Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

Ako bi se pojavio neko sad i pitao zašto sam otvorila temu i sa naslovom ovakvim kakav jeste,ni sama ne bih znala najjasniji odgovor.Možda zbog knjige koju sam pohabala čitajući,a i na pamet već neke segmente njene znam.....možda zbog potrebe da ponekad ispišem sopstvena spletkarenja o sebi i drugima....možda iz namere da pustim sopstvenoj duši na volju i ne analiziram previše,što je od toga dobro,a što ne bi bilo uputno ogoliti i ostaviti na milost i nemilost svima koji naidju,....možda i smognu snage pročitati.
Spletkarenje.....ne volim spletkarenja sama po sebi!! ali....spletkariti sam sa sobom :)....možeš napadati i ogovarati samog sebe koliko god...vrlo često je i potrebno,ne bi li samog sebe spustio sa oblaka na zemlju.Spletkariti možeš i sa nekim....o onome što se samo vas tiče.....možeš u spletkarenju sa sopstvenom dušom nekome reći i ono što mu nikad ne bi rekao da je prilike,a i da nije .......mislim da sam donekle razjasnila sebi - zašto.

Onima koji naidju,i zadrže se želim ljubav i blagost...
nežnost i radost....sreću i vedrinu,osmeh i toplinu,
nek svega toga u ovoj Novoj ima - svima !!
 
Svi mirisi proleća ušetaju u moju sobu Tvojim dolaskom....
sreća,ljubav,nežnost,sloboda....miris života !!
I isprepliću se sa mirisom tek skuvane kafe....i nismo
više same ja i moja *samotna* .
Osetim miris daljine....neba....sve mirise mora.
Počinje igra ......igraju svoju igru,i nameću mi korake.
Osećam toplinu jer moje Sunce je upravo izašlo ,u punom
sjaju i snažno prodire kroz oblake sa kojima se borim ....
sve oko mene je mirno,u meni je vatromet....već dugo nisam osetila ovo.
U meni i oko mene vlada potpunost ....

Udišem sve mirise punim plućima,u želji da traju duže...
Ova potpunost je retkost,jer uvek nešto nedostaje....a sada je tu.
Ili ja to mislim ?!....
Trenutak,uzdah i neizmerna želja da poletim...osvojim nepoznate prostore....
želja da ogrlim dušu i telo koje volim,da budemo jedno i zaplešemo u ritmu beskonačnosti....
Jedno znam....još malo i,hladnoća će ući kroz otvoren *prozor* Tvog odlaska.Ušeta,ispuni
i obavija,lagano i sigurno,istovremeno,kao ruka nekog ko se još nije rodio.
Svi mirisi mog *proleća* mirišu na Tebe .....


 
Poslednja izmena:
Danas osvanuo lijep suncan dan...Sto bih sa ovim darom upitah se samo sto sam oci otvorila ...Neka dodatna radost ulazi mi u dusu i siri se tijelom...Znam ici cu ne znam tacno gdje ali idem negdje...Malim jutarnjm ritualom pocinjem izlazeci iz kuce ...Vec sam na livadi sture trave i vec sam svoj pjesak...U stopu me prati moj Brundo pseca budala mala i mila...Lagano napustamo kapiju i na biranje nam je kud da se denemo...
Setnja se nastavlja i traje cijelo selo je ko pusto samo Brundo uznemirava pseci svijet i za nama odlijezu lajanja u horu..Ne marim ja a i Brunda nije briga idemo dalje...
Puteljak se priblizava seockom groblju i sebe iznenadih bi mi milo nek sam i do njega krocila...Sreta me prvo kapela i klupice oko nje i neke ne bas mile slike iz proslosti nedaleke uvijek bolne...Danas mi nijesu mogle pa gotovo nista i to me obradova...
Usputni nadgrobni spomenici ko da su mi saputali pozdrave svi ti znani ljudi rodbina ,poznanici mnogo dragi i za postovanje i za tugu ...Bila sam sa njima i oni samnom ...Isla sam bez zastajanja ko da se tako mora ...U toj stazici setnje i nezaborava krug se siri da nekog ne preskocim da na kraju dodjem do samo jedne humke ..
Moje porodicne neceg tako bolnog i jakog a ipak mog ...Blago prelazim preko hladnog mermera i nista ne govorim samo se smjesim dok duboko u dusi placem..
Niko me nije sreo niko vidio..Bila sam ...Krocila i lijepo laganim korakom se vratila ..
 
Danas je dan u kome moram doneti odluku. Tesku odluku.I verovatno ce to spletkarenje duze trajati.Od prve jutarnje kafe, misli me vode ka tebi...daleko tamo gde grad nema ni ime ni ulica broj.A ni ti...Koje cudo treba da se dogodi pa da poverenje steknes, pitam se celo jutro?Ma nije moje srce od kamena, nije dusa od stakla, nisam ti ja niko i nista, samo jedna prolaznica s kojom ti je lepo mastati. Shvatila sam svu apsurdnost ove veze...smisla nikakvog nema...i nece ga ni biti.Kad se ljudi vole, poverenje je obostrano.To kod nas nije slucaj. Ja tebi verujem a ti sumnjas i da ja postojim a kamoli nesto drugo.Ne daj boze da verujes da te volim...A mozda te i ne volim? Mozda sam samo zelela da zavolim nekog a ti si u tom trenutku otvorio vrata?Pustila sam te i neprimetno si se usunjao u moju dusu...Samo nisi znao da je ova dusa previse napacena i lomna.
Trazim u novinama slicne price i ne mogu da ih nadjem. Nikada slicnu nisam procitala...zato sam resila da sama pronadjem odgovore na svoja pitanja...Ovde u svojoj sobi,donecu veceras odluku...i necu se kajati...
 
Svaki dan je dan u kojem se može učiniti neko dobro.....pokušavam od svakog dana ugrabiti trenutak u kojem imam *obavezu*...razgovarati sa onima kojima treba lepa reč, kojima treba samo jedan osmeh, zagrljaj, podrška...onima kojima treba pružiti ruku...otvoreno srce.....otvoriti ruku i ponuditi otvoren dlan....i sve svoje na dlanu.
Fascinira me dlan :)...smešno možda,ali savršena ruka koju nam je Gospod podario je zaista neverovatan instrument. Palm..engleska reč...prelepo opisana ruka sa široko raširenim prstima,koja podseća na palmu.....izdržljivo drvo,bogatog ploda i željno topline.I dlanovi kada se dodirnu šire toplinu.. isijavaju toplinu duše koju predstavljaju i primaju toplinu duše koju upoznaju.I ta razmena topline preko dlanova,bar na kratko zagreje i pruži sigurnost.Ispružite svoje dlanove i prihvatite dlanove onih kojima treba toplina.Otvorite dobro oči, otvorite vašu dušu i primetit ćete da su ONI svuda oko nas...siromašni, gladni, bolesni, usamljeni, ostavljeni, izgubljeni...netko bi rekao tako različiti. A kada malo dublje razmislim ONI smo MI ...a MI smo ONI...Zar nije tako?!
Ja sam krenula rano jutros k "njima"...
A možda su baš DANAS oni odlučili krenuti k meni.
I sve doživljeno tokom današnjeg jutra ne može biti rečima ispričano, muzikom odsvirano ispevano, suzama isplakano...sve je to jedna beskonačna čarolija koja veže, nas ljude, veže, spaja...a ponekad i odvaja... Ali to je samo neprekidni životni ciklus u kojem smo ponekad gore a ponekad dole.
Svaki dan je dan u kojem se može učiniti neko dobro...sitnica,malo...a nekome to bude čitavo bogatstvo,jer pre toga nije imao ništa!! Nije hrana potrebna samo telu...potrebnija je duši,žedj duhovna jače mori,a sita duša i telo može zasititi...ili ta glad tada i ne boli onim intenzitetom i ritmom u kojem se grči želudac.
Ja nemam posebne dane u kojima činim dobro,i ne mora to biti samo praznik.Ukradem svaki dan peščaniku zrnce peska,koje ću posvetiti onima kojima sam potrebna....i ne ljuti se dan :)....oprosti tu ukradenu minutu,jer za uzvrat dobije mnogo ....mnogo toplih osmeha,koji se igra u očima ....još ako su oči dečije...dan je sretan čak :)
Poklonite zrnce peska iz vašeg peščanika....može biti u onom trenutku pre nego iscuri do kraja,i okrećete ga na novi početak....a ja vama poklanjam crvenu ružu iz mog vrta u koji *posadim* svaki osmeh i svaki pogled,svaku toplinu koju pokupim sa dlana onih,koji znaju reći *hvala*....iskrenošću.

HRISTOS SE RODI !!


2268100453_29dfaebdaf.jpg
 
Poslednja izmena:
Svakog Božića se setim nekog ,ko mi je ostao u sećanju kao nedostižna planina :)....
Imali smo on i ja neke svoje,samo nama znane razloge zašto smo se gotivili.Kao kroz maglu se sećam njegovog lika....prošao je ceo jedan ljudski vek od zadnjeg susreta,ne mogu dozvati sećanja jasna,jer ...bila sam isuviše mala,a opet....uvek tako velika kada bi me podigao na svoja ramena.I bila sam tako važna u tim trenutcima...neopisivo.
Vezivao nas je čudan odnos ....sveprisutna dečija iskrenost,obostrano.
Bio je kapetan duge plovidbe,jedan od onih prijatelja mog oca,koji je svoj život posvetio moru....,nebu...vetru ...i slobodi koju daju.Ali i uzimaju!!
Mislim da sam ja sa svojim velikim,uvek širom otvorenim i radoznalim očima,(prečesto začudjenim,u stvari),i svojim neumornim ponavljanjem - a kako,a zašto,a što :) (dešavalo se da ponekad (češće od mame,dobijem i *nezadovoljavajući* odgovor po turu,nakon ponovljene serije istim redosledom :) ),bila u stvari njegova nikad rodjena ćerka.Mislim da je u meni video svu neobuzdanost i slobodu duha,koja je njega vodila svim morima sveta,ali ga i vraćala u Grad,obavezno,svakog Božića....samo zbog jedne,naoko beznačajne stvari,a njemu opet jako važne - kupanja u ponoć.Svake godine,(od onih kojih se sećam),nakon toga je dolazio i čestitao nam Božić.Visok,krupan,sa širokim ramenima i dugom kosom,koja je u mokrim pramenovima padala po ramenima,sa bradom još punom kapljica soli...i tako nestvaran,sa prebačenim peškirom za plažu preko ramena,pojavljivao bi se,čestitao i na uzvraćene čestitke,ja sam morala odmah,na licu mesta ispuniti njegovu Božićnu želju....da me podigne na ramena i da ga uhvatim za brkove :).(plašeći se u početku nestvarne visine na koju bi me podizao,hvatala sam se za njegove duge brkove )
Nadimak je dobio od mene :),istovremeno i čudan i smešan,za njega svakako neprimeren ...a i on se meni obraćao čudno,tada mi to nije bilo baš najjasnije,kasnije sam saznala što to znači...i pitala se ...nije li na neki samo njemu svojstven način znao osetiti ono što me čeka.Kad sam počela shvatati svet oko sebe,jedne prilike tako podignuta na njegova ramena,i nestvarno visoka u svoj svojoj sitnjikavosti (ni danas nisam nešto mnogo drugačija:) ),prokomentarisala sam (a bili smo na Stradunu i bilo je ljudi oko nas)...."Kako si veliki,kao vrabac" ....
Ne moram reći koje salve smeha je izazvao taj moj komentar,a ja sam začudjeno ostala zbunjena ....zašto se smeju kada je Mile baš veliki kao vrabac?! Dečja posla :)....svejedno,od tada su ga svi zvali Mile Vrabac,a on je svaki put na to odgovarao svojim širokim ,bradatim osmehom i rastao u svoj svojoj visini....kao planina.
Govorio je često da takvo šta samo Ninja može smisliti i da je on neobično ponosan i zadovoljan na tu činjenicu.Ninja.....tako me je zvao.A nisam znala zašto?!Kad god sam ga pitala zašto me tako zove,odgovarao je da je to najlepše ima koje on može smisliti za mene,i da je to najlepši brod koji je tako nepravedno zapostavljen....čest i čast Santa Mariji,ali njemu je Ninja na srcu bila uvek.Zbunjena svim tim nepoznatim rečima,meni je bilo važno samo to da sam ja njegova Ninja,jako važna i posebna i nikako zapostavljena kada je on u pitanju :)....
Najlepše poklone koje sam ikad dobila,dobila sam od njega.Čak.....,nikad nisam bila devojčica koja voli lutke,(nisam volela lutke jer sam mislila da su mrtve bebe)...ali jednu koju mi je on poklonio čuvam i danas....i zovem je Ninja.
Kao što to obično biva u životu,koji nam ništa ne garantuje.....jednog Božića ga nije bilo....čekala sam do jutra ne htijući da zaspim...ni tada nije došao.Samo je ćaće u jednom trenutku namrštenih obrva otišao....i znam kada se vratio,da me je uzeo u naručje....podigao me na ramena i rekao."Mile je odplovio Ninja,nije stigao doći....ali je rekao da će me ajkulama baciti ako te ne podignem na ramena umesto njega".
Nakon toga....ja sam nekako u sebi negde znala da Mile-Vrabac,nikad više neće doći i čestitati Božić....i da je sa brkovima gotovo,i visinama i važnošću mojom....i da u stvari ništa više neće biti isto.
Mile je tog Božića,skočivši u more doživeo infarkt....tu oluju njegov snažni organizam nije mogao preživeti !! Voleo je more,nebo,vetar....slobodu.....i kupanje u ponoć.....i Ninju :(.

Dragi moj barba......nadam se da svake godine,unazad koliko već....svake Tihe noći,pogledaš na mene iz tog plavetnila u kojem odavno ploviš......Ninja te nije zaboravila...nikad ni neće....sve dok mi bude nedostajala visina i snaga tvojih ramena,....topao i dubok glas kojim si me umirivao i toplina tvoje duše....koja me je znala razumeti,strpljivo odgovarala na svako a kako,a zašto,a što.....a kako....

Tvoja Ninja....koja to više nije.....a ipak .....jeste !!
 
Poslednja izmena:
Ovih dana vreme nekako brzo prolazi,
a mi zarobljeni u njemu vučemo za sobom neskinute terete oblačnih dana
Ja već dugo bez svoga nisam pila kafu ni plesala na neke sretnije ritmove.
Stoji kraj mene i guta sva moja neslaganja i poricanja.
Kako se onda mogu okrenuti i otići.
U nešto novo. Ne bolje, samo drugačije.
Ovde sam ostala slušajući priče o nepoznatim mestima i nekim velikim ljubavima.
O gradovima koji su mirisali na more i danima nekim toplim.
Ja samo želim prekinuti ovu destrukciju i vratiti osmehe na police ormara.
Da ih nadjem uredno posložene ujutro kada se probudim
Kao da su sve misli zapele u granama borova odlučile uticati na razum.
Nije to nekada loše.
Sanjari su osobe koje stvarnost ulepšavaju kistovima, bojom zvezdane prašine.
Iluminatori nade. Slikari šarenila.
Oduvek se trude početke ugurati u krugove, zaspale nadomak svojih srca.
Njihove ljubavi trče u visokim potpeticama, u haljinama sa šarenim uzorkom.
I nikada se ne okreću za momcima koji zvižde na ulicama.
Sanjari su sretni...
Oni imaju nebo na svome dlanu, i zvezde u očima.
Vole svojim srcem i sanjaju svojim osećanjima.....
* osmesi u torbi, nade na obrazima, pesme u džepovima*

pokušaj me nacrtati negde duboko u svojim mislima...samo to želim....


 
Umorna sam od pogrešnih omekšivača na izbledelim majicama i zaboravljanja telefonskih brojeva najdražih osoba....ima li to više ikakvog smisla,u ovim godinama biti zabludela u svet imaginarnih snova...zaljubljena u sve što nosi njegov predznak i zaneseno opijena onim što nema ni obličja ni glasa....u ovim godinama....Rev ne budali...
Opet nekako volim svojih ovoliko godina. U komadu. I detinjstvo ostavljeno u njima. Sa šarenim perlama na mojim rukama .Uspela sam sačuvati malo tog deteta ...u sebi...
Ha....uspela si ga sačuvati....,ma daj ,stara ,ne peglaj samoj sebi...pa ti nikad nisi ni pokušala odrasti...nije ti padalo na pamet....sebičnjakinjo,plašiš se i uvek si se plašila bola koji izazivaju sukobi u tom procesu sazrevanja....zato nisi ni pokušala.Da jesi možda ne bi sad u ove sate razglabala o nekim iluzijam,a ,koje će valjda samo to i ostati,ako već nisu i to prestale biti.....
Odrastanje je uvek volelo voditi sukobe. I igrati se skrivača po livadama ostavljenih stvarnosti. Ne trebaju mi ozbiljni razgovori da bih bila dovoljno dobra za ovaj svet. Ja imam svoj. I baš su mi dragi odnosi u njemu. I ljubičaste zvezde koje poseduje ....i bezbolni poljupci. Moj svet ima tisuću hiljada stabala nespola u rano proleće.(ne znate sta su nespole?...nije vazno,slatko je ...voće )....aha...i zato što je slatko,ti ne bi znala prestati,a znaš koliko puta je bilo dovoljno samo još jednu više i napraviti problem.A koliko puta ti je rečeno da se ne smije ?! Da....ali zabranjeno ,pa još voće...da li bi ti opaka,koja me progoniš svojim stalnim i teškim moralisanjem,mogla odoleti ?! Ha....znam da ne bi,samo se praviš ...i umišljaš da si nešto više i bolje od mene,koja se eto ne mogu i neću odvojiti od slatke nespole....i tačka. I jos toliko kolača moje none(bake). U mom svetu ima ljubavi koje se ne boje držati za ruke. I puno toga ima moj svet....i krila ima moj svet,i u njemu mogu leteti kuda god hoću....i ne moram paziti na oluje i vetrove,jer u mom svetu ja ih stvaram i umirujem...
Zašto nikada nisi naučio sanjati o letu ?! Ja sam svoje snove već odavno obojila drugim bojama. A one poklonjene sam istrošila.
Mogu ti samo pričati o moru i nedefinisanosti zapeloj u mojoj kosi. Negde izmedju peska i soli....Zima nije prošla i možda nećeš shvatiti. Možda ćeš poželeti planinske pahulje snega.....opet.... one koje mi donose hladnoću i nemire....Ne volim zimu,januar još manje...Kažu da je bila gadna bura tog dana kada sam objavila da sam stigla....iako me nisu pitali da li želim doći.Možda mi se dopao grad i more...i taj vetar koji miluje....mene....hladan je za druge.
Ja ti mogu samo pričati. O toplini i lepršavim haljinama.koje odolevaju naletima neskrivenih pogleda,i ne odolevaju muzici tog ludog vetra .... Da poželis plesati kada *dodjem*.
Možda ćes jednom otkloniti nedefinisanost i zalupiti vrata emocionalnom neredu u ormaru tvoje sobe. Možda ćeš poželeti pevušiti ljubavne pesme. Oprosti ali sada ti mogu samo pričati.....nepovezane priče noćnih razmišljanja,kada ostanem sama i prepustim se snovima ....bez pokrića,još uvek....ali ja verujem u njih.
Molim te sanjaj ponekad,
ako budes trčao livadama i budu padale latice sa krošanja stabala i mirisale neobične topline izmedju jos neprocvalih cvetova. Naći ćeš me. Tu sam oduvek bežala od ozbiljnosti. I čekala nekoga da me uzme,.. za ruku.
Opet nekako ipak volim svojih ovoliko godina. U komadu. Možda i svoje drugačije priče od onih koje sam nekad pričala. .....za laku noć..... možda.....
Već sam par meseci u nedostatku poznatih mesta i uspomena koje su me pozdravljale na Stradunu prije jutarnjih kafa.
Dugo se privikavam na odsutnost njegovoga glasa. Ne volim duga predavanja i rupe u rasporedu. Ne volim neprekidne kiše, komplikovane izlaske i pretrpane vozove. Ne volim boli koje me slede po ulicama.....i pored reke....
Radujem se kratkom povratku. Osećaje ću pretrpati u kofer, i sve tuge.
Vratiti ću se u Dubrovnik sretna. Sa daškom Dubrovnika i osmesima svih dragih ljudi koje ću videti......možda je i ovo bilo zbog odlazaka.....ili dolazaka,tamo....negde gde mogu lako dotaknuti *tišine* mojih nekadašnjih priča ,za laku noć...... Rev...znaš li šta hoćeš ?!


 
Poslednja izmena:
Danas nisam svoja baš,reklo bi se....
Ništa novo,rekla bih.Januar.....i svodjenje bilansa gubitaka.
Sve je počelo s njim....i rodjenje i smrt.Ne znam samo hoće li i moja smrt kao i rodjenje doći jednog januara,ili će me ovaj skot od života izraditi kao i mnogo puta do sada,i ostaviti da čekam neki drugi ,manje hladan i leden.Znam....začinit' će mi jesen,koju volim najviše,ne bi li pokvario i taj jedini kutak u kojem sam svoj na svome.
Muči !! ...tako bi mi rekla mati da je sad ovdje.Ne znam je li imala još neku nekad, izuzev te univerzalne za svaku priliku. Muči......šuti,ćuti,muči sopstvenu muku i nemoj o njoj,nije za svačije uši,a ni za moje nije baš uvijek......i tako mučim cijeli život.....i šutim....ponajviše o ćutanju,onom koje me drži vaskoliko i ne napušta.....kao i snovi.
U mojoj familiji po ženskoj liniji se prvi nauk u životu sticao,onda kad saznaš za sebe i shvatiš da si žena (što nije ni malo ohrabrujuće),dakle ,prvi nauk je bio - naučiti čekati. Nisam se slagala sa tim stanjem nikad,uvijek smo se hrvali kao u ringu,i iskrena da budem,malo kad je meni išlo.Uvijek je čekanje pobjedjivalo,nametalo se kao neophodnost,kao kiseonik,kao voda......a lijepo mi je mati govrila:
"Ćerce draga,strpi malo,nauči se sačekat',trebat će ti nekad,a nećeš znat'."
Lako je njoj bilo ....cijeli život je čekala.Kći pomorca zna kako se dani mjere sunčanim hodom i pjesmom vjetra...
Možda misliš da nisam naučila ,ali varaš se mati....naučila sam! Ma i da nisam htjela ,život me naučio,....teškom mukom....ali naučio.
Mati je uvijek govorila da ne zna na koga sam se umetnula,jer da u Sorkočevića nikad nije bilo takvog berekina...na šta je nona uvijek odgovarala da neka me pusti s mirom,naravno da nije bilo,jer od kad su to curice berekini.I onda bi se okrenula meni i nadodala :
"Čekaj samo dok jednom ........"
i dalje nisam ni slušala,jer me je ubila opet riječ - čekaj.Pa čekam evo cijeli vijek,i ne znam koga ni što.Što čekam kad je sve pošlo k vragu i svi su s milim bogom.Ostala mi je samo moja samotna i ona bi rado nekad na odmor od stalnih mijena vreline i hladnoće.....a ne puštam je.I tako čekam i mučim......ne znam što i ne znam koga ,ali evo mati - mučim....život,ili on mene....vrag bi ga znao.. I ne brini,neću ti doć' plakat'.
Čudno,kad god sam se pokušala pobuniti protiv nečeg ,znala mi je reći:
"Dobro,kako hoćeš čini,ma mi nemoj doć' plakat".....odkud joj bilo takvo šta ,ne znam,jer nikad nisam plakala....ali nikad.Ni onda kad je januar počeo svoju seču....nisam mogla,a htjela sam....i baš bi me bilo briga što bi ona rekla gledajući.....ali nisam.
Nisam ni onda kad je otišao on i kad sam ostala sama....ni kad je otišla ona...ni kad je otišla Nevena....ni kad.....ni kad.....nikad !!
To nisam morala učiti.....muči !! ....valjda se to odnosilo i na plakanje.....
muči !! valjda se odnosilo i na ćutanje o mnogo čemu o čem se moralo,a ipak nije.....
muk ponekad zna odzvanjati jače od ikakve jeke...tišina se čuje !! Ne vjeruješ ?!
Pokušaj je oslušnuti nekad......zagluši uši....samo ako znaš slušati.
Čekaj i muči.....to sam naučila stara moja....ide mi dobro,ne bi valjalo da je bolje,ne brini.........samo još kad ne bih bila tako izgubljena u ovom svetu bez duše.....možda bi tad bilo .... ne bolje.....samo lakše.....čekati !



 
Ponekad želim toliko toga da kažem, a onda sve odćutim.
Ne znam odakle da počnem?
To je glup razlog.
Pravi razlog je što ne znam gde ću završiti. Hoću li se sama sebe stideti, gaditi... ili biti ponosna na ono što sam rekla.
Nesigurnost?
Možda.
Ponekad samo jače ćutim nego obično, a onda me okolina pita: "Šta ti je? Ko te naljutio?"
Tu smo.
Kod "tehnike" ćutanja. One vrste ćutanja koja sve kaže...
 
Ponekad želim toliko toga da kažem, a onda sve odćutim.
Ne znam odakle da počnem?
To je glup razlog.
Pravi razlog je što ne znam gde ću završiti. Hoću li se sama sebe stideti, gaditi... ili biti ponosna na ono što sam rekla.
Nesigurnost?
Možda.
Ponekad samo jače ćutim nego obično, a onda me okolina pita: "Šta ti je? Ko te naljutio?"
Tu smo.
Kod "tehnike" ćutanja. One vrste ćutanja koja sve kaže...

SVIDJA MI SE OVO...:klap:
 
Slušam " naše pesme ",prisećam se naših razgovora,tvojih obećanja,reči...
I onog dana kada si mi samo rekao "čuvaj je....čuvaj se ,malena"....
Čuvaj je...čuvaj se ....zar u svetu u kojem tražiš zrno ljubavi i ljudskosti ?!
Bože kolika tuga izvire iz mene kada te se setim !?Koliko suza isplačem?!
Mislila sam da sam davno sve suze isplakala ali ne......kao da nikada neću
biti .....libera....od sećanja....od tebe.....


 
Ali, volim te!, rece mi, pokusavajuci da se opravda.
Ma, da volis me, pomislih u sebi. Ne dragi ne volis ti mene. Volis mojih 23 u poredjenju sa tvojih 35, volis moj tanani glasic i moje jos uvek jedre grudi. I moj mazohizam , onaj zbog kog jos uvek i posle svega, i posle silnih ovih meseci pakla stojim pored tebe.
Prerasla sam tvoje price i bajke. Da, mili, jesam.
Secas se oog dijaloga sa pocetka price:
-Ma, ti si samo jedna zahtevna devojcica.
-Ja sam samo neko ko zeli da je zavolis.
-Niko nikog ne voli, devojcice draga, to je samo opsena u kojoj zivis.
E pa, ja bas hocu da me neko voli. Neverovanje u te price iskusnog vuka me i danas drze. I bas me briga za tvoje misljenje. Ali zelja da me imas je izgleda samo opsena u kojoj ti zivis..
I kao onda kad si mi rekao da nisi stigao na vreme jer se desila blokada banke i tvog racuna i njoj.. Tako ti ja u ovoj sekundi zadajem glavobolju i kazem ti da su klinke ponekad starije od razuma..
 
Dugo se nosim mišlju postaviti ova razmišljanja,ali na nekom drugom mestu....dostupnijem.
Sprečava me jedno pitanje koje mi se vrzma po glavi,da li je pretenciozno citirati sebe ?!....da li je to loše?!...valjda nije.
Podsetilo me to na Predraga i njegovu potrebu da sam pita i sam odgovara :).Pitala sam ga jednom što radi sa svim tim
divljim veprovima koje ubije u lovu,ne ostavi ih valjda na Učki,a on mi je lakonski odgovorio,i ono što ga nisam pitala,verovatno
misleći da je bolje dati neke odgovore po sopstvenoj volji,upakovane u neobavezan razgovor,jer lakše je tako,nabaciš informaciju
onako kako tebi odgovara i tako izbegneš mogućnost da se nadješ pred svršenim činom konkretno postavljenog pitanja.
"Dijelim,dijelim :)....pa ponekad i sebe udijelim. Da li je to loše...pa valjda nije ".
Podsetio si me na njega nekim svojim postupcima,nekim sklopovima rečenica i gestova svojstvenih rakovskim prirodama koje malo
krenu pa malo stanu,pa opet zakorače,ovaj put natrag....Oklop koji se teško lomi.....samo *kleštima* :).
I nije to jedina sličnost,....duh mora i neba,kamena i tvrde zemlje,mentalitet koji daje podneblje koje iznedri ljude osećajne......ali tvrde.
Ali..negde postoji razlika....suštinska.Ti nisi dobar čovek,ili to nisi više.
Tvoja osećajnost se pogubila u talasima gorčine koja je od tebe napravila oporog čoveka,
nespremnog da razmišlja o ljudima koje svojim rakovskim kleštima povredjuješ.
Napolju je kiša još uvek....ne misli prestati.....dosadni ritam dobovanja kapi koje natapaju već prenakvašenu zemlju....blato........iskorak
iz njega zahteva napor....onaj korak napred koji,vrlo često nije voljan......težak je oklop,onome ko ga nosi,zaista.



 
Poslednja izmena:
Setala sam veceras....
Sama...
Udisala so....svezinu...
Duvao je vetar...
Odsjaj svetla na vodi...
Ni traga samoci....
Sama...setam... osecam tvoju prisutnost...
Skoro pa.... magicno...
Ma sta skoro?!
I bilo je...
Tamo... ne na nasem mestu... ali ni daleko od njega..
Novo je to mesto... samo moje...
Znam da ga znas...
ali nece ti pasti ni na kraj pameti, da me tamo trazis...
Otici ces, daleko... u potrazi za mnom, znam...
a ja cu biti tu...


Vratila sam se, umorna... zadovoljstvo je iscezlo dok sam otkljucavala vrata... sa prvim talasom vrucine... vratila se temperatura.......vratila se i usamljenost......
 
Romor neba, pre no se u noć svali
dan se vukao kraju
lagano umiranje boja
koje odnosi dan ka noći

koliko sam se puta pitala
kako umaći
hoće li točak sudbine
bar jednom da stane

bežanje u ludilo, koje bi otvorilo
put ka nadi
talas radosti zamro je u meni

dok tražim svoju dušu
sve mi postaje
kao bezbojna voda
u kojoj me hvata vrtoglavica
upala sam u vir života

spopale me uspomene
na jedan život
život, koji me više nije vredan
sve one beskorisne stvari
koje sam radila
na ovome svetu
počele su da me guše


Angelina Prodanovic
 
Naša sumnja je svedočanstvo
naše nemoći,
dokaz da smo razumeli zakone sudbine
iako smo, ne jednom,
iskušavali svoj razum,
pa i onda kad smo otkrili
da molitva ne nalazi utočište,
niti naša tuga, u nesavršenstvu
patnje i nemoći da ljubav sačuvamo.

Ali, titraj duše se ne plaši
nemoći, ni prolaznog,
već veliča trenutak u kome smo spoznali
da pripadamo jedno drugom.
 
Reci mi,
Veruješ li u ljubav
Koja se rađa
Dok čulo ti spava?
Da li se pitaš
Sanjam li to samo ili
Ipak želim
Da sve svoje podam
Nekom tuđem?
Veruješ li u
Pogled
Koji kaže sve
I tišinu
Koja spaja?
Da li se pitaš
Zašto ti se čini
da nekog upoznaš
čim vam se oči sretnu
i da vaše duše
pričaju priču
davno već ispričanu?
Da li veruješ
U snagu
Svojih misli
Kada voliš beskrajno
I leka
ti nema?
Koliko ćeš puta
priznati sebi
da ipak si grešan
kad se ljubavi nadaš
jer
ako si dao,
onda i tražiš;
i nije li to
nisko
kad misliš da voliš
a
u stvari
kad uveče oči sklopiš
nemira nema;
već tiha praznina
koja te slama..

 

Back
Top