Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
Ko se plaši istine o Bijeljini?
U temelje bijeljinske džamije uzidani su srednjevekovni hrišćanski spomenici sa ćiriličnim epigrafima. Sama po sebi, ova vest ne prestavlja ništa neobično za poznavaoce istorijskih prilika u Bosni.
Ipak, za ostrašćene ideologe i projektante bošnjačke nacije to je svakako sporno.
Tužno je što ih u kratkovidosti sustižu i njihovi protivnici, tako da se nezavršeno arheološko otkriće već interpretira po političkoj liniji.
Ali zaista je šokantno da OHR, zarad lažnog identiteta klimave Bosanske tvorevine, bestidno i lukavo uništava deo Srpske i svetske kulturne baštine i time još jednom potvrđuje svu licemernost politike međunarodne zajednice.
Srpski sabor Dveri apeluje da se izvrši stručna, arheološka analiza, a nalazi dokumentuju. Ukoliko je arheologija smetnja bošnjačkim i islamističkim frakcijama, to ne znači da se treba „osloboditi istorije“, kako neki žele, već da je današnja politička i identitetska situacija u BiH u najmanju ruku nakaradna. Jedno istorijsko otrežnjenje je svakako dobrodošlo.
U nastavku prenosimo tekst koji se bavi ovom,još uvek,prećutanom temom.
Informativna služba Srpskog sabora Dveri
Šta se krilo ispod Atik džamije?
Obnavljajući Atik džamiju u Bijeljini, u temeljima je otkriven hrišćanski arheološki materijal. Kao i mnogo toga u vrijeme strahovlade OHR, i ova epizoda je ostala nepoznata široj javnosti.
O ovakvim slučajevima je u zemlji poput naše neophodno govoriti, bez obzira šta o tome mislio OHR. Porazna je činjenica da je arheološko otkriće potkraj 2002. godine, žestoko protreslo javnost i dovelo nacionalne strasti do maksimalne zategnutosti. Dok se sa jedne strane govorilo o srednjovijekovnoj pravoslavnoj crkvi i događaju koji će osvijestiti muslimansko stanovništvo da pogleda do svojih korijena, sa druge strane su sumnjičili da su kameni spomenici doneseni iz Srbije, i da je sve to pokušaj da se zaustavi obnova islamske bogomolje. U svakom slučaju, na istorijsku i arheološku vrijednost pronađenih spomenika se najmanje obraćala pažnja, kao i na to kako ih sačuvati. Nakon obavljenog istraživanja i nakon što su temljei Atik džamije zaliveni betonom, priča je potonula u zaborav.
Temelji Atik džamije, srušene u toku ratne 1993. godine, prilikom obnavljanja su izbili na prvo mjesto arheoloških lokaliteta po brojnosti srednjovjekovnih natpisa na prostoru cijelog Zapadnog Balkana. U pitanju su 23 nadgrobna spomenika sa ćiriličnim natpisima srpske redakcije iz druge polovine 14. i prve polovine 15. vijeka, i više spomenika bez natpisa, ali sa krstovima i drugim znacima. O njihovom značaju, zbog medijske neslobode u vrijeme aktuelnosti događaja, danas zna veoma malo ljudi van stručne javnosti.
Istraživanjem je otkriveno i da je najstarija bijeljinska džamija mlađa nego što se ranije smatralo. Istoričari su vjerovali da je ona podignuta kao zadužbina turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566), ali se istraživanjima ispostavilo da je zidana u vrijeme malo poznatog sultana Sulejmana Drugog (1687-1691).
Ponovno raspitivanje za ovaj slučaj, iznova pokreće problematične teme, koje su ga pratile. Magistar arheologije Mirko Babić, direktor Muzeja Semberije, ističe da je postojala realna mogućnost da ovi spomenici budu jednostavno izvađeni bagerom i kamionom odvezeni na deponiju smeća ili šljunkaru, gdje bi na dubini od 10-15 metara bili za sva vremena uklonjeni.
-Danas mi se čini kao da su neki moćni pojedinci to tako i planirali, obzirom koliko je tada bila naelektrisana atmosfera u vezi sa obnovom bijeljinskih džamija. To bi se tako najvjerovatnije i desilo da jedan dobar čovjek iz reda radnika na gradilištu nije “neplanirano izašao” iza čuvara tarabe i to javio u Muzej. Odmah sam sa kustosom istoričarem izašao na teren, a prvi spomenik kome sam prišao bacio je novo svjetlo na srednjovjekovnu istoriju Bijeljine. I sam sam razmišljao da li da pred tim ljudima pročitam šta piše, ali su se svi složili da je to nešto važno i da zaslužuje prekid radova zbog istraživanja.
Kakvo ste stanje zatekli?
-Tri strane temelja su bile povađene, ostao je samo jedan zid. Za njega se predlagalo da se konzervira i ostane na tom mejstu, jer su se u njemu lijepo vidjeli ćirilični natpisi i izrezbareni krstovi. Islamska zajednica kao vlasnik tog zemljišta to nije prihvatila, i meni je to razumljivo, da bi vjernicima bilo neprijatno da se mole dok sa jedne strane stoje obilježja druge vjere, tako da to nije sporno. Međutim, prilikom vađenja tog zida temelja, spomenici su oštećeni više nego oni vađeni nasumično.
Otkud spomenici u temeljima džamije?
Pošto u blizini nije bilo kamenoloma, Turci su u okolini sakupili nadgrobne spomenike. Može se pretpostaviti da iz sela Popovi, istočno od Bijeljine, potiče najveći broj spomenika koji su uzidani u temelje džamije. Oni su razbijani i tesani da bi se upotrijebili kao građevinski materijal za temelje džamije. Na taj način je uništen čitav jedan epigrafski arhiv, ali su eto neki sačuvani i do danas.
Tada se mnogo pričalo o crkvi koja se tu nalazi. Da li je njeno postojanje potvrđeno?
Pravoslavna crkva i groblje su indirektno potvrđeni, na natpisima. Čak znamo ime ktitora crkve, Bjelosav Lučić, za koga piše da je “sahranjen u svojoj crkvi plemenitoj” i ime sveštenika, Bogele Gučevca, ali ko je njega rukopoložio i da li je taj priznavao autoritet Rima ili Carigrada, to mi za sada egzaktno ne možemo potvrditi.
Mediji iz Federacije koji su se protivili ovoj tezi, navode da izraz “u svojoj crkvi plemenitoj” znači da je osoba sahranjena u vjeri u kojoj je živjela?
To može reći samo onaj ko se ne razumije u ovu oblast. To uopšte ne znači to što kažete. Uostalom, ako imamo nadgrobne spomenike i sveštenika, logično je da postoji i crkva. Rekoh da ovim istraživanjima nisu pronađeni ostaci te crkve i groblja. Da li se ono nalazilo koji metar ili koji kilometar dalje, to mogu razriješiti samo dalja arheološka istraživanja.
Savremena nauka je u stanju da tačno identifikuje odakle je koji kamen donesen, i prije koliko je vremena isklesan. Prošle godine sam sa kolegama iz Slovenije pronašao kamenolom i pravi rudnik kamena u Dardaganima kod Zvornika, odakle su Rimljani prodavali kamene izrađevine u metropoli Sirmijum (Sremska Mitrovica). Tačno smo locirali odakle je koji sarkofag bio isklesan. Naravno, za ovakva istraživanja potrebni su novci, ali za to u RS ni u SO Bijeljina ni od koga do sada nismo mogli dobiti podršku.
Koji problemi su pratili arheološko istraživanje temelja?
Brojni su problemi pratili to istraživanje, počev od ekstremnih kvazinacionalnih pritisaka i sa srpske i sa muslimanske strane. Tu su svakako i limiti od strane OHR, koji je preko Komisije za zaštitu spomenika BiH imenovao multietničku ekipu eksperata da taj problem razriješe arheološkim istraživanjima, ali je dao rok od 15 dana.
Prvo smo se morali izboriti da to bude 15 radnih, a ne 15 dana ukupno, a zatim i da se uvaži da se istraživanje ne može obavljati ukoliko je temperatura ispod nule. U probleme svakako spadaju i totalno ignorisanje zaključaka naučnog skupa održanog 3. i 4. marta 2003. godine, i zakašnjeli nerealni zahtjevi da se umjesto džamije ovdje pravi novi multikonfesionalni muzej, sa skulpturalnim rješenjima i slično. Najgore je bilo porazno saznanje da u toj priči istina nikoga nije zanimala, nego samo kratkoročni interesi, u osnovi bazirani na prizemnim strastima.
Da li se istraživanje moglo ranije obaviti, da li se pretpostavljalo da je tu moguće arheološko nalazište?
Očekivao sam da se na ovoj lokaciji nalaze najznačajniji arheološki slojevi na prostoru grada Bijeljine. Sa kolegama iz Muzeja i bliskim spoljnim saradnicima godinama sam tražio da tu organizujem zvanično arheološko istraživanje, ali nije bilo razumijevanja za to. Danas mi se čini da su neki ljudi od autoriteta, možda sa pravom, smatrali da ova arheološka istraživanja mogu samo uznemiriti javno mnenje, te nisu nikad odobrili sredstva za ove namjene. Ja, kao arheolog, zamjeram više vlastima u Bijeljini i RS koje u periodu 1996-2001. godine nisu htjele da podrže arheološka istraživanja ovog lokaliteta.
U temelje bijeljinske džamije uzidani su srednjevekovni hrišćanski spomenici sa ćiriličnim epigrafima. Sama po sebi, ova vest ne prestavlja ništa neobično za poznavaoce istorijskih prilika u Bosni.
Ipak, za ostrašćene ideologe i projektante bošnjačke nacije to je svakako sporno.
Tužno je što ih u kratkovidosti sustižu i njihovi protivnici, tako da se nezavršeno arheološko otkriće već interpretira po političkoj liniji.
Ali zaista je šokantno da OHR, zarad lažnog identiteta klimave Bosanske tvorevine, bestidno i lukavo uništava deo Srpske i svetske kulturne baštine i time još jednom potvrđuje svu licemernost politike međunarodne zajednice.
Srpski sabor Dveri apeluje da se izvrši stručna, arheološka analiza, a nalazi dokumentuju. Ukoliko je arheologija smetnja bošnjačkim i islamističkim frakcijama, to ne znači da se treba „osloboditi istorije“, kako neki žele, već da je današnja politička i identitetska situacija u BiH u najmanju ruku nakaradna. Jedno istorijsko otrežnjenje je svakako dobrodošlo.
U nastavku prenosimo tekst koji se bavi ovom,još uvek,prećutanom temom.
Informativna služba Srpskog sabora Dveri
Šta se krilo ispod Atik džamije?
Obnavljajući Atik džamiju u Bijeljini, u temeljima je otkriven hrišćanski arheološki materijal. Kao i mnogo toga u vrijeme strahovlade OHR, i ova epizoda je ostala nepoznata široj javnosti.
O ovakvim slučajevima je u zemlji poput naše neophodno govoriti, bez obzira šta o tome mislio OHR. Porazna je činjenica da je arheološko otkriće potkraj 2002. godine, žestoko protreslo javnost i dovelo nacionalne strasti do maksimalne zategnutosti. Dok se sa jedne strane govorilo o srednjovijekovnoj pravoslavnoj crkvi i događaju koji će osvijestiti muslimansko stanovništvo da pogleda do svojih korijena, sa druge strane su sumnjičili da su kameni spomenici doneseni iz Srbije, i da je sve to pokušaj da se zaustavi obnova islamske bogomolje. U svakom slučaju, na istorijsku i arheološku vrijednost pronađenih spomenika se najmanje obraćala pažnja, kao i na to kako ih sačuvati. Nakon obavljenog istraživanja i nakon što su temljei Atik džamije zaliveni betonom, priča je potonula u zaborav.
Temelji Atik džamije, srušene u toku ratne 1993. godine, prilikom obnavljanja su izbili na prvo mjesto arheoloških lokaliteta po brojnosti srednjovjekovnih natpisa na prostoru cijelog Zapadnog Balkana. U pitanju su 23 nadgrobna spomenika sa ćiriličnim natpisima srpske redakcije iz druge polovine 14. i prve polovine 15. vijeka, i više spomenika bez natpisa, ali sa krstovima i drugim znacima. O njihovom značaju, zbog medijske neslobode u vrijeme aktuelnosti događaja, danas zna veoma malo ljudi van stručne javnosti.
Istraživanjem je otkriveno i da je najstarija bijeljinska džamija mlađa nego što se ranije smatralo. Istoričari su vjerovali da je ona podignuta kao zadužbina turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566), ali se istraživanjima ispostavilo da je zidana u vrijeme malo poznatog sultana Sulejmana Drugog (1687-1691).
Ponovno raspitivanje za ovaj slučaj, iznova pokreće problematične teme, koje su ga pratile. Magistar arheologije Mirko Babić, direktor Muzeja Semberije, ističe da je postojala realna mogućnost da ovi spomenici budu jednostavno izvađeni bagerom i kamionom odvezeni na deponiju smeća ili šljunkaru, gdje bi na dubini od 10-15 metara bili za sva vremena uklonjeni.
-Danas mi se čini kao da su neki moćni pojedinci to tako i planirali, obzirom koliko je tada bila naelektrisana atmosfera u vezi sa obnovom bijeljinskih džamija. To bi se tako najvjerovatnije i desilo da jedan dobar čovjek iz reda radnika na gradilištu nije “neplanirano izašao” iza čuvara tarabe i to javio u Muzej. Odmah sam sa kustosom istoričarem izašao na teren, a prvi spomenik kome sam prišao bacio je novo svjetlo na srednjovjekovnu istoriju Bijeljine. I sam sam razmišljao da li da pred tim ljudima pročitam šta piše, ali su se svi složili da je to nešto važno i da zaslužuje prekid radova zbog istraživanja.
Kakvo ste stanje zatekli?
-Tri strane temelja su bile povađene, ostao je samo jedan zid. Za njega se predlagalo da se konzervira i ostane na tom mejstu, jer su se u njemu lijepo vidjeli ćirilični natpisi i izrezbareni krstovi. Islamska zajednica kao vlasnik tog zemljišta to nije prihvatila, i meni je to razumljivo, da bi vjernicima bilo neprijatno da se mole dok sa jedne strane stoje obilježja druge vjere, tako da to nije sporno. Međutim, prilikom vađenja tog zida temelja, spomenici su oštećeni više nego oni vađeni nasumično.
Otkud spomenici u temeljima džamije?
Pošto u blizini nije bilo kamenoloma, Turci su u okolini sakupili nadgrobne spomenike. Može se pretpostaviti da iz sela Popovi, istočno od Bijeljine, potiče najveći broj spomenika koji su uzidani u temelje džamije. Oni su razbijani i tesani da bi se upotrijebili kao građevinski materijal za temelje džamije. Na taj način je uništen čitav jedan epigrafski arhiv, ali su eto neki sačuvani i do danas.
Tada se mnogo pričalo o crkvi koja se tu nalazi. Da li je njeno postojanje potvrđeno?
Pravoslavna crkva i groblje su indirektno potvrđeni, na natpisima. Čak znamo ime ktitora crkve, Bjelosav Lučić, za koga piše da je “sahranjen u svojoj crkvi plemenitoj” i ime sveštenika, Bogele Gučevca, ali ko je njega rukopoložio i da li je taj priznavao autoritet Rima ili Carigrada, to mi za sada egzaktno ne možemo potvrditi.
Mediji iz Federacije koji su se protivili ovoj tezi, navode da izraz “u svojoj crkvi plemenitoj” znači da je osoba sahranjena u vjeri u kojoj je živjela?
To može reći samo onaj ko se ne razumije u ovu oblast. To uopšte ne znači to što kažete. Uostalom, ako imamo nadgrobne spomenike i sveštenika, logično je da postoji i crkva. Rekoh da ovim istraživanjima nisu pronađeni ostaci te crkve i groblja. Da li se ono nalazilo koji metar ili koji kilometar dalje, to mogu razriješiti samo dalja arheološka istraživanja.
Savremena nauka je u stanju da tačno identifikuje odakle je koji kamen donesen, i prije koliko je vremena isklesan. Prošle godine sam sa kolegama iz Slovenije pronašao kamenolom i pravi rudnik kamena u Dardaganima kod Zvornika, odakle su Rimljani prodavali kamene izrađevine u metropoli Sirmijum (Sremska Mitrovica). Tačno smo locirali odakle je koji sarkofag bio isklesan. Naravno, za ovakva istraživanja potrebni su novci, ali za to u RS ni u SO Bijeljina ni od koga do sada nismo mogli dobiti podršku.
Koji problemi su pratili arheološko istraživanje temelja?
Brojni su problemi pratili to istraživanje, počev od ekstremnih kvazinacionalnih pritisaka i sa srpske i sa muslimanske strane. Tu su svakako i limiti od strane OHR, koji je preko Komisije za zaštitu spomenika BiH imenovao multietničku ekipu eksperata da taj problem razriješe arheološkim istraživanjima, ali je dao rok od 15 dana.
Prvo smo se morali izboriti da to bude 15 radnih, a ne 15 dana ukupno, a zatim i da se uvaži da se istraživanje ne može obavljati ukoliko je temperatura ispod nule. U probleme svakako spadaju i totalno ignorisanje zaključaka naučnog skupa održanog 3. i 4. marta 2003. godine, i zakašnjeli nerealni zahtjevi da se umjesto džamije ovdje pravi novi multikonfesionalni muzej, sa skulpturalnim rješenjima i slično. Najgore je bilo porazno saznanje da u toj priči istina nikoga nije zanimala, nego samo kratkoročni interesi, u osnovi bazirani na prizemnim strastima.
Da li se istraživanje moglo ranije obaviti, da li se pretpostavljalo da je tu moguće arheološko nalazište?
Očekivao sam da se na ovoj lokaciji nalaze najznačajniji arheološki slojevi na prostoru grada Bijeljine. Sa kolegama iz Muzeja i bliskim spoljnim saradnicima godinama sam tražio da tu organizujem zvanično arheološko istraživanje, ali nije bilo razumijevanja za to. Danas mi se čini da su neki ljudi od autoriteta, možda sa pravom, smatrali da ova arheološka istraživanja mogu samo uznemiriti javno mnenje, te nisu nikad odobrili sredstva za ove namjene. Ja, kao arheolog, zamjeram više vlastima u Bijeljini i RS koje u periodu 1996-2001. godine nisu htjele da podrže arheološka istraživanja ovog lokaliteta.