Tragao sam po forumima da mi neko izkritikuje delo koje sam napisao. Zeleo bih da svako ispise svoje delo i da se svi medjusobno izkritikujemo i pomognemo jedni drugim. Da li je to moguce????
Donji video pokazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
]Zemlja se još nije osušila[/B], vlaga i smrad u vazduhu terala je svako živo stvorenje sa poljane. Krvave bare nisu se osušile od bitke na ovom polju. Nekada plodno, obraslo zelenom travom, uokvirena sa tri šume koje su vekovima spokojno rasle šireći se preko horizonta. Prekrivale su i najviše vrhove planinskog venca sve je bilo u zelenilu, a sad je ostalo samo sivilo tužno posečenih šuma. Stare spaljene panjeve nikog nema da počupa osećalo se zlo koje je bazdilo nemo nikog da ih oslobodi mizerije večne. Nazivaju ga sveto tlo, palih svetaca izgubljenih heroja, sada već zaboravljene bitke. Ovde gde su se samo jedna od mnogih pokolenja, sastala na dve strane sravniše sve ispred sebe ostavile su ovo. Prizor koji sam video, sivila koje se utapalo u krvave bare, veliko polje koje je prekrivala gusta magla koja nikada nije odlazila. Ostala je samo crna tačka u crnilu, horora koji se ovde tada odigrao. Obe strane vođenje verovanjima svojih vladara, koji su ih vodili u poslednji krvavi masakr. Bitka koja neće ispisati istorijske stranice, neće biti isklesane u kamenu grobnica palih heroja. Istorija koju će krojiti samo pobednik, a poraženi će za svu večnost nestati.
Zemlja se još nije osušila, dok krvava reka teče ispod crne zemlje. Plava, crna i crvena krv prepliću se u toku reke dok razbija tvrdi granit svojim silovitim i nezaustavljivim tokom. Reka krvi nikad neće presušiti, putovaće svojim tokom u beskraj, zemlja ne može sve da uzme u sebe svo to zlo, ne može ili neželi. To niko nezna do nje same.
Zašto je neko manje, a neko više vredan?
Samo zbog boje svoje krvi, rase ili vere?
Svaka boja krvi prepliće se jedna u drugu, dok reka probija put kroz stene stare milionima godina. Zemlja možda neće da primi svo zlo rata i krvoprolića u sebe. Tvrd granit, čvrste stene, crne zemlje ne može da zaustavi zlo koje teče kroz njene vene. Uplićući se u jednu, crvene skoro da i nema u crnilu večne tame. Dok ljubičasta i plava nakon toliko vremena nisu izgubile svoju jačinu boje. Ništa je neće zaustaviti sve dok se nesjedini sa srcem Majke Zemlje.
Rane i ožiljci nisu zarasli vekovno zaraćenim neprijateljima. Bitke su se vodile, ali nijedna strana nije potpuno uništila drugu. Gorela su sela, padali su gradovi, ostajalo je samo ništavilo ispred uvek infiriornije armije. Nevina krv bezsramno se prolivala na obe stane. Vekovno besmrtni heroji ostajali su i ispisivali stranice istorije ispletene u očima mase po svojim idolima samo njihove ideologije. Kao stoka na klanju, selo za selom je padalo, svi su morali da nestanu, nisu birana sredstva i način. Morali su da se unište, govorili su generali te su gradovi bili sravljavani u prah i so. Beskonačne bitke nisu donele pobedu ni jednoj strani. Svi su se pripremali za konačni boj, niko nije pošteđen svi moraju da se bore za svoje vladare. Govorili su im da više nikada neće ugledati neprijatelja u svojim očima rečeno im je ovde se sve odlučuje, ovde će se sve završiti ili če mo zauvek umreti kao narod ili će mo pokušati da prepričamo i objasnimo naše postupke predstojećim pokolenjima.
Heroji su usklikivali željni dokazivanja, krv im se slivala iz očiju, krv nezaboravljenih bitaka, palih prijatelja i najvoljenih. Osveta će biti gorka, jer neće popuniti prazninu u srcu. Nisu marili za posledice kao očevi koji su slali poslednje pozdrave svojim voljenim koje su ostavljali iza sebe. Svi su pokušali da izbiju strah iz svojih redova da se neće vratiti, morali su samo pobedu da vide očima. Vojnici nisu znali šta da očekuju, šta se sprema, kolike su neprijateljeve snage sa kojim će se sukobiti, koliko njih se neće vratiti svojim domovima i svojim najmilijim.
Desetine, stotine, hiljade i hiljade legija vojnika marširale su prema zamku ka planinia Xxxxxx, Koja je bila pusta na početku u korenu planine. Na oko par kilometara počinjalo je sa niskom travom i dizala se u plodno tlo sa mnogo vrsta drveća, dve reke koje su se ulivale u jezero koje je bilo na pola dužine planine.
Pred nadolazećom bukom i zveckanjem vojske bežale su životinje čudnog izgleda koje svet nikada nije video. U izgnastvu od sveta krasile su rajske vrtove. Tu su imale utočište xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx sve životinje, prastara bića, sve što je ikada živelo svaka životinja je spokojno bistila u Xxxxxx vrtu. Vojska ih je toliko uznemirila te se daše u beg ka vrhu planine. Bežeći kroz šume, prastare šume koje su rasle na Xxxxxxx od početka života. Stabla su imala obim od par desetina laktova, toliko su išla u visinu da su dodirivala nebesa, neotkrivajuci vrh planine i veličanstveni zamak. Čuvale su lubomorno svu njegovu lepotu i raskoš.
Mladi Nikola xxxxxxx je zemljane trupe izbegavajući drveće ispred sebe. Tek mu je dvesta godina i nije toliko obraćao pažnju na ozbiljnost i važnost okupa. Željan života još nije ni jednom kroćio van svog okruga te mu je sve zanimljivo i čudno. Nikada nije video toliko sličnih, al’ toliko razlićitih od sebe. Okružen samo svojom vrstom i svojom kulturom nije imao kontakata sa drugaćijim od sebe koje je oslovljavao kao svoju braću. Pogledom nije mogao da vidi kraj kolone, izgubljen među legijama svojom nepažnjom odvojio se od svog naroda. Pomalo uplašen razgledao je okolinu pokušavajući da ih pronađe, pomislio je da ih u tolikoj masi vojnika i mašinerije nikada neće pronaći.
Tad ugleda generala Xxxxxxx. Veliki heroj za koga je čuo samo u pričama i legendama kako upravlja svojim dvokolcima ispred ostalih od reda Xxxxxxx Imao je četvoro kao nebo xxxxxxxx, koja su bila istog raspona i veličine uokvirene crnim vrhovima. Nikoli je izgledao očaravajuće dok ga je preletao na svojim zlatnim dvotočkaškim kočijama. Tri bela i jedan potpuno crn pegaz ravnomerno su leteli vučući kočije. Xxxxxxx nije koristio svoja xxxxx te je veličanstveno držao zlatne uzde i u raskoraku čvrsto stajao na obe noge. Gubeći se iz vidika Nikoli preleteo je preko zidina zamka. Obleteo je iznad stacioniranim legijama proveravajući ko je sve pristigao i ko nedostaje. Pustio je uzde i čudesno je xxxxxx prvo sa gornjim pa sa donjim parom xxxxxxx. Pegazi su se sami spustili ispred prvog reda legija riljući po zemlji plašeći sve oko sebe. Mladi Nikola poleteo je visoko u nebo da bi još jednom video veličanstvenog Xxxxxxx. Posmatrao ga je sa divljenjem, dok je on i dalje gledao koji su sve okruzi pristigli u tvrđavu. Obuzet prizorom trgnuo se Nikola kad je neko stavio ruku na njegovo rame, bio je to njegov brat koji ga je pozvao da se pridruži svojima koji su polako preletali zidine.
Vojska Xxxx Xxxxx odazvala su se iz svakog dela Republike. xxxxxx xxxxxxxxxxxxx xxxxxxxx xxxx xxxxxxxx xxxxxxxxda se bori u njegovo ime. Poslednji xxxxxx i xxxxxxx su obletali nebom pristižući u zamak, sve zemljane trupe su već umaršivale u zamak tražeći svoje mesto među svojom braćom. Mladi neiskusni Nikola nije prestajao da se isčuđava dok su mu se obrisi tvrđave iscravali ukroz guste šume, bio je blizu zamka.
Hmmmm oki ja sam pronasao sušenje 4 puta ne znam gde si ti videla 300 puta???? No dobro. Sto se tice redosleda recenica one su sa namerom ispreplitane malo da nemaju smisla kao ni sam rat. Ovo je prvi rukopis koji ce se kroz buducost dok zavrsim roman menjati jos hiljadu puta
Ni jedna recenica nije uzeta ni iz jedne epske pesme, dela, romana sve je to poteklo iz moje male glavice. Ovo je epsko delo pa bi valjda trebalo da ima epske epitete, zar ne. Mozda ja gresim, ne bih sada da se prepucavam...