Najveći strah Rima

Eleleth

Veoma poznat
Banovan
Poruka
10.312
Bio je 5. kolovoz 1234. godine. Sirota je žena ležala na samrtnoj postelji u zetovoj kući u Toulouseu. Pripadala je tajanstvenoj kršćanskoj religiji koja se proširila diljem južne Francuske, pripadala je katarima. Tu je religiju Rim prezirao i bojao je se. Ni Rim nije bolje kotirao kod katara. Za mnoge je katare papa bio utjelovljenje antikrista, a Rimska crkva bludnica iz Apokalipse ili Crkva vukova.

Istog su dana katarski svećenici posjetili ženu kako bi obavili najsvetiji obred njihove vjere, consolamentum, tijekom kojega su je posvetili posljednjim obredom -obavljao se kada je vjernik već bio na samrtnoj postelji. Njihov je dolazak opazio doušnik, neprijateljski raspoložen prema njihovoj vjeri. Kako se čini, žena je bila pod špijunskom prismotrom jer su je sugrađani poznavali kao pristalicu katara, a njezina zeta kao glasnika katara iz Toulousea. Doušnik je pohitao kako bi što prije o svemu obavijestio opata u inkvizitorovu domu.

Dominikanski su inkvizitori bili s biskupom iz Toulousea koji je netom završio s misom. Tog je dana u Toulouseu proglašena kanonizacija utemeljitelja njihova reda, sv. Dominika (Dominga de Guzmana). Redovnici su se upravo spremali pojesti svečani obrok, a onda je, božanskom providnošću, opat primio vijest o umirućem heretiku koji će prihvatiti katarske pomasti. Žurno je obavijestio
biskupa nesalomiva u naumu da se inkvizitori obračunaju s uvredom koja se nanosi istinskoj vjeri. Odlaganja nije bilo. Zanemarujući obrok, inkvizitori su u pratnji biskupa odjurili do kuće u kojoj je žena ležala na samrti. Tako su iznenada banuli u sobu da je upozorenje zabrinutog prijatelja došlo prekasno. Predstojeća se tragedija više nije mogla spriječiti.
Biskup je sjeo pokraj bolesne žene i mirno počeo razgovarati o njezinim vjerovanjima. Nije osjetila opasnost - valjda nije ni slutila tko ju je posjetio. Kako se čini, mislila je daje uz nju katarski velikodostojnik, a ne predstavnik Rima. Vjerujući da se nalazi u suosjećajnom društvu, bila je bezbrižna te je slobodno govorila. Bila je zadovoljna sto je primila katarsku posljednju pomast prije smrti koja joj se približila. Pa ipak, smrt joj je bila bliže negoli je slutila.
Biskup ju je poticao i ohrabrivao da govori: »Ne smiješ lagati«, rekao je hineći suosjećajnost. »Kažem ti da moraš biti čvrsta u svojoj vjeri, ne smiješ se bojati smrti i moraš ispovjediti sve u što vjeruješ i čvrsto držiš u svojem srcu.

Umiruća žena, zahvalna i utješena katarskom vjerom, odgovorila je mirno i dostojanstveno. »Moj gospodine, što govorim, to vjerujem, a svoje opredjeljenje neću promijeniti bojeći se za bijedni život koji mije preostao.
Na te se riječi biskupov izraz lica naglo smrknuo. »Pa ti si heretik!«, glasno je povikao. »To što si ispovjedila, heretička je vjera ... Prihvati ono u što vjeruje Rimokatolička crkva.

Pokazujući iznimnu hrabrost, umiruća je žena odbila prihvatiti. Stoga ju je biskup, zazivajući Isusa Krista, i formalno proglasio heretikom te osudio na smrt. Smjesta zatim, iznijeli su je iz sobe zajedno s krevetom i odnijeli pod zidine grada Toulousea, na livadu tamnošnjega grofa, gdje su je u smiraj toga mirisnog ljetnog dana živu spalili.
Biskup i njegovi dominikanski suradnici kao veliki su heroji prošetali ulicama Toulousea do samostana, gdje su zahvalni Bogu i njihovu svetom utemeljitelju »s velikom radošću pojeli sve što im je bilo pripremljeno«. Kroničar tog događaja, dominikanski redovnik koji je bio s njima u sobi, zaključio je: »Bog je proveo to veličanstveno djelo prvog dana blagdana blagoslovljenog Dominika u slavu i veličinu Njegova imena ... za uzvisivanje vjere i poraz heretika.
 
Tijekom 12. st. Crkvu je izjedala pokvarenost, a posebno na jugu Francu¬ske. Među župnicima i biskupima teško se mogao naći čovjek koji nije hinio pobožnost i koji se više brinuo o dušama župljana nego o upravljanju vlastitim posjedima te uvećavanjem zarade. Svjetovne zabave poput naskakivanja na bludnice, kockanja i lova te svjetovni poslovi poput davanja novčanih zajmova, naplate crkvenih usluga, izdavanja dozvola za nezakonite brakove i obavljanja odvjetničkih poslova bili su toliko uobičajeni i razvikani daje naposljetku, nakon ustoličenja 1198. godine, papa Inocent III. osudio takvo ponašanje svećenika. Vodeća crkvena osoba francuske pokrajine Languedoc, nadbiskup iz Narbonne, na prijelazu u 13. st. štovao je samo jednog boga, kako je rekao sam papa - boga novca. Naplaćivao je velike iznose za posvećivanje biskupa, dobivao novac za popunjavanje ispražnjenih crkvenih položaja, dopuštao je svećenicima da se žene i opraštao djela koja se kose s crkvenim zakonom.5 Papa ga je otpustio s još jednim nadbiskupom i sedam biskupa. Čak su i obitelji katoličkih svećenika okrenule leda Rimu. Biskup Carcassonnea od 1209. do 1212. držao se katoli¬cizma, dok su njegova majka, sestra i tri brata primili consolamentum6.
Plemstvo, a naročito ruralno plemstvo, neprestano se sporilo s Crkvom oko imanja i prihoda. Krajnje odani svojoj regiji stvorili su čvrst savez s katarima. Pojedini su plemići išli i dalje, primali su consolamentum i postajali katari u punom smislu riječi. Žena grofa od Foixa iz 12. st., primjerice, postala je savršena, kao i grofova sestra Esclamonda, nakon muževljeve smrti.
Katari su bili skupina svetih muškaraca i žena koji su živjeli životom odrica¬nja, duhovnosti i jednostavnosti - sebe su nazivali les Bonhommes, Dobrim ljudima ili Dobrim kršćanima. Služili su puku koji je žudio za religijskim iskustvom, a Crkva ih

nije mogla zadovoljiti, jer se odrekla duhovnosti u korist trgovine i mita. Katarsko odbacivanje zemaljskih blaga obasjalo je pohlepu i zapalilo neumoljivu vatru u rimskim crkvenjacima jer su se osjetili ugroženima.
Protivnici su katare nazivali savršenim hereticima, savršenima. Potpunim se pripadnikom njihove vjere smatrao onaj tko je primio ključno posvećenje, con¬solamentum, koje su opisivali kao »krštenje, svetu potvrdu, zaređenje te, ako je primljen na samrti, posljednju pomast sve u jednom«.7
Primanjem tog posvećenja, oni su se udaljavali od svakodnevnog života i prezirali svjetovne posjede. Njihov je život bio krajnje jednostavan, a provodili su ga u molitvi i poučavanju - što su činili na lokalnom jeziku, a ne na latinskom. Bili su vegetarijanci, putovali su u parovima i propovijedali duhovnu utjehu. One koji su željeli znati više blagoslivljali su consolamentumom. Za ljude site laži i prijevara oni su predstavljali čestitost i istinu.


U praksi, zahvaljujući velikoj odgovornosti i promjeni života koja je nužno uslijedila nakon primanja consolamentuma, mnogi su ga primili tek na samrtnoj postelji. Ali svi su ga mogli primiti, i muškarci i žene. Za razliku od Katoličke crkve, u tom pokretu nije bilo muške dominacije. Oba su spola mogla postati savršenima, sama organizacija nije imala hijerarhiju - bar na početku.
Crkva je shvatila kakav su joj izazov postavili ti jednostavni i dobrohotni duhovni učitelji, a jedan od prvih kojemu je to postalo jasno bio je Bernard iz Clairvauxa, svjetlonoša crkvenog reda cistercita. On i njegov red vodili su jedno¬stavan život, baš poput katara. Bernard je tijekom 1145. godine učestalo putovao na jug Francuske i raspravljao s katarskim savršenima na gradskim trgovima. Shvaćajući njihovu pobožnost i cijeneći njihovo poštenje i jednostavnost - osudio je njihovu herezu - i shvatio da ne može zaustaviti pokret koji je bivao sve jači. Kao rezultat javnih rasprava, potkraj 12. stoljeća stvorena je nešto formalnija organizacija.
Mnogi su regionalni plemići podržavali katare jer im je draži bio pokret čije je središte bilo na njihovoj zemlji, od onoga u Rimu. Naravno, Rim nije bio sretan.
Godine 1209. pokrenut je rat protiv katara, nakon čega je uslijedilo nasilje neslućenih razmjera. Sa sjevera se u Languedoc spustila vojska sačinjena od vite¬zova i avanturista, koja je uništila mnoga mjesta i gradove, spalila na tisuće živih katara, ponekad više stotina odjednom, na velikim lomačama. Za to vrijeme, ruševine dvorca Montsegura stršile su na vrhu naizgled neosvojiva, stjenovitog brda. Obnovljeni je dvorac postao baza katara. Nakon razornih napada u ni¬zinama, Montsegur je postao središte vjere i sjedište katarskog biskupa. Malo selo za katarske savršene izgrađeno je između dvorca i strmih litica na sjeveru. I danas ga možemo vidjeti kako se čvrsto drži za vrleti.
Sjevernoj vojsci priključio se i mladi španjolski svećenik Domingo de Guz-man. Malo se zna o njegovu sudjelovanju u žrtvovanju katara na veliko tijekom prve godine rata, ali sigurno je sve promatrao iz blizine. Tijekom gorkih borbi shvatio je da valja osnovati novu organizaciju koja će se uspješnije boriti protiv onoga što je doživljavao kao zlu herezu - novi svećenički red s novim pristupom.
 
Dominik je osnovao crkveni red dominikanaca, a svi su zajedno osnovali sramnu inkviziciju. Dominik je spaljivao i mučio, a dominikanci su slijedili njegov primjer. Gdje god su prolazili diljem jugozapadne Francuske, za sobom su ostavljali pustoš. Crkva je žudjela za discipliniranjem i kontrolom heretika koji su se usudili odbaciti Rim. Hladan užas pomeo je zemlju. Svi i posvuda bojali su se i mrzili Dominikove inkvizitore. Mnogi su pretučeni i ubijeni, ali red je nemilosrdno nastavio progoniti heretike. Za katare, to je bila bitka u kojoj nisu mogli pobijediti.
Inkvizicijske su metode bile jednostavne: osoba osumnjičena za herezu bila je propitivana, stoje eufemizam iza čega se skrivala stvarnost koja nije jednostavno ispitivanje, nego proces izvlačenja informacija utemeljen na izazivanju boli, ko¬jemu bi se i zloglasni Gestapo divio zbog hladne i nemilosrdne učinkovitosti.
Osumnjičenik je uhićen, a nakon toga uslijedila bi optužba ili priznanje. Nije se brzalo s preuranjenim donošenjem zaključaka jer dominikanci su so¬lidno razumijevali psihologiju i
znali su da će utamničenje i strah obaviti dio posla umjesto njih. Proces je neumoljivo prerastao u mučenje. Zahvaljujući osjetljivosti prema prolijevanju krvi, instrumenti kojima su se koristili mučitelji s kapuljačama bili su tupi, užareno crveni i sputavajući; kosti su se lomile, udovi iščašivali i krivili te je svako prolijevanje krvi bila slučajnost, a ne namjera, stoje bilo u skladu s pravilima koje je Crkva osmislila.
Kada je žrtva bila spremna priznati - a vjerojatno bi priznala sve, u nadi da će noćna mora prestati - dominikanski bi odvjetnici i službenici zapisali svjedočanstvo i najčešće do detalja bilježili događaje kojima su prisustvovali. Žrtva je potom odvedena u obližnju prostoriju gdje je na upit odgovorila da je njegovo ili njezino priznanje bilo »slobodno i spontano«. Ako su žrtve osuđene na smrt, bile su proslijeđene svjetovnim vlastima na pogubljenje. Crkva, kao kršćanska institucija, nije pogubljivala - ili je tako tvrdila, očito se ne brinući za razinu licemjerja koja se krila iza svega.
S pomoću tih svjedočanstava, dominikanci su stvorili institucionalizirano pamćenje, goleme arhive u kojima su čuvali sve podatke do kojih su došli. Spa¬ljivali su tisuće optuženih za herezu, ali tek nakon opsežnog ispitivanja. Uvijek su željeli očuvati i povećati kolektivno sjećanje koje je tvorilo srce njihove snage jer, pragmatični kao i uvijek, vjerovali su daje »preobraćenik koji izda prijatelje korisniji od spaljenog tijela«.8
Inkvizicija je u 13. st. bila obavještajna organizacija koja je vodila opsežnu, sofisticiranu bazu podataka svojeg vremena. Istraživala je sumnjive heretike, bilježila svjedočanstva, optužbe i priznanja do najsitnijega zakonitog detalja te čuvala dobivene informacije kako bi još dugo potom mogle biti pri ruci. Na primjer, njihove bilješke svjedoče o ženi uhićenoj zbog hereze 1316. godine. Ona je već i prije, 1268. bila uhićena - dakle, četrdeset osam godina prije.
 
Takav je pristup informacijama bio koban. Predstavljao je zlonamjeran sustav pamćenja u službi dominantne crkvene moći.
Inkvizitori su postali crkveni ubojice - njihova je vojska tajnih doušnika, nemilosrdnih ispitivača i hladnih sudaca sve činila u ime Krista. Povijesni mesija odavno je zaboravljen; važan je bio samo vatikanski Krist. Taj patetično raspeti lik postao je opravdanje posljednjeg utočišta eksponencijalno rastućeg broja pravila i propisa koji su utjecali na svačiji život i na svaki dio života.

Inkvizicija je dobila prvu veliku bitku iščupavši srce katara krvoprolićem koje je zasjenilo žrtve što su ih tijekom obreda prinosili Azteki u Novom svijetu. U ožujku 1244. godine dvorac Montsegur pao je u ruke napadača. Više od dvije stotine katara živi su spaljeni u podnožju brda. Inkvizicija u tome nije vidjela kraj svojeg djelovanja, nego početak nove etape. Inkvizitori su nadgledali područja svojim arhivama i doušnicima. Inkvizicija je stvorena da ostane trajna potpora rimskoj moći.
Ona je to i danas. Naravno, u međuvremenu je donekle sanirana. Godine 1908. promijenila je ime u Vjersku kongregaciju Svete službe. Potom je 1965. godine uslijedila iduća promjena nakon koje je postala Kongregacija za nauk vjere. Mirne, čak blage riječi
nalaze se u nazivu dogmatske i nepopustljive institucije čija je nepromijenjena uloga u Crkvi čuvanje pravovjerne vjere.
Danas je čelni čovjek Kongregacije - naziva ga se prefektom, a zapravo je veliki inkvizitor - monsinjor William Levada iz Kalifornije, bivši nadbiskup San Francisca, koji je na to mjesto izabran 13. svibnja 2005. Njegov prethodnik, kardinal Joseph Ratzinger izabran je za papu u travnju 2005. godine. Sto se crkvenog nauka tiče, Ratzingerov je stav posve jasan: nema fleksibilnosti glede pravila što ih nalaže crkveni nauk.
»Otkrivenje je dokrajčeno s Isusom Kristom«, Ratzinger je grubo ustvrdio, izravno izazivajući sve koji misle da i danas valja tragati za istinom.9 Zaboravljaju¬ći Nicejski koncil na kojem je Isus obogotvoren glasovanjem, on odbacuje izjave onih koji misle da Crkva nije božanska ustanova: »Čak i neki teolozi«, prigovara on čudeći se njihovoj drskosti, »smatraju daje Crkva ljudska tvorevina.«10 Ali on ima odgovor za sve koji bi mogli - o, užasa nad užasima - pomisliti daje Crkva osmislila svoju teologiju glasovanjem za i protiv pojedinih ideja. »Istina se ne može stvarati glasovanjem.«11 U svakom bi se drugom slučaju čovjek mogao složiti s njim, ali tim je argumentom otišao izvan svakog razuma i izvan onoga što povijest može potvrditi. Što on smatra istinom, dobiveno je glasovanjem. Tom dogmatizmu Ratzinger je još nadodao: »Čovjek ne može ustanoviti istinu proglasom, može je samo prepoznati i prihvatiti.«12 Stoga slijedi da, nastavlja Ratzinger, »Crkva ... kao nositelj vjere ne čini grijeha«.13 Povijest očito nije jača Ratzingerova strana, ali ispredanje dogmatskih odnosa s javnošću jest.
 
U Ratzingerovim tvrdnjama ne postoji ništa što čovjeku može uliti nadu da bi Vatikan mogao odstupiti od tvrdnje da jedini put do istine vodi preko njih - a to je put izgrađen žudnjom za moći i kontrolom; put natopljen krvlju;
put izgrađen oko mitskog lika Isusa Krista koji nema veze s povijesnim mesijom Isusom kojega je raspeo politički agitator Poncije Pilat.
Kongregacija za nauk vjere mudro čuva položaj svojeg pretka, inkvizicije. Utvrđivanjem granica vjere i postavljanjem zapreka otkrivenoj istini, Kongre¬gacija učinkovito služi kao središte vatikanskih zapovijedi te služba kontrole.
Glavni je razlog postojanja i osnovni zadatak Kongregacije bdijenje nad najvećim i najtajnijim vatikanskim strahom: prije ili kasnije može se pojaviti dokaz koji će nepovratno i konačno razdvojiti Isusa vjere od povijesnog Isusa te razotkriti daje cjelokupna egzistencija Vatikana utemeljena na prijevari. Oni se boje da će se pojaviti dokaz da Isus nije bio Bog kako je to ustvrdio Nicejski koncil - nego čovjek.

Nakon uništenja katara, inkvizicija je nastavila tragati za herezama protiv kojih će se boriti. Utvrdili su da vitezovima templarima treba čvrsta ruka koja će ih voditi. Inkvizicijski su mučitelji razaslani diljem Europe da iskorijene vojni red koji je služio kršćanskim narodima gotovo dvije stotine godina.
Potom, početkom 14. st. inkvizicija se okomila na franjevce. Zbog jedno¬stavna i oskudna načina života kojim su živjeli posumnjali su da ih je zarazila hereza. Mnoge je progutala lomača. Sto godina poslije, inkvizitori su se okomili na Židove i muslimane u
Španjolskoj. Osobito su im sumnjivi bili oni koji su prešli na katolicizam jer su pretpostavljali da će se potajno vratiti prijašnjoj vjeri. Lomače su se razbuktale novim žarom. Od veljače do studenog 1481. u Sevilli je živo spaljeno 288 nevinih žrtava. Bio je to tek početak novog razdoblja pri¬nošenja ljudskih žrtvi u ime kršćanstva. Unatoč visokoj cijeni, suprotstavljanje tiraniji nastavilo se. U Zaragozi je 1485. godine ubijen inkvizitor koji je, klečeći uz oltar, molio u katedrali. Uslijedile su brutalne odmazde koje su odnijele još više života.14
Krvoproliće je jenjalo tek kada je od silnih pokolja broj potencijalnih žrtava bitno smanjen. Ali onda su otkrivene posve nove žrtve koje su u 15. st. postale prava opsesija inkvizitora: vještice. Bio je to majstorski udarac što ga je zadala crkvena dvoličnost. Crkva je čaranje oduvijek smatrala prijevarom ili zabludom, a vjerovanje u takvo što smatralo se grijehom. Međutim, 1484. godine crkveni se stav stubokom izmijenio: papa je izdao bulu u kojoj najoštrije osuđuje čaranje i kojom zahtijeva da se shvati kakvo je to, zapravo, zlo. Već se nijekanje te nove demonske stvarnosti smatralo herezom koja se kažnjavala svim kaznama koje je Crkva osmislila. Istom je bulom inkvizicija dobila ovlasti za preispitivanje, zatočenje i kažnjavanje svake vještice koju otkrije.15 Dominikance nije trebalo mnogo nagovarati.
 
Diljem Europe lovili su vještice, kako u urbanim, tako i u ruralnim sre¬dinama - osim u Španjolskoj vješticama obmana koju treba ignorirati. Zanimljivo je da su vjerovali kako je spaljivanje vještica zaslužno za stvaranje masovne histerije koja proi¬zvodi vještice. Unatoč izoliranu primjeru regionalne provale zdravog razuma, u ostalim su se dijelovima Europe žene uhićivale, mučile i spaljivale. Inkvizicija se hvalila kako je tijekom 150 godina spalila više od trideset tisuća žena - sve su bile nevine žrtve patološke crkvene mašte.
Dominikanci su bili toliko organizirani i entuzijastični u svom poslu da su izdali vodič za inkvizitore i građansku vlast koja otkrije vješticu. Jedna od najneslavnijih knjiga u povijesti zove se Malleus Maleficarum {Malj za vještice). To je izvrstan primjer i zoran pokazatelj što se događa kada se visokoobrazovani ljudi stave u službu ludila. Dva su visokoobrazovana dominikanca napisala knjigu 1486. godine - bila su to dva svećenika koja su se bojala svega ženskoga, kao što se vrag boji tamjana.
Za njih su, nedvojbeno, žene bile uzrok svega demonskog na svijetu. Ta su dva stručnjaka smatrala da je najveći grijeh odijevati se u žensku odjeću. Za njih, žene su nepopravljivo nesavršene i uvijek u potrazi za obmanom. Slabije su od muškaraca, samim time i pokvarenije te često kvare druge. Nedostaje im disciplina, »lijepe su oku, kužne na dodir i smrtonosno ih je držati«.16 Ta su dva ozbiljna ispitivača zaključila da »sve čaranje potječe od tjelesnih požuda, koje su u ženama nezasitne«.17
Zastoje Crkva u ženama vidjela destruktivno, demonsko i neljudsko? Zašto su se bojali žena? Što ih je navelo na takvu ekstremnu reakciju?
Prije svega spolni odnos. Crkva ga se užasavala. »Spolni užitak nikada nije bez grijeha«, tvrdi Responsum Gregorii, koji se, po svemu sudeći krivo, pripisuje papi Grguru I.18 Početkom 15. st. crkveni otac Ivan Zlatousti jasno je upozorio gdje se krije opasnost:

Na svijetu postoje mnoge okolnosti koje slabe savjest duše. Prva je i najopasnija općenje [sic] sa ženama ... Jer, ženske oči dodiruju i uznemiruju našu dušu, i ne samo oči raspuštenica, nego i oči poštenih žena}9

Suočene s takvom nemilosrdnom mržnjom, pojedine suvremene teologinje jednostavno su prestale poštovati crkvene tvrdnje sličnoga karaktera. Uta Ran-ke-Heinemann, profesorica povijesti religije na Sveučilištu u Essenu pribjegava iskrenosti kakvu rijetko susrećemo u akademskim krugovima: »Sve u svemu, razmatrajući represiju, klevetanje i demonizaciju žena, cjelokupna se crkvena
povijest sastoji od duge, neosnovane, uskogrudne, muške tiranije nad ženskim spolom. Ta se tiranija nastavlja i danas, neometano.«20
Ima pravo. Razmotrimo, primjerice, bijes i buku koji se podignu svaki put kad netko predloži da se ženama dopusti da budu svećenice.
Odakle potječu taj strah i spolna tiranija?
Od crkvene opsjednutosti vječnim djevičanstvom i celibatom.
gdje je vodstvo inkvizicije smatralo da je sva ta zaluđenost
vješticama obmana koju treba ignorirati. Zanimljivo je da su vjerovali kako je spaljivanje vještica zaslužno za stvaranje masovne histerije koja proi¬zvodi vještice. Unatoč izoliranu primjeru regionalne provale zdravog razuma, u ostalim su se dijelovima Europe žene uhićivale, mučile i spaljivale. Inkvizicija se hvalila kako je tijekom 150 godina spalila više od trideset tisuća žena - sve su bile nevine žrtve patološke crkvene mašte.
Dominikanci su bili toliko organizirani i entuzijastični u svom poslu da su izdali vodič za inkvizitore i građansku vlast koja otkrije vješticu. Jedna od najneslavnijih knjiga u povijesti zove se Malleus Maleficarum {Malj za vještice). To je izvrstan primjer i zoran pokazatelj što se događa kada se visokoobrazovani ljudi stave u službu ludila. Dva su visokoobrazovana dominikanca napisala knjigu 1486. godine - bila su to dva svećenika koja su se bojala svega ženskoga, kao što se vrag boji tamjana.
Za njih su, nedvojbeno, žene bile uzrok svega demonskog na svijetu. Ta su dva stručnjaka smatrala da je najveći grijeh odijevati se u žensku odjeću. Za njih, žene su nepopravljivo nesavršene i uvijek u potrazi za obmanom. Slabije su od muškaraca, samim time i pokvarenije te često kvare druge. Nedostaje im disciplina, »lijepe su oku, kužne na dodir i smrtonosno ih je držati«.16 Ta su dva ozbiljna ispitivača zaključila da »sve čaranje potječe od tjelesnih požuda, koje su u ženama nezasitne«.17
Zastoje Crkva u ženama vidjela destruktivno, demonsko i neljudsko? Zašto su se bojali žena? Što ih je navelo na takvu ekstremnu reakciju?
Prije svega spolni odnos. Crkva ga se užasavala. »Spolni užitak nikada nije bez grijeha«, tvrdi Responsum Gregorii, koji se, po svemu sudeći krivo, pripisuje papi Grguru I.18 Početkom 15. st. crkveni otac Ivan Zlatousti jasno je upozorio gdje se krije opasnost:

Na svijetu postoje mnoge okolnosti koje slabe savjest duše. Prva je i najopasnija općenje [sic] sa ženama ... Jer, ženske oči dodiruju i uznemiruju našu dušu, i ne samo oči raspuštenica, nego i oči poštenih žena}9

Suočene s takvom nemilosrdnom mržnjom, pojedine suvremene teologinje jednostavno su prestale poštovati crkvene tvrdnje sličnoga karaktera. Uta Ran-ke-Heinemann, profesorica povijesti religije na Sveučilištu u Essenu pribjegava iskrenosti kakvu rijetko susrećemo u akademskim krugovima: »Sve u svemu, razmatrajući represiju, klevetanje i demonizaciju žena, cjelokupna se crkvena
povijest sastoji od duge, neosnovane, uskogrudne, muške tiranije nad ženskim spolom. Ta se tiranija nastavlja i danas, neometano.«20
Ima pravo. Razmotrimo, primjerice, bijes i buku koji se podignu svaki put kad netko predloži da se ženama dopusti da budu svećenice.
Odakle potječu taj strah i spolna tiranija?
Od crkvene opsjednutosti vječnim djevičanstvom i celibatom.
 
Budući da nikada nije upoznala muškarca, Crkva je zavoljela Kristovu majku, tzv. Djevicu Mariju. Ona je rodila Isusa kroz bezgraničnu Božju moć. Drugim riječima, podrazumijeva se daje »Bog vrsta čovjeka«.21 Nedavno preminuli papa Ivan Pavao II. zapisao je 1987. godine u enciklici Redemptoris Mater da je njezin himen i nakon poroda ostao netaknut.22 To je bilo čudo.
Tj. bilo bi kada bi to bila istina. Nažalost, kao tolike druge stvari koje se pripisuju Isusu vjere, i ova priča pada u vodu ako se u najmanjoj mjeri sučeli s povijesnim Isusom.
Od četiri evanđelja, a pretpostavka je da se u njima nalazi temelj povijesnih informacija, samo dva, Matejevo i Lukino, spominju djevičansko rođenje. Lu¬ka (2,48) u priličnoj mjeri kompromitira teološko razumijevanje kada opisuje Mariju i Josipa kao Isusove roditelje, a Josipa izrijekom Isusovim ocem. Ivan u svojem evanđelju (1,45 i 6,42) također navodi daje Isus sinJosipov (vidi i Matejevo evanđelje 13,55).
Najstariji su novozavjetni spisi Pavlova pisma, a u njima nema ni traga ni glasa
0 djevičanskom rođenju. Zapravo, Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima (1,3) to opovrgava, kada kaže daje Isus »po svome tijelu bio od sjemena Davidova«. Op¬ćenito je prihvaćeno daje Markovo evanđelje najstarije, a on, također, ne navodi slično čudo. Više ga zanima kako je Ivan krstio Isusa, nego njegovo rođenje.
Ideja djevičanskog rođenja pojavila se kada je židovska Biblija - Stari zavjet kršćana - u 3. st. n. e. prevedena na grčki jezik. Izaija (7,14) je prorokovao da će mlada žena roditi sina i nazvati ga Emanuel. Židovska riječ za mladu ženu, alma u grčkoj je Bibliji prevedena kao djevica, parthenos. Kada Matej prvi put spominje Isusovo rođenje, on ističe da su se ostvarile riječi proroka - tj. Izaije. Potom spo¬minje djevicu, parthenos, koja je zatrudnjela i rodila sina. Sve stoje bilo potrebno da se ispuni Izaijino proročanstvo jest mlada žena koja će roditi dijete. Netko će reći daje i takvo što svojevrsno čudo, ali čudo koje nije pretjerano jedinstveno
1 za koje ne treba pretpostaviti seksualno aktivnog Boga. Matejeva pripovijest (1,22-23) posve je metaforična.23 Ali njezine su riječi bile, usuđujem se reći, kao sjeme.
Na temelju te pripovijesti iz Crkve je izrastao kult djevičanstva. Taj je kult pri¬vukao mnoge muškarce, koje se u najboljem slučaju može opisati kao poremećene, a u najgorem kao patološke pedante. To su ljudi koji su se, poput crkvenog oca Origena, kastrirali u dobi od osamnaest godina ne bi li postali još savršeniji kršćani. I sveti je Augustin mrzio sve užitke, a naročito seksualne. Muškarci koji su uslijedili nakon njih borili su se da uvedu prisilni celibat svim učiteljima vjere. Taj je zadatak napokon i uspješno završen 1139. godine, kada su brak i spolni odnosi zabranjeni svećenicima Rimokatoličke crkve.
Isus nikada nije spominjao celibat, a Pavao upozorava da ne postoji čak ni nepisano pravilo o tome. »O djevicama nemam zapovijedi Gospodnjih« (Prva poslanica Korinćanima 7,25).
Čak štoviše, potvrđeno je daje apostol Petar, utemeljitelj Katoličke crkve koji je retrospektivno proglašen prvim papom, bio oženjen te da je putovao sa svojom suprugom. To se jasno vidi iz Pavlove Prve poslanice Korinćanima (9,5), gdje
upućuje kako na vlastito, tako i na bračno stanje ostalih učenika i braće Isusove.24 Sjećanje na Pavlov brak održalo se sve do kraja 2. st. n. e. kada gaje posljednji put spomenuo biskup Klement iz Aleksandrije.25 Nakon toga, Pavlu se postupno i neumoljivo pripisivao celibat. Budući da su djevci preuzeli vjeru, žene nisu bile uključene u njezin izričaj.
 
Nezavisnim razmatranjem preživjelih fragmenata Isusova života i vremena u kojem je živio, čini se izglednim daje i Isus bio oženjen. U knjizi Sveta krv sveti gral moji kolege i ja raspravljali smo o Isusovu braku s Marijom Magdalenom te o svadbi u Kani, koja je, bar prema dužnostima koje mu se pripisuju u Novom zavjetu, bila njegova svadba.26
U to je vrijeme svjetonazor farizeja, jedne od najvećih judaističkih skupina tijekom 1. st. n. e., upućivao na to daje »muškarčeva bezuvjetna dužnost da se oženi«.27 Suvremenik, rabin Eliezer to potvrđuje riječima: »Tko se ne pozabavi razmnožavanjem, isti je kao i onaj koji prolijeva krv.«28 Ako Isus nije bio ože¬njen, a to Crkva želi da vjerujemo, zašto njegovi farizejski protivnici - koji se često spominju u Novom zavjetu - ne kritiziraju njega i njegovo učenje jer nije oženjen? Zašto ga njegovi učenici koji su bili u braku nigdje ne pitaju da im objasni zašto nije oženjen?
Prije negoli je postao kršćanin, Pavao je bio farizej - ako Isus nije bio oženjen, ako je živio u celibatu, zašto to Pavao ne spominje? Uta Ranke-Heinemann upozorava na ključnu činjenicu: kada je Pavao pisao o celibatu, rekao je da mu Gospodin nije dao nikakvu uputu o tome te je jedino mogao iznijeti vlastiti stav; »On zasigurno ne bi propustio spomenuti takav, neuobičajen način Isu¬sova života - da je Isus takvim načinom života živio.«29 Tijekom televizijskog intervjua 2005. godine, Elaine Pagels izjavila je daje »nedvojbena istina da se većina Židova ženi, a osobito rabini. Prema tome, vrlo je moguće daje i Isus bio oženjen«.30
Međutim, djevičansko rođenje i djevičanski život bili su od velike važnosti za razvoj pravovjernoga kršćanstva, među ostalim i zato što je tako napuštalo judaističke korijene i među onima koji nisu Židovi tražilo preobraćenike. Osim toga, mnogi su filozofi poganskog svijeta, a osobito stoici, visoko cijenili celibat. Čini se da se, makar djelomično, kršćanski poriv za djevičanstvom temelji na želji da se pokaže kako se i kršćani mogu uspeti u moralne visine koje su dostizali poganski filozofi. I tako su nastojali steći poštovanje u svijetu kojim su dominirali pogani. Nedvojbeno su u tome i uspjeli. Galen, liječnik Marka Aurelija, napisao je sljedeće o kršćanima u 2. st. n. e.:

jednaku mogućnost obavljanja svećeničkih službi poput muškaraca. On o tome radije šuti. Čovjek se treba upitati zašto?
Tema koju razglabamo u to je vrijeme bila vrlo važna. Rim se počeo do¬kazivati. Cjelokupan aspekt apostolskog naslijeđa - jedan od najvažnijih temelja na kojima počivaju argumenti o prvenstvu Rima i o valjanosti svećeničkog nasljeđivanja - tek se počeo učvršćivati.
Prema Matejevu evanđelju (16,18), Petar je bio stijena na kojoj je izgrađena Crkva.36 Ne obazirući se na teško pitanje, zašto bi dobri Židov želio utemeljiti Crkvu, vatikanska predaja ustraje pri sljedećoj tvrdnji - koju ne spominje nije¬dan evanđelist - Krist je na Petra prenio najviše pravo i vlast nad kršćanskom Crkvom. To se pravo prenosilo na sve rimske biskupe koji su uslijedili. Prema toj je predaji Petar bio prvi rimski biskup. Već smo naveli daje Leon I., rimski biskup izabran 440. godine n. e., ustvrdio da to naslijeđe Rimu daje za pravo da predvodi sav kršćanski svijet.
 
To je ključna pretpostavka na kojoj se temelji duhovna neosporivost Vatikana. Bez te pretpostavke - kad bi ljudi shvatili daje posrijedi besmislica - cjelokupna bi se građevina Vatikana i papinstva srušila. Na toj je pretpostavci kasnije osnovana neobična tvrdnja da je Katolička crkva jedini put k istini te daje papa Kristov - tj. Božji - namjesnik na zemlji. Povijesni bi se Isus zaprepastio kad bi vidio što se sve nakotilo oko njegova imena.
S pravom možemo raspravljati daje Isus bio oženjen Marijom Magdalenom, ali nedostaju nam dokazi - sve čime raspolažemo mogućnosti su. Naravno,
kada dođe do upućivanja na razlike između stava prema ženama između Isusa i Rimske crkve, onda smo na sigurnijem tlu. Isus je, a to evanđelja prikazuju i više nego jasno, imao ugodan i blizak odnos sa svojim ženskim sljedbenicama - toliko ugodan i blizak da su mu se jednom zgodom muški sljedbenici potužili. U Ivanovu je evanđelju opisana zgoda tijekom Isusova puta kroz Samariju. Svi su njegovi učenici otišli kupiti meso. Isus je ostao sam. Umoran od duga puta sjeo je pokraj bunara. Nevjenčana je žena došla kako bi zagrabila vodu te je Isus s njom zapodjenuo razgovor. Kad su se učenici vratili, začudili su se jer je razgovarao sa ženom, pa ipak, dodaje Ivan, nitko od njih nije mu to osporio (Ivan 4,27). Prema Isusovu shvaćanju, dakle, samo je po sebi razumljivo raspravljati sa svakime.
Otkako su 1977. godine objavljeni Tekstovi iz Nag Hammadija, odnos između Marije Magdalene i Isusa bio je povod mnogim akademskim i javnim rasprava¬ma. Filipovo evanđelje pokazalo se važnim. Iako su pojedine riječi rekonstru¬irane - one u zagradama - i bez njih se jasno vidi poseban odnos između njih dvoje.
A pratilja [Spasitelja je] Marija Magdalena. [On ju je volio] više od svih učenika [i često ju je] ljubio u njezina [usta]. Ostale [učenike to je vrijeđalo] pa su [izražavali nezadovoljstvo.
 
To nije bio samo ljubavni i seksualni odnos. Ako nastavimo čitati to evanđelje iz 2. st. n. e., koje je Crkva odbacila, uvidjet ćemo daje Marija Magdalena naro¬čito poznavala Isusovo učenje - uvid ili razumijevanje koje nije nužno dijelio s ostalim učenicima. Nakon upućivanja na njihov blizak odnos, Filipovo evanđelje nastavlja i pojašnjava njegov odnos s drugim učenicima:

Upitaše ga: »Zastoje voliš više od svih nas?« Spasitelj im je odgovorio rekavši: »Zašto vas ne volim kao nju? Kada se slijepac i čovjek koji vidi nalaze u mraku, ne razlikuju se jedan od drugoga. A kada svjetlost dode, tada će onaj koji vidi ugledati svjetlo, a slijepac će ostati u mraku.«3&

Isus daje naslutiti da Marija Magdalena može vidjeti svjetlo, a učenici ne mogu. Drugim riječima, ona u potpunosti razumije Isusovo učenje za razliku od njih.
Slična zgoda ispripovijedana je i u drugom ranom tekstu pronađenom u Egip¬tu koji se zove Marijino evanđelje. Učenici su željni znanja, a Petar pita Mariju Magdalenu: »Sestro, znamo da te Spasitelj volio više negoli sve druge žene. Reci nam Spasiteljeve riječi kojih se sjećaš, sve što znaš, a mi ne znamo.«

Marija mu odgovara: »Poučit ću vas onomu što je skriveno od vas.«39 Pošto to učini, muški se učenici žale na njezina objašnjenja, a Andrija izjavljuje: »Ne vjerujem daje Spasitelj govorio o tim stvarima, jer u tim učenjima ima čudnih ideja.« A Petar, prilično nezadovoljan, osvrće se na Isusa: »Dobro, je li on raz¬govarao s njom nasamo bez našeg znanja? Trebamo li se okrenuti i poslušati je? Je li od svih nas baš nju izabrao?«40
Upravo u tome leži uzrok problema: odnos između Marije i Isusa isprepleten je tajnama o Isusu koje je Crkva teško mogla sakriti i koje je teško mogla čuvati skrivenima. To su tajne opisane u Marijinu evanđelju koje učenici hotimice odbacuju ili niječu.
Koje su to tajne? Tko je i što bio Isus?
 

Back
Top