Tuzni_patak
Elita
- Poruka
- 18.247
U cilju poboljšanja kvaliteta na forumu saljem prepisku logičkih grešaka sa hrvatskog sajta w(w)w forum.hr
----------------------------------------------------------
Šta je to argument?
Argument bi bio skup povezanim sudova koji tvore neku tvrdnju. Postoji mnogo vrsta argumenata, a ovdje ćemo prikazati tzv. deduktivne argumente. Deduktivni argumenti su vrlo zgodni, oni su naime najprecizniji, može ih se provjeriti i mogu biti točni (validni) i netočni (invalidni). Deduktivni argument ima tri "faze", premise, inferenciju, i konkluziju. Ovaj dio ćemo popuniti kasnije.
Dokaz
U dokazu se uvijek služimo zaključkom, a često i različitim metodama. Zato se u dokazu mogu pojaviti sve one pogreške koje se pojavljuju u različitim vrstama zaključka i u različitim metodama spoznaje. Međutim, ima nekih pogrešaka koje su karakteristične baš za dokaz. Možemo ih podijeliti u tri glavne grupe: pogreške irelevantnosti, pogreške neosnovanog razloga i pogreške slijeda.
Qui nimium probat, nihil probat
ograničenje izlaganja teze vremenom, linearnošću govora, navikama učesnika u analizi teze,zamka previda česta posledica
Otklon od teze može biti veći ili manji i može se dogoditi na različite načine. Kad netko dokazuje tezu koja je općenitija od one sporne, kažemo da dokazuje previše. Ako netko, naprotiv, dokazuje tezu koja je specijalnija od one koju bi trebalo dokazati, kažemo da dokazuje premalo.
Pretpostavimo da se u nekom skupu raspravlja ima li društvo pravo prijestupnika kazniti smrtnom kaznom. Netko tko bi počeo dokazivati da je grijeh usmrtiti bilo koje živo biće dokazivao bi previše; netko tko bi dokazivao da društvo ima, pravo da se braniti od onih koji ga ugrožavaju dokazivao bi premalo.
Onaj tko dokazuje premalo, olakšava sebi posao, ali ne dokazuje što bi trebalo. Onaj tko dokazuje previše; dokazao bi i užu tezu kad bi uspio dokazati širu. Ali općenitije teze uvijek je teže dokazati, pa se često dešava da se općenitija teza koju pokušavamo dokazati ne može nikako dokazati; dok bi se ona uža, koju zapravo i treba dokazati, mogla dokazati dosta lako. Zato se kaže: Tko previše dokazuje, ne dokazuje ništa (Qui nimium probat, nihil probat).
Prelaz u drugi rod
Otklon od sporne teze može biti i takav da dokazujemo tezu koja, je sasvim druge vrste ili pripada u sasvim drugo područje. Tako nekad kažemo za nekog da je nesposoban; a počnu nas uveravati da je on vrlo pošten. Ili: kritikujemo društveni poredak i odnose među ljudima u nekoj zemlji, a apologet postojećeg stanja počne nam navoditi cifre o porastu proizvodnje ili o naoružanju vojske. Ovakvu grešku zovemo prelazom u drugi rod.
Argumentum ad hominem
Najčešći pseudoargument u raspravi, pogotovo u onim "žešćim". Kad netko ne ume pobiti argumentima tvrdnju s kojom se ne slaže, pa je pokušava oboriti pričajući da je onaj koji ju je postavio "poznati lažljivac", "stari pijanac" ili "sin luđaka", i slično, reći ćemo da upotrebljava argumentum ad hominem (argument protiv čovjeka).
Argumentum ad hominem u svojoj "abuzivnoj" (pogrdnoj; uvredljivoj) varijanti sastoji se u tome da se ne raspravlja o spornoj tvrdnji, nego se pokušava diskreditirati čovjek koji je tu tvrdnju postavio.
Postoji međutim i dobroćudnija varijanta ovog argumenta koja ne ide za tim da diskreditira oponenta, nego da ga uvjeri da se on zbog specijalnih okolnosti u kojima se nalazi (zbog svog zanimanja, pripadnosti nekoj političkoj partiji ili društvenoj grupi, svojih ranijih izjava itd.) treba složiti s tezom kojoj oponira.
Ovim argumentom služimo se na primjer, kada u diskusiji sa svećenikom nastojimo pokazati da on, ako ne želi doći u kontradikciju sa Sv. pismom, treba prihvatiti našu tezu ili kada političkog protivnika uvjeravamo da naša teza s kojom polemizira logično proistječe iz nekih teza za koje se on zalaže.
Argumentum ad populum
Kada demagog na mitingu ničim ne potkrepljuje je svoje tvrdnje, nego im daje privid uvjerljivosti najavljujući ih zvučnim frazama: "duboka je istina da...", "samo pokvarenjak može posumnjati u ..." "tko bolje od vas shvaća kako ...", kažemo da upotrebljava argumentum ad populum (argument za puk). Ovaj pseudoargument sastoji se u tome da ne ulazeći u raspravljanje o biti sporne stvari, nastojimo pridobiti slušače djelujući na njihove osjećaje, predrasude, taštinu, i subjektivni dojam. Također, ovaj argument je moguće prepoznati po ponekad patetičnom tonu kojim se iznaša, i po jasnom dojmu da je akcent na formi a ne na samom sadržaju argumenta.
Argumentum ad misericordiam
Ako nekog optužuju da je pronevjerio novac, a on odgovara da ima bolesnu ženu i malu djecu; reći ćemo da upotrebljava argumentum ad misericordiam (argument za milosrđe). Ovaj pseudoargument upotrebljava, dakle, onaj tko izbjegavajući raspravu o biti sporne stvari, nastoji probuditi samilost kod sugovornika.
Argumentum ad verecundiam
Dok se neki rado pozivaju na "općeprihvaćeno" mišljenje, drugi više vole da se pozivaju na mišljenje istaknutih pojedinaca, velikih ljudi, "autoriteta", "eksperata", "znalaca". Takvo pozivanje ima neki smisao kada se nestručnjaci prepiru o nekom stručnom pitanju. Ali ono nije dokaz i ne može odlučiti u sporovima među samim stručnjacima. Najmanje je takvo pozivanje na mjestu kada se autoritet u jednoj oblasti citira kao arbitar u drugoj; npr. kad se crkveni oci citiraju kao autoritet u nauci, ili kad se političari citiraju kao autoritet u umjetnosti. Pogreška kada se sporna teza dokazuje pozivanjem na mišljenje autoriteta naziva se argumentum ad verecundiam (argument strahopoštovanja prema autoritetima).
Argumentum ad ignorantiam
Ako se primjerice, tvrdnja da je neka bolest neizlječiva potkrepljuje samo time što još nije pronađen lijek za nju, kažemo da se upotrebljava argumentum ad ignorantiam (argument neznanja). Bit je ovog argumenta u tome što se dovoljnim dokazom za neku tvrdnju smatra nepostojanje dokaza za tvrdnju koja joj je protivurječna.
Argumentum ad baculum
Kada se velika i mala država raziđu u mišljenju, pa velika država počne gomilati trupe na granici male, kažemo da velika država upotrebljava argumentum ad baculum (argument batine). Općenito, ovaj "argument" sastoji se u tome što, u nemogućnosti da drukčije dokažemo svoju tvrdnju prijetimo silom, ili čak i direktno upotrebljavamo silu protiv onog tko se ne slaže s našom tezom.
Non sequitur
Moguće je da se u dokazu služimo istinitim, argumentima i da pomoću njih dokazujemo baš tezu koju bi trebalo dokazati; a da dokaz ipak ne bude dobar. To se događa onda kada teza koju želimo dokazati nije zasnovana argumentima kojima se služimo, kada se ona nikakvim valjanim zaključkom ne može izvesti iz njih. Ovakvu pogrešku nazivamo non sequitur (ne slijedi).
Ova pogreška događa se uvijek kad izvodeći tezu iz argumenta pogrešno zaključujemo. Zato se ova pogreška može pojaviti u bezbroj različitih varijanti, naime u svim onim varijantama u kojim se pojavljuju logičke pogreške u zaključku.
Accent
Često se u pisanju događa da se neke stvari krivo shvate, jer ista rečenica izvučena iz konteksta može zvučati potpuno drukčije od duha u kojem je bila napisana. Accent je pogreška kojoj je specifično svojstvo da se naglašavanjem pojedine riječi mijenja značenje rečenice. U primjeru, vidi se kako se može mijenjati smisao rečenice, ovisno o tome koje su riječi naglašene (ovdje bold).
Ne smijemo pričati loše o svojim prijateljima.
(Dakle, ne smijemo prijatelje ogovarati, govoriti ružne stvari o njima, lagati etc...)
Ne smijemo pričati loše o svojim prijateljima.
(Ne smijemo pričati loše baš o prijateljima, dok o drugima možemo.)
Naravno, ova se pogreška na forumima gdje prevladava pisana riječ teško zamijeti (osim ako naglašena riječ nije boldirana ili na neki drugi način istaknuta), no njen smisao se može osjetiti po kontekstu.
Ad hoc
Postoji razlika između "argumenta" i "objašnjenja". Ako želimo dokazati tvrdnju A, a imamo tvrdnju B kao dokaz, onda je iskaz "A je zbog B" argument. No, ako želimo dokazati istinitost tvrdnje B, onda iskaz "A je zbog B" nije argument, nego objašnjenje.
Pogrešku ad hoc ste napravili kada dajete objašnjenje nekog iskaza koje se ne može primijeniti na sve situacije. Međutim, često je ad hoc postavljen tako da izgleda kao argument, što može zbuniti. Naprimjer, ako pretpostavimo da se Bog odnosi (ili tretira) prema svim ljudima jednako, onda imamo sljedeći primjer ad hoc pseudoargumenta.
"Ja sam se izliječio od raka."
"Onda se pomoli Bogu. To je sigurno njegova zasluga."
"Dakle, On će izliječiti i ostale ljude koji boluju od raka?"
"Hmm... Putevi Gospodnji su misterija za smrtnike."
Malo je karikiran primjer, no shvatili ste poantu.
Afirmacija konsekventa
Afirmacija konsekventa je pogreška u logičkom slijedu, kada izvedemo iz tvrdnje "A implicira B, a B je istinito" tvrdnju "dakle A je istinito". Da bi razumjeli zašto je ovo logička pogreška, dobro je poslužiti se tablicom istinitosti koja će biti napisana. Evo primjera;
"Ako je svijet stvoren od nekog nadnaravnog bića, onda bismo mogli vidjeti red i organiziranost svugdje. Budući da vidimo red, a ne slučajnosti, jasno je da je svijet imao svojeg kreatora."
Argumentum ad antiquitatem
Ova se pogreška najčešće potkrade kada argumentiramo je li nešto dobro ili loše na temelju toga koliko je staro ili koliko dugo egzistira. Suprotna pogreška je argumentum ad novitatem.
Primjer;
"Dvije tisuće godina kršćani vjeruju u Isusa Krista. Kršćanstvo mora biti istinito, kada je toliko dugo opstalo."
Argumentum ad novitatem
Pseudoargument, suprotan argumentum ad antiquitatem. To je pogreška u argumentiranju, kada se dokazuje da je neka teorija ili stvar bolja, ukoliko je novija.
Primjer;
"Windows 2000 je puno bolji izbor za operativni sustav od Winowsa 98, zato što je program noviji."
1 deo
----------------------------------------------------------
Šta je to argument?
Argument bi bio skup povezanim sudova koji tvore neku tvrdnju. Postoji mnogo vrsta argumenata, a ovdje ćemo prikazati tzv. deduktivne argumente. Deduktivni argumenti su vrlo zgodni, oni su naime najprecizniji, može ih se provjeriti i mogu biti točni (validni) i netočni (invalidni). Deduktivni argument ima tri "faze", premise, inferenciju, i konkluziju. Ovaj dio ćemo popuniti kasnije.
Dokaz
U dokazu se uvijek služimo zaključkom, a često i različitim metodama. Zato se u dokazu mogu pojaviti sve one pogreške koje se pojavljuju u različitim vrstama zaključka i u različitim metodama spoznaje. Međutim, ima nekih pogrešaka koje su karakteristične baš za dokaz. Možemo ih podijeliti u tri glavne grupe: pogreške irelevantnosti, pogreške neosnovanog razloga i pogreške slijeda.
Qui nimium probat, nihil probat
ograničenje izlaganja teze vremenom, linearnošću govora, navikama učesnika u analizi teze,zamka previda česta posledica
Otklon od teze može biti veći ili manji i može se dogoditi na različite načine. Kad netko dokazuje tezu koja je općenitija od one sporne, kažemo da dokazuje previše. Ako netko, naprotiv, dokazuje tezu koja je specijalnija od one koju bi trebalo dokazati, kažemo da dokazuje premalo.
Pretpostavimo da se u nekom skupu raspravlja ima li društvo pravo prijestupnika kazniti smrtnom kaznom. Netko tko bi počeo dokazivati da je grijeh usmrtiti bilo koje živo biće dokazivao bi previše; netko tko bi dokazivao da društvo ima, pravo da se braniti od onih koji ga ugrožavaju dokazivao bi premalo.
Onaj tko dokazuje premalo, olakšava sebi posao, ali ne dokazuje što bi trebalo. Onaj tko dokazuje previše; dokazao bi i užu tezu kad bi uspio dokazati širu. Ali općenitije teze uvijek je teže dokazati, pa se često dešava da se općenitija teza koju pokušavamo dokazati ne može nikako dokazati; dok bi se ona uža, koju zapravo i treba dokazati, mogla dokazati dosta lako. Zato se kaže: Tko previše dokazuje, ne dokazuje ništa (Qui nimium probat, nihil probat).
Prelaz u drugi rod
Otklon od sporne teze može biti i takav da dokazujemo tezu koja, je sasvim druge vrste ili pripada u sasvim drugo područje. Tako nekad kažemo za nekog da je nesposoban; a počnu nas uveravati da je on vrlo pošten. Ili: kritikujemo društveni poredak i odnose među ljudima u nekoj zemlji, a apologet postojećeg stanja počne nam navoditi cifre o porastu proizvodnje ili o naoružanju vojske. Ovakvu grešku zovemo prelazom u drugi rod.
Argumentum ad hominem
Najčešći pseudoargument u raspravi, pogotovo u onim "žešćim". Kad netko ne ume pobiti argumentima tvrdnju s kojom se ne slaže, pa je pokušava oboriti pričajući da je onaj koji ju je postavio "poznati lažljivac", "stari pijanac" ili "sin luđaka", i slično, reći ćemo da upotrebljava argumentum ad hominem (argument protiv čovjeka).
Argumentum ad hominem u svojoj "abuzivnoj" (pogrdnoj; uvredljivoj) varijanti sastoji se u tome da se ne raspravlja o spornoj tvrdnji, nego se pokušava diskreditirati čovjek koji je tu tvrdnju postavio.
Postoji međutim i dobroćudnija varijanta ovog argumenta koja ne ide za tim da diskreditira oponenta, nego da ga uvjeri da se on zbog specijalnih okolnosti u kojima se nalazi (zbog svog zanimanja, pripadnosti nekoj političkoj partiji ili društvenoj grupi, svojih ranijih izjava itd.) treba složiti s tezom kojoj oponira.
Ovim argumentom služimo se na primjer, kada u diskusiji sa svećenikom nastojimo pokazati da on, ako ne želi doći u kontradikciju sa Sv. pismom, treba prihvatiti našu tezu ili kada političkog protivnika uvjeravamo da naša teza s kojom polemizira logično proistječe iz nekih teza za koje se on zalaže.
Argumentum ad populum
Kada demagog na mitingu ničim ne potkrepljuje je svoje tvrdnje, nego im daje privid uvjerljivosti najavljujući ih zvučnim frazama: "duboka je istina da...", "samo pokvarenjak može posumnjati u ..." "tko bolje od vas shvaća kako ...", kažemo da upotrebljava argumentum ad populum (argument za puk). Ovaj pseudoargument sastoji se u tome da ne ulazeći u raspravljanje o biti sporne stvari, nastojimo pridobiti slušače djelujući na njihove osjećaje, predrasude, taštinu, i subjektivni dojam. Također, ovaj argument je moguće prepoznati po ponekad patetičnom tonu kojim se iznaša, i po jasnom dojmu da je akcent na formi a ne na samom sadržaju argumenta.
Argumentum ad misericordiam
Ako nekog optužuju da je pronevjerio novac, a on odgovara da ima bolesnu ženu i malu djecu; reći ćemo da upotrebljava argumentum ad misericordiam (argument za milosrđe). Ovaj pseudoargument upotrebljava, dakle, onaj tko izbjegavajući raspravu o biti sporne stvari, nastoji probuditi samilost kod sugovornika.
Argumentum ad verecundiam
Dok se neki rado pozivaju na "općeprihvaćeno" mišljenje, drugi više vole da se pozivaju na mišljenje istaknutih pojedinaca, velikih ljudi, "autoriteta", "eksperata", "znalaca". Takvo pozivanje ima neki smisao kada se nestručnjaci prepiru o nekom stručnom pitanju. Ali ono nije dokaz i ne može odlučiti u sporovima među samim stručnjacima. Najmanje je takvo pozivanje na mjestu kada se autoritet u jednoj oblasti citira kao arbitar u drugoj; npr. kad se crkveni oci citiraju kao autoritet u nauci, ili kad se političari citiraju kao autoritet u umjetnosti. Pogreška kada se sporna teza dokazuje pozivanjem na mišljenje autoriteta naziva se argumentum ad verecundiam (argument strahopoštovanja prema autoritetima).
Argumentum ad ignorantiam
Ako se primjerice, tvrdnja da je neka bolest neizlječiva potkrepljuje samo time što još nije pronađen lijek za nju, kažemo da se upotrebljava argumentum ad ignorantiam (argument neznanja). Bit je ovog argumenta u tome što se dovoljnim dokazom za neku tvrdnju smatra nepostojanje dokaza za tvrdnju koja joj je protivurječna.
Argumentum ad baculum
Kada se velika i mala država raziđu u mišljenju, pa velika država počne gomilati trupe na granici male, kažemo da velika država upotrebljava argumentum ad baculum (argument batine). Općenito, ovaj "argument" sastoji se u tome što, u nemogućnosti da drukčije dokažemo svoju tvrdnju prijetimo silom, ili čak i direktno upotrebljavamo silu protiv onog tko se ne slaže s našom tezom.
Non sequitur
Moguće je da se u dokazu služimo istinitim, argumentima i da pomoću njih dokazujemo baš tezu koju bi trebalo dokazati; a da dokaz ipak ne bude dobar. To se događa onda kada teza koju želimo dokazati nije zasnovana argumentima kojima se služimo, kada se ona nikakvim valjanim zaključkom ne može izvesti iz njih. Ovakvu pogrešku nazivamo non sequitur (ne slijedi).
Ova pogreška događa se uvijek kad izvodeći tezu iz argumenta pogrešno zaključujemo. Zato se ova pogreška može pojaviti u bezbroj različitih varijanti, naime u svim onim varijantama u kojim se pojavljuju logičke pogreške u zaključku.
Accent
Često se u pisanju događa da se neke stvari krivo shvate, jer ista rečenica izvučena iz konteksta može zvučati potpuno drukčije od duha u kojem je bila napisana. Accent je pogreška kojoj je specifično svojstvo da se naglašavanjem pojedine riječi mijenja značenje rečenice. U primjeru, vidi se kako se može mijenjati smisao rečenice, ovisno o tome koje su riječi naglašene (ovdje bold).
Ne smijemo pričati loše o svojim prijateljima.
(Dakle, ne smijemo prijatelje ogovarati, govoriti ružne stvari o njima, lagati etc...)
Ne smijemo pričati loše o svojim prijateljima.
(Ne smijemo pričati loše baš o prijateljima, dok o drugima možemo.)
Naravno, ova se pogreška na forumima gdje prevladava pisana riječ teško zamijeti (osim ako naglašena riječ nije boldirana ili na neki drugi način istaknuta), no njen smisao se može osjetiti po kontekstu.
Ad hoc
Postoji razlika između "argumenta" i "objašnjenja". Ako želimo dokazati tvrdnju A, a imamo tvrdnju B kao dokaz, onda je iskaz "A je zbog B" argument. No, ako želimo dokazati istinitost tvrdnje B, onda iskaz "A je zbog B" nije argument, nego objašnjenje.
Pogrešku ad hoc ste napravili kada dajete objašnjenje nekog iskaza koje se ne može primijeniti na sve situacije. Međutim, često je ad hoc postavljen tako da izgleda kao argument, što može zbuniti. Naprimjer, ako pretpostavimo da se Bog odnosi (ili tretira) prema svim ljudima jednako, onda imamo sljedeći primjer ad hoc pseudoargumenta.
"Ja sam se izliječio od raka."
"Onda se pomoli Bogu. To je sigurno njegova zasluga."
"Dakle, On će izliječiti i ostale ljude koji boluju od raka?"
"Hmm... Putevi Gospodnji su misterija za smrtnike."
Malo je karikiran primjer, no shvatili ste poantu.
Afirmacija konsekventa
Afirmacija konsekventa je pogreška u logičkom slijedu, kada izvedemo iz tvrdnje "A implicira B, a B je istinito" tvrdnju "dakle A je istinito". Da bi razumjeli zašto je ovo logička pogreška, dobro je poslužiti se tablicom istinitosti koja će biti napisana. Evo primjera;
"Ako je svijet stvoren od nekog nadnaravnog bića, onda bismo mogli vidjeti red i organiziranost svugdje. Budući da vidimo red, a ne slučajnosti, jasno je da je svijet imao svojeg kreatora."
Argumentum ad antiquitatem
Ova se pogreška najčešće potkrade kada argumentiramo je li nešto dobro ili loše na temelju toga koliko je staro ili koliko dugo egzistira. Suprotna pogreška je argumentum ad novitatem.
Primjer;
"Dvije tisuće godina kršćani vjeruju u Isusa Krista. Kršćanstvo mora biti istinito, kada je toliko dugo opstalo."
Argumentum ad novitatem
Pseudoargument, suprotan argumentum ad antiquitatem. To je pogreška u argumentiranju, kada se dokazuje da je neka teorija ili stvar bolja, ukoliko je novija.
Primjer;
"Windows 2000 je puno bolji izbor za operativni sustav od Winowsa 98, zato što je program noviji."
1 deo
