Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
http://books.google.com/books?id=ShgEAAAAYAAJ&oe=UTF-8
Kako što Rim sadruži u se i Latine, i Sabince, i Volske, i Tirence, i Grke donje Italije (Magna Graecia), da se sastavi na taj način onaj „senatus, populusque Romanus" strahotan starome svijetu, i za to nazvan „mora, koja pritiskuje narode", tako i malahni Dubrovnik, primajući k sebi nove Slavene, a od ovijeh nadasve Srbe i prije i poslije bitke na Kosovu; — sa naobraženosti latinskom, koju je crpao iz bližnje Italije, sa duhom trgovačkijem, postade ognjištem razvitka slovinskog naroda, tako, da su ga spisatelji od onda vazda spominjali.
...
Dubrovnik je s početka bio sklop dvaju elemenata, biva, rimskoga i slovinskoga; prvi mnogo pitomiji od drugoga. S početka bijahu sastavljeni ali ne sliveni u jedno. Prvi nosi barjak i grb (gonfalone) sv. Zenobija, a drugi sv. Srgja. Ali kada mletački dužd Petar Orseolo II. posve svlada Hrvate u Dalmaciji, a Petar Orseolo III. od 942. do 969. godine ukroti Srbe Neretvane, koji bijahu gusari, kako kaže Lučio (De regno Dalmatiae t IL c. 2.) „naravno mnogi stanovnici iz tijeh primorskijeh gradova pregjoše i u Dubrovnik, gdje se naseliše, osim toga mnogi se presele i po dalmatinskijem otocima. Poslije opet s vremenom sidu razne porodice srpskoga plemena, a nadasve iza pada srpskoga carstva na Kosovu, kada se Srbi raspršaše ne samo po Dubrovniku nego još i preko Neretve po Dalmaciji.
...
Kad je car Dušan pohodio Durbrovnik, kažu hronike, da je više puta bio ponokovan od svojijeh, da napane na republiku i kad dogje usred grada da izvuče mač i da zavapi: „Ovo je srpska zemlja, i mora da bude moja”. Dušan u svojoj velikodušnosti, kad se uvjeri o golemoj obrazovanosti dubrovačkoj prama svojijem Srbima, ne htjede ni da se o tome misli, već odluči, da mnogi Dubrovčani dogju da upravljaju njegovijem carstvom, otvori rude i trgovine, ostavi knjižnicu srpskijeh rukopisa u manastiru sv. Jakoba na Pločama i naredi da srpska mladež za svoga života (što preporuči i svojijem nasljednicima) bude dohoditi u Dubrovnik na nauke i da manastiri dumana, (najviše manastir Sv. Klare) budu boravišta za srpske djevojčice, da se naobraze.
...
Andrija Zmajević, Kotoranin, arhijepiskop barski. Ovaj sazva sveti sabor crkveni, jedini sabor u latinskoj crkvi, koji se je držao i opisao slovinskijem jezikom. Napisa dramu i ep o bitkama Kotorana s Turcima godine 1664., jednu pjesmu s natpisom „Pakao", i „Zgode crkovne" s latinskijem prijevodom, kojijem se je služio poslije glasoviti Farlati. Rački ga nazivlje „glavom naučnjaka". Njeki ulomci tijeh spisa biše već štampani u Biogradu od našega Bogišića.
Vinko Zmajević, Andrijin brat, prvo je bio barski arhijepiskop, zatim bi premješten od Mlečića na mitropolitsku stolicu u Zadru. Mnogo je radio oko prevogjenja crkovnijeh knjiga u glagolicu, i za to posije u Rusiju glasovitoga Mateja Karamana, Spljećanina. Objelodanio je u Zadru mnogo dubrovačkijeh knjiga, da se u njima jezik uči.
...
Ako je ovo doba toliko glasovito za Dalmaciju, što je imalo biti za Dubrovnik? Ovdje već Čakavština u bijigama ustupa mjesto štokavštini i osobitom dubrovačkom nariječju koje su dotjerale mnogobrojne akademije, i radi trgovanja po slovinskijem stranama i radi prisvojenja mnogijeh srpskijeh zemalja, predanijeh od srpskijeh vladara, (kao na primjer Konavala) a najviše radi sve to većeg dolaska Srba u Dubrovnik. Ovo je narječje dubrovačko jekavština, čist hercegovački govor, jer je Hercegovina za Južne Slavene ono što Toskana za Italijance, Saksonija za Nijemce, Pariz za Francuze i Kastilija za Španjce.
U ovo zlatno doba ep procavtje Gundulićem a lirika Gjorgjićem. Palmotić, od kojega imamo 27 drama, zabaci stare pastirske igre. Jedina se je Gundulićeva "Dubravka" još prikazivala, jer je slična Palmotićevijem igrama. U epopeju i dramu uvlači se sada osmerac.
Grki udes, koji Dubrovnik zadesi trešnjom godine 1667. strpa pod ruševine više od polovine književnijeh djela ovoga doba. Budi napomenuto još, da Ivan Mattei, najegjen na republiku, pregje u Rim i tu postane jezuvitom. Na smrti u Rimu godine 1728. ostavi jezuvitima sve dubrovačke rukopise u prozi i pjesmi, koje je bio prije za sebe nabavio u Dubrovniku. Nikada se nije moglo doznati, što se je dogodilo sa tijem rukovetima dubrovačkijeh rukopisa iza ukinuća ovoga reda. Njeki drugi Mattei umrije u Dubrovniku 1788. i ostavi svoje rukopise povjesti dubrovačke fratrima Male Braće, ali pod uvjetom da to sve bude predano jezuvitima, ako bi se ikad opet nastanili u Dubrovniku. Ovome dodajmo još navale susjednijeh naroda u početku ovoga vijeka, jer znamo da je tada propala u manastiru sv. Jakoba na Pločama knjižnica kalugjera, veoma znamenita za vas narod, jer je imala na sahrani osim mnogo dubrovačkijeh rukopisa, još i mnogo srpskijeh spomenika u rukopisu, darovanijeh republici od cara Dušana, kad je dolazio u pohode Dubrovniku.
...
Po prilici istinito je mnijenje nekijeh sadašnjijeh književnika, koji govore, da je Gundulić, imajući osnov svekolike svoje epopeje, pisao pjevanje ne po brojnom redu već preskačući, te ga smrt omela, da ne svrši. Nadopunili su tu prazninu Petar Sorkočević (Sorgo), Dubrovčanin, i Ivan Mažuranić, Hrvat, na glasu radi svog remek-djela „Čengić-Age", proglašena po svemu svijetu. Ta dva spjeva Sorkočevića i po jeziku i po načinu pjevanja u velike su slična stilu Gundulićevu. Mažuranićeva je dopuna baš zgodna i u umjetnoj formi i u dubrovačkijem izrekama, ali pojmovi su poetski po novom kalupu, a u njekijem izrekama odmah uvigjaš, da nadavaju na duh sadašnjeg vremena. Poslije dvadeset godina nastojanja, da se pokupe po Dubrovniku različni rukopisi Osmana, Dubrovčani Volantić i Ambrosij Marković izdali su ga štampom istom godine 1826. Osman bi preveden na italijanski i na latinski od Vidovića, od Jakšića, od Getaldića po koji komad, i od Zamanje. Od Gundulića imamo još „Suze sina razmetnoga", „Mariju Kalandrić" i šest drama. „Dubravka" ostaje vazda originalna drama. Dodajmo još, da „Osman" nije bio prije štampan radi politike, jer je Dubrovnik bio pod zakriljem Visoke Kapije i sultanima harač plaćao, kao što je poznato.
Kako što Rim sadruži u se i Latine, i Sabince, i Volske, i Tirence, i Grke donje Italije (Magna Graecia), da se sastavi na taj način onaj „senatus, populusque Romanus" strahotan starome svijetu, i za to nazvan „mora, koja pritiskuje narode", tako i malahni Dubrovnik, primajući k sebi nove Slavene, a od ovijeh nadasve Srbe i prije i poslije bitke na Kosovu; — sa naobraženosti latinskom, koju je crpao iz bližnje Italije, sa duhom trgovačkijem, postade ognjištem razvitka slovinskog naroda, tako, da su ga spisatelji od onda vazda spominjali.
...
Dubrovnik je s početka bio sklop dvaju elemenata, biva, rimskoga i slovinskoga; prvi mnogo pitomiji od drugoga. S početka bijahu sastavljeni ali ne sliveni u jedno. Prvi nosi barjak i grb (gonfalone) sv. Zenobija, a drugi sv. Srgja. Ali kada mletački dužd Petar Orseolo II. posve svlada Hrvate u Dalmaciji, a Petar Orseolo III. od 942. do 969. godine ukroti Srbe Neretvane, koji bijahu gusari, kako kaže Lučio (De regno Dalmatiae t IL c. 2.) „naravno mnogi stanovnici iz tijeh primorskijeh gradova pregjoše i u Dubrovnik, gdje se naseliše, osim toga mnogi se presele i po dalmatinskijem otocima. Poslije opet s vremenom sidu razne porodice srpskoga plemena, a nadasve iza pada srpskoga carstva na Kosovu, kada se Srbi raspršaše ne samo po Dubrovniku nego još i preko Neretve po Dalmaciji.
...
Kad je car Dušan pohodio Durbrovnik, kažu hronike, da je više puta bio ponokovan od svojijeh, da napane na republiku i kad dogje usred grada da izvuče mač i da zavapi: „Ovo je srpska zemlja, i mora da bude moja”. Dušan u svojoj velikodušnosti, kad se uvjeri o golemoj obrazovanosti dubrovačkoj prama svojijem Srbima, ne htjede ni da se o tome misli, već odluči, da mnogi Dubrovčani dogju da upravljaju njegovijem carstvom, otvori rude i trgovine, ostavi knjižnicu srpskijeh rukopisa u manastiru sv. Jakoba na Pločama i naredi da srpska mladež za svoga života (što preporuči i svojijem nasljednicima) bude dohoditi u Dubrovnik na nauke i da manastiri dumana, (najviše manastir Sv. Klare) budu boravišta za srpske djevojčice, da se naobraze.
...
Andrija Zmajević, Kotoranin, arhijepiskop barski. Ovaj sazva sveti sabor crkveni, jedini sabor u latinskoj crkvi, koji se je držao i opisao slovinskijem jezikom. Napisa dramu i ep o bitkama Kotorana s Turcima godine 1664., jednu pjesmu s natpisom „Pakao", i „Zgode crkovne" s latinskijem prijevodom, kojijem se je služio poslije glasoviti Farlati. Rački ga nazivlje „glavom naučnjaka". Njeki ulomci tijeh spisa biše već štampani u Biogradu od našega Bogišića.
Vinko Zmajević, Andrijin brat, prvo je bio barski arhijepiskop, zatim bi premješten od Mlečića na mitropolitsku stolicu u Zadru. Mnogo je radio oko prevogjenja crkovnijeh knjiga u glagolicu, i za to posije u Rusiju glasovitoga Mateja Karamana, Spljećanina. Objelodanio je u Zadru mnogo dubrovačkijeh knjiga, da se u njima jezik uči.
...
Ako je ovo doba toliko glasovito za Dalmaciju, što je imalo biti za Dubrovnik? Ovdje već Čakavština u bijigama ustupa mjesto štokavštini i osobitom dubrovačkom nariječju koje su dotjerale mnogobrojne akademije, i radi trgovanja po slovinskijem stranama i radi prisvojenja mnogijeh srpskijeh zemalja, predanijeh od srpskijeh vladara, (kao na primjer Konavala) a najviše radi sve to većeg dolaska Srba u Dubrovnik. Ovo je narječje dubrovačko jekavština, čist hercegovački govor, jer je Hercegovina za Južne Slavene ono što Toskana za Italijance, Saksonija za Nijemce, Pariz za Francuze i Kastilija za Španjce.
U ovo zlatno doba ep procavtje Gundulićem a lirika Gjorgjićem. Palmotić, od kojega imamo 27 drama, zabaci stare pastirske igre. Jedina se je Gundulićeva "Dubravka" još prikazivala, jer je slična Palmotićevijem igrama. U epopeju i dramu uvlači se sada osmerac.
Grki udes, koji Dubrovnik zadesi trešnjom godine 1667. strpa pod ruševine više od polovine književnijeh djela ovoga doba. Budi napomenuto još, da Ivan Mattei, najegjen na republiku, pregje u Rim i tu postane jezuvitom. Na smrti u Rimu godine 1728. ostavi jezuvitima sve dubrovačke rukopise u prozi i pjesmi, koje je bio prije za sebe nabavio u Dubrovniku. Nikada se nije moglo doznati, što se je dogodilo sa tijem rukovetima dubrovačkijeh rukopisa iza ukinuća ovoga reda. Njeki drugi Mattei umrije u Dubrovniku 1788. i ostavi svoje rukopise povjesti dubrovačke fratrima Male Braće, ali pod uvjetom da to sve bude predano jezuvitima, ako bi se ikad opet nastanili u Dubrovniku. Ovome dodajmo još navale susjednijeh naroda u početku ovoga vijeka, jer znamo da je tada propala u manastiru sv. Jakoba na Pločama knjižnica kalugjera, veoma znamenita za vas narod, jer je imala na sahrani osim mnogo dubrovačkijeh rukopisa, još i mnogo srpskijeh spomenika u rukopisu, darovanijeh republici od cara Dušana, kad je dolazio u pohode Dubrovniku.
...
Po prilici istinito je mnijenje nekijeh sadašnjijeh književnika, koji govore, da je Gundulić, imajući osnov svekolike svoje epopeje, pisao pjevanje ne po brojnom redu već preskačući, te ga smrt omela, da ne svrši. Nadopunili su tu prazninu Petar Sorkočević (Sorgo), Dubrovčanin, i Ivan Mažuranić, Hrvat, na glasu radi svog remek-djela „Čengić-Age", proglašena po svemu svijetu. Ta dva spjeva Sorkočevića i po jeziku i po načinu pjevanja u velike su slična stilu Gundulićevu. Mažuranićeva je dopuna baš zgodna i u umjetnoj formi i u dubrovačkijem izrekama, ali pojmovi su poetski po novom kalupu, a u njekijem izrekama odmah uvigjaš, da nadavaju na duh sadašnjeg vremena. Poslije dvadeset godina nastojanja, da se pokupe po Dubrovniku različni rukopisi Osmana, Dubrovčani Volantić i Ambrosij Marković izdali su ga štampom istom godine 1826. Osman bi preveden na italijanski i na latinski od Vidovića, od Jakšića, od Getaldića po koji komad, i od Zamanje. Od Gundulića imamo još „Suze sina razmetnoga", „Mariju Kalandrić" i šest drama. „Dubravka" ostaje vazda originalna drama. Dodajmo još, da „Osman" nije bio prije štampan radi politike, jer je Dubrovnik bio pod zakriljem Visoke Kapije i sultanima harač plaćao, kao što je poznato.
Poslednja izmena:
Штета само што не потрая.
