska Republike Srpske navodno pobila 8.000 muslimanskih civila, što su do danas, deceniju i po kasnije, „potvrdila“ tri ključna svedoka, sva tri Hrvata po nacionalnosti!
LAŽNA PREDSTAVLJANJA I DRUGE VRLINE
Činjenica da presudna svedočanstva o navodnom genocidu Srba nad srebreničkim muslimanima potiču od tri Hrvata, baca u zasenak i naučno-fantastični scenario opisan na početku ovog teksta. Jer, Hrvati i Srbi su, u poslednjih 100 godina, tri puta pucali jedni na druge, a ukupan broj žrtava u međusobnim sukobima ova dva naroda iznosi više od milion (od čega su većina srpski civili) – višedecenijska trvenja i povremeni, sporadični oružani sukobi Izraela i Iraka deluju maltene kao partija bezopasnog „Rizika“ u odnosu na balkanska krvoprolića. Ipak, nadrealne ispovesti Dražena Erdemovića u Haškom tribunalu, snimak koji je Jovan Mirilo dostavio „Fondu za humanitarno pravo“ i iskaz Marka Boškića američkim istražiteljima doživljavaju se kao dovoljna potvrda „genocida“ koji su bosanski Srbi počinili nad bosanskim muslimanima, iako su Erdemović, Mirilo i Boškić – Hrvati.
Za hrvatsko poreklo Erdemovića zna se poodavno, još od kako je njegovo ime postalo poznato širom Balkana, kada ga je 30. marta 1996. tadašnja SR Jugoslavija izručila Haškom tribunalu. Među retkim podacima koje Erdemović nije menjao iz iskaza u iskaz (a dao ih je poprilično, što kao svedok, što kao okrivljeni, i svaki se barem u nečemu bitnom razlikuje od ostalih), jeste to da je po nacionalnosti Hrvat.
(O skandaloznim haškim svedočenjima Erdemovića, naročito o njegovom pojavljivanju u procesu protiv Slobodana Miloševića, možete detaljno pročitati u knjizi bugarskog novinara Žerminala Čivikova „Krunski svedok“, kao i u mnogim analizama holandske nevladine organizacije „Istorijski projekat Srebrenica“.)
Onima koji su bliže upoznati sa Erdemovićevim iskazima, verovatno nije nepoznato ni ime Marka Boškića, koga je Erdemović imenovao kao jednog od svojih sedam saučesnika u navodnom streljanju 1.200 muslimanskih civila na poljoprivrednom dobru Branjevo nedaleko od Zvornika, 16. jula 1995. Boškić je 2000. godine ušao na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država, lažno se predstavljajući kao izbeglica, mada je isključivo koristio pravo ime i prezime, pod kojim je ubrzo dobio čak i vozačku dozvolu. Nastanio se u državi Masačusets, na severoistiku SAD, gde je često dolazio u sukob sa zakonom, uglavnom zbog vožnje u pijanom stanju.
„IZBEGLICA“ I NJEGOVO „PRIZNANJE“
Masačusets verovatno nije krcat muškarcima sa imenom Marko Boškić, ali tamošnja policija je ovog „izbeglicu“ zadržala iza rešetaka tek 2004, kada su američke imigracione vlasti najzad shvatile da im je u rukama „onaj“ Marko Boškić, koji im je prilikom dolaska u SAD dao lažan iskaz. U prisustvu advokata Maksa Šterna, kojeg mu je dodelio sud (jer sam nije mogao da plati branioca), a suočen sa verovatnim proterivanjem iz Amerike, Boškić je odmah po hapšenju „priznao“ svoju ulogu u navodnom genocidu. Prema delovima njegovog saslušanja koje je objavio advokat Štern, Boškić se američkim istražiteljima pravdao kako je, kao etnički Hrvat, morao da se prijavi u Vojsku Republike Srpske, ne bi li izašao iz koncentracionog logora u kojem je bio smešten na početku rata. I u streljanjima je, tvrdi, učestvovao nevoljno, odnosno, najpre je odbio naređenje pretpostavljenog da likvidira muslimanske zarobljenike, ali kada mu je ovaj prislonio pištolj na čelo, ipak je uzeo „kalašnjikov“ u ruke i, zajedno sa Erdemovićem i još šestoricom saboraca, ubijao civile dovožene autobusima.
Ovde sada dolazimo do momenta koji bi, kao nerealan, odbacio čak i netalentovani scenarista neke niskobudžetne advokatske serije, ali koji se odigrava u stvarnom životu: posle takvog „priznanja“, protiv Boškića je pred američkim pravosuđem pokrenut postupak samo zbog lažnog predstavljanja prilikom ulaska u SAD, ne i zbog učešća u navodnom genocidu! A Haški tribunal, sa svoje strane, do dana današnjeg nije podigao optužnicu protiv Marka Boškića ni zatražio njegovo izručenje, niti su to uradili organi Bosne i Hercegovine ili Srbije!
Da sve bude još luđe, Boškić je 1996. godine, dok je još bio u BiH, otvoreno pretio novinarki dnevnog lista „Boston Glob“ Elizabet Nojfer, koja je u to doba pravila tekst – saglasan sa zvaničnom, tj. američkom verzijom „genocida“ – o navodnim streljanjima muslimana koje je zarobila srpska vojska. Tekst je objavljen na naslovnoj strani „Globa“, sa sve imenom i prezimenom Marka Boškića, čoveka koji je pretio autorki koja ga je ispitivala o događajima na poljoprivrednom dobru Branjevo.
Kako je moguće danas prevideti činjenicu da su tri najglasnija svedoka „genocida“ koji su bosanski Srbi navodno počinili nad bosanskim muslimanima, zapravo tri etnička Hrvata: Marko Boškić, Jovan Mirilo i Dražen Erdemović
6 Region | Uredništvo | februar 27, 2010 at 23:55
Piše Miodrag Zarković
Nadrealne ispovesti Dražena Erdemovića u Haškom tribunalu, snimak koji je Jovan Mirilo dostavio „Fondu za humanitarno pravo“ i iskaz Marka Boškića američkim istražiteljima doživljavaju se kao potvrda „genocida“ koji su Srbi navodno počinili nad muslimanima, iako su počinioci – Hrvati
Zamislimo da je 2003. godine, po osvajanju Bagdada, američka vojska pokušala da dokaže da je Sadam Husein zaista posedovao oružje za masovno uništenje tako što se pozvala na trojicu svedoka, koji su pod zakletvom potvrdili da su učestvovali u pripremama za biohemijske napade Iraka na okolne države. I, najvažnije – zamislimo da su sva tri svedoka Izraelci! Da li bi to uverilo svetsku javnost da Džordž Buš stvarno nije imao drugog izbora, osim da naredi invaziju na Irak? Logično je pretpostaviti da ne bi, tj. da bi ovakvi „dokazi“ bili u najmanju ruku prihvaćeni sa velikom rezervom, a najverovatnije potpuno odbačeni.
A opet, možda i ne bi. Možda bi „sedma sila“, internacionalni sudovi i najuticajniji političari današnjice bespogovorno prihvatili svedočenja „Sadamovih Izraelaca“ kao verodostojna. Jer, u krajnjem slučaju, jednu jednako providnu i bezobzirnu manipulaciju – samo, za razliku od ove sa „Sadamovim Izraelcima“, nimalo hipotetičku – svetska javnost je ne samo uzela zdravo za gotovo, već oko nje izgradila propagandni mit koji je poslužio kao osnova za sva kasnija kršenja međunarodnog prava i poretka: događaje iz Srebrenice u julu 1995. godine, kada je Vojska Republike Srpske navodno pobila 8.000 muslimanskih civila, što su do danas, deceniju i po kasnije, „potvrdila“ tri ključna svedoka, sva tri Hrvata po nacionalnosti!
LAŽNA PREDSTAVLJANJA I DRUGE VRLINE
Činjenica da presudna svedočanstva o navodnom genocidu Srba nad srebreničkim muslimanima potiču od tri Hrvata, baca u zasenak i naučno-fantastični scenario opisan na početku ovog teksta. Jer, Hrvati i Srbi su, u poslednjih 100 godina, tri puta pucali jedni na druge, a ukupan broj žrtava u međusobnim sukobima ova dva naroda iznosi više od milion (od čega su većina srpski civili) – višedecenijska trvenja i povremeni, sporadični oružani sukobi Izraela i Iraka deluju maltene kao partija bezopasnog „Rizika“ u odnosu na balkanska krvoprolića. Ipak, nadrealne ispovesti Dražena Erdemovića u Haškom tribunalu, snimak koji je Jovan Mirilo dostavio „Fondu za humanitarno pravo“ i iskaz Marka Boškića američkim istražiteljima doživljavaju se kao dovoljna potvrda „genocida“ koji su bosanski Srbi počinili nad bosanskim muslimanima, iako su Erdemović, Mirilo i Boškić – Hrvati.
Za hrvatsko poreklo Erdemovića zna se poodavno, još od kako je njegovo ime postalo poznato širom Balkana, kada ga je 30. marta 1996. tadašnja SR Jugoslavija izručila Haškom tribunalu. Među retkim podacima koje Erdemović nije menjao iz iskaza u iskaz (a dao ih je poprilično, što kao svedok, što kao okrivljeni, i svaki se barem u nečemu bitnom razlikuje od ostalih), jeste to da je po nacionalnosti Hrvat.
(O skandaloznim haškim svedočenjima Erdemovića, naročito o njegovom pojavljivanju u procesu protiv Slobodana Miloševića, možete detaljno pročitati u knjizi bugarskog novinara Žerminala Čivikova „Krunski svedok“, kao i u mnogim analizama holandske nevladine organizacije „Istorijski projekat Srebrenica“.)
Onima koji su bliže upoznati sa Erdemovićevim iskazima, verovatno nije nepoznato ni ime Marka Boškića, koga je Erdemović imenovao kao jednog od svojih sedam saučesnika u navodnom streljanju 1.200 muslimanskih civila na poljoprivrednom dobru Branjevo nedaleko od Zvornika, 16. jula 1995. Boškić je 2000. godine ušao na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država, lažno se predstavljajući kao izbeglica, mada je isključivo koristio pravo ime i prezime, pod kojim je ubrzo dobio čak i vozačku dozvolu. Nastanio se u državi Masačusets, na severoistiku SAD, gde je često dolazio u sukob sa zakonom, uglavnom zbog vožnje u pijanom stanju.
„IZBEGLICA“ I NJEGOVO „PRIZNANJE“
Masačusets verovatno nije krcat muškarcima sa imenom Marko Boškić, ali tamošnja policija je ovog „izbeglicu“ zadržala iza rešetaka tek 2004, kada su američke imigracione vlasti najzad shvatile da im je u rukama „onaj“ Marko Boškić, koji im je prilikom dolaska u SAD dao lažan iskaz. U prisustvu advokata Maksa Šterna, kojeg mu je dodelio sud (jer sam nije mogao da plati branioca), a suočen sa verovatnim proterivanjem iz Amerike, Boškić je odmah po hapšenju „priznao“ svoju ulogu u navodnom genocidu. Prema delovima njegovog saslušanja koje je objavio advokat Štern, Boškić se američkim istražiteljima pravdao kako je, kao etnički Hrvat, morao da se prijavi u Vojsku Republike Srpske, ne bi li izašao iz koncentracionog logora u kojem je bio smešten na početku rata. I u streljanjima je, tvrdi, učestvovao nevoljno, odnosno, najpre je odbio naređenje pretpostavljenog da likvidira muslimanske zarobljenike, ali kada mu je ovaj prislonio pištolj na čelo, ipak je uzeo „kalašnjikov“ u ruke i, zajedno sa Erdemovićem i još šestoricom saboraca, ubijao civile dovožene autobusima.
Ovde sada dolazimo do momenta koji bi, kao nerealan, odbacio čak i netalentovani scenarista neke niskobudžetne advokatske serije, ali koji se odigrava u stvarnom životu: posle takvog „priznanja“, protiv Boškića je pred američkim pravosuđem pokrenut postupak samo zbog lažnog predstavljanja prilikom ulaska u SAD, ne i zbog učešća u navodnom genocidu! A Haški tribunal, sa svoje strane, do dana današnjeg nije podigao optužnicu protiv Marka Boškića ni zatražio njegovo izručenje, niti su to uradili organi Bosne i Hercegovine ili Srbije!
Da sve bude još luđe, Boškić je 1996. godine, dok je još bio u BiH, otvoreno pretio novinarki dnevnog lista „Boston Glob“ Elizabet Nojfer, koja je u to doba pravila tekst – saglasan sa zvaničnom, tj. američkom verzijom „genocida“ – o navodnim streljanjima muslimana koje je zarobila srpska vojska. Tekst je objavljen na naslovnoj strani „Globa“, sa sve imenom i prezimenom Marka Boškića, čoveka koji je pretio autorki koja ga je ispitivala o događajima na poljoprivrednom dobru Branjevo.
Kako je moguće danas prevideti činjenicu da su tri najglasnija svedoka „genocida“ koji su bosanski Srbi navodno počinili nad bosanskim muslimanima, zapravo tri etnička Hrvata: Marko Boškić, Jovan Mirilo i Dražen Erdemović