Pored Dragoljuba Jovanovića sa zemljoradničke levice, Milan Grol je bio jedini građanski političar koji je još od pre Prvog rata kritikovao naš nacionalizam, izričito srbijanski nacionalizam, iako je u tom trenutku taj nacionalizam postizao najviše rezultate, ne samo teritorijalno i vojnički, nego i politički i kulturno. U to vreme piše da "nacionalizam srbijanski, kroz decenije smirivan i urazumljivan, od Svetozara Markovića i Skerlića, uskrsava sad s novom snagom". Međutim, Grol se ne može posmatrati kao dogmatični apsolutni bojovnik protiv nacionalizma uopšte. Njemu je jasno kakvu je veliku ulogu igrao nacionalizam, čak i u odnosu na demokratiju. "Na nesreću, demokratski i nacionalni pokret, koji su potekli iz jednog izvora, razmicali su se kroz čitav taj vek (XX); demokratije se zalagale za nacionalizam, dok je nacionalizam svakog dana izneveravao demokratiju." Šta je savremena nacija? "Ne ograničavajući se na zajednicu istorijskih tradicija, sve više postaje i zajednica izjednačavanih uslova života i rada."
U svom pismu od 1. januara 1946, upućenog stranačkom prijatelju Božidaru Vlajiću (1888-1974) u Londonu, Grol ustaje protiv jednostavnog sučeljavanja, za Tita ili za Kralja. Objašnjava da je mnogim svojim građanima govorio "da se oslobode dileme Tito ili Kralj, da izbrišu iz glave stoprocentna rešenja, da se zalažu za pravo naroda i za mir s gotovošću radikalnih reformi". I pored svog levičarstva, Grol je bio čovek "srednjih rešenja", ono što se u razvrstavanju političkih stranaka zove "centar": protiv komunizma, ali i protiv prizemnog profašistoidnog antikomunizma.
Pitanje nacionalizma jedan je od glavnih uzroka stalnih sukoba između Slobodana Jovanovića i Milana Grola. Oni su bili, u toku rata, u Londonu u stalnim konfrontacijama, iako Grol nije mogao da zamisli vladu bez Slobodana Jovanovića, a Jovanović nije nikada želeo da izostavi Grola. Jovanović je bio napadan od strane fašistoidnih elemenata za vreme okupacije i posle rata u emigraciji, kao i od partizansko-komunističke propagande za vreme rata i posle rata, ali u građanskoj sredini on je bojažljivo poštovan, nikada kritikovan. Grol, koji je i voleo i cenio Slobodana, nije mu ostajao dužan iako je Slobodan prema Grolu bio verovatno trpeljiviji. Kod Slobodana, piše Grol u "Londonskom dnevniku", postoje "krute dogme jednog arhizastarelog, uzanog nacionalizma, i skoro uvek skeptičnog, nepoverljivog i defanzivnog u svim stranama". Kod Slobodana Jovanovića, Grol razmišlja, "čudan je paradoks taj šovinizam - bez romantičnog ni pustolovnog mentaliteta - u jednoj nimalo sentimentalnoj, i u teorijskim spekulacijama kritičkoj glavi".
Sasvim je logično da sa ovim stavovima o nacionalizmu Milan Grol bije bitku i za vreme Prvog rata - za jugoslovensku zajednicu - i za vreme Drugog rata Ž za održavanje jugoslovenske zajednice i pored onog pokolja koji se odvijao u prvim godinama okupacije Jugoslavije u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U raspravi, preko privatnih pisama, sa socijaldemokratskim narodnim poslanikom Trišom Kaclerovićem, piše Grol već 1917. da je jugoslovenska ideja "tako velika ideja" da je mogu upropastiti "male glave". Pitamo se danas da li naši narodi nisu bili mali za veliku ideju o višeetničkoj zajednici? I kao da je predviđao, slutio naše nesreće devedesetih godina prošlog veka, Grol uzvikuje za vreme Drugog svetskog rata u Londonu: "I kada bismo se mogli miriti sa idejom razjedinjenja (Srba i Hrvata - D.T.), gde je ta čudotvorna hirurgija koja bi operaciju (razjedinjenja - D.T.) izvršila bez krvoliptanja?" I često navodi pismo Ljubomira Davidovića iz 1933, u kome se zalaže za posebnu federativnu jedinicu, celokupnu Bosnu i Hercegovinu: "Bosna i Hercegovina ili će Srbe i Hrvate istinski ujediniti, ili će ih teško zakrviti". Na drugom mestu, Grol će u tom smislu reći za "zaslepljivanja nacionalistička": "već samo stavljanje narodnosti i veroispovesti iznad drugih životnih uslova, zamračuje misli"...