Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
Klinton tražio 5.000 mrtvih za NATO intervenciju
Ako niste pročitali...
Stotinak intelektualaca iz SAD, Evropske unije, Izraela i Rusije uputilo je prošle nedelje apel parlamentu i predsedniku Srbije da ne usvajaju rezoluciju o Srebrenici kojom bi optužili sopstveni narod i „zacementirali propagandnu priču čije ključne komponente nemaju uporišta u činjenicama“.
Potpisnici apela, među kojima su ugledni evropski i američki profesori, novinari, bivše diplomate, samo su deo velikog kruga ljudi koji sumnjaju u „zvanične“ verzije događaja koje kreiraju moćne države i institucije, tvrdi politikolog Aleksandar Pavić, koji godinama prati i analizira izveštavanje stranih izvora o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.
„Važnost Srebrenice je prevazišla nacionalne i regionalne granice, ona se pretvorila u suštinsko civilizacijsko pitanje: da li propaganda može da prinudi jedan narod da prizna zločin koji nije počinio“, kaže Aleksandar Pavić.“Kritički intelektualci na Zapadu kažu da je parola „Moramo sprečiti novu Srebrenicu“ postala standarni uvod u „humanitarne“ vojne intervencije širom sveta, od Kosova, preko Iraka do Konga.“
A propagandni metodi razvijeni u „slučaju Srebrenica“, tvrdi on, upotrebljeni su i za opravdavanje totalitarnih, takozvanih „antiterorističkih“ zakona koji postaju povod za oduzimanje slobode i neograničeno držanje u pritvoru bez presude, čak i bez znanja pritvorenog zbog čega je iza rešetaka.
Pavić je dugo živeo u SAD gde je i diplomirao na prestižnom Berkliju, a 90 – ih se vratio u domovinu koja je pucala po šavovima. Zahvaljujući dobrim kontaktima s obe strane okeana, bavio se konsultanskim poslovima, jedno vreme je bio savetnik u kabinetu biljane Plavšić, a sarađuje sa uglednim centrima za istraživanje geopolitike u SAD. On naglašava da je manipulacija informacijama o Srebrenici započela istog trenutka kao i rat u Bosni.
„Jugoslovenski ambasador u UN, Đokić, grubo je sprečen 1993. da predstavi Generalnoj skupštini i Savetu bezbednosti izveštaj o etničkom čišćenju Srba u Srebrenici i okolnim selima, s imenima više od 1000 ubijenih civila. Te žrtve za svet ne postoje, iako je njihov konačan broj veći od 3000. Ali, kad je Vojska RS u kontraofanzivu većina zapadnih medija počela je da izveštava o humanitarnoj katastrofi civila muslimana u Srebrenici, koja je ubrzo proglašena za demilitarizovanu zonu pod zaštitom UN.“
„Ne postoji ni jedan dokaz da je 8 000 ljudi ubijeno u Srebrenici“, ističe Pavić „ međutim izveštaj Međunarodnog crvenog krsta od 13. septembra 1995. nedvosmisleno ukazuje gde je završilo 5000 „nestalih“. Oko 5000 muslimanskih vojnika iz Srebrenice napustilo je enklavu pre njenog pada. Muslimanska vlada je priznala da su ti vojnici prekomandovani u druge jedinice njihovih oružanih snaga. Vlada Alije Izetbegovića, naravno, nikada nije obelodanila imena tih vojnika, tako da oni nisu skinuti sa spiska nestalih!“ Uočeno je da je na izbore u Federaciji BiH izašlo i oko 3000 „pokojnika“ iz Srebrenice, ali kad je vlada RS zatražila biračke spiskove radi upoređivanja sa spiskom nestalih, misija OEBS odbila je da pruži uvid u te podatke. Pavić je tada bio savetnik u kabinetu Biljane Plavšić, pa se lično uverio koliko je teško doći do istine u Bosni: „Biračke spiskove nismo dobili, sa obrazloženjem da OEBS „nema novčanih sredstava da ih izvuče iz arhiva, koji su razbacani širom Federacije BiH“.
Istovremeno, američka NVO iz Bostona „lekari za ljudska prava“ počinje da iskopava masovne grobnice i objavljuje rezultate bez prisustva RS i ikakvog međunarodnog nezavisnog nadzora i verifikacije. RS nije mogla da reaguje na pravi način, jer je i dalje bila pod ogromnim pritiskom, naročito zbog prisustva ogromne sile od 50 000 dobro naoružanih stranih vojnika. Međunarodne snage obezbeđivale su iskopavanje grobnica koje su vezivane za Srebrenicu i do kraja iskopavanja su strogo zabranjivale pristup predstavnicima iz RS.
Pavić ne smatra da je „slučaj Srebrenica“ stvoren zbog ljubavi prema muslimanima ili mržnje prema Srbima, već zbog pragmatičnih vojno – političkih ciljeva Zapada: „NATO je tražio povod za intervenciju i dolazak na Balkan i bila mu je potrebna dovoljno velika cifra mrtvih da uznemiri i mobiliše javno mnjenje“, kaže Pavić. „Prvo su stvoreni „slučajevi“ u ulici Vase Miskina i na pijaci Markale, za koje se danas zna da su nameštaljka, a vrhunac je bila priča o „genocidu u Srebrenici“, koji je prethodnica „masakra u Račku“, posle koga je bombardovana Srbija.“
Pavić podseća da je dokaz za to pismo iz 2000. koje je Vili Vimer, tadašnji predsednik Parlamentarne skupštine OEBS, uputio tadašnjem nemačkom kancelaru Šrederu sa konferencije o Balkanu i proširenju NATO, koju je u Bratislavi organizovalo ministarstvo spoljnih poslova SAD:
„Vimer je citirao američke zvaničnike koji su rekli da je svrha NATO bombardovanja 1999. bila da se ispravi graška generala Ajzenhauera iz 1945 – e, kada nije stacionirao vojsku u ovom delu Balkana. Sada žele da Srbija prizna krivicu i da Srbi podrže ovu verziju kako bi američka administracija sakrila svoj zločin.“
Izbor iz nedeljnika „Nedeljni telegraf“, 10. februar 2010., broj 720
http://www.koreni.net/modules.php?name=News&file=article&sid=1991
Ako niste pročitali...
Stotinak intelektualaca iz SAD, Evropske unije, Izraela i Rusije uputilo je prošle nedelje apel parlamentu i predsedniku Srbije da ne usvajaju rezoluciju o Srebrenici kojom bi optužili sopstveni narod i „zacementirali propagandnu priču čije ključne komponente nemaju uporišta u činjenicama“.
Potpisnici apela, među kojima su ugledni evropski i američki profesori, novinari, bivše diplomate, samo su deo velikog kruga ljudi koji sumnjaju u „zvanične“ verzije događaja koje kreiraju moćne države i institucije, tvrdi politikolog Aleksandar Pavić, koji godinama prati i analizira izveštavanje stranih izvora o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.
„Važnost Srebrenice je prevazišla nacionalne i regionalne granice, ona se pretvorila u suštinsko civilizacijsko pitanje: da li propaganda može da prinudi jedan narod da prizna zločin koji nije počinio“, kaže Aleksandar Pavić.“Kritički intelektualci na Zapadu kažu da je parola „Moramo sprečiti novu Srebrenicu“ postala standarni uvod u „humanitarne“ vojne intervencije širom sveta, od Kosova, preko Iraka do Konga.“
A propagandni metodi razvijeni u „slučaju Srebrenica“, tvrdi on, upotrebljeni su i za opravdavanje totalitarnih, takozvanih „antiterorističkih“ zakona koji postaju povod za oduzimanje slobode i neograničeno držanje u pritvoru bez presude, čak i bez znanja pritvorenog zbog čega je iza rešetaka.
Pavić je dugo živeo u SAD gde je i diplomirao na prestižnom Berkliju, a 90 – ih se vratio u domovinu koja je pucala po šavovima. Zahvaljujući dobrim kontaktima s obe strane okeana, bavio se konsultanskim poslovima, jedno vreme je bio savetnik u kabinetu biljane Plavšić, a sarađuje sa uglednim centrima za istraživanje geopolitike u SAD. On naglašava da je manipulacija informacijama o Srebrenici započela istog trenutka kao i rat u Bosni.
„Jugoslovenski ambasador u UN, Đokić, grubo je sprečen 1993. da predstavi Generalnoj skupštini i Savetu bezbednosti izveštaj o etničkom čišćenju Srba u Srebrenici i okolnim selima, s imenima više od 1000 ubijenih civila. Te žrtve za svet ne postoje, iako je njihov konačan broj veći od 3000. Ali, kad je Vojska RS u kontraofanzivu većina zapadnih medija počela je da izveštava o humanitarnoj katastrofi civila muslimana u Srebrenici, koja je ubrzo proglašena za demilitarizovanu zonu pod zaštitom UN.“
„Ne postoji ni jedan dokaz da je 8 000 ljudi ubijeno u Srebrenici“, ističe Pavić „ međutim izveštaj Međunarodnog crvenog krsta od 13. septembra 1995. nedvosmisleno ukazuje gde je završilo 5000 „nestalih“. Oko 5000 muslimanskih vojnika iz Srebrenice napustilo je enklavu pre njenog pada. Muslimanska vlada je priznala da su ti vojnici prekomandovani u druge jedinice njihovih oružanih snaga. Vlada Alije Izetbegovića, naravno, nikada nije obelodanila imena tih vojnika, tako da oni nisu skinuti sa spiska nestalih!“ Uočeno je da je na izbore u Federaciji BiH izašlo i oko 3000 „pokojnika“ iz Srebrenice, ali kad je vlada RS zatražila biračke spiskove radi upoređivanja sa spiskom nestalih, misija OEBS odbila je da pruži uvid u te podatke. Pavić je tada bio savetnik u kabinetu Biljane Plavšić, pa se lično uverio koliko je teško doći do istine u Bosni: „Biračke spiskove nismo dobili, sa obrazloženjem da OEBS „nema novčanih sredstava da ih izvuče iz arhiva, koji su razbacani širom Federacije BiH“.
Istovremeno, američka NVO iz Bostona „lekari za ljudska prava“ počinje da iskopava masovne grobnice i objavljuje rezultate bez prisustva RS i ikakvog međunarodnog nezavisnog nadzora i verifikacije. RS nije mogla da reaguje na pravi način, jer je i dalje bila pod ogromnim pritiskom, naročito zbog prisustva ogromne sile od 50 000 dobro naoružanih stranih vojnika. Međunarodne snage obezbeđivale su iskopavanje grobnica koje su vezivane za Srebrenicu i do kraja iskopavanja su strogo zabranjivale pristup predstavnicima iz RS.
Pavić ne smatra da je „slučaj Srebrenica“ stvoren zbog ljubavi prema muslimanima ili mržnje prema Srbima, već zbog pragmatičnih vojno – političkih ciljeva Zapada: „NATO je tražio povod za intervenciju i dolazak na Balkan i bila mu je potrebna dovoljno velika cifra mrtvih da uznemiri i mobiliše javno mnjenje“, kaže Pavić. „Prvo su stvoreni „slučajevi“ u ulici Vase Miskina i na pijaci Markale, za koje se danas zna da su nameštaljka, a vrhunac je bila priča o „genocidu u Srebrenici“, koji je prethodnica „masakra u Račku“, posle koga je bombardovana Srbija.“
Pavić podseća da je dokaz za to pismo iz 2000. koje je Vili Vimer, tadašnji predsednik Parlamentarne skupštine OEBS, uputio tadašnjem nemačkom kancelaru Šrederu sa konferencije o Balkanu i proširenju NATO, koju je u Bratislavi organizovalo ministarstvo spoljnih poslova SAD:
„Vimer je citirao američke zvaničnike koji su rekli da je svrha NATO bombardovanja 1999. bila da se ispravi graška generala Ajzenhauera iz 1945 – e, kada nije stacionirao vojsku u ovom delu Balkana. Sada žele da Srbija prizna krivicu i da Srbi podrže ovu verziju kako bi američka administracija sakrila svoj zločin.“
Izbor iz nedeljnika „Nedeljni telegraf“, 10. februar 2010., broj 720
http://www.koreni.net/modules.php?name=News&file=article&sid=1991