Srbistika

20091207211610.jpg


U 10. tački predgovora Broz-Ivekovićevog Rečnika stoji 'vako:

"Ovo djelo moglo bi se zvati i Rječnik srpskog jezika, i da su ga napisali Srbi jamačno bi se tako zvalo. Nije se dometnulo ili Srpskoga jer taj dometak ne bi zadovoljio ni jednog Srbina a ozlovoljio bi mnoge Hrvate a i Srbi ne bi dodali ili Hrvatskoga. Braća kao braća."

Ovo krupno delo Broza i Ivekovića iz 1901. počeo je da pravi Ivan Broz, ali ga je smrt u tome omela, pa ga je dovršio njegov ujak, Franjo Iveković, kanonik. Autori međutim nisu krili da su materijal za Rječnik hrvatskog jezika crpli iz sasvim određenog korpusa. Oni su u predgovoru jasno naznačili da su to dela Vuka, Daničića, Njegoša i Milana Đ. Milićevića, nesumnjivo srpskih pisaca koji su svoje knjige pisali na maternjem srpskom jeziku. Otuda bi pravi naziv ovog rečnika zaista bio Rečnik srpskog jezika; hrvatsko ime tom rečniku dato je posve arbitrarno.

I na kraju, sačuvaj me bože argumentacije iz 10. tačke predgovora - kao da ime jezika zavisi od toga ko rečnik pravi a ne od jezika sadržanog u Rečniku. Franjo Iveković i Ivan Broz, kao kajkavci, praveći rečnik štokavskog, pravili su renik tuđeg jezika.
 
Pitanje je bilo i jest: zašto njeki Hrvati negiraju da je standardni jezik Srba i Hrvata jedan jezik?

O tome je reč. Ja, naravno, odgovor znam. Ustvari, svi ga znamo.

Negiraju, ne njeki nego misleća većina, jer znaju da nisu t.zv. "varijante" jednoga jezika.
A nisu zbog - inter alia- sljedećega:

1. hrvatski i srpski su bliski različiti jezici- a ne varijante jednoga policentričnoga jezika- jer ne postoji jezična zajednica koja bi u porabi imala i normativne priručnike (gramatika, rječnik), korpus pisane literature, te funkcionalnu pripadnost istom jezičnom krugu, a da bi bila i hrvatska i srpska.

2. U slučaju engleskog (francuskog, španjolskog, njemačkog,..) postoji svijest o jednoj govornoj zajednici i zajednička baština. Za engleski jezik, bilo koji (australski, britanski, američki,..)- u zajednički korpus bilo koje varijante toga jezika ulaze i John Milton, John Locke, Geoffrey Chaucer, .. I udžbenici iz kemije ili psihologije mogu biti napisani u Sydneyu i Bostonu, a da se ne vidi razlika. Može pola knjige napisati autor iz Bostona, pola iz Sydneyja-i nikakve razlke. Kao ni u novinama (Boston Globe, Sydney Herald,..)

Za hrvatski i srpski, a i ostala dva jezika u različnim stupnjevima- to je nemoguće. Hrvatski korpus ne uključuje spise Sv. Save, Dušanov zakonik, djela Venclovića, Mrkalja, Branka Radičevića,... a srpski ne uključuje Vinodolski zakon, Marulića, Frankopana, Držića, Kašića,..

3. Nemoguće je napisati udžbenik za kemiju ili psihologiju na jeziku koji bi za Hrvate bio hrvatski, a za Srbe srpski, a da se radi o istom tekstu. Nemoguće je da se napiše pola udžbenika na jednom jeziku, druga polovica na drugom (pa da je i na latinici, pa i srpski- iako malo vjerojatno, nu svejedno- na ijekavici). Vidjelo bi se odmah od pravopisa, preko leksika, sintakse, semantike, nazivlja,...

4. Jedno su policentrični jezici (španjolski, njemački, engleski,..), a drugo bliski različiti jezici (hrvatski i srpski, hindski i urdski, bugarski i makedonski,..).
Prvi su nastali u njekoj jezgri i onda se širili, pa i po kontinentima, poprimajući razne lokalne značajke, ali ne prekidajući vezu s maticom i ne mijenjajući identitet. U slučaju hrvatskog i srpskog radilo se, oduvijek, od dvama zasebnim jezicima, o dvama identitetima (iako složenima i slabo standardiziranima) koji od početka nemaju zajedničku jezgru i govorni i pisani korpus, nego se dva jezika u 19. st. približuju, no njihovi su identiteti i individualnosti, ukorijenjeni u povijesti, prejaki da bi se stopili u jedan jezik.

I pogrješno je inzistirati na razumljivosti, jer u specijalističkom nazivlju (n.pr. filozofskom ili kemijskom) i domaći govornici često ne razumiju "svoj" jezik. Bitno je sljedeće- individualnost koju imaju, svaki za sebe, hrvatski i srpski, neporeciva je, i nije- znaju to svi- svodiva na njeke priče o lokalnim varijantama jednoga jezika.

A koga zanima nješto konkretno o hrvatskoj jezičnoj poviejsti- kratko, ali vrijedno: nalazi se ovdje: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=7139
 
Ništa nisi pazio na času. Javi se kod Kordićke na dopunsku; što bi se reklo, јеbe te realnost tj. stanje na terenu. :hahaha:

PS. Bio lane kod nas kući u gostima jedan Nemac, gospodin čovek, arhitekta, sedamdeset i kusur. Kaže - nikad nije čuo za "palačinke", a kad ih je dobio na tanjiru, kaže "Aaaa, Pfanne Kuchen!"... Kako čovek da mu kaže da su palačinke od austrijskog Palatschinken? Onda, Austrijanci kažu Paradaiser, a Nemci Tomaten.

Ne možeš Kuvar za Nemce da pišeš na austrijskom jeizku, pa to ti je. Ne možeš ni na nemačkom Kuvar da pišeš za Austrijance. Ne možeš ni pola Kuvara da napišeš na austrijskom a pola na nemačkom jer će i jedni i drugi moći da koriste samo pola Kuvara.


Standardni jezik kojim govore Hrvati, Srbi, Bosanci, Hercegovci i ostali ima istočnohercegovačku dijalekatsku osnovu. To je rekao Dalibor Brozović. Na toj srpskoj istočnohercegovačkoj osnovi standardizaciju jezika je izvršio Vuk Karadžić, uz pomoć Kopitara. Zdraaaavo. :kafa:

Međutim, onaj problem koji svi znamo koji je, je ovaj (kazuje profesor doktor istoričar):


Interesantna je strateška potreba vođstva Rimokatoličke crkve i Austrijske carske uprave za postojanjem neke virtuelne rimokatoličke nacije na južnoslovenskom prostoru zapadnog Balkana, skoro apsolutno i u ogromnoj većini naseljenog pravoslavnim Srbima. Usled takve potrebe, pojavila su se istoriografska dela, u kojima se, bez dokaza, veličala “stara Hrvatska” i postepeno “stvarali” tzv. Hrvati kao rimokatolička nacija, iako o njima nema originalnih dokumenata ni podataka o njihovom postojanju u istoriji.

O Hrvatima ni u jednom arhivu nema originalnih podataka čije je postojanje starije i od tzv. “stare Hrvatske iz perioda hrvatske narodne dinastije”, odnosno iz vremena pre, navodnog, njenog potčinjavanja od strane Mađara – ni u arhivu Vatikana, ni Venecije, ni Milana, ni Firence, ni Graca, ni Beča, ni Carigrada – ni igde ni nigde, već u tzv. “prepisima sa starijih nesačuvanih originala”, čime je nastala samo “historijska Hrvatska u prepisu”, tj. u istoriji nije postojala, ali u virtuelnim zamislima hrvatske istoriografije je “postojala”. Malo ko postavlja pitanje, kako to da za većinu nekadašnjih država ima originalnih i ubedljivih podataka, samo o državi “srednjovjekovnoj Hrvatskoj” – gle čuda – nema nijedan!
 
Poslednja izmena:
Ništa nisi pazio na času. Javi se kod Kordićke na dopunsku; što bi se reklo, јеbe te realnost tj. stanje na terenu. :hahaha:

PS. Bio lane kod nas kući u gostima jedan Němac, gospodin čověk, arhitekta, sedamdeset i kusur. Kaže - nikad nije čuo za "palačinke", a kad ih je dobio na tanjiru, kaže "Aaaa, Pfanne Kuchen!"... Kako čověk da mu kaže da su palačinke od austrijskog Palatschinken? Onda, Austrijanci kažu Paradaiser, a Němci Tomaten.

Ne možeš Kuvar za Němce da pišeš na austrijskom jeizku, pa to ti je. Ne možeš ni na němačkom Kuvar da pišeš za Austrijance. Ne možeš ni pola Kuvara da napišeš na austrijskom a pola na němačkom jer će i jedni i drugi moći da koriste samo pola Kuvara.


Standardni jezik kojim govore Hrvati, Srbi, Bosanci, Hercegovci i ostali ima istočnohercegovačku dijalekatsku osnovu. To je rekao Dalibor Brozović. Na toj srpskoj istočnohercegovačkoj osnovi standardizaciju jezika je izvršio Vuk Karadžić, uz pomoć Kopitara. Zdraaaavo. :kafa:

Ako je ovo to što imaš ponuditi kao odgovor- nisi
se trebao truditi. Ovo je- ništa.

Ne ću se osvrnuti na to što nisi dotaknuo pitanje nepostojanja istoga jezičnoga
korpusa, ni prije, a ni sada (ako se ilustriraju primjerima iz književnih djela, suvremene
srpske gramatike sigurno to ne čine iz tekstova Matoša, Ujevića, Marinkovića, Kaleba, Krleže, Raosa,
Nazora, Kušana, Ladana, Novaka,..).
Samo ću dotaknuti "kuharski odgovor", koji je komedija za sebe.
Prvo- otvoreno priznajem da mne znam postoje li ili ne zasebne austrijske i njemačke
kuharice, i razlikuju li se u nazivlju ili ne.
Drugo- znam da je taj kulinarski primjer jedino što je Sneška Kordić mogla ponuditi. Nalazi se na
njezinom situsu.
Treće- nu, gospođica nije smogla snage ni pameti reći da se austrijski udžbenici
iz:
* matematike
* kemije
* psihologije
* fiziologije
* parazitologije
* ekonomije
* prava
* tjelesne kulture
* fizike
* elektrotehnike
* računarstva
* biologije
* lingvistike
* antropologije
* etnologije
* povijesti umjetnosti
* filozofije
* građevinarstva
* strojarstva
* kemijske tehnologije
* šumarstva
* ...
ne razlikuju od onih tiskanih u Njemačkoj ni u čem. Dok su učevnici na hrvatskom i na srpskom iz
tih područja posve jasno raspoznatljivi i razlučivi, ne samo u leksiku, nego na svim poljima,
od slovopisa i pravopisa do nazivlja, sintakse i pragmatike.

I tako je ta Arhimedova točka serbokroatizma pala ... šaptom.

Međutim, onaj problem koji svi znamo koji je, je ovaj (kazuje profesor doktor istoričar):


Interesantna je strateška potrěba vođstva Rimokatoličke crkve i Austrijske carske uprave za postojanjem něke virtuelne rimokatoličke nacije na južnoslověnskom prostoru zapadnog Balkana, skoro apsolutno i u ogromnoj većini naseljenog pravoslavnim Srbima. Uslěd takve potrěbe, pojavila su se istoriografska děla, u kojima se, bez dokaza, veličala “stara Hrvatska” i postepeno “stvarali” tzv. Hrvati kao rimokatolička nacija, iako o njima nema originalnih dokumenata ni podataka o njihovom postojanju u istoriji.

O Hrvatima ni u jednom arhivu nema originalnih podataka čije je postojanje starije i od tzv. “stare Hrvatske iz perioda hrvatske narodne dinastije”, odnosno iz vrěmena prě, navodnog, njenog potčinjavanja od strane Mađara – ni u arhivu Vatikana, ni Venecije, ni Milana, ni Firence, ni Graca, ni Beča, ni Carigrada – ni igdě ni nigdě, već u tzv. “prěpisima sa starijih nesačuvanih originala”, čime je nastala samo “historijska Hrvatska u prěpisu”, tj. u istoriji nije postojala, ali u virtuelnim zamislima hrvatske istoriografije je “postojala”. Malo ko postavlja pitanje, kako to da za većinu někadašnjih država ima originalnih i ubědljivih podataka, samo o državi “srednjovjekovnoj Hrvatskoj” – gle čuda – nema nijedan!

Ovo nije ni glupo, nego, plain & simple- bolesno.
 
Hrobi, mani me te retorike, nismo deca.

Ne ću se osvrnuti na to što nisi dotaknuo pitanje nepostojanja istoga jezičnoga
korpusa, ni prije, a ni sada

Vidi, jasno si i prilično pažljivo odabrao pisce koji (danas!) nisu zajednički. Činjenica da postoje "zajednički" sama je po sebi simteks za tvoju "urazumiteljsku" tezu. Živeo! :kafa:


Ovo nije ni glupo, nego, plain & simple- bolesno.

Šta da ti kažem, ta "bolest" progredira, polako ali izvesno. I, došlo mi opet da zveknem onaj moj poster sa bolesnicima od Gossa do Štulića, ali ti obično tada zbrišeš, pa, rekoh, neću da te teram. :)

PS. A ovaj primer sa Pfanne Kuchen je stvaran i doživeo sam ga od čoveka, arhitekte od sedamdeset godina, koji u životu nije čuo za palačinke (Palatschinken) iako se tako zovu na "austrijskom" jeziku.
 
Poslednja izmena:
Hrobi, mani me te retorike, nismo děca.



Vidi, jasno si i prilično pažljivo odabrao pisce koji (danas!) nisu zajednički. Činjenica da postoje "zajednički" sama je po sebi simteks za tvoju "urazumiteljsku" tezu. Živěo! :kafa:




Šta da ti kažem, ta "bolest" progredira, polako ali izvěsno. I, došlo mi opet da zveknem onaj moj poster sa bolesnicima od Gossa do Štulića, ali ti obično tada zbrišeš, pa, rekoh, neću da te těram. :)

PS. A ovaj priměr sa Pfanne Kuchen je stvaran i doživěo sam ga od čověka, arhitekte od sedamdeset godina, koji u životu nije čuo za palačinke (Palatschinken) iako se tako zovu na "austrijskom" jeziku.

Kad naletim na ovakve bljuzge- iako imam iskustva-pitam se: koja je to svijest ?

Diskusija ima smisla ukoliko se sugovornici drže njeke razine komunikacije.
To znači- ako se zayebavayu i šegače- onda je to ta razina. Ne može se i ne treba očekivati nješto
ozbiljnije.
Ako se pak pojave racionalni argumenti, onda je za suvislu raspravu potrjebno (bar) dvoje.
Ona je nemoguća ako jedan ili više sugovornika klaunira ili se , stjeran u kut, vadi na
njeke štoseve rekla-kazala i brbljanja koja pristaju piljaricama.

Ili- ovaj tvoj odgovor je truba i bez veze. U slijedu koji je počeo, i veći dio
se nastavio kao vježba iz absurdologije s klaunovima poput Milosavljevića ili Marojevića
u ulozi egzemplara, pojavilo se njekoliko smislenih dijelova. Tu si pao na svoju izlizanu
opsesiju o jezičnom pansrbizmu tipa Karadžić- Miklošič. kojeg se drže još samo los retardos
i besputnici koji ne znaju ni kako im se zove jezik.

Ponovit ćemo:

1. hrvatski i srpski jezici nemaju zajednički korpus pisanih djela. (za razliku od policentričnih engleskog, njemačkog,..)

2. ti su jezici međusobno uvelike razumljivi.

3. ti jezici nisu nikada, pa ni u periodu najvećaga zbližavanja krajem 19. stoljeća, tvorili jedan jezik.


4. u hrvatskom se jeziku nakon 1990. nije zbio nikakav radikalan prijekid, što se
može ustanoviti usporedbom reprezentativnih izvornih i prijevodnih tekstova prije i poslije.


5. nekoliko citata beznačajnih nacionalnih renegata, pa i onih značajnih u svojim strukama
(poput Milana Rešetara, n.pr.) ne mijenjaju baš ništa na činjenici o zasebnosti i osebujnosti tih jezika.


6. srpska se jezična ideologija svodi ne na jezikoslovlje, pa ni na ozbiljniju historiografiju, a u konačnici
na zdrav razum- nego na mitologiju i grčevito držanje fikcija politički motivirane ranije slavistike.
Mitomanija, i ništa više.


I to je to.
 
Из писма руском амбасадору проф. др Турлакова а са сајта ЋИРИЛИЦЕ
Београд:

Учините, Ваша Екселенцијо, што више можете да се у Београду на прометном месту отвори ВЕЛИКА РУСКА КЊИЖАРА, превасходно са делима великих руских писаца – класика, и тиме омогућите да се и нове и надолазеће генерације на њој и њима одгоје, као и претходне. Она може имати и бројне снимке руске класичне и народне музике на компакт дисковима, баш као и руске енциклопедије из свих области историје, литературе, уметности, науке... Коначно, у оквиру ње се могу држати курсеви руског језика
• Нека та и таква КЊИЖАРА има и КОМПЈУТЕРСКО –ДИГИТАЛНО ОДЕЉЕЊЕ, са што богатијом пратећом опремом, што би био разлог за окупљање младих, ДА СЕ НА ИЗВОРУ НАПАЈАЈУ ОНИМ ШТО ИМ ЈЕ БЛИСКО. Донесите и ћириличке тастатуре. И молим Вас, све што се шаље у Србију, у циљу упознавања савремених друштвених и духовних кретања нека буде на српском језику, и ЋИРИЛИЦОМ. (Тужно је то и увредљиво што је усред Београда подигнута велика Московска банка, своју присустност међу нама Србима, обележила – латиницом!)
• Нека та књижара буде снабдевена и руском народном радиношћу, поготову оним што су блиске дечјим играчкама, како бисмо и децу од малих ногу навикли на блискост са руским вршњацима и њиховим играма.. Дакако, и руским сувенирима....
• Молим Вас, Ваша Екселенцијо, учините што год више можете да нам из Русије што чешће долазе великани руске уметности, културе и науке. Сада знамо само за Елену Гускову!
• Настојте, молим Вас, да Русија откупи један овдашњи ТВ канал, на ком ће емитовати већином програме из руског живота и рада, посебно програме са Вашег канала „Култура“.
• Настојте да што више наших студената студирају на Вашим високим школама, као руски стипендисти. Као и да буде чешћих размена студентских посета, до међусобног упознавања и каснијег пријатељства. Нека Ваши студенти упознају Србију која је после Октобарске револуције примила хиљаде и хиљаде руских избеглица као своју браћу, у свему им се налази на помоћи. Посебно истичемо бројне руске научнике и уметнике, на универзитету, као истакнуте професоре (Острогорски, Билимовић, Салтиков, Краснов, Пио–Уљски, Кирил Тарановски...), као уметнике (Елена Пољакова, Васиљева, Фортунато, три брата Слатин, Маргарита и брат Павле Фроман, брачни пар Браиловски, Олга Попова, Михаило Каракаш, Евгенија Ваљани, Павле Холотков, Борис Попов, Анатолиј Жуковски, кнез Ананије Вербицки, Теофан Павловски, Владимир Загородњук, Колесников, Владимир Жедрински, Јуриј Ракитин, Евгеније Маријашец, Александар Верешчагин...).... сви су они и још толики знани и незнани, годинама живели и радили са нама, (све док их Тито 1948, није протерао) учећи нас и великој науци и великој уметности. Београд је био признат као центар руског избеглиштва у свим областима стваралаштва, чији се утицај још и данас осећа. Коначно и Руски дом је једино у Београду саграђен!

Молим Вас, Ваша Екселенцијо, опростите ми на слободи овог мог обраћања, пониклом и вођеним толиким нашим несрећама које се из дана у дан увећавају, западним безобзирним захтевима и условима, са жарком жељом, надом и уверењем, да ће се нешто моћи учинити, на обнови наше узајамности.

Унапред на свему захвалан
С поштовањем
Слободан Турлаков.
25.феб.2011.Бгд.

Професор Турлаков је један од ретких интелектуалаца у Србији који се осећа позваним да каже коју јавну реч. Свака част!
 
Из писма руском амбасадору проф. др Турлакова а са сајта ЋИРИЛИЦЕ
Београд:

Учините, Ваша Екселенцијо, што више можете да се у Београду на прометном месту отвори ВЕЛИКА РУСКА КЊИЖАРА, превасходно са делима великих руских писаца – класика, и тиме омогућите да се и нове и надолазеће генерације на њој и њима одгоје, као и претходне. Она може имати и бројне снимке руске класичне и народне музике на компакт дисковима, баш као и руске енциклопедије из свих области историје, литературе, уметности, науке... Коначно, у оквиру ње се могу држати курсеви руског језика
• Нека та и таква КЊИЖАРА има и КОМПЈУТЕРСКО –ДИГИТАЛНО ОДЕЉЕЊЕ, са што богатијом пратећом опремом, што би био разлог за окупљање младих, ДА СЕ НА ИЗВОРУ НАПАЈАЈУ ОНИМ ШТО ИМ ЈЕ БЛИСКО. Донесите и ћириличке тастатуре. И молим Вас, све што се шаље у Србију, у циљу упознавања савремених друштвених и духовних кретања нека буде на српском језику, и ЋИРИЛИЦОМ. (Тужно је то и увредљиво што је усред Београда подигнута велика Московска банка, своју присустност међу нама Србима, обележила – латиницом!)
• Нека та књижара буде снабдевена и руском народном радиношћу, поготову оним што су блиске дечјим играчкама, како бисмо и децу од малих ногу навикли на блискост са руским вршњацима и њиховим играма.. Дакако, и руским сувенирима....
• Молим Вас, Ваша Екселенцијо, учините што год више можете да нам из Русије што чешће долазе великани руске уметности, културе и науке. Сада знамо само за Елену Гускову!
• Настојте, молим Вас, да Русија откупи један овдашњи ТВ канал, на ком ће емитовати већином програме из руског живота и рада, посебно програме са Вашег канала „Култура“.
• Настојте да што више наших студената студирају на Вашим високим школама, као руски стипендисти. Као и да буде чешћих размена студентских посета, до међусобног упознавања и каснијег пријатељства. Нека Ваши студенти упознају Србију која је после Октобарске револуције примила хиљаде и хиљаде руских избеглица као своју браћу, у свему им се налази на помоћи. Посебно истичемо бројне руске научнике и уметнике, на универзитету, као истакнуте професоре (Острогорски, Билимовић, Салтиков, Краснов, Пио–Уљски, Кирил Тарановски...), као уметнике (Елена Пољакова, Васиљева, Фортунато, три брата Слатин, Маргарита и брат Павле Фроман, брачни пар Браиловски, Олга Попова, Михаило Каракаш, Евгенија Ваљани, Павле Холотков, Борис Попов, Анатолиј Жуковски, кнез Ананије Вербицки, Теофан Павловски, Владимир Загородњук, Колесников, Владимир Жедрински, Јуриј Ракитин, Евгеније Маријашец, Александар Верешчагин...).... сви су они и још толики знани и незнани, годинама живели и радили са нама, (све док их Тито 1948, није протерао) учећи нас и великој науци и великој уметности. Београд је био признат као центар руског избеглиштва у свим областима стваралаштва, чији се утицај још и данас осећа. Коначно и Руски дом је једино у Београду саграђен!

Молим Вас, Ваша Екселенцијо, опростите ми на слободи овог мог обраћања, пониклом и вођеним толиким нашим несрећама које се из дана у дан увећавају, западним безобзирним захтевима и условима, са жарком жељом, надом и уверењем, да ће се нешто моћи учинити, на обнови наше узајамности.

Унапред на свему захвалан
С поштовањем
Слободан Турлаков.
25.феб.2011.Бгд.

Професор Турлаков је један од ретких интелектуалаца у Србији који се осећа позваним да каже коју јавну реч. Свака част!

Ne zaboraviti ni Solovjeva:
http://sr.wikipedia.org/wiki/Александар_Соловјев
 
@ Hrobi

Naravno da hrvatski i srpski jezici nemaju zajednički korpus pisanih dela - prema srbistici, štokavski korpus je jedan - srpski korpus, dok je čakavski, odnosno kajkavski, drugi - hrvatski korpus.

Ako na momenat zanemarimo srbistiku, i gledamo kroz prizmu zvanične "polusrbistike" ili "soft-core-srbistike", ali i bosnistike i montenegr(in)istike, onda kod (jezikoslovačkih) srba, hrvata, bosanaca i crnogoraca generalno ne postoji slaganje oko korpusa. Štaviše, čak ni u krugu hrvatskih istoričara knjiženosti ne postoji saglasje oko korpusa jer neki smatraju hrvatskim piscima i Ivu Andrića i Skendera Kulenovića, na primer.

Ergo, prva ti je teza apsurdna i sa gledišta od srbistike nezavisnog jer se bazira na pretpostavci da postoji konsenzus između srba, hrvata, bosanaca i crnogoraca o raspodeli pisanih dela. Konsenzusa, naprosto, nema; samim tim postoje dela koja su zajednička; prema tome, korpusi nisu ni separatni ni separabilni.

Što se tvojeg negiranja policentričnosti srpskog jezika tiče, možda je zgodno istaći da Amerikanci i Englezi ne mogu ni slovarice/bukvare/početnice međusobno da razmenjuju budući da se na "američkom jeziku" slovo Z zove zee, dok se na "britanskom jeziku" Z naziva zed. Jedino, Amerikanci se ponose i hvale Bogu velikomu što oni s Englezima jedan jezik imaju, pače njima ni iz daleka nije na um palo ikada tvrditi da to nije engleski već američki jezik.

Tačno je da hrvatski i srpski nisu nikda tvorili jedan jezik jer srpski jezik nije nikada bio čakavski (a još manje kajkavski). Hrvati su međutim dva puta potpisali (1850. i 1954.) dokument na najvišem jezikoslovno-političkom nivou - crno na belo - kojim su potvrdili srpskost jezika koji korste. A, srpski je jezik sa srpskim jezikom "uvelike razumljiv", slažem se.

U srpskom jeziku zagrebačke varijante 1990. se desila histerična tuđmanizacija na nivou leksike - nasilno naturanje najnovijih reči (kalkova, neologizama), zastarelih reči, nefunkcionalnih i bizarnih reči koje su zatim i odbačne; na nivou sintakse - upotreba da sa glagolom, izbacivanje upitnog "da li"; na nivou morfologije - izbacivanje svih glagola strane osnove na -ovati. Upravo je vaša teza (Mario Grčević, Stjepan Babić et. Co) da je "hrvatski jezik bio posrbljen", dakle, nešto se 1990. ipak moralo prilučiti, zar ne? Naravno, uvek se mogu pronaći "relevantne" knjige pomoću kojih će se dokazivati kontinuitet arhaizama, ali šta su one spram milionskih tiraža dnevne štape, jezika televizije i radija? Na radost zapisnika, histerija devedestih iznedrila je obilje novih reči, među kojima su i one poput Babićevog rusizma "vrtolet" koje su u jenjavanju histerije odbačene. Te reči, a što je važnije takve reči, nisu se pojavljivale do 1990-tih.

Mislim, budimo realni, Sneki (aka Snježana Kordić) vam je mačem odsekla granu na koju ste zaseli sa svojom identitetskom protezom.
 
Poslednja izmena:
Ајмо мало да реално сагледавамо ствари...
Где престаје српски, а почиње бугарски језик?
Или, где престаје српски, а почиње македонски језик?
 
Ајмо мало да реално сагледавамо ствари...
Где престаје српски, а почиње бугарски језик?
Или, где престаје српски, а почиње македонски језик?

То йе немогуће тачно одредити, йер йе то потпуно неодређена ствар. То се у науци зове "непрекидност наречя". И одговара непрекидности функция у математици. На малом одстояњу су разлике мале, на већем су обично велике.
 
То йе немогуће тачно одредити, йер йе то потпуно неодређена ствар. То се у науци зове "непрекидност наречя". И одговара непрекидности функция у математици. На малом одстояњу су разлике мале, на већем су обично велике.

Јасно, али је политичком одлуком пресечено, до Градине се говори српски, даље, од Калотине до Бургаса се говори бугарски.
Без обзира на то што онај из Ужица локални пиротски говор не би разумео, а Пироћанац и Драгоманац би се разумели без икаквих потешкоћа.

То не смемо губити из вида кад посматрамо однос српског и хрватског. Некада су српски и хрватски били вероватно удаљенији, у средњем веку, пре налета Турака, иако су и тада били сродни, пошто су у питању словенски језици. Уосталом, ни данашњи Бугари не говоре стари, прабугарски језик, али им се данашњи језик ипак зове бугарски. Елем, налет Турака довео је до померања становништва на север и запад, те мешања српског и хрватског, кајкавштине, чакавштине и штокавштине, по Хрватској има и данас крајева где је говор некакав прелаз између чакавског и штокавског, или штокавског и кајкавског.
Е сад, ту се у XIX веку, у замешатељство које је настало најездом Турака, умешао и пројекат српско-хрватског заједништва, као да нам Турци нису довољно искомликовали ствари.
Што се мене лично тиче, моје мишљење је да бисмо сви данас живели срећније и боље да је тај српско-хрватски пројекат успео, иако сви знају да нисам никакав југоносталгичар. Шта је ту је, пројекат је потонуо у мору крви и нико нема право да се претвара да није тако, тј. сви морамо да извучемо одговарајуће поуке.
Тај пројекат заједништва се претворио на жалост у своју супротност, остављајући и неодумице око језика, па и писма.
Очигледно да је језик жива ствар, и да је уско везан с политичким одлукама, поготово име језика, то се види на примеру пограничних крајева.
Такође је очигледно да се Срби и Хрвати добро разумеју, мада има речи које су различите, ја нпр. нисам пре неки дан могао да се сетим хрватске речи за новчаник, после ми је неко негде написао лисница.
Такође је очигледна тенденција ерозије српског језика, рекао бих да је код Хрвата то мање изражено. Српски језик обилује безразложним туђицама, апелацијама (хрв. жалба), облигационим правом (хрв. обвезним правом), унивезитетом (хрв. свеучилиште), директорима (хрв. равнатељ), комама (хрв. зарез), резервама (хрв. причува) итд..

Дакле, знајући све ово, имајући у виду политичке одлуке доношене у прошлом и претпрошлом веку са којима смо се ми Срби изгледа слагали (бар наша елита, а остале ионако нико никад и не пита), мени ламетирање над језиком, и оптуживање за крађу српског језика данас изгледа смешно. Поготово ми изгледа смешно у ситуацији када српски језик међу Србима данас постаје наказна мешавина енглеских и српских речи, које се додају на већ раније или касније одомаћене немачке и турске речи, што све заједно даје отужан утисак запуштености и хаоса. Уствари, не знам да ли је ико слушао говор Рома, они користе много српских речи, па онда убаце ромске, па покоју албанску итд...
Е, српски језик странцима вероватно звучи као нама ромски.

А о хаосу што се тиче писма да и не говоримо, код нас се не зна да ли се пише ћирилицом, гајевицом, ћелавом гајевицом, мешавина натписа на Гајевој латиници и на страним језицима изгледа гротескно, као нпр. SHOPPING CENTAR UŠĆE, и поготово путоказ ка њему написан као shopin centar usce.

Све у свему, мислим да нама нема пречег посла од тога да се у својој земљи позабавимо својим језиком и писмом, и не видим данас никаквог смисла да доказујемо да су Хрвати пре 150 година, или Бугари пре 1300 година отели српски језик, јер га губимо међу нама, тај процес је узео маха, и ми морамо озбиљно да порадимо на томе да то преокренемо.
 
Poslednja izmena:
Negiraju, ne njeki nego misleća većina, jer znaju da nisu t.zv. "varijante" jednoga jezika.

Ovaj deo mi je omiljeni. To valjda znači da misleća većina u Hrvata govori hrvatski a nemisleća manjina možda i srpski.

Insistiranje na razlikama u domenu stručne terminilogije dokazuje tačno suprotno od onog što bi hteo da dokažeš. Potpuno je očigledno da je stručna terminologija artificijelna/veštačka/umjetna po definiciji. Ako smatraš da između jezika Srba i Hrvata nema druge razlike do te onda računaj da smo se dogovorili.

Mada, naravno, i to su razlike koje ti zloupotrebljavaš. Razlike u stručnoj terminologiji postoje i unutar pojedinačnih varijanti. Npr. Srbi kažu dihtung ali kažu i zaptivka što sam prilično siguran da kažu i mnogi Hrvati, koji opet kažu i brtva što Srbi ne znaju šta je, a takođe verujem ni mnogi Hrvati. I takvih primera je bezbroj. U filozofoji na primer takoreći svaki prevodilac ima svoju sopstvenu terminologiju.

Takođe, nije tačno da u jezicima koje nazivaš policentričnim postoji potpuna saglasnost na nivou stručne terminologije. U domenu prava, na primer, nemoguće je da postoji istovetnost između na primer engleskog i američkog engleskog iz prostog razloga što postoje razlike u pravnom sistemu koje zatim povlače i razlike u terminologiji. A obavestiću te da je francuski audiovizuelni regulatorni organ (SCA) propisao obavezu titlovanja svih sadržaja u produkciji frankofone Kanade, jer nisu potpuno razumljivi za gledaoce u Francuskoj. Što još uvek ne znači da je uveden kvebečki jezik.

Nastaviće se.
 
Takođe, nije tačno da u jezicima koje nazivaš policentričnim postoji potpuna saglasnost na nivou stručne terminologije. U domenu prava, na primer, nemoguće je da postoji istovetnost između na primer engleskog i američkog engleskog iz prostog razloga što postoje razlike u pravnom sistemu koje zatim povlače i razlike u terminologiji. A obavestiću te da je francuski audiovizuelni regulatorni organ (SCA) propisao obavezu titlovanja svih sadržaja u produkciji frankofone Kanade, jer nisu potpuno razumljivi za gledaoce u Francuskoj. Što još uvek ne znači da je uveden kvebečki jezik.

"Razlikovni rječnik između švicarskog, austrijskog te njemačkog njemačkog jezika (na 50 stranica)"

www.fhv.umb.sk/app/cmsFile.php?disposition=a&ID=475

(str. 72-121)

Jana Štefanakova: AUSTRIACIZMY A HELVETIZMY V RAKÚSKEJ A ŠVAJČIARSKEJ TLAČI Z ASPEKTU PLURICENTRICKEHO HODNOTENIA NEMČINY
 
Poslednja izmena:
Predrag Dragić Kijuk 1987 objavio je obimnu studiju Mediaeval and Renaissance Serbian Poetry 1200-1700. (Srednjovekovno i renesansno srpsko pesništvo).

PredragRDragicKijuk1a.jpg


Predrag Dragić Kijuk
 
Poslednja izmena:
Такође је очигледна тенденција ерозије српског језика, рекао бих да је код Хрвата то мање изражено. Српски језик обилује безразложним туђицама, апелацијама (хрв. жалба), облигационим правом (хрв. обвезним правом), унивезитетом (хрв. свеучилиште), директорима (хрв. равнатељ), комама (хрв. зарез), резервама (хрв. причува) итд..

Дакле, знајући све ово, имајући у виду политичке одлуке доношене у прошлом и претпрошлом веку са којима смо се ми Срби изгледа слагали (бар наша елита, а остале ионако нико никад и не пита), мени ламетирање над језиком, и оптуживање за крађу српског језика данас изгледа смешно. Поготово ми изгледа смешно у ситуацији када српски језик међу Србима данас постаје наказна мешавина енглеских и српских речи, које се додају на већ раније или касније одомаћене немачке и турске речи, што све заједно даје отужан утисак запуштености и хаоса. Уствари, не знам да ли је ико слушао говор Рома, они користе много српских речи, па онда убаце ромске, па покоју албанску итд...
Е, српски језик странцима вероватно звучи као нама ромски.

А о хаосу што се тиче писма да и не говоримо, код нас се не зна да ли се пише ћирилицом, гајевицом, ћелавом гајевицом, мешавина натписа на Гајевој латиници и на страним језицима изгледа гротескно, као нпр. SHOPPING CENTAR UŠĆE, и поготово путоказ ка њему написан као shopin centar usce.

Све у свему, мислим да нама нема пречег посла од тога да се у својој земљи позабавимо својим језиком и писмом, и не видим данас никаквог смисла да доказујемо да су Хрвати пре 150 година, или Бугари пре 1300 година отели српски језик, јер га губимо међу нама, тај процес је узео маха, и ми морамо озбиљно да порадимо на томе да то преокренемо.

Поява беспотрѣбнога убацивања страних рѣчи у наш йезик иде дотле да се данас и за поймове за койе ми имамо сопствену рѣч, наша потискуйе и умѣсто ње све чешће користи страна. Ево и двайу примѣра: политичари, па за њима и остали све чешће користе рѣчи "едукация" умѣсто "образовање" и "бенефит" умѣсто "корист". То се ради из простачкога и плиткоумнога схватања да се претѣраном употрѣбом страних рѣчи код других простака оставља повољан утисак, утисак образованости, памети, васпитања и томе слично.

Исто тако велику штету по питању йезика ни чине новинари. Прѣ неколико година разговарах са новинарком познатога београдскога часописа, не сећам се тачно койега. Уредничка правила часописа налажу да новинар, написавши чланак, прође кроз њега, и што йе могуће већи брой наших рѣчи замѣни странима, по потрѣби користећи збирку страних рѣчи и израза Вуяклийе. И сам уредник често врши измѣне, мењайући домаће рѣчи странима, или враћа чланак на дораду (замѣну) уколико истих нема у њему довољной мѣри. То се све ради како би часопис у очих читалаца изгледао "озбиљнийе" и "стручнийе".

Да йе Србия држава, и да у њой неко води рачуна о народу и йезику, овакве штетне появе би трѣбале бити сузбияне, уместо да се свѣстно или несвѣстно подстичу. Имам йош доста рећи, али журим, мора се ићи работати...
 
Poslednja izmena:
Na zalost srpski jezik izumire,kao i cirilica.Samo politika pishe cirilicom,A slusham kako hrvati menjaju sve rechi koje su zajednicke u srpskom i hrvatskom.Mi se jedna od retkih nacija na svetu koja koristi 2 pisma cirilicu i latinicu.Pa kada je vuk smishljao azbuku,smishljao je za srpski jezik,nego ovi crveni shto dodjoshe 45-te na vlast krenuli promociju srpsko-hrvatskog kod nas srba ili hrvatskog-srpskog kod hrvata.
Dragi moji cuvaj te nash jezik,dosta je stranih reci,mozemo se makar potruditi da ne zaboravimo ko smo,odakle dolazimo i kojim jezikom prichamo
 
Nu, da nastavimo.
Riječ je o tom da srpska slovnička literatura treba biti obogaćena primjerami (učim, nisam jošter sjeguran) iz zagrebačke inačice srbskoga jezika, Navest ćemo njekoliko novijih djela, n.pr. prijevode Shakespeareovih soneta koje skova Mate Maras, pokatoličeni Srbin iz drevnoga srbskoga gradića Imotskoga.

Dajemo izvorne sonete i prijevode, poredbe radi:

Sonnet 2.

When forty winters shall besiege thy brow,
And dig deep trenches in thy beauty's field,
Thy youth's proud livery so gazed on now,
Will be a tattered weed of small worth held:
Then being asked, where all thy beauty lies,
Where all the treasure of thy lusty days;
To say within thine own deep sunken eyes,
Were an all-eating shame, and thriftless praise.
How much more praise deserved thy beauty's use,
If thou couldst answer 'This fair child of mine
Shall sum my count, and make my old excuse'
Proving his beauty by succession thine.
This were to be new made when thou art old,
And see thy blood warm when thou feel'st it cold.

Sonet 2.

Kad ti čelo stegne četrdeset zima,
I poljem ljepote prokopa ti jarke,
Gorda odora te mladosti, sad divna,
Bit će dronjak podrt bez vrijednosti svake.
Tad, upitan gdje se sve ljepote kriju,
Gdje su ti sva blaga krjepkih dana stala,
Reći, u nutrini upalih očiju,
Sramotna je grižnja i zaludna hvala.
Koliku bi hvalu ljepota ti zbrala
Da možeš odvratit: »Krasno čedo moje
Račun će namirit i pravdat me stara« —
Jamčeć da mu lijepost nasljedstvo je tvoje!
Kad si star, to znači biti snova sazdan,
Vidjet vrelu krv kad ćutiš da je mrazna.

Sonnet 5.


Those hours that with gentle work did frame
The lovely gaze where every eye doth dwell
Will play the tyrants to the very same,
And that unfair which fairly doth excel:
For never-resting time leads summer on
To hideous winter and confounds him there,
Sap checked with frost and lusty leaves quite gone,
Beauty o'er-snowed and bareness every where:
Then were not summer's distillation left
A liquid prisoner pent in walls of glass,
Beauty's effect with beauty were bereft,
Nor it nor no remembrance what it was.
But flowers distilled though they with winter meet,
Leese but their show, their substance still lives sweet.

Sonet 5.

One ure što su s blagim marom tkale
Ljupki zor do kojeg svako oko plovi,
Bit će prema njemu nasilnice jalne
I poružnit ono što krasotom slovi;
Neumorno vrijeme vodi ljeto prema
Grozomornoj zimi da ondje nastrada:
Mraz stinuo sok, već bujna lišća nema,
Ljepota pod snijegom i pustoš svud vlada.
Kad ni jedna ljetna ne ostane kap,
Žitka sužnjica u zidima od stakla,
A s ljepotom otet i ljepote slap —
Ni nje, ni spomena da je išta takla.
Al tiješteno cvijeće, premda zimu sreta,
Gubi samo privid; bit mu vazda cvjeta.

Sonnet 12


When I do count the clock that tells the time,
And see the brave day sunk in hideous night,
When I behold the violet past prime,
And sable curls all silvered o'er with white:
When lofty trees I see barren of leaves,
Which erst from heat did canopy the herd
And summer's green all girded up in sheaves
Borne on the bier with white and bristly beard:
Then of thy beauty do I question make
That thou among the wastes of time must go,
Since sweets and beauties do themselves forsake,
And die as fast as they see others grow,
And nothing 'gainst Time's scythe can make defence
Save breed to brave him, when he takes thee hence.

Sonet 12.

Kad brecaje brojim što kazuju vrijeme,
Videć blistav dan u groznoj tonut noći;
Kad promatram kako ljubica jur vene
I crni se prami srebre u sjedoći;
Kad vidim bez lišća stabla uznosita,
Stadima na žezi doskorašnji osjen,
A sva ljetna zelen na nosila zbita,
Svezana u snoplje, s bijelim krtim osjem;
Tad me o ljepoti tvojoj muče dvojbe
Da ćeš s onim minuti što vrijeme smiče,
Jer se milja i ljepote sami drobe
I mriju čim vide kako drugo niče;
Ništa ne odoli vremenitoj kosi
Već porod, da njoj u grabežu prkosi.
 
Nu, da nastavimo.
Riječ je o tom da srpska slovnička literatura treba biti obogaćena primjerami (učim, nisam jošter sjeguran)

Уопштени наставак творитељнога падежа множине мушкога рода треба бити "'-ими", значи "примѣрими". Старийи облик бѣше "примѣры", али йе овай са уопштеним наставком женскога рода бољи, пошто се разликуйе од именитељнога.
 

Back
Top