Nikola Miljanović Karaula
Prikazujem rezultate 1 do 11 od 11

Tema: Nikola Miljanović Karaula

  1. #1
    Poznat tgdanijela (avatar)
    Učlanjen
    15.07.2009.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
    Poruke
    7.077
    Tekstova u blogu
    1
    Reputaciona moć
    186

    Podrazumevano Nikola Miljanović Karaula

    Ovo je davno napisana pripovjetka (1952.godine) o mojem pradjedi Nikoli Miljnoviću Karauli, narodnom heroju. Jeste partizanska pripovjetka pa ko ne voli ovaj tip pripovjedaka neka ne čita.



  2. #2
    Poznat tgdanijela (avatar)
    Učlanjen
    15.07.2009.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
    Poruke
    7.077
    Tekstova u blogu
    1
    Reputaciona moć
    186

    Podrazumevano Re: Nikola Miljanović Karaula

    NARODNI HEROJ


    NIKOLA MILJANOVIĆ KARAULA



    Oko sedam kilometara na sjever od Voćina ( kotar Podravska Slatina ), među sjevernim obrocima Papuka, među bukovim i hrastovim šumama leže Lisičine, ustaničko selo u Slavoniji, koje je već prvih dana borbe, god. 1941. dalo dvadesetak boraca, među njima i narodnog heroja Nikolu Miljanovića Karaulu.
    U toku borbe Lisičine su dale našoj Armiji oko pedeset oficira i podoficira.
    Za vrijeme stare Jugoslavije Lisičine su bile jedno od najborbenijih srpskih opozicionih sela u tom kraju. Većina Lisičinaca su kršni, bistri, otresiti ljudi. Mnogi su bili u Americi, Francuskoj, Belgiji i drugdje, te su Lisičinci bili nešto drugačiji od ljudi iz ikolnih sela, bili su pismeniji, čitali su knjige, neki su čak znali i tuđe jezike i uopće’’vidjeli suviše svijeta’’, a u očima režimskih ljudi gotovo svi su Lisičinci bili komunisti.
    Tu, u Lisičinama, rodio se godine 1914. Karaula. Tu je završio i pet razreda osnovne škole, od godine 1921. do 1926.Bio je dobar đak, bistar i volio je čitati. Među drugovima u školi i uselu bio je najveći i najsnažniji, ali se nikad nije volio tući, a niije dozvoljavao ni da itko napada i vređa slabije. Zbog toga su ga svi u školi voljeli.
    Kad je završio peti razred, iako bijaše tek navršio dvanaest godina, bio je veći i snažniji od mnogih mladića, koji su imali dvadeset. Već tada se kretao među odraslima i iste godine stupio u ogranak Seljačkog kola, kojemu je kasnije izabran za predsjednika. Bio je veoma dobar drug, trijezan, bistar i kao takav veoma popularan u selu, te je godine 1931., kao mladić od sedamnaest godina, izabran na opozicionoj listi za seoskog kneza, što je bila prava rijetkost.Obično su za kneza u selu birali starije ugledne ljude. Na slijedećim izborima opet izabraše Nikolu. Nikola je, kao i ostali mladići u selu, obrađivao s ocem i mlađim bratom Savom zemlju, gajio stoku, sadio i njegovao voćke, a u slobodno vrijeme najradije bi čitao.
    Godine 1936. stupio je u bivšu jugoslavensku vojsku i odslužio skraćeni vojni rok od devet mjeseci. Pred napad na Jugoslaviju povučen je, kao i drugi mladići u selu, u rezervu, gdje ga zateče okupacija. Bilo je to negdje u Sloveniji. Nikola nije dozvolio da padne u ruke neprijatelju kao zarobljenik, već se pješice probio do svog sela. Prve dane okupacije proveo je u svom selu. Neprijatelj nije odmah došao. Mnogi Lisičanci, pa i Nikola, spremili su oružje. Jednog dana naišla je kolona Nijemaca u kamionima i motociklima kroz Voćin s namjerom da pokupi sve oružje i vojnu spremu po selima. U tome su ih pomagale neke grupice, koje se prozvaše ustašama. Neki od njih stavili na glave i šljemove, a na njih kredom nacrtali veliko slovo U. Drugi su zavrnuli i zašili šajkače i također nacrtali U. Isto su to učinili i oni žandari, koji ne bijahu već pobjegli. Najprije izdadoše proglas, da pod prijetnjom strijeljanja svi imaju predati oružje i vojnu spremu. Zatim su zašli po selima od kuće do kuće da pretražuju. Bilo je tom prilikom i tučnjave i zatvaranja. Jedan dio Lisičinaca nije nije čekao kod kuće. Mnogi od njih, među njima i Nikola Miljanović, uzeše oružje sa sobom i skloniše se u šumu, koja je u Lisičinama veoma blizu, odmah iza Šljivika. Ustaše i žandari nisu se usudili da mnogo švrljaju po Lisičinama. Otišli su skupivši nešto odijela i oružja te poručili Lisičincima, ako ne predaju svo oružje, da će doći njemačka kaznena ekspedicija i uništiti čitavo selo. Bilo je to još prije napada Njemačke na Sovjetski Savez. Otpor grupe u Lisičinama proširio se šapatom po svim okolnim selima. Bio je to prvi otpor okupatoru u tome kraju. Obećana kaznena ekspedicija nije odmah usljedila. Neprijatelj se žacao ući u selo, ako nije bio dobro pripremljen za borbu. Na prilazima selu motrile su izvidnice i, ako bi neprijateljske snage bile jače, oružana grupa Lisičinaca povlačila bi se u šumu, da ne dadne povoda neprijatelju da pljačka i popali selo.
    Tako je Nikola potpuno samoinicijativno formirao prvu grupu boraca, koja je brojila oko petnaest naoružanih ljudi i imala jedan puškomitraljez. Puškomitraljezac je bio sam Nikola.

  3. #3
    Poznat tgdanijela (avatar)
    Učlanjen
    15.07.2009.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
    Poruke
    7.077
    Tekstova u blogu
    1
    Reputaciona moć
    186

    Podrazumevano Re: Nikola Miljanović Karaula

    Dan napada Njemačke na Rusiju Nikola je shvatio kao znak općeg narodnog ustanka.Govorio je:’’Sad počinje prava borba za slobodu radnog naroda. Ustat će narod!’’Ono što je čitao u knjigama i slušao od drugih o borbi protiv kapitalista, o revoluciji, sad je postalo jasnije, vidljivije. Iako Nikola i njegova grupa nisu u početku imali veze s drugim grupama boraca i partijskom organizacijom na Papuku i Psunju, Nikola je smatrao, da ga je Partija pozvala u borbu i sebe je smatrao komunistom. Kad mu je kasnije jedan od drugova objašnjavao, da se vodi borba za oslobođenje od okupatora i domaćih izdajnika, on se malko uspravio i pogledao druga upitno.
    - A ništa više...? To ti pričaj komu drugom! Ja za komunizam, a ti kako hoćeš! Vide! – I on iskopa iz koporana jednu knjižicu Vase Pelagića,koju je uzeo iza grede kod kuće, kad je pošao u borbu.
    Jednoga dana, bilo je to negdje u ljetu 1941.godine, u Staroj Krivaji, selo između Đulovca i Lisičina, dođe poveća grupa ustaša. Opkoliše selo, jedni zađoše po kućama i pohvataše oko pedeset ljudi i žena. Sve ih postrojiše po dva, povezaše i potjeraše u pravcu sela Kuzme, prema šumi. Bilo je jasno: sve će ih pobiti. Jedina pomoć mogao je biti Nikola i njegovi borci. Čuvši za jačinu neprijatelja (a ustaša je bilo oko dvije stotine), Nikola je sa svojom grupom napravio plan: dočekati ustaše kod Alaginaca, u šumi, i osloboditi Krivajčane. Tako je i bilo. Kad je ustaška povorka naišla, dočekao ju je rafal Karaulina puškomitraljeza.Razvila se teška borba i paklena vatra, ali je petnaest narodnih boraca razbilo ustašku satniju i oslobodilo ljude iz Krivaje. Bilo je mrtvih oko petnaest ustaša. Tu je dobiven i prvi ratni plijen: dva puškomitraljeza i desetak karabina. Pronesoše se glasovi o šumama punim partizana. Sam Karaula, da bi stvorio još veću zabunu među neprijateljem, a podigao nadu u pobjedu, znao je svoje dvije stotine postrojiti u kolonu po jedan i na rubu šume, prema selu prelaziti u neprekidnom lancu. tj.,kad bi prvi u koloni prošli pored sela i zašli u šumu, oni bi se opet nastavljali u šumi iza onih pred njima, tako da je onima u selu izgledalo da koloni nikad nema kraja.
    Prvu vezu sa Karaulinom grupom uspostavio je Lazo Tihomirović-Baja. Dotada je ta grupa već vodila nekoliko akcija u okolici Lisičina i Voćina: kod Alaginaca, na Pijetlovoj Nozi, na Crnom Vrhu itd. Baja je održao s Karaulom sastanak i tako uspostavio vezu s partizanima na Papuku. Uskoro, nakon partizanske konferencije kod sela Brusnika 23.prosinca 1941., gdje je zaključano, da se formira Papučko-krndijska četa i da Karaula sa svojim borcima uđe u sastav čete kao njen treći vod, Karaula je vršio pripreme za prijelaz na Papuk. Noću između 11. i 12. siječnja 1942. Karaula je prešao sa svojom grupom od dvadesetak partizana preko Voćinke u Kometnik, u blizini Voćina. Noć je bila tako hladna, da su nekim drugovima uši promrzle. Snijeg je bio velik. Partizani su prelazili preko malog mosta kraj mlina nekog Švabe Sauchammela. U Kometniku, u zaseoku Zubićima, grupa je ostala sutradan da se odmori. Sami seljaci su držali stražu i motrili prema Voćinu, neće li naići ustaše. Voćin je svega dva kilometra daleko, a tamo je ustaška posada. Međutim mlinar Sauchammel došao je rano ujutro u Voćin, da javi da su partizani prešli u Kometnik pokraj njegova mlina. On je kroz zamrznuti prozor iz mlina mogao lako na snijegu da razabere i izbroji, koliko je partizana prošlo, da vidi čak i kako su naoružani. Sve je on to dojavio ustašama; ustaše su se pripremile i napravile plan, da odsijeku partizanima odstupnicu prema Papuku, opkole selo i sve ih pohvataju i unište. Sutradan oko jedanaest sati zapucaše prve puške. Neki su drugovi još spavali. U drvenom štaglju sa zapadne strane sela bilo je nekoliko partizana. Na njih ustaše nisu računale.Oni su napali ustaše s boka, i drug Lazo Oljača-Papuk ubije vođu vođu jedne ustaške grupe te tako u priličnoj mjeri omete ustaški plan. Razvila se borba, u kojoj su se naročito istakli Mirko Fiket-Puškarić, Hrvat, šumski radnik iz Levinovca, i Karaula. Fiket je iz prvog metka skinuo ustaškog puškomitraljesca, koji već bjaše došao i naslonio puškomitraljez na prozor kuće, gdje je bio Karaula s još četiri druga. Karaula je skočio, dograbio pušku i sa svojim drugovima tu grupu potpuno uništio. Ostale se ustaše povukoše, a na snijegu ostaviše desetak svojih mrtvih. Partizani zadobiše puškomitraljez i desetak pušaka. Ta borba još više zbliži Hrvata Mirka Fiketa sa Srbinom Karaulom. Drugi dan su ustaše dovukli u Voćin nekoliko satnija ustaša i domobrana, opkolili selo Kometnik i sva muškarce koji nisu uspjeli pobjeći, pohvatali i dotjerali u Voćin. Taj dan zapališe mnoge kuće u Kometniku, svu stoku, hranu i stvari opljačkaše i odvukoše. Sve ljude, koje nisu ubili još u Kometniku, zatvoriše u podrum i nekakav magazin u Voćinu. Na ulaznim vratima stajali su sa svake starane po jedan ustaša i, kako bi god kojega seljaka dogurali do vrata, ovi bi ga kundacima dočekali i nabili u magazin. Unutra je bilo toliko naroda nabijeno, da ih je desetak do jutra, što od udaraca, što od pomanjkanja zraka, pomrlo. Sutradan su ustaše nastavile sa mučenjem i mrcvarenjem nevinih ljudi. Nekoliko njih izvedoše i zaklaše pred očima okupljene djece kraj voćinske općine. Ostale sve do jednoga postrijeljaše iz puškomitraljeza i pušaka. Ponekomu od njih govorahu da biježi, da mu neće ništa, i kad bi taj potrčao uz šljivik,pokosili bi ga iz puškomitraljeza. Dvije stotine i pedeset ljudi tu su se pobili. Sve se to dogodilo kraj same općinske zgrade, a u Osijeku proširiše glasove, da su u okolici Voćina zarobili oko tri stotine partizana i sve ih uništili. Kad su partizani negdje početkom godine 1944. uhvatili voćinskog bilježnika, koji je bio izbjegao iz osvete partizana i naroda i pritajio se negdje u Đakovštini, i kad su mu sudili, on se bio pozvao na Karaulu, da posvjedoči za njega kako je pomagao partizane. Karaula je odgovorio kratko:’’Nek mu to posvjedoče onih tri stotine nevinih Komečana, koji su pobijeni kraj njegove općine.’’

  4. #4
    Poznat tgdanijela (avatar)
    Učlanjen
    15.07.2009.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
    Poruke
    7.077
    Tekstova u blogu
    1
    Reputaciona moć
    186

    Podrazumevano Re: Nikola Miljanović Karaula

    Nedugo iza formiranja Papučko-krndijske partizanske čete došlo je do veće bitke na Papuku. Neprijatelj je pripremio veću ofenzivu, u kojoj je sudjelovalo nekoliko tisuća domobrana i ustaša uz pomoć artiljerije. Bilo je to negdje u prvoj polovici veljače 1942. godine. Snijeg je bio tako velik, da je kretanje po snijegu bilo veoma teško. To je neprijatelj htio da iskoristi i da opkoli partizane na jednom mjestu. Nastupanje je počelo iz dva glavna pravca: od Požege i Pakraca cestom preko Kamenske, pa preko Zvečeva i Vučjaka, te od pravca Voćina, Smuda i Drenovca- sve u pravcu partizanskih položaja, koji su bili na jednom od vrhova Papukovih, na Lomu. Taj položaj na Lomu bio je jedan od najboljih položaja na Papuku. S njega je najbolji vidik na sve strane. Partizanska četa je noćivala na snijegu. Bila je strahovita zima, da se i ’’srce u čovjeku smrzavalo’’, kako je govorio Karaula. Rano u zoru snježnu tišinu papučkih visova i šuma probudili su pucnji topova, koji bijahu smješteni negdje na stanici kod sela smuda. Istovremeno su se pokazale kolone domobrana, žandara i ustaša koji su prilazili podnožjima Loma. Od Kometnika i Sekulinaca, Mrtvačkom Kosom, Studenačkim putem i Šumećkikm Brdom približavali su se ustaše, domobrani i žandari. Sa zapadne strane, od Zvečeva i Vučjaka preko Jelovca i Brezove Vode nastupale su domobranske satnije iz garnizona u Požegi i Pakracu. U selima je ljude prolazila jeza pri pomisli, da bi partizani „u toj snježini“ mogli biti uništeni od brojno nadmoćnog neprijatelja. Ali i pored deset do dvadeset puta veće brojne nadmoćnosti neprijatelj je doživio bijedan neuspjeh. Već prvi sukobi partizana s domobranima stvorili su nered u neprijateljskim redovima. Kad su domobrani naišli pred prve partizanske položaje, partizani su im doviknuli:“Domobrani! Za koga se borite?Dovedite nam ustaše ovamo, s njima ćemo se boriti!“.Ali je domobranski zapovjednik naredio da se puca. Tada su sa strana partizanski puškomitraljezi stali da kose redove domobrana. Kad su domobrani vidjeli svoje mrtve na snijegu, počeše se kolebati i napokon se stadoše povlačiti. A iza njih su na snijegu ostajali mrtvi. Karaula je svojim puškomitraljezom pucao iz stojećeg stava i skakao u pomoć tamo gdje je to bilo potrebno. Borba se vodila sve do prvog sutona. Neprijatelj je vidio, da neće ništa moći polučiti i naredio je povlačenje svojih jedinica u Voćin. Partizani su uspjeli da zarobe oko petnaest živih domobrana, oko trideset pušaka i mnoštvo puščanih metaka. Noću oko deset sati partizani su se povukli preko Vučjaka u Ravnu Goru.
    Međutim, u Voćinu je nastala bila zategnutost između domobrana i ustaša. Kad su domobrani došli u Voćin, tamo su zatekli ustaše, koji su pekli prasce, pili i jeli bijeli kruh, a domobrani su u svojim torbicama imali samo po komad kukuružnjaka, jer im je kuhinja zatajila, tj. ostala negdje kod Kamenske. Sutradan ujutro, kad postrojiše svoje satnije, da vide koliko ih je sposobnih za borbu, pred zapovjednike je izlazilo po pola satnije, a negdje i manje, a i ovi koji izađoše izjaviše, da su bolesni. Oko podne se svi ukrcaše na vlak i odoše, ostavivši u Voćinu samo ustašku posadu.
    Tako je završila ta ustaško-domobranska ofenziva na Lom.
    Kao i u drugim borbama, i u toj na Lomu Karaula se istakao kao odličan puškomitraljezac. Kako je bio visok i jak, puškomitraljez je nosio kao običnu mašinku ili pušku. Bio je visik oko dva metra, a razmjerno tome razvijen. Od svoga puškomitraljeza nije se htio odvajati.Kad je nešto kasnije postavljen za komadanta bataljona, još uvijek je nosio puškomitraljez, sve dok mu to nisu zabranili, jer komadant bataljona ne nosi puškomitraljez.
    Zbog svoje visine Karaula je imao neprilika. Teško je dolazio do odjela. Kad bi skidali odijela sa zarobljenika, ustaša ili domobrana, on bi birao najvišega i najrazvijenijega, a kad bi obukao, opet bi mu bilo prekratko. Najteže je, međutim, bilo s čizmama ili cipelama. Nikad naići pravi broj.
    - Morat ću ciljati u one najveće – govorio je u šali – da se nekako obučem!
    U razgovor je uvijek unosio duhovitost i veselost. Volio je šalu. Bio je neobično dobar drug, gotovo djetinjski dobar, ali u borbi je bio čvrst, oštar i uporan. Bio je vanredan borac, hrabar i pun inicijative. Kada je negdje početkom ljeta 1943. određen za nastavnika oficirske škole, njemu je to bilo krivo. Smatrao je, da je to podcjenjivanje njega kao borca, što ga postavljaju u pozadinu. I kad ga konačno uvjeriše, da će mnogo učiniti na osposobljavanju mladih oficira predajući im borbenu obuku, a da će i sam imati više prilike da se obrazuje, tada se primirio i zapeo da uči neumorno. Uvijek je težio da se obrazuje. Sam je predložio, kad su bili u školi u Prgomelju, da svako veče održavaju diskusiije. Interesirao se za mnoga pitanja iz gotovo svih područja nauke: matematike, geografije, povijesti, prirodnih nauka,a u prvom redu iz vojnih nauka. Još u staroj jugoslavenskoj vojsci služio je u „potonjerima“, te je imao nešto više znanja iz matematike i tehnike i to je stalno proširivao. U diskusijama bio je noebično živ, otvoren i iskren. Uvijek je postavljao veoma zanimljiva pitanja, često na duhovit način. A u svemu je bio neobično uporan. U tome su mu mnogo pomogli drugovi, koji su bili školovaniji: komesar škole Nikica Smiljanić-Tihi i Vlado Sudar-Vanja, komadant škole. Njih je Karaula veoma mnogo cijenio i volio.
    Kako se uvijek, i u najtežim situacijama, sjećao svojih dobrih drugova, najbolje govori ovaj slučaj:
    Kad je Karaula početkom lipnja 1944. sa svojom brigadom pošao na glavnu prugu, da se dočepaju oružja i municije, jer su bili u oskudici, došli su na prugu kod Starih Perkovaca i porušili je na više mjesta. Ujutro oko osam i pol sati naišao je transportni njemački vlak za Grčku, krcat oružjem i municijom, i s pratnjom od 300-400 Nijemaca. Vlak su digli u zrak i zametnula se bitka s Nijemcima. Plijen je bio ogroman. U vagonima je bilo mnoštvo mitraljeza „šaraca“, municije i duhana. Ali uto naiđe dvadesetak aviona i dva oklopna vlaka, i oni jedva izvukoše oko 50 „šaraca“.Svud okolo bijaše ravnica, brisano polje, a pšenica još niska. Karaula dohvati jedan paket, i kad je vidio da je unutra nešto mekano, zaključi: duhan, „Baš dobro – pomisli – poslat ću Vanji, nek imao kao dar iz ove naše akcije.“Sam Karaula nije bio pušač. Brigada se uz borbu polako povlačila prema šumi i brdu. Avioni su ozgo šišali. Karaula je pucao na avione iz stojećeg stava. Na sebe je stavio šatorsko krilo, te je odozgo naličio na drvo. A kad bi avion došao bliže, on bi čučnuo i izgledao kao grm. Kad stigoše do šume, Karaula uze da otvara paket.
    - Čaj! – uzviknuo je razočarano, kad je otvorio. – O lepinju mu njegovu, zar sam čaj nosio...?
    U oficirskoj školi, kao nastavnik, a kasnije i kao komadant škole, Karaula je ostao sve dok nije unapređen u čin majora i postavljen za komadanta 18. udarne slavonske brigade. Škola je kasnije iz Prgomelja prešla u Cikotsku Rijeku, a za ofenzive svi su bili na položajima. Iza toga škola se razdjelila na dva dijela, te je jedna bila u Rupnici kod Voćina i komadant joj je bio Karaula, a druga u Korlatima kod Zvečeva.
    Kao komadant brigade Karaula je bio veoma obljubljen i kod boraca i kod naroda i pokazao se kao odličan vojni rukovodilac. U borbi je uvijek bio primjer zalaganja i hrabrosti. A čim bi dobio barem malo predaha, već bi se povlačio negdje i čitao. Sa sobom je uvijek nosio ranac krcat knjigama i brošurama. U njemu su bile:“Mati“ od Gorkoga, marksističke knjige i brošure. Njegov polit-komesar, drug Mato Jurčić priča, da je već petnaest minuta nakon žestoke bitke s tenkovima kod Orahovice našao Karaulu u šljiviku, kako čita jednu Lenjinovu brošuru.
    - Moramo steći znanje! – govorio je. – sutra ćemo doći u gradove i prestat će borba, pa moramo znati više od onih usiđelica u gradu!
    Ne valja zaključiti, da je Karaula težio da se povlači u samoću. Ako nije čitao, onda je bio s borcima. Obično je nakon završene bitke znao prvi da „krene“ pjesmu. Iako nije imao bogzna kakav sluh i glas, prvi je započinjao i pozivao:
    - Deder onu:
    Procvjetala lipa i topola,
    Gdje se šeta moj garavi lola

    Ili:
    Maramica svilena, pa šuška,
    Moj dragane, ubila te puška.

    To su mu bile najomiljenije pjesme.
    U travnju 1944. brigada je išla preko Velike za Orahovicu. U Velikoj je trebalo da se prenoći. Velika je dugo bila ustaško uporište i nerado su dočekali partizane. Bojali su se ustaške osvete i prokazivanja, ako prime partizane. Karaula je rekao komesaru:
    - Ne možemo se smjestiti! Ne primaju nas. Mato, hajde ti, to je hrvatsko selo, pa vidi kakva je situacija.
    Uđoše u jednu kuću. Na vratima ih dočeka stara žena.
    - Nemate gdje! Ovdje smo nas dvoje starih.
    - A u drugoj sobi?
    - Tamo je snaja.
    - Zet i sin im bijahu u domobranima.
    - Na koncu ipak privolješe stare, da ih puste da prenoće.
    Brigada se zadrža neka tri dana vodeći borbe s domobranima i ustašama, koji su navaljivali od Požege. Karaula i njegov komesar ne htjedoše ništa tražiti od starih. Donosili su jelo s kazana. Ponudiše i staroga jelom i rakijom. Starom se svidje Karaula. Neka prisna crta prijateljstva, koja je uvijek odlikovala Karaulu, osvoji i staroga. Tako se sprijateljiše, da su stari sutradan već klali kokoši i priredili im prijateljski ručak. Kasnije, kad je brigada već bila u drugim mjestima, zaustavljao je stari kurire pitajući ih:
    - Jeste li vi iz Karauline brigade? – I kad bi naišao na njegove kurire, brže-bolje bi mu spremio paket i predavao kuriru.
    - Reci drugu komadantu, ovo mu šalje onaj stari iz Velike! A kako ti je komadant? Karaula, znaš? E. Ono je čovjek, da ga treba tražiti! I pozdravi ga!

  5. #5
    Poznat tgdanijela (avatar)
    Učlanjen
    15.07.2009.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
    Poruke
    7.077
    Tekstova u blogu
    1
    Reputaciona moć
    186

    Podrazumevano Re: Nikola Miljanović Karaula

    Početkom ljeta 1944.godine počinjala je borba za žetvu u Slavoniji. Na područje Dilja neprijatelj je uputio jake snage Njemaca i tzv. „čerkeza“. Karaulina je brigada imala nekoliko teških bitaka s tim dobro naoružanim i lukavim neprijateljem. U jednom okršaju kod Ljevanjske Varoši, gdje je bio štab brigade, neprijatelj je bio strahoviti uporan. Napadao je sa dvije kompanije i sa šest do sedam tenkova. Tako se grčevito borio, da je došlo do hvatanja za guše. Partizani ipak uspiju da uhvate oko sedamdeset živih, i pobiju ih sve osim dvojice, trojice podoficira koje su uputili u diviziju kao zarobljenike. Karaula je cijeli dan govorio i dokazivao kako je bilo nepravilno, što su dopustili da se pobiju zarobljenici.
    - Znam da su se krvavo borili i nisu se htjeli predati, ali mi smo narodna vojska...
    Takav je uvijek bio. U borbi je bio lav, a poslije borbe je bio opet blag i neočekivano pravedan čovjek.


    Nekoliko dana iza toga Karaula je sa štabom brigade bio u selu Slobodnoj Vlasi, u kući Bože Novakovića. Čerkezi opet otpočeše napad od Paučja i od Pake. Na povišenom mjestu, preko puta Novakovića kuće, u jednom šljiviku Karaula je s drugovima iz štaba dalekozorim pratio bitku. Bilo je to 1. srpnja 1944. godine. Ljetni vreli dan. Oko jedan sat oko podne doletješe na konjima kuriri da jave, da su čerkezi probili položaj bataljona, koji se smjestio prema Paučju. Kako su konji cestom uzdigli u trku prašinu i zaustavili se u Blizini crkvice, to su čerkezi zaključili da tamo mora biti štab, te otvoriše paklenu vatru iz minobacača i topova na šljivik. Mine i granate tukle su svaki kvadratni metar zemljišta. Štab se spustio u obljižni potok, koji bijaše gotovo presušio te je mogao poslužiti kao kakav borbeni rov. I tek što stvoriše plan i zdadoše naređenja kuririma, petnaestak minuta žestoke vatre, otkako su kuriri stigli u štab, jedna granata pade kraj Karaule na sam rub potoka i eksplodira. Politkomesar Mato Juričić, koji prvi dođe k sebi poslije eksplozije, a sav oslijepio od nje, zazva Karaulu po imenu, ali se nitko ne odazva. On dopuza jer bijaše teško ranjen i pođe rukama onamo gdje je stajao Karaula; opipa ga po tijelu i vidje da je mrtav. Načelnik štaba Ivo Ujević bijaše ranjen na pedesetak mjesta od krhotina granate. Mato Juričić dozva drugove te ih iznesu.
    „Vijesti od 4. srpnja 1944.godine donesoše ovaj članak:
    „1.srpnja ove godine poginu je junačkom smrću drug Miljanović Nikola-Karaula, poznati borac i komadant XVIII. Brigade.
    Drug Miljanović Nikola sin je herojskog sela Lisičine, iz kojeg je već nekoliko desetaka najboljih sinova dalo svoje živote za slobodu naše napaćene domovine.
    Od prvog dana narodnog ustanka u Slavoniji neustrašiv i odan borac, uvijek u prvim redovima, drug je Karaula od čuvenog mitraljesca postao obljubljeni komadant XVIII brigade.
    Poginuo je u borbi protiv „čerkeskog“ ološa. Poginuo je boreći se za slobodu i braneći čast naših majki, sestara i kćeri.
    Borci XVIII brigade zajedno s borcima slavne XII brigade razbivši „čerkesku“ bandu, krvlju su osvetili smrt svoga komadanta.
    Narodnooslobodilački pokret smrću druga Miljanovića Nikole gubi svog vjernog i odanog borca, narod gubi junačkog sina, borci omiljenog druga i dobrog rukovodioca...“
    Tijelo Karaulino sahraniše drugovi nasred sela Lisičina, pokraj njegove rodne kuće. Do groba ga je pratila počasna četa boraca njegove udarne brigade, kojima je još dan prije ponosno govorio:
    „Stupa moja gvozdena brigada! Ljulja se pod njom Dilj!“
    Komandu brigade preuzeo je Nikolin mlađi brat Savo – Jaran. Jaran se zakleo na bratovu grobu, da će ga njegova brigada ljuto osvetiti, a on će ga zamijeniti u borbi za slobodu naroda.
    Na Karaulinom grobu postavljen je spomenik svima palim borcima sela Lisičine.
    Danas je u Karaulinu selu seljčka radna zadruga, koja nosi njegovo ime.
    U Podravskoj Slatini podignut je spomenik od bronce, koji predstavlja Karaulu s puškomitraljezom. Rad kipara Vanje Radauša.
    - Kao da je na Točku, ili na nekom drugom visu na Papuku! – govore njegovi drugovi gledajući taj spomenik.





    Napisao

    GRIGOR VITEZ

    Izdavačko preduzeće ’’27 srpanj’’
    Zagreb 1952.godine

  6. #6
    Elita Halix (avatar)
    Učlanjen
    19.09.2008.
    Pol
    muški
    Lokacija
    Na sedmom spratu...
    Poruke
    16.114
    Reputaciona moć
    359

    Podrazumevano Re: Nikola Miljanović Karaula

    Citat Original postavio tgdanijela Pogledaj poruku
    Ovo je davno napisana pripovjetka (1952.godine) o mojem pradjedi Nikoli Miljnoviću Karauli, narodnom heroju. Jeste partizanska pripovjetka pa ko ne voli ovaj tip pripovjedaka neka ne čita.
    Cestitam ako si potomak narodnog heroja!
    “Ponosni smo na srpsko porijeklo i crnogorsku državnost, na slavnu istoriju srpskog naroda. Zato i vjerujemo u zajedničku budućnost i prosperitet.” - Milo Djukanović

  7. #7
    Poznat tgdanijela (avatar)
    Učlanjen
    15.07.2009.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
    Poruke
    7.077
    Tekstova u blogu
    1
    Reputaciona moć
    186

    Podrazumevano Re: Nikola Miljanović Karaula

    Kad sam vidjela njegovu sliku na početku djela...iznenadila sam se koliko liči na moju baku, tatinu mamu, a tata liči na nju...dok sam čitala djelo stvarno mi je bilo žao kad je poginuo...mada sad ima tu mnogo nedoumica oko njegove smrti...ovo je samo jedna varijanta...a također je prvo sahranjen u Ljevanskoj Varoši..pa je moja prabaka (Saveta Miljanović), njegova sestra inzistirala da ga prebace u Lisičine..tek tada je sahranjen u Lisičinama...

  8. #8
    Poznat tgdanijela (avatar)
    Učlanjen
    15.07.2009.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
    Poruke
    7.077
    Tekstova u blogu
    1
    Reputaciona moć
    186

    Podrazumevano Re: Nikola Miljanović Karaula

    REPUBLIKA HRVATSKA
    URED PREDSJEDNIKA

    Klasa: 611-01/10-01/05
    Urbroj: 71-02-07-10-02

    Zagreb, 18 ožujka 2010.


    Poštovana -----

    Ured predsjednika primio je Vaše pismo kojim nas informišete o nemilim događajima iz Domovinskog rata u kojima su u općini Voćin devastirani spomenik, rodna kuća i grob Nikole Miljanovića Karaule, narodnog heroja i Vašeg pradjeda.
    Izrazili ste uvjerenje da Republika Hrvatska želi očuvati spomenike iz Drugog svjetskog rata. Istina je - Hrvatska želi očuvati sve svoje spomenike, naslijeđe svih povjesnih razdoblja. Na žalost tijekom Domovinskog rata hrvatska je kulturna baština pretrpjela velike štete. Rodna kuća Vašeg pradjeda nije bila jedina. Samo u muzejskoj građi Hrvatska je pretrpjela gubitke koji se broje u tisućama: 46.191 predmet je nestao i bio opljačkan, 3.178 ih je uništeno i 2.283 su oštećena. No, povrat opljačkanoga i obnova razrušenoga nije ni lak ni brz ni jeftin proces.
    Vezano uz Vaš zahtjev kojim tražite da Predsjednik Republike "obnovi spomen kuću i spomen grobnicu" Vašeg pradjeda budući da zaštitta i obnova nisu u ustavnim ovlastima Predsjednika Republike mi ćemo na Vašu zamolbu upozoriti nadležne institucije.

    S poštovanjem,

    PREDSTOJNIK

    Joško Klisović

  9. #9
    Poznat tgdanijela (avatar)
    Učlanjen
    15.07.2009.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
    Poruke
    7.077
    Tekstova u blogu
    1
    Reputaciona moć
    186

    Podrazumevano Re: Nikola Miljanović Karaula

    NIKOLA MILJANOVIĆ KARAULA


    The National hero medal
    Date of Birth: 1914
    Place of birth: Lisičine, near Podravska Slatina, the Austro- Hungarian Empire
    Date of death: 1st July, 1944
    Place of death: Ljevanska Varoš, near Đakovo, Croatia
    Occupation: an agriculturist
    A national hero since: 19th June 1945


    Nikola Miljanović - Karaula (1914—1944),a Major in the People’s Liberation Army of Yugoslavia, a Brigadier in the 18th Slavonian attack brigade and a national hero in Yugoslavia.

    Biography
    He was born in 1914 in Lisicine, near Podravska Slatina. He came from a middle class family of peasants, in a village which, in the Kingdom of Yugoslavia, was famous as a combat village. 50 officers and non-commissioned officers originated from this village during the World War 2.

    In the age of fourteen Nikola joined the Independent Democratic Party branch “Seljacko kolo” and soon after that he was chosen to be its chairman. He was of great capabilities, a bright and popular young man, thus among the people from the opposition list he was selected as a village duke when he was 17. That was a rarity as that title was usually allocated to older people. After his mandate had expired the villagers selected him again to be their duke which was a great victory over the regime. He served the army in 1936.

    Nikola spent the first days after the German occupation of Yugoslavia in his native village. He refused to give his weapons away to Germans and the Ustasas . Even before USSR were attacked by Germans, before the outbreak and before the enemies’ arrival he had decided to hide in the woods. In May a group of fifteen people led by Nikola with only one LMG in possession was defending Lisicine from the invasions of minor Ustasas units. Only later did this armed group, formed at Nikola’s initiative with the aim to stop the terror in that area spread by the Ustasas, make the connection with the Communist Party organization.

    In summer 1941 two hundred Ustasas invaded the Stare Krivaje village, captured 50 people, tied them up and took them to the woods to execute them. Nikola found out about that immediately and decided to attack the Ustasas company. He planned to wait for them in the woods. When the company appeared, the burst from Nikola’s LMG clashed.
    In the severe battle the Ustasas were defeated and fled leaving their fifteen dead people behind as well as the tied peasants. The success of the battle had a positive echo in the area. There were rumors that the woods were full of partisans. (Nikola was arranging his men in a continuous line one by one at the edge of the woods. As soon as the first soldier in the line would enter the woods he would run back and stand behind the last one and go through again thus leaving the impression of a large group.)

    Nikola’s group was independent till October 1941 when they went to the Papuk Mountain and joined the Papuk-Krndija company.
    During that year he became a Commandant of the First Slavonian Partisans Detachment. Even then he never separated from his LMG. In 1943 he was promoted to a Captain in the People’s Liberation Army of Yugoslavia and became a Commandant in the officers’ school in Rupnica, near Zvecevo.

    In 1914 Nikola was promoted to Major and became a Commandant of the 18th Slavonian attack brigade. He was killed in 1944 during a battle near Ljevanska Varos, in the suburbs of Đakovo. A grenade was thrown by the enemies into Nikola’s headquarters and he was instantly dead.

    He was proclaimed a national hero on 19th June 1945.

    His brother, Savo Miljanović, also took part in the People’s Liberation War and after the war was over he was a Major-General in the People’s Army of Yugoslavia.

    Literature
    PLW Portal
    The part dedicated to the People’s Liberation War
    Yugoslavian People’s heroes, "Mladost" Belgrade, 1975




  10. #10
    Poznat tgdanijela (avatar)
    Učlanjen
    15.07.2009.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
    Poruke
    7.077
    Tekstova u blogu
    1
    Reputaciona moć
    186

    Podrazumevano Re: Nikola Miljanović Karaula

    REPUBLIKA HRVATSKA
    MINISTARSTVO KULTURE

    Klasa: 612-08/09-07/0046
    Urbroj: 532-04-10/1-10-5
    Požega, 30.ožujka 2010.g.


    Predmet:Obnova spomen-groba Nikole Miljanovića Karaule
    - dopuna dokumentacije, traži se

    Poštovana

    Vaš dopis kojim tražite odobrenje za obnovu spomen-groba vašeg pradjede Nikole Miljanovića Karaule u Lisičanama zaprimljen je u Upravi za zaštitu kulturne baštine
    15.ožujka 2010.godine i proslijeđen nama na rješavanje kao nadležnom tijelu Ministarstva kulture.

    Da bismo mogli riješiti vaš zahtjev potrebno je dopuniti ga idejnim projektom obnove s pripadajućim troškovnikom radova.Ukoliko se radi samo o manjim zahvatima usmjerenim na popravak postojećih građevnih struktura, možete dostaviti tehnički opis radova s troškovnikom (tzv.''tender dokumentaciju'').Napominjemo da se u dokumentaciji kojom raspolažemo predmetno memorijalno obilježje vodi kao Grob Nikole Miljanovića i Cvetka Jorgića, što trebate imati u vidu prilikom planiranja obnove.

    Za namjeravani zahvat obnove svakako je potrebno ishoditi suglasnost vlasnika katastarske čestice na kojoj se nalazi memorijalno obilježje.

    Pročelnik:

    Dr.sc. Žarko Španiček

    Na znanje:
    1.Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Runjinova 2, Zagreb
    2.Općina Voćin, Trg Gospe Voćinske bb, Voćin

  11. #11
    Poznat tgdanijela (avatar)
    Učlanjen
    15.07.2009.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
    Poruke
    7.077
    Tekstova u blogu
    1
    Reputaciona moć
    186

    Podrazumevano Re: Nikola Miljanović Karaula

    REPUBLIKA HRVATSKA
    VIROVITIČKO-PODRAVSKA ŽUPANIJA
    OPĆINA VOĆIN
    OPĆINSKI NAČELNIK

    KLASA: 612-08/10-01/02
    URBROJ: 2189/11-02-10-2
    Voćin, 21.travnja 2010.

    Predmet: ... - suglasnost za obnovu spomen-groba,
    - odgovor na zahtjev, dostavlja se


    Poštovana

    Općina Voćin zaprimila je Vaš zahtjev za izdavanje Suglasnosti za obnovu spomen-groba vašeg pradjeda Nikole Miljanovića u Lisičinama.
    U zahtjevu navodite da je Općina Voćin vlasnik predmetnog zemljišta na kojemu se nalazi spomen-grob kojeg planirate obnoviti.
    Da bismo vam mogli izdati suglasnost u vašem zahtjevu osim lokacije niste naveli broj katastarske čestice na kojoj se planira predmetna obnova, kako bi smo mogli provjeriti vaše navode da li je Općina Voćin stvarni vlasnik, te vam izdati traženu suglasnost.


    S poštovanjem,

    OPĆINSKI NAČELNIK

    Predrag Filić, dipl.ing.šum.

Slične teme

  1. nikola
    Autor DuSteN u forumu Fudbal
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 07.04.2004., 13:29
  2. nikola
    Autor najsnp u forumu Sigurnost i zaštita
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 29.01.2004., 08:59

Pravila za slanje poruka

  • Ne možete kreirati novu temu
  • Ne možete poslati odgovor
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoju poruku
  •