Pozdrav svima, nisam nova na forumu ali sam nova na ovoj temi. Mami su pre 6 meseci dijagnostikovali Alchajmerovu bolest (II faza). Nepotrebno je da spominjem da smo godinama unazad okapali po kojekakvim stručnjacima (neurolozima, psihijatrima, psiholozima, defektolozima..) jer smo primetili da počinje da ima problema sa pamćenjem i orijentacijom. Svi odlasci su završavali sa dijagnozom "blagi kognitivni poremećaj koji je u skladu sa njenim godinama..." Mama ima sada 81 godinu, a simptome demencije pokazuje poslednjih 5 sigurno. Odjednom dobijamo dijagnozu (II faza) i to posle kolapsa koji je imala na pregledu kod ortopeda. Elem, verovali ili ne, moj problem nije mama, jer sam ja vrlo spremna da se nosim sa svim što nas čeka zbog njene bolesti, već članovi porodice (moj brat koji sa svojom porodicom i živi u njenom stanu sa njom) koji žele da je se reše.Moja mama je još uvek funkcionalna (sama se oblači, odlazi u toalet, jede, šeta do lokalnog parka sama...). S obzirom da je priroda mog posla takva da radim dosta od kuće, ja svoje poslovne obaveze mogu obavljati i kod nje što i radim tako da sam ja sa njom svakog radnog dana minimum po 8 sati. Svako veče joj pomažem sa kupanjem (može ona i sama, ali će zaboraviti tako da sam ja tu više podsetnik i pomagač. Uveli smo i pelene, mada ih mi zovemo "papirnate gaćice" kako bismo mogli lakše održavati higijenu i izbeći mogućnost neke infekcije. U svakom slučaju, mene mnogo više mori to što porodica mog brata odbija da se iseli iz njenog stana (nudila sam da se prebace u moj, a ja da dodjem kod mame), već hoće nju da izbace (probala sam da je dovedem kod sebe, ali nju uznemirava boravak van njenog stana koji je duži od 2 sata). Jednostavno ne znam šta mi je činiti jer oni svakodnevno vrše torturu nada mnom govoreći da ja ne priznajem da je mama bolesna i da joj treba pomoć, da ja nisam u toku... Ima li neko slično iskustvo li predlog šta da radim? Ovaj maltretman kroz koji prolazim zbog bratovog bezobrzluka je nepodnošljiv.