Srbistika

Не знам немачки, али уз помоћ машинског превода могу да дешифрујем неке опште детаље. Машински преводи са кинеског, руског и немачког на енглески су прилично пристојни.

Срећан пут, и јави нам резултате теренског истраживања :)
Ma Francuska je zemlja snova, al samo ako si u nekom seocetu, gradicu na moru, veliki su gradovi ( ukljucjuci i najveci i najlepsi) katastrofa.
Da, idem tamo da malo podrzim i izbore iako nemam pravo glasa.

A za ove prevode sa americkog zaista si me bas ti sada zanitrigaro.
 
Ma Francuska je zemlja snova, al samo ako si u nekom seocetu, gradicu na moru, veliki su gradovi ( ukljucjuci i najveci i najlepsi) katastrofa.
Da, idem tamo da malo podrzim i izbore iako nemam pravo glasa.

A za ove prevode sa americkog zaista si me bas ti sada zanitrigaro.
Надам се да је особа коју подржаваш женског пола..

Не знам баш за земљу снова.. ваљда зависи од тога ко сања. Свеједно, лепо се проведи и држи се подаље од великих градова. Неки прогнозирају нереде.
 
Dogovor o srpskom književnom jeziku u Beču (1850.)
Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući, kako nam je naša književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego još i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana, da se razgovorimo, kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili. I tako smo
1. Jednoglasice priznali, da ne valja miješajući narječja graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik; a to sve
a) zato što nije moguće pisati tako, da bi svak mogao čitati po svom narječju,b) zato, što bi svaka ovakva mješavina, kano ti ljudsko djelo, bila gora od kojega mu drago narječja, koja su djela božija, ac) i zato, što svi narodi, kao npr. Nijemci i Talijani, nijesu od svojijeh narječja gradili novijeh, nego su jedno od narodnijeh izabrali, ter njim knjige pišu. 2. Jednoglasice smo priznali, da je najpravije i najbolje primiti južno narječje da bude književno; i to
a) zato, što najviše naroda tako govori,b) što je ono najbliže staromu slavenskomu jeziku, a po tome i svim ostalim jezicima slavenskijem,c) što su gotovo sve narodne pjesme na njemu spjevane,d) što je sva stara dubrovačka književnost na njemu spisana,e) što najviše književnika i istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše (samo što svi ne paze na sva pravila). Po tom smo se složili, da se na onijem mjestima, gdje su po ovom narječju dva sloga (sillaba) piše ije, a gdje je jedan slog, ondje se piše je ili e, ili i, kako gdje treba, n. pr. bijelo, bjelina, mreža, donio. Ako li tkogod iz kojega mu drago uzroka ne bi htio pisati ovijem narječjem, mi mislimo, da bi za narod i za književno jedinstvo najprobitačnije bilo, da piše jednijem od ostala dva narječja, kojijem mu je volja, ali samo da ih ne miješa, i ne gradi jezika, kojega u narodu nema.
3. Našli smo za dobro i potrebno, da bi i književnici istočnoga vjerozakona pisali x svuda, gdje mu je po etimologiji mjesto, kao što oni vjerozakona zapadnoga pišu h i kao što narod naš od obadva vjerozakona na mnogo mjesta po južnijem krajevima govori.
4. Svi smo mi priznali, da h u samostalnijeh imena na kraju u rod. množ. ne treba pisati, jer mu ondje ni po etimologiji ni po općenome narodnom govoru, ni po starome slavenskom jeziku, ni po ostalijem današnjijem jezicima slavenskijem nije mjesta. Mi smo se opominjali, da će se naći književnika, koji će reći, da bi ovo h samo zato valjalo pisati, da se ovaj padež razlikuje od ostalijeh, ili najposlije da bi ove razlike radi mjesto h valjalo pisati kakav drugi znak.
Ali jedno zato, što se u mnogijeh riječi ovaj padež po sebi razlikuje (n. pr. zemalja, otaca, lakata, trgovaca itd.), a drugo što u nas ima i drugijeh padeža jednakijeh, pa ih u pisanju nikako ne razlikujemo i što ovakijeh stvari ima mnogo i u drugijeh naroda - mi smo svi pristali na to, da se ni h niti ikakov drugi znak na pomenutome mjestu ne piše, osim samo kad se iz smisla ne bi moglo razumjeti da riječ stoji u rod. mn. da se naznače akcenti (koje će nam valjati činiti i u ostalijem ovakijem dogadjajima).
5. Svi smo jednoglasice pristali, da se pred r, gdje ono samo sobom slog čini, ne piše ni a ni e, već samo r neka stoji (n. pr. prst), i to:
a) zato što narod tako govori,b) što književnici istočnoga vjerozakona svi tako pišu (osim jednoga, dvojice),c) što i Česi tako pišu,d) što su mnoge slavenske knjige glagoljskijem slovima tako pisane,e) što se sad dokazuje, da ni u starome slavenskom jeziku na ovakijem mjestima nije trebalo pisati jerova ni kod r ni kod l, jer su ova oba slova na ovakijem mjestima bila samoglasna, kao i u sanskritu. Ovo smo dakle za sad svršili. Ako da Bog te se ove misli naše u narodu prime, mi smo uvjereni, da će se velike smutnje književnosti našoj s puta ukloniti i da ćemo se k pravome jedinstvu mnogo približiti.
Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali.
U Beču, 28. marta p. n. 1850.
Ivan Kukuljević, s. r. Dr. Dimitrija Demeter, s. r. I. Mažuranić, s. r. Vuk Stef. Karadžić, s. r. Vinko Pacel, s. r. Franjo Miklošić, s. r. Stefan Pejaković, s. r. Gj. Daničić, s. r.

- - - - - - - - - -

OnQTHRn.jpg


Ivan Kukuljević Sakcinski: "Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima"

- - - - - - - - - -

ks748g8.jpg


Dimitrija Demetar: "Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima"

- - - - - - - - - -

9Mhx61S.jpg

Ivan Mažuranić: "Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima"

- - - - - - - - - -

NR79tEw.gif

Vinko Pacel: "Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima"

- - - - - - - - - -

FvGnBjq.jpg

Franz Miklošič: "Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima"
 
U originalu se nigde ne pominje srpski jezik (ili, kad smo već kod toga, hrvatski) kao ime zajedničkog književnog jezika. Naprotiv, pominju se samo vere ("istočni verozakon" i "zapadni verozakon").

Jeste, to je preuzeto sa neke vikipedije. Meni je bitno da su potpisali kako "znaju" da je u pitanju "jedan narod" sa više verozakona.
 
U originalu se nigde ne pominje srpski jezik (ili, kad smo već kod toga, hrvatski) kao ime zajedničkog književnog jezika. .
Уопште н ије именован језик, као ни у овогодишњој "Декларацији".

Ипак, један од потписника, Иван Кукуљевић, описује период бечког договора као доба када је „Хрватска спавала у дубоком сну“, „сва интелигенција једино латински говорила“, „у женском друштву једини језик био њемачки“, а аристократија своје синове слала у Мађарску да уче мађарски.
 
Poslednja izmena:
Jeste, to je preuzeto sa neke vikipedije. Meni je bitno da su potpisali kako "znaju" da je u pitanju "jedan narod" sa više verozakona.

Interesantno bi bilo znati da li bi otpor prema zajedničkom jeziku (i tada, a pogotovo danas) bio manji da ime jezika nije bilo "nacionalno" (srpski, hrvatski, itd.).

Recimo, da su zajednički jezik nazvali "južnoslovenskim" ili čak "ilirskim" umesto "srpskim", "srpskohrvatskim" ili "hrvatskim"?
 
Interesantno bi bilo znati da li bi otpor prema zajedničkom jeziku (i tada, a pogotovo danas) bio manji da ime jezika nije bilo "nacionalno" (srpski, hrvatski, itd.).
Recimo, da su zajednički jezik nazvali "južnoslovenskim" ili čak "ilirskim" umesto "srpskim", "srpskohrvatskim" ili "hrvatskim"?
Какаве глупости. А зашто не српским, како му је и име? Говоре ли Енглези, Американци, Канађани, Аустралци и други енглеским, или неким транатлантскопацифичким или 'матерњим'? То што су неки неразумни, а ми довољно глупи да им удовољавамо, не мења чињенице.
 
Poslednja izmena:
Какаве глупости. А зашто не српским, како му је и име? Говоре ли Енглези, Американци, Канађани, Аустралци и други енглеским, или неким транатлантскопацифичким или 'матерњим'? То што су неки неразумни, а ми довољно глупи да им удовољавамо, не мења чињенице.

Signiert. ;)
 
Crnogorci su tu zavrzlamu sa jezikom genijalno resili.
Djacka knjizica ( osnovna skola) iz ove skolske godine:

28965802sn.jpg

Кад се званично почело писат за назив језика у Црну Гору – матерњи, писа сам браћи, но не шћеше ми објавит писмо. На једвите јаде изгураг да га ипак објаве једне новине. Боље да нијесам. Нагрдише ме на пасја кола. Сручише дрвљаник на мене. А лијепо сам предлага да назив државе ускладе с називом језика, ка шта је добар обичај на вас свијет, а поготово у стариг народа и стариг држава, да по званичном матерњем језику своју државу лијепо прозову – Материна. Да је подијеле на три лијепе регије ка што је некад и било: Црна Гора, Брда и Поморје, па онда могу бират оли држави оставит назив Материна оли га промијенит у Три Лијепе Материне.
 
Какаве глупости. А зашто не српским, како му је и име? Говоре ли Енглези, Американци, Канађани, Аустралци и други енглеским, или неким транатлантскопацифичким или 'матерњим'? То што су неки неразумни, а ми довољно глупи да им удовољавамо, не мења чињенице.

Poenta nije bila da se preimenuje jezik, već pitanje da li bi prihvatljivost bila veća a drama oko naziva manja da se jezik već 100-200 godina zove "južnoslovenski" ili "ilirski" (ili "xy"). Ali pošto je ovde u forumu o jeziku (!) sve što se tiče srpskog, hrvatskog, makedonskog itd. automatski superosetljivo nacionalno i političko, a ponajmanje jezičko pitanje, onda ništa... :roll:
 
Poslednja izmena:
Poenta nije bila da se preimenuje jezik, već pitanje da li bi prihvatljivost bila veća a drama oko naziva manja da se jezik već 100-200 godina zove "južnoslovenski" ili "ilirski" (ili "xy"). Ali pošto je ovde u forumu o jeziku (!) sve što se tiče srpskog, hrvatskog, makedonskog itd. automatski superosetljivo nacionalno i političko, a ponajmanje jezičko pitanje, onda ništa... :roll:
Преврћи ти очима колико желиш, али одговор је по мери твог питања.

Језик је у истој мери друштвенополитичка колико и лингвистичка категорија. Ако желиш да се држиш лингвистике, говори о дијалектима, акцентима и морфологоји. А када се свесно дотакнеш онога што је "nacionlno i političko", не жали се што одговори нису строго унутар оквира лингвистике.

О каквој прихватљивости ти говориш? Хрвати су прихватили наш стандард, а онда продужили својим путем. Сваки потоњи споразум и договор био је обавезујући само за једну страну, тј. само једна страна се држала договореног, док је друга наставила да ради по своме. Договоримо се о равноправној употреби ћирилице и латинице, и код нас се уведе латиница, а они наставе да користе искључиво латиницу. Помиње се неопходност заједничке терминологије, и код нас постане исправно и оно што је до јуче било искључиво њихово, а они се гнушају 'србизама'. Створи се заједнички правопис, а они наставе да користе неки свој, док нама остаје онај 'компромисни'. И ти онда говориш о некој 'прихватљивости', као да нисмо дуже од једног века слушали о неком 'српскохрватском', 'хрватскосрпском', 'српском или хрватском' и 'хрватском или српском'.
 
Poslednja izmena:
Poenta nije bila da se preimenuje jezik, već pitanje da li bi prihvatljivost bila veća a drama oko naziva manja da se jezik već 100-200 godina zove "južnoslovenski" ili "ilirski" (ili "xy"). Ali pošto je ovde u forumu o jeziku (!) sve što se tiče srpskog, hrvatskog, makedonskog itd. automatski superosetljivo nacionalno i političko, a ponajmanje jezičko pitanje, onda ništa... :roll:

Popularne "istine" neće nas nigde dovesti.
hqdefault.jpg

Miloš Kovačević
- Njemački lingvista Bernhard Grešel (Bernhard Gröschel) je za Evropsku uniju naučno dokazao da krilatica „svaki narod ima pravo svoj jezik da imenuje kako hoće” nema uporišta ni u jednoj pravnoj regulativi UN, Savjeta Evrope i OEBS-a. Prema tome, i u imenovanju jezika moraju da se poštuju naučni kriterijumi. Bilo je više pokušaja u Americi i Austriji da se engleski i njemački preimenuju, ali to nije uspjelo jer nijesu imali uporište ni u naučnoj, ni u pravnoj regulativi. Analogno tome, uzaludni su takvi pokušaji i sa srpskim jezikom, smatra Kovačević, dodajući da srpski, ipak, nije kao latinski, koji se raslojio na narodnim (varvarskim) osnovama na više jezika. Srpski je danas, veli on, jednako i književni govor, pa se ne može ni po toj osnovi raslojiti.
 
Poslednja izmena:
Ilirski = slovinski = srpski

Što se pak identiteta slovinski=srpski tiče, odavno je to već potvrđeno na glavnom hrvatskom forumu - šta možemo kad su na izvoru informacija. :)
I treći Mijuškovićev razlog je važan i tiče se samog naslova dela Popa Dukljanina. On navodi da već u uvodnom poglavlju pop Dukljanin kaže da se njegovo delo naziva "Spis o Gotima" koji se latinski Regnum Sclavorum". Iz toga se može zaključiti da su Goti za popa Dukljanina bili isto što i Sloveni. Ali ko su bili Sloveni? O tome Mijušković piše na nekoliko strana i navodi dosta ubedljivih razloga po kojima su Sloveni bili isto što i Srbi, a Sclavonia isto što i Srbija. Evo jednog od detalja njegove argumentacije:
Mihailo Dinić je utvrdio da u Dubrovačkim ispravama Sclavonia "označava isključivo Srbiju" a Sclavus da je "uvijek Srbin". To isto mi možemo da kažemo i za kotorske isprave kao i za Kotorski statut.

Kao što se za vladare ili predstavnike vladarske vlasti u drugim Sclavoni-ama uz titule rex, dux, banus i sl. nalazi atribut Sclavorum ili Sclavoniae, tako se i vladari srpskih zemalja označuju sa rex ili imperator Sclavorum ili Sclavoniae. Tako dukljanski kraljevi (Mihailo ili Bodin), kraljevi iz dinastije Nemanjića pa i sam car Dušan. Šta više, car Dušan u svojoj povelji izdatoj 20. avgusta 1346. godine u Skoplju, čiji se original nalazi u crkvi sv. Nikole u Bariju, sam se – u latinskom originalnom tekstu ove isprave, napisanog od njegovog latinskog pisara – naziva Sclavoniae imperator, čemu u njegovom (...sub pendenti sigilo et sybscriptionibus manus nostrae maiestatis) ćirilskom potpisu odgovara "car Srbljem", što opet dokazuje da je rex ili imperator Sclavoniae potpuno isto (kad se radi o srpskim zemljama) sa rex ili imperator Sclavorum. Prema tome i Regnum Sclavorum je isto što i Regnum Sclavoniae.

Poslije Dušanove smrti, u dokumentu od 14. maja 1357. godine, zapravo dopisu Ulcinjske opštine mletačkom duždu stoji da će Ulcinjani udovoljiti i udovoljavati njegovim zahtjevima koji ne bi nanosili gubitke i štete vladanju "naše vladarke carice Srbije" (...que cederit in detrimentum et damnum dominantionis nostre imperatricis Sclavonie. (68-69))

Ova teza je veoma značajna i ona se tiče samog naslova Orbinove knjige koji bi se mogao čitati i kao Kraljevstvo Srba. Orbinova knjiga potvrđuje stav da je on Slovenima prevashodno smatrao Srbe, odnosno da se ime Sloven odnosilo prevashodno na Srbe. Ovako shvaćen, i Letopis popa Dukljanina u Orbinrvoj knjizi u punoj meri se odnosi na Srbe i na njihovu istoriju.


Jošte jednom:

Mihailo Dinić je utvrdio da u Dubrovačkim ispravama Sclavonia "označava isključivo Srbiju"

Car Dušan sam sebe naziva Sclavoniae imperator, čemu u njegovom ćirilskom potpisu odgovara "car Srbljem".


Odatle je i logično i ispravno zaključiti da je latinskom "lingua serviana" ekvivalnetno naše "slovenski", odnosno ikavicom: "slovinski".
 
qDU5vau.jpg

Crkva Sv. Frane u Zadru

zICW6H8.jpg

Nedavno otkriveno 140 pod slojem sakrivenih grobnica

dfqyVNo.jpg

Grobna ploča Stevana Zovinića, katoličkog Srbina iz Zadra, upokojenog 1527.

VGnV4N8.jpg

Epitaf sa grobne ploče Stefana Zovinića

yDDPWkJ.jpg

Ilirski grb sa nagobne ploše Stevana Zovinića Srbina

Na ovom nadgrobnom spomeniku možete primetiti ilirski grb. Pored grba stoji i epitaf na kome piše da je to grob Stefana Zovinića Srbina (STEPHANO ZOVINICHIO SERVIANO).

Tekst epitafa:
VIVITE MORTALES CVRE QOT VIVITIS ANOS
NON SIT. SED VOBIS Q BONA VITA FVIT
STEPHANO. ZOVINICHIO.
SERVIANO
. VI. TURCHAR
PROFVGO. VIRO. OPT.
PATRI. CHARISS. BONAE Q.
INDOLIS. V. FRATRIB.
DILECTISS. DESCE-
NDENTIB Q. IO IOVINVS.
IV. VT. DOC. VNA.
CVM. MATRE. VRSVLA.
PIENTISS. MOESS. Q. POSV.
OB. M. D. XXVII. DIE
XXV. AVGVSTI.
- SI -

Prevod epitafa:
ŽIVITE SMRTNICI
NE BRINITE KOLIKO GODINA ĆETE ŽIVETI,
VEĆ DA STE PRIMERNO ŽIVELI
STEFANU ZOVINIĆU SRBINU
KOJI JE IZBEGAO OD TURSKOG NASILJA
ODLIČNOM ČOVEKU, NAJDRAŽEM OCU I DOBROM SINU
PETOM PO REDU BRATU I NAJVOLJENIJEM POTOMKU.
JA JOVAN, ČETVRTI PO REDU BRAT,
ZAJEDNO SA MAJKOM URSULOM POBOŽNO POSTAVIH.
PREDSTAVI SE 25. AVGUSTA, 1527.

Veoma interesantna stvar je što je pomenuti Stefan bio član ugledne srpske plemićke porodice Zovinića iz Zadra, a sam spomenik nalazi se u franjevačkom samostanu u Zadru. Toliko o hrvatstvu i "najstarijem hrvatskom" grbu.
Uvek, ali uvek, se prenebregava istorijska činjenica o postojanju ogromnog broja Srba katolika. E, pa, gospodo Hrvati, pre nego što bilo šta proglasite povijesno hrvatskim, prvo proverite da nije od nekih Srba katolika.​

OTKRIVENE BROJNE NADGROBNE PLOČE PRILIKOM OBNOVE CRKVE SV. FRANE U ZADRU

Objavljeno 16.02.2011

U crkvi sv. Frane u Zadru, prvoj crkvi u Dalmaciji izgrađenoj u gotičkom stilu a nalazi se u sklopu samostana sv. Frane u središtu grada na poluotoku, prilikom obnove unutrašnjosti crkve pod nadzorom Konzervatorskog odjela u Zadru otkriveno je da je na cijeloj površini poda crkve od gotovo 400 četvornih metara sačuvano niz nadgrobnih ploča od 14. do 19. st., svaka s natpisom i grbom pojedine obitelji. To značajno otkriće javnosti je predstavljeno u utorak 15. veljače, o čemu su govorili Anastazija Magaš, pročelnica Konzervatorskog odjela u Zadru i gvardijan franjevačkog samostana Drago Ljevar. U već postojećim stručnim zapisima evidentiran je i objavljen popis 123 grobnice, no mislilo se da su te nadgrobne ploče većim dijelom odnesene ili uništene. Dosad je dokumentirano 80 grobnica. Na njima je izrezbareno ime i prezime osobe, godina života, rođenja i smrti, grb obitelji od kojih su neki i u boji. Dio ploča je na mjestu na kojem je zabilježeno i u povijesnom zborniku o samostanu sv. Frane, a dio nije na svom mjestu; vjerojatno su premještene u radovima krajem 19. st. Najviše ploča je iz 17. st., njih 25 i 18. st. (19); 14 ih je iz 16. st., 11 iz 15. st., 3 iz 14. st. a jedna iz 19. st. Dvanaest najkvalitetnijih među njima, duboko izrezbarenih, prilikom obnove crkve sv. Frane 1882. g. uzidane su uz zidne stijene dviju strana franjevačkog klaustra, a ostale su bile prekrivene mramornim pločama koje su dotrajale; bile su puknute i vlažne, pod je bio hladan i trošan, te se ovog siječnja pristupilo temeljitoj obnovi. „Prilikom uklanjanja poda naišli smo na niz nadgrobnih ploča koje nismo očekivali. Svi smo bili iznenađeni kad su se počele pojavljivati, iako smo znali da ispod jesu grobnice. Cijeli je pod njima popločan. Otkriće je izuzetno značajno za povijest grada, samostana i ima veliku kulturnu i povijesnu vrijednost. Pažljivo smo podigli pod pazeći da se ploče ne oštete, dokumentirali smo ih i izradili potpunu arhitektonsku i arheološku foto dokumentaciju“ rekla je Magaš. Utvrdilo se puno toga što se nije znalo. Analiza ploča će se naknadno izvršiti i objaviti. U crkvi su pokopani pripadnici mnogih uglednih zadarskih obitelji kroz povijest. Naišlo se i na nadgrobnu ploču iz 15. st., poznate graditeljske obitelji Bilšić koja je jako značajna za graditeljstvo u Zadru u 15. st. Na ploči piše ‘Grgur Bilšić i njegovi nasljednici zidari’. Nikola, sin Grgura, sklopio je ugovor s benediktinkama sv. Marije 1438. g. za gradnju zvonika crkve sv. Marije koji su izgradili članovi te obitelji, kao i one crkve u Salima, Zaglavu, Kuli Atlagića. Član te obitelji je radio i na franjevačkom samostanu u Zadru. Na ploči iz 1383. g. goticom je upisano ime Hrvata iz Glamoča. Nakon podrobno izvršene dokumentacije ploče će se pažljivo prekriti geotekstilom, pijeskom a pod će se popločati novim pločama, kvalitetnim kamenom dolitom kojim su uglavnom popločane crkve u Zadru; bordure će prema tradiciji biti od kamena rossa di verona. „Bilo bi šteta dirati nadgrobne ploče. Svako premještanje narušava njihovu spomeničnost. Moramo ih ostaviti na mjestu na kojem jesu za buduće generacije, ali će ostati kompletna kataloška dokumentacija. Svaka ploča će imati svoju sliku, nacrt, natpis koji je na njoj i nacrt grba. Stručnjaci i svatko tko želi moći će pogledati, analizirati i objavljivati znanstvene radove. Nismo htjeli dirati u grobnice. Nema potrebe za arheološkim radovima koji bi jako dugo trajali, a grobnice iz 17. i 18. st. su jako duboke. Kad se ploče ostave vidljivima podložne su oštećivanju. A jako su vrijedne da bi se po njima hodalo i stavile klupe. Najbolji je konzervatorski pristup; ploče će se najbolje čuvati ako ih dobro dokumentiramo; svatko će moći vidjeti tu dokumentaciju, za buduće generacije koje će možda to znati prezentirati na način da se po njima hoda a da se ne oštećuju“ rekla je Magaš.

Crkva sv. Frane posvećena je 1280. g. i u njoj se pokapalo do zabrane pokapanja u gradu koju je sredinom 18. st. uvela Venecija. Napoleon i Francuzi su pooštrili taj zakon i zabranili svaki ukop u gradu unutar zidina. Od početka 19. st. više se nije ukapalo u gradu i crkvama te i je otkrivena samo jedna grobnica iz 19. st. Ostale su iz prethodnih razdoblja. Osobito su značajne najstarije grobnice iz 14. st. koje će puno reći o osobama koje su pokopane i životu u gradu. „Svaka ta nadgrobna ploča ima svoju priču koja se tek treba obraditi i predstaviti. Franjevci brinu o svojoj baštini, obrađuju je i ti nalazi dodatno obogaćuju povijest samostana“ rekla je Magaš. Fra Drago je podsjetio da samostan sv. Frane dogodine obilježava 800 godina otkako je sv. Frane 1212. g. bio u Zadru.

Postoji i rešenje sa pločama od debelog stakla.
 
Ime jezika

Meni je jedan naš istaknuti jezikoslov u liku forumskog diskutanta postavio pitanje zašto srpski jezik ne bi mogao biti - i hrvatski, aludirajući pritom i na opravdanost srpskohrvatskog naziva za srpski jezik.

Ne može biti - "i hrvatski" jer je književna upotreba srpskog jezika od strane nosilaca hrvatskog imena bila isključivo u cilju misionarsko-prozelitističke aktivnosti rimokatoličkog klera. Ovaj jezik nije koristio hrvatski narod, već rimokatolički kler. Ne samo srpski jezik, već i srpsko pismo (ćirilica; vidi Matija Divković - Nauk krstjanski) kao i nemali broj srpskih rečnika upotrebljavani su sa ciljem preobraćanja srpskog parvoslavnog naroda u rimokatolike koji su kasnije uopšteni kao "hrvatski narod" (Svehrvatski katolički kongres 1900.) sa posledičnom tendencijom preimenovanja srpskog jezika u hrvatski. Eto, zato naziv "hrvatski", makar se našao i u kovanici "srpskohrvatski" nije istorijsko-faktički opravdan.

Irci koriste engleski jezik, govore i pišu engleskim jezikom, razvijaju njegovu književnost i jezik uopšte, ali Irci kao emancipovan, istorijski i identitetski utemeljen narod poštuju poreklo jezika koji upotrebljavaju, a nečija eventualna želja da engleski jezik nazove "engleskoirskim" ili "irskim jezikom" nikada ne bi naišla na opravdanje.

http://forum.krstarica.com/showthrea...1#post24204987

Slično je i slučaju kod Norvežana, koji su standardni jezik usvojili od Danaca ali ga, za razliku od kleroimperijalističke velikohrvatske ideologije, ne krste pogrešnim imenom:

Bokmål ([ˈbuːkmɔːl], lit. "book language") is one of two official Norwegian written standard languages, the other being Nynorsk. Bokmål is used by 85–90%[SUP][1][/SUP] of the population in Norway, and is the standard most commonly taught to foreign students of the Norwegian language.

Bokmål is regulated by the governmental Norwegian Language Council. A more conservative orthographic standard, commonly known as Riksmål, is regulated by the non-governmental Norwegian Academy for Language and Literature.

The first Bokmål orthography was officially adopted in 1907 under the name Riksmål after being under development since 1879.[SUP][2][/SUP] The architects behind the reform were Marius Nygaard and Jonathan Aars (no).[SUP][3][/SUP] It was an adaptation of written Danish, which was commonly used since the past union with Denmark, to the Dano-Norwegian koiné spoken by the Norwegian urban elite, especially in the capital. When the large conservative newspaper Aftenposten adopted the 1907 orthography in 1923, Danish writing was practically out of use in Norway. The name Bokmål was officially adopted in 1929 after a proposition to call the written language Dano-Norwegian lost by a single vote in the Lagting (a chamber in the Norwegian parliament).[SUP][2][/SUP]

http://en.wikipedia.org/wiki/Bokmål

Urdu /ˈʊərduː/ (اُردُو [ˈʊrd̪u] ), or more precisely Standard Urdu, is a standardized register of the Hindustani language (Hindi-Urdu). It is the national language and lingua franca of Pakistan. It is also widely spoken in India, where it is one of the 22 scheduled languages and an official language of five Indian states.

Based on the Khariboli dialect of Delhi, Urdu developed under the influence of Persian, Arabic, and Turkic languages over the course of almost 900 years.[SUP][5][/SUP] It began to take shape in the region of Uttar Pradesh in the Indian subcontinent during the Delhi Sultanate (1206–1527), and continued to develop under the Mughal Empire (1526–1858). Urdu is mutually intelligible with Standard Hindi spoken in India. Both languages share the same Indo-Aryan base, and are so similar in basic structure, grammar and to a large extent vocabulary and phonology, that they appear to be one language.[SUP][6][/SUP] The combined population of Urdu and Standard Hindi speakers is the fourth largest in the world.[SUP][7][/SUP]

http://en.wikipedia.org/wiki/Urdu
Koliko je hrvatomanija uzela maha vidimo po prisustvu radikalno-šovinističke struje hrvatskih jezikoslovaca od Murvara preko Kačića do Grčevića koja, suštinski priznajući gorerečeno, pokušava da dokaže kako su Srbi Hrvatima preko Vuka Karadžića ukrali jezik jer "srbi su do tada govorili rusko-srpskim", a da je "ovaj današnji jezik nastao na hrvatskoj književnosti". Ovaj smešni diskurs odbacuju iole pismeniji lingvisti (Katičić, Babić, Brozović) i istoričari književnosti (...), pa se autistično drže kursa da su u pitanju dva (brojem "2") slična jezika, ali ne jedan jezik. Treći priznaju da je u pitanju jedan standardni jezik i ne ulazeći u njegov istorijat autistično tvrde da dva naroda mogu imati isti jezik.

eBc03cV.jpg


zFDfpye.jpg
VMhYCaQ.jpg

HRVATI (I)JEKAVCI NE POSTOJE
 
Sami Sloveni nisu koristili naziv Sloveni u smislu narodnosnog jezičkog i političkog tkiva kojeg su svesni , i ako jesu onda su ga preuzeli pismeni ljudi i kasniji vladari od Grka i Latina , jer zanimljivo je to da npr.u žitiju Stefana Dečanskog se kaže sledeće:

I iza tih reči tamo pođe. A srete ga onaj koji je svetiteljstvovao, tadanji arhiepiskop, sa mnogom radošću i carskom čašću, Nikodim zvani, i Hristov učenik vaistinu po prvom Nikodimu. A kada su bili u crkvi, arhijerej uzevši rukama krunu carstva, venčavaše njegovu časnu glavu, pokazavši ga kao savršena cara svim ilirskim narodima. Zatim ustavši otuda, iđaše na borbu.

Dakle , Grigorije Camblak koje bio uticajan u kod većine slovenskih država i vladara ovde jasno u pluralu navodi "iliriske narode" , a pri tom sigurno kao osvedočeni "slovenski" učenjak je mogao bar jednom pomenuti pojam "slovenski" međutim on jasno pominje "iliriske narode".

U većini povelja tj.mislim u svim poveljama ovdašnjih srednjovekovnih vladara nigde se ne pominje pojam "slovenski , osimu možda jezičkom smislu jer su pisciimali dodir saGrcima i Latinima.
U povelji cara Dušana on je carSrba i Grka , a u latinskoj svojoj intitulaciji je Imperator Sclavonia.

:ok: :ok:
 
Koji je to ilirski jezik

Od Rima se ilirskim jezikom smatra standardni jezik Ćirilia i Metodija, odnosno jezik iz kojega je ovaj standard potekao. Dakle, i standard i jezik iz kojeg je potekao Rim naziva ilirskim jezikom.
 

Back
Top