Srbi na Srbe u WW1

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
32.319
Tema o kojoj se malo govori i prećutkuje se. Međutim, trebalo bi je detaljno istražiti, objaviti sva poznata imena Srba Prečana koji su bili na srpskom frontu 1914-18; izračunati koliki je udeo vojno sposobnih austrougarskih Srba bio poslat na Srbiju, jer postoje jaki dokazi o tome kako su Srbi uglavnom slati na italijanski front, kako su desetine hiljada bile po logorima austrougarske zbog simpatija prema Srbiji, kako je dobar deo vojno-sposobnih Srba u doba WW1 bio na radu u Sjedinjenim Dražavama i sl.

Potreba za utvrđivanjem broja je da bi se izbegle dalje manipulacije.

Malo posrednih podataka postoji u ovom članku Vase Kazimirovića, pa ih izdvajam:

http://www.srpsko-nasledje.rs/sr-l/1998/10/article-4.html
Vasa Kazimirović


***

Po broju dobijenih zlatnih medalja, apsolutni rekorder u čitavoj austrougarskoj vojsci bio je 2. bosanskohercegovački puk sa 42 medalje. (Drugi pukovi dobili su najviše između osam i deset zlatnih medalja). Nosioci većine od 106 zlatnih medalja koje su dobili pripadnici bosanskohercegovačkih pukova bili su muslimani i Hrvati (muslimani 63 medalje, a Hrvati - 38). Među preostalim nosiocima nalazilo se i nekoliko Srba, kojima u austrougarskoj vojsci inače nije bilo lako. Kako iznosi K. Šturceneger, Srbi su - u ratu protiv Srbije 1914. godine - raspoređivani najčešće u prvu borbenu liniju, a iza njih - Hrvati i Mađari. Svaki onaj ko bi oklevao sa otvaranjem vatre na svoju braću ili, pak, pucao uvis, bio bi otpozadi ubijen...

***

Što se tiče Srba sa teritorije Austrougarske, pripadnika carsko-kraljevskih korpusa, oni su bili, prema navodima u jednom izveštaju Ministarstva vojske Kraljevine Srbije, sastavljenom posle Cerske bitke, po četama izmešani sa Hrvatima i Mađarima, držani su vrlo strogo i streljani su za najmanju pogrešku. Usled toga, i oni su uglavnom poslušno i bespogovorno izvršavali svako naređenje i tukli se i sami dok god su im to snaga i oružje dozvoljavali... Samo su se pojedinci, ređe manje grupe, usuđivali, već i zbog familija kod kuće, da prebegnu na srpsku stranu, odnosno da se predaju bez borbe.
...

Pripadnici "doknadnog" bataljona bili su uglavnom dobrovoljci. Među njima, kako se tvrdi s mnogo uverljivosti, nalazio se i poznati prvak Hrvatsko-srpske koalicije i krupna politička figura u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca - Srbin Svetozar Pribićević.

Među poginulima nalazio se i vođa srpskih socijalista Dimitrije Tucović koji je, kako se vidi iz njegovog dnevnika, naslućivao da će pasti "od ruke brata s druge strane".



***

Na masovnije prijavljivanje u srpsku vojsku, zarobljene Južne Slovene nije moglo 1914. godine da pokrene ni krajnje korektno držanje srpskih vojnih i civilnih vlasti prema njima, kao i prema svima ratnim zarobljenicima, o čemu se govori jezikom neposrednog svedoka i u knjizi profesora Marka Jakovljevića, objavljenoj u Subotici 1923. godine.

Kad je tokom jednog noćnog juriša svoje 28. osječke ustaško-pučke pukovnije, kod sela Baćevci blizu Mislođina, sa nekoliko drugova dopao zarobljeništva, Jakovljević je odmah bio izveden pred komandanta Obrenovačkog odreda, potpukovnika Lešjanina. "Dočekao nas je vrlo lepo", kaže Jakovljević. "Ko vas posla u lude?" - zapitao je potpukovnik Lešjanin Jakovljevića, a onda rekao da je upravo na tom delu fronta pripremio klopku austrougarskim vojnicima, ali da je izričito naredio svojim borcima da nikog ne ubijaju, jer su ti vojnici Srbi i Hrvati, već da ih sve lepo pohvataju, što se uglavnom i dogodilo... Zarobljeno je 8 oficira i preko 500 vojnika. Svi ti oficiri, pošto su počašćeni, gotovo bez pratnje prebačeni su fijakerima u Resnik, a odatle dalje u Niš.

U Nišu, zarobljeni oficiri, Srbi, Hrvati i drugi, mogli su se kretati sasvim slobodno i hraniti u gostionicama i kafanama. Jakovljević, kao Srbin, i još jedan oficir - Hrvat, takođe zarobljenik, postali su čak cenzori na vojničkoj pošti za pisma u inostranstvo...

"Takvoj predusretljivosti nisam se nadao", piše Jakovljević u svojim uspomenama. "Ja sam se u Srbiji osećao slobodan... Predusretljivošću ljudi iz Srbije, ja sam proveo tri godine rata u Švajcarskoj... dok su drugi ljudi, naročito Srbijanci, ginuli i patili se po rovovima, dok su u Srbiji bili ganjani, vešani itd., ja sam uživajući zaštitu i plaću od Srbije živeo u Švajcarskoj punim, vrlo ugodnim, kulturnim životom. Smatram za dužnost da ovo spomenem sa iskrenom zahvalnošću".

***
Ako se ovo ima u vidu, bez daljeg bi se moglo reći da se grof Bertold nije nimalo iznenadio kada je srpska vlada, kao prva među zaraćenim državama, 1914. godine saopštila svoje ratne ciljeve. Ali sigurno je zato bio iznenađen i to prijatno - velikom spremnošću Južnih Slovena iz Austrougarske, Hrvata i muslimana u prvom redu, ali delimično i Srba, da kao snoplje ginu u bojevima protiv Srbije i njene vojske...


***

O tome kako su se Južni Sloveni borili u ratu Austrougarske sa Srbijom 1914. godine, govore i mnoga srpska dokumenta, a naročito izveštaji komandanata srpskih jedinica sa raznih linija fronta. U izveštaju komandanta Kombinovane divizije I poziva narodne vojske, upućenog komandantu III armije, 30/17. decembra 1914, kaže se, na primer, "da se Srbi i Hrvati u austrougarskoj vojsci vrlo dobro bore, da hoće da idu na bajonet, a na Gučevu, gde je prema ovoj diviziji bio ceo 13. korpus, njihovo junaštvo bilo je blizu ravno junaštvu pukova ove divizije..."

O nekom prebegavanju Južnih Slovena iz austrougarske vojske na stranu Srba, pogotovu u većim grupama, sve u svemu - nije bilo ni pomena o pomenu. Oni, pak, Južni Sloveni koji bi dopali zarobljeništva, samo su u retkim slučajevima pokazivali volje da se kao dobrovoljci prijave u srpsku vojsku. R. A. Rajs kaže (u svojoj knjizi "Šta sam video"), da je samo njih 70 krajem septembra 1914. godine, posle bitke na Ceru, izrazilo želju da se bori u redovima srpske vojske. Akademik LJubomir Stojanović iznosi jedan karakterističan slučaj koji se zbio u Mačvi, a koji se tiče razočaranosti legendarnog vojvode Vuka u nespremnost zarobljenih Srba u austrougarskim uniformama da se jave u dobrovoljce. Kad je on, posle jedne ljute bitke, iz gomile zarobljenika izdvojio Srbe na jednu stranu i pozvao ih da uđu u sastav njegove jedinice - niko, ama baš niko, nije hteo da se pozivu odazove. Ranjen u desnu ruku, vojvoda Vuk je tada levom rukom jednom od tih zarobljenika - "otčupao uvo".

Koliko se malo Južnih Slovena, palih u ropstvo 1914. godine, odlučilo za prijavljivanje u srpsku vojsku, svedoči i podatak da se od njih 20.000 - od čega više od 10.000 Hrvata - koliko ih je bilo zarobljeno tokom Kolubarske bitke, do 12. decembra 1914. godine, u dobrovoljce prijavilo svega 450 Srba i 22 Hrvata (broj austrougarskih vojnika u srpskom zarobljeništvu iznosio je tada inače 600 oficira i 43.317 podoficira i vojnika). "Ako se ima u vidu ukupan broj Jugoslovena - zarobljenika u Srbiji", kaže i Dragoslav Janković, "onda se mora konstatovati da je procenat, naročito među Hrvatima i Slovencima, onih koji su se iz zarobljeništva prijavili u dobrovoljce bio vrlo mali (naročito ako se pri tom imaju u vidu uspesi i slava koju je srpska vojska zadobila i u balkanskim ratovima i u prvoj godini svetskog rata)".​

Zahvaljujem Matiji Kupi na članku. Ko ima još izvora, neka priloži.
 
Poslednja izmena:
Nije baš to tema, jer nijedan srpski general nije išao na Srbiju 1914-18. Al', ajd', evo bolji link:

http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2007/04/27/srpski/SH07042602.shtml

Promovisana knjiga "Prećutani generali"
JAGODINA - U Narodnoj biblioteci u Jagodini promovisana je knjiga "Prećutani generali", autora Radeta Milosavljevića. Autor je u knjizi na leksikografski način opisao generale Srbe i srpskog porekla koji su se borili u austrijskoj vojsci u periodu od 1763. do 1918. godine.

Kao rezultat dugog i marljivog, odgovornog i znalačkog istraživačkog napora književnika i publiciste Radeta Milosavljevića, dobili smo argumentovano i pregledno, uverljivo i popularnim jezikom napisano štivo o jednom manje poznatom razdoblju istorije onog dela srpskog naroda koji je živeo u Vojnoj krajini, odnosno Austrougarskoj.

Reč je o 200 pretežno austrijskih generala srpskog porekla, uglavnom odanih pravoslavnoj veri pradedova, ali i onih pojedinaca, koji su se pod pritiskom bečkih moćnika ili iz ličnih interesa, opredeljivali za unijatstvo i katoličanstvo, no i tada su ostajali verni srpstvu, krsnoj slavi i bili priložnici crkava i manastira.

Na promociji je o razdoblju koje "pokriva" ova knjiga govorio Dejan Tanič, istoričar iz Jagodine, a odlomke je okupljenima čitala Svetlana Stevanović, urednik književnog i umetničkog programa Narodne biblioteke u Jagodini.
 
Lesandar, ponosni potomak dezertera iz Austrougarske vojske 1914. na Drini.



Još neki časni ljudi: http://www.cpi.hr/download/links/hr/7080.pdf

citat ( 1917, telegram Ustaša iz Amerike poslanstvu Srbije u Vašingtonu):

" Nove hrvatske i slovenske čete ustaške vojske jugoslavenskog oslobođenja i ujedinjenja hoće da se pridruže slavnoj srpskoj vojsci".

citat: ( Proglas Hrvatskog sokola) "Hrvatski sokolovi treba da pođu na veliki krvavi ustaški pir". ( naravno usmereno prema Austrougarskoj)
 
Poslednja izmena:
U periodu od 1716 a do 1761 pa i ranije Srbi su satrli sebe ratujući u obe vojske Mletačkog carstva u nadi da će sa Hrišćanima obnoviti Srpsko carstvo sa druge strane na jugu naterani od Turaka ratovali su na obe strane stvoreći pustoš i anarhiju na svojim pebivalištima.

A to su Drugi rat 1591-1606 ,Kandijski rat 1645-1669 ,Bečki rat 1683-1699 i u ratovima za Srbiju(1716-1718,1737-1739,1788'1791)

To su bili da tako nazovem prisilno" Srpsko-Srpski" ratovi.

Ali to nema veze niti je bio slučaj u WWIz:hm:
 
Kakve gluposti.. podrzao bi tvoju tadasnju domovinu, Austrougarsku ? z:) A nisi bio ni rodjen tada ? Bio bi tudji sluga, i jos se hvalis s time ? A,Boze me spasi kakvih ljudi ovde ima.
Pa i magare se ritne na Gospodara ponekad, a ovaj se hvali sto bi bio sluga tudjinu z:(.

Ne znam sta je cilj ovog topika, mozda da pokrene mrznju prema Srbima " precanima ", i cudi me da se ovakve stvari pustaju na netu. Licno sam bio na velikom vojnickom groblju pored Soluna, srpske vojske iz prvog svetskog rata, i vidio sam nepregledne nizove spomenika ljudi iz Drvara, Nevesinja, Sarajeva itd.. koji su poginuli u SRPSKOJ, a ne u Austrougarskoj vojsci.. otac moje bake je iz okoline Bosanskog Grahova i stradao je kao dobrovoljac u srpskoj vojsci prilikom povlacenja kroz Albaniju.. nikad u istoriji nismo sluzili druge makar smo visoku cenu placali za to.. a takve kao ti Banacanine, niko ne ceni.. mislis da bi tvoji nesudjeni gospodari iz AU cenili takvog slugu ? Ko ceni one koji sami sebe ne cene ?
 
Postojali su autonomni oblici Srba u Vojvodini imao si Nemačku i Srpsku Hajdučku policiju recimo u Pančevu i svaka je bila nadležna za svoj narod.

To je nešto drugo.Kad se govori o teritoriji i daje joj se nacionalni prefiks,misli se na geografsku tj. državnu pripadnost odnosne teritorije.Tako kažemo npr.italijanska pokrajina Južni Tirol ili ruska autonomna republika - Čečenija ili srpska pokrajina KiM.Narodnosni sastav tu nije odlučujući.
Vojvodstvo nije imalo nikakvu autonomiju.Njima je upravljao vojvoda postavljen od Beča i on nije bio ograničen nekim drugim telom biranim od stanovnika Vojvodstva nego je odgovarao samo Beču.Nisu postojale nikakve autonomne institucije Vojvodstva a bez njih se ne može govoriti o autonomiji.Primer koji si naveo sa policijom ne menja ništa na stvari jer je to bila policija koja je samo sprovodila zakone Beča i naredbe vojvode postavljenog od tog istog Beča.
Kad bi Srbija nekom od svojih okruga , u ime, dodala i neki nacionalni prefiks npr.Okrug Bugarski Dimitrovgrad,taj okrug bi i dalje bio srpski.
 
Godine 1914. prilikom granatiranja Beograda bilo je veoma mnogo neeksplodiranih granata, što je čudilo srpske branioce. Na jednoj neeksplodiranoj granati u dvorištu dvora našli su poruku:
"Ne boj se, Srbine,
Srbin je sporo šalje.
Srbin je tako tempira,
Neće da eksplodira."

Imam jako puno časopisa i novina s kraja osamdesetih koje su čitave brojeve posvećivale Velikom ratu povodom godišnjice proboja solunskog fronta. U jednom broju, ne znam tačno kom, pročitao sam da je neko od vojvoda, mislim, zapisao da mu jedan od najtežih trenutaka bio kada je na drinskom ratištu čuo svoje Srbe kako viču A-U vojnicima: "Predajte se!", a sa druge strane odgovor : "Srbi se nikada ne predaju!"
 
Poslednja izmena od moderatora:
Godine 1914. prilikom granatiranja Beograda bilo je veoma mnogo neeksplodiranih granata, što je čudilo srpske branioce. Na jednoj neeksplodiranoj granati u dvorištu dvora našli su poruku:
"Ne boj se, Srbine,
Srbin je sporo šalje.
Srbin je tako tempira,
Neće da eksplodira."

Imam jako puno časopisa i novina s kraja osamdesetih koje su čitave brojeve posvećivale Velikom ratu povodom godišnjice proboja solunskog fronta. U jednom broju, ne znam tačno kom, pročitao sam da je neko od vojvoda, mislim, zapisao da mu jedan od najtežih trenutaka bio kada je na drinskom ratištu čuo svoje Srbe kako viču A-U vojnicima: "Predajte se!", a sa druge strane odgovor : "Srbi se nikada ne predaju!"

To je psihološki rat. Pisali su to Hrvati. o, kao i povici tokom povlačenja kroz obruč i kišu srpskih metaka, nakaon što su se predali Česi, Slovaci i Mađari: "Srbi se nikada ne predaju!" To su bili katolici. Pravoslavci nisu bili u grupama, nego su bili proređeni u prvim redovima i streljani za najmanju grešku.

Kažem, dosta sa nagađanjima, potrebno je naći austrijske vojne rasporede ili srpske liste zarobljenika.
 
To je psihološki rat. Pisali su to Hrvati. o, kao i povici tokom povlačenja kroz obruč i kišu srpskih metaka, nakaon što su se prědali Česi, Slovaci i Mađari: "Srbi se nikada ne predaju!" To su bili katolici. Pravoslavci nisu bili u grupama, něgo su bili prorěđeni u prvim redovima i strěljani za najmanju grěšku.

Kažem, dosta sa nagađanjima, potrěbno je naći austrijske vojne rasporede ili srpske liste zarobljenika.

Ako su bili katolici da li to po tebi znači da nisu bili Srbi?
 
Moji najdirektiniji predci su Srbi iz Banata . Ucestvovali su u ww1 i te kako . 1914 godine , presli su Dunav , bas pred samu objavu rata i prijavili se u Srpsku vojsku , ko dobrovoljci .
Presli Albaniju i sve po redu . Od 22 muske glave , 1918 godine , kuce se vratilo 6 .
 
Vojvodstvo nije imalo nikakvu autonomiju.Njima je upravljao vojvoda postavljen od Beča i on nije bio ograničen nekim drugim telom biranim od stanovnika Vojvodstva nego je odgovarao samo Beču.
Možda nisi obratio dovoljno pažnje.

Српска Војводина (Српско Војводство, Српска Војводовина) је био назив за српски аутономни регион у оквиру Аустријског царства. Српска Војводина је проглашена на мајској скупштини 1848. године и постојала је до 1849. године, када је трансформисана у нову круновину Аустријског царства названу Војводство Србија и Тамишки Банат.

I nešto dalje u članku...

Желећи да афирмишу и заштите сопствену националну посебност, Срби су на мајској скупштини (13-15 Мај, 1848.) у Сремским Карловцима прогласили Српску Војводину, која се састојала од Баната, Бачке, Срема и Барање. Тадашњи карловачки митрополит, Јосиф Рајачић, проглашен је за патријарха, док је Стеван Шупљикац изабран за првог војводу, а формирана је и влада Српске Војводине.

Ti, pretpostavljam, misliš na potonju krunovinu.
 
Možda nisi obratio dovoljno pažnje.

Српска Војводина (Српско Војводство, Српска Војводовина) је био назив за српски аутономни регион у оквиру Аустријског царства. Српска Војводина је проглашена на мајској скупштини 1848. године и постојала је до 1849. године, када је трансформисана у нову круновину Аустријског царства названу Војводство Србија и Тамишки Банат.

I nešto dalje u članku...

Желећи да афирмишу и заштите сопствену националну посебност, Срби су на мајској скупштини (13-15 Мај, 1848.) у Сремским Карловцима прогласили Српску Војводину, која се састојала од Баната, Бачке, Срема и Барање. Тадашњи карловачки митрополит, Јосиф Рајачић, проглашен је за патријарха, док је Стеван Шупљикац изабран за првог војводу, а формирана је и влада Српске Војводине.

Ti, pretpostavljam, misliš na potonju krunovinu.

Jasno je meni da treba praviti razliku tih nekoliko meseci 48- osme i 49-te i stanja stvorenog merama austrijskih vlasti.Ipak,kad se govori i o tom prvom periodu teško je govoriti o autonomiji i nekakvom subjektivitetu - državnosti ili nečem sličnom.Pre bi se moglo govoriti o samoproglašenoj tj nepriznatoj autonomiji u oružanom ustanku Srba u tim krajevima i to neuspešnom.Takav ustanak nije ni imao izglede da uspe jer su Srbi bili malobrojni,negde oko trećine stanovništva.Nema izvora koji potvrđuju ni da je tom kratkom vremenskom periodu uspostavljena srpska vlast na čitavoj teritoriji na koju su ustanici polagali pravo.
 
Moji najdirektiniji predci su Srbi iz Banata . Ucestvovali su u ww1 i te kako . 1914 godine , presli su Dunav , bas pred samu objavu rata i prijavili se u Srpsku vojsku , ko dobrovoljci .
Presli Albaniju i sve po redu . Od 22 muske glave , 1918 godine , kuce se vratilo 6 .

Nek im je vecna slava. Dvojica mojih pradedova su ucestvovali u WWI, takodje solunci, obojica preziveli, ali su bili iz Srbije, a ne izvan..

Greota za sve one Srbe koji su pucali na svoje..
 

Back
Top