eremita
Zaslužan član
- Poruka
- 117.180
Izazovi globalnog parazitizma 20.12.2009.
Koja je ekonomska osnova američke moći? Privredu SAD „apaurin-ekonomisti“ – oni čija je funkcija da nam neprestano ponavljaju „Sve je dobro, tako treba da bude; sve je dobro, tako treba da bude...“ – vole da nazivaju „lokomotivom svetske ekonomije“. Ali, u čemu se tačno sastoji snaga te lokomotive? Šta SAD stvarno proizvode? Iako nema sumnje da SAD još uvek prednjače u nekim aspektima novih tehnologija, mnogi kritički autori procenjuju da je bar 40 posto njihove ekonomije virtuelnog karaktera. To znači da se u njoj ne stvara nikakva nova vrednost, već se parazitira na jednom sistemu koji se smišljeno stvara i svim sredstvima održava.
Elemente tog sistema lako je utvrditi, samo se treba osvrnuti oko sebe i ponešto pročitati. Nedavno su kod nas objavljene dve zanimljive studije iz kojih se dosta toga može saznati o pravom licu sistema u kome živimo. Jedna je Jirgena Elzesera, političkog analitičara, Nacionalna država i fenomen globalizacije[1], a druga Jovana Dušanića, profesora monetarne ekonomije i bankarstva, Dolarska alhemija i kazino ekonomija[2].
Obe studije saglasne su u dve stvari: globalizacija je samo drugi naziv za konstituisanje svetske finansijske oligarhije i za korišćenje finansijskog kapitala, oslobođenog kontrole nacionalnih država, kao glavnog sredstva globalne dominacije i eksploatacije; i drugo, monetarna strana tog sistema, koja je direktno privezala SAD kao državu za svetsku finansijsku oligarhiju, jeste što je u tom sistemu dolar dobio funkciju svetskog novca. Tako svetska finansijska oligarhija i politički moćnici iz SAD deluju kao savezničke frakcije jedne te iste svetske elite, koja održava i bezobzirno širi globalni sistem eksploatacije, od kojeg i ima najviše koristi.
Ideja globalizacije, po Elzeseru, može se izraziti u nekoliko neoliberalnih mantri:
- ceo svet mora biti jedno tržište; sve mora da bude na prodaju; svako mora da bude na prodaju (str. 6). To je ideologija globalnog krupnog kapitala koji hoće da preuzme sve nacionalne privrede, sa svim njihovim bogatstvima, i integriše ih u postojeći hijerarhijski sistem eksploatacije i dominacije. Na vrhu tog sistema su svetski finansijski oligarsi, sa sedištem u Njujorku i Londonu, i njihovi politički pomagači, sa sedištem u Vašingtonu. Ispod njih su niži ešaloni kapitalista iz Evrope, sa političkim pomagačima iz Brisela. Na dnu te strukture moći je „domaća kompradorska elita“, kako ih naziva Dušanić, lokalni političari, biznismeni, novinari i ekonomisti, čiji je osnovni zadatak pretvaranje domaćeg stanovništva u mirnu, poslušnu i za sistem lako iskoristivu radnu snagu.
Glavni neprijatelj globalnog kapitala i njegovih političkih pomagača jeste demokratija izgrađena u pojedinim nacionalnim državama. Demokratija omogućava da se slobodno stvara osećaj nezadovoljstva među stanovništvom, da se taj osećaj u javnosti proširi i da se preko parlamenta pretoči u konkretne mere kojima se ograničava sistem iskorišćavanja. Pošto je glavna forma demokratije nacionalna država, ona se najbolje suzbija ograničavanjem suverenosti[3]. Nacionalne države se optužuju da „guše tržište“ i ubeđuju da se odreknu svake ekonomske regulative, kao što se od njih traži da, u ime regionalnih „integracija“, prenesu svoje pravo na upravljanje društvom na regionalne birokratske strukture (kao što je ona u Briselu). Kada se siromašan čovek jednom odrekne slobode u korist moćnika, on tu slobodu, docnije, vrlo teško može da vrati. Odricanje nacionalnih država od ekonomske i političke suverenosti (tj. od demokratije) znači ne samo to da će svetski finansijski oligarsi postati još bogatiji, a svetski politički moćnici još moćniji. To odricanje znači da će ojačati sistem koji oligarhe i moćnike povezuje, sistem koji im upravo i donosi bogatstvo i moć[4].
Najbolje se ta greška, po Elzeseru i Dušaniću, vidi po posledicama „deregulacije finansijskih tržišta“, tj. po posledicama odricanja nacionalnih država od kontrole novca. Do 1957, naime, nacionalnim zakonodavstvima je bilo uređeno da poslovne banke ne smeju da primaju uloge u stranoj valuti, niti da daju kredite u stranom novcu. Svi poslovi su se obavljali u domaćem novcu, a finansijski kapital nije mogao da se uvećava spekulativnim operacijama na račun realne privrede. Prvu brešu je 1957. napravila britanska vlada, u nastojanju da Siti učini svetskim finansijskim centrom. Pošto su, od tada, banke iz Sitija dolare plasirale dalje kroz kredite, mogle su da daju više kamate na depozite, zbog čega su se tamo stali slivati „slobodni dolari“ iz celog sveta[5]. Kapital je počeo da vrši pritisak i na druge vlade da otpočnu sa „deregulacijom“ finansijskog tržišta. Vlade su, pod udarima raznih kriza, popuštale, pa se, u narednih četrdeset godina, odigralo pravo takmičenje u „deregulaciji“. Tako je, na kraju, tokom 1980-ih, napuštena čak i kontrola poslovanja banaka, bankarskog trgovanja vrednosnim papirima i berzanskih špekulacija, što je strahovito uvećalo moć finansijskog kapitala.
Treba reći da je ova „deregulacija“ često bila praćena direktnim korumpiranjem političara od strane finansijske oligarhije. Elzeser navodi primer ukidanja Glas-Stigalovog zakona (Glass-Steagall Act) iz 1933. godine. Taj zakon, donesen nakon sloma berze iz 1929, branio je bankama da novac ulagača plasiraju tako što bi banke same osnivale špekulantske firme-kćerke. Da bi ovaj zakon bio ukinut Chase Manhattan Bank i Citicorp su, kako nas Elzeser obaveštava, potrošile 100 miliona dolara na lobiranje članova Kongresa (30). Na taj i slične načine, banke su se izborile i za pravo da svoja kreditna potraživanja pretvaraju u hartije od vrednosti (tzv. derivate) i dalje ih prodaju na tržištu[6]. Bez kontrole države, ovo je dovelo do prave eksplozije spekulativnog kapitala. Banke su, recimo, svoje problematične stambene kredite „prepakivale“ u hartije od vrednosti koje su, zatim, prodavale velikim berzanskim firmama (kakve su, u SAD, Fani Mej i Fredi Mek[7]), a ove, dalje, brojnim kupcima hartija od vrednosti. Krajnji kupci, primamljeni visokim dividendama, nisu ni znali šta tačno kupuju, a banke su dobijeni novac ulagale u odobravanje novih problematičnih kredita. Ova tipična špekulativna „piramida“ rasla je sve dok je bilo svežeg novca[8], a kada se rast zaustavio i sve se srušilo, ulagačima su u rukama ostale bezvredne obveznice. No, umesto da proglasi bankrot banaka, politička klasa SAD je sa više od hiljadu milijardi dolara javnog novca intrevenisala kako bi spasla ovaj deo oliharhijskih struktura.
Ovakvim i sličnim operacijama, kojima je stvaran novac „ni iz čega“, finansijska oligarhija je u SAD uspela da stvori ogroman fiktivni (virtuelni) kapital. Tako je vrednost transakcija nad „derivatima“, povećana sa hiljadu milijardi dolara, početkom osamdesetih, na 1,4 miliona milijardi dolara, danas. Dakle, za 1.400 puta![9] U SAD je stvorena ogromna masa tzv. finansijskih aktiva, koja danas višestruko premašuje vrednost realnog sektora ekonomije. Tako je finansijski kapital praktično „pojeo“ industrijski. „Udeo profita finansijskih institucija“, piše Elzeser o stanju u SAD (39), „u ukupnoj dobiti preduzetničkih firmi (prema porezima) skočio je sa manje od 5 posto 1982, na 41 posto 2007“. Danas u SAD preko 40 posto porodica ima u vlasništvu nekakve vrednosne papire. Finansijski kapital donosio je višu stopu prinosa od industrijskog, a sa druge strane, globalizacija je omogućila da se industrijska proizvodnja prebaci u zemlje istočne i jugoistočne Azije (gde je cena radne snage 35 puta manja nego u SAD). Tako su SAD, sa globalizacijom, krenule u pravcu prave deindustrijalizacije. U industriji SAD sada radi manje od 10 posto radne snage (39) – kao na samom početku industrijskog doba![10] Od industrijske, SAD su postale finansijsko-špekulantska nacija. „Od zemlje marljivih i štedljivih radnika i inovatora, kako je ostatak sveta video SAD početkom 20. veka, ona se krajem veka pretvorila u zemlju spekulanata i pohlepnih potrošača“ (Dušanić)[11].
Koja je ekonomska osnova američke moći? Privredu SAD „apaurin-ekonomisti“ – oni čija je funkcija da nam neprestano ponavljaju „Sve je dobro, tako treba da bude; sve je dobro, tako treba da bude...“ – vole da nazivaju „lokomotivom svetske ekonomije“. Ali, u čemu se tačno sastoji snaga te lokomotive? Šta SAD stvarno proizvode? Iako nema sumnje da SAD još uvek prednjače u nekim aspektima novih tehnologija, mnogi kritički autori procenjuju da je bar 40 posto njihove ekonomije virtuelnog karaktera. To znači da se u njoj ne stvara nikakva nova vrednost, već se parazitira na jednom sistemu koji se smišljeno stvara i svim sredstvima održava.
Elemente tog sistema lako je utvrditi, samo se treba osvrnuti oko sebe i ponešto pročitati. Nedavno su kod nas objavljene dve zanimljive studije iz kojih se dosta toga može saznati o pravom licu sistema u kome živimo. Jedna je Jirgena Elzesera, političkog analitičara, Nacionalna država i fenomen globalizacije[1], a druga Jovana Dušanića, profesora monetarne ekonomije i bankarstva, Dolarska alhemija i kazino ekonomija[2].
Obe studije saglasne su u dve stvari: globalizacija je samo drugi naziv za konstituisanje svetske finansijske oligarhije i za korišćenje finansijskog kapitala, oslobođenog kontrole nacionalnih država, kao glavnog sredstva globalne dominacije i eksploatacije; i drugo, monetarna strana tog sistema, koja je direktno privezala SAD kao državu za svetsku finansijsku oligarhiju, jeste što je u tom sistemu dolar dobio funkciju svetskog novca. Tako svetska finansijska oligarhija i politički moćnici iz SAD deluju kao savezničke frakcije jedne te iste svetske elite, koja održava i bezobzirno širi globalni sistem eksploatacije, od kojeg i ima najviše koristi.
Ideja globalizacije, po Elzeseru, može se izraziti u nekoliko neoliberalnih mantri:
- ceo svet mora biti jedno tržište; sve mora da bude na prodaju; svako mora da bude na prodaju (str. 6). To je ideologija globalnog krupnog kapitala koji hoće da preuzme sve nacionalne privrede, sa svim njihovim bogatstvima, i integriše ih u postojeći hijerarhijski sistem eksploatacije i dominacije. Na vrhu tog sistema su svetski finansijski oligarsi, sa sedištem u Njujorku i Londonu, i njihovi politički pomagači, sa sedištem u Vašingtonu. Ispod njih su niži ešaloni kapitalista iz Evrope, sa političkim pomagačima iz Brisela. Na dnu te strukture moći je „domaća kompradorska elita“, kako ih naziva Dušanić, lokalni političari, biznismeni, novinari i ekonomisti, čiji je osnovni zadatak pretvaranje domaćeg stanovništva u mirnu, poslušnu i za sistem lako iskoristivu radnu snagu.
Glavni neprijatelj globalnog kapitala i njegovih političkih pomagača jeste demokratija izgrađena u pojedinim nacionalnim državama. Demokratija omogućava da se slobodno stvara osećaj nezadovoljstva među stanovništvom, da se taj osećaj u javnosti proširi i da se preko parlamenta pretoči u konkretne mere kojima se ograničava sistem iskorišćavanja. Pošto je glavna forma demokratije nacionalna država, ona se najbolje suzbija ograničavanjem suverenosti[3]. Nacionalne države se optužuju da „guše tržište“ i ubeđuju da se odreknu svake ekonomske regulative, kao što se od njih traži da, u ime regionalnih „integracija“, prenesu svoje pravo na upravljanje društvom na regionalne birokratske strukture (kao što je ona u Briselu). Kada se siromašan čovek jednom odrekne slobode u korist moćnika, on tu slobodu, docnije, vrlo teško može da vrati. Odricanje nacionalnih država od ekonomske i političke suverenosti (tj. od demokratije) znači ne samo to da će svetski finansijski oligarsi postati još bogatiji, a svetski politički moćnici još moćniji. To odricanje znači da će ojačati sistem koji oligarhe i moćnike povezuje, sistem koji im upravo i donosi bogatstvo i moć[4].
Najbolje se ta greška, po Elzeseru i Dušaniću, vidi po posledicama „deregulacije finansijskih tržišta“, tj. po posledicama odricanja nacionalnih država od kontrole novca. Do 1957, naime, nacionalnim zakonodavstvima je bilo uređeno da poslovne banke ne smeju da primaju uloge u stranoj valuti, niti da daju kredite u stranom novcu. Svi poslovi su se obavljali u domaćem novcu, a finansijski kapital nije mogao da se uvećava spekulativnim operacijama na račun realne privrede. Prvu brešu je 1957. napravila britanska vlada, u nastojanju da Siti učini svetskim finansijskim centrom. Pošto su, od tada, banke iz Sitija dolare plasirale dalje kroz kredite, mogle su da daju više kamate na depozite, zbog čega su se tamo stali slivati „slobodni dolari“ iz celog sveta[5]. Kapital je počeo da vrši pritisak i na druge vlade da otpočnu sa „deregulacijom“ finansijskog tržišta. Vlade su, pod udarima raznih kriza, popuštale, pa se, u narednih četrdeset godina, odigralo pravo takmičenje u „deregulaciji“. Tako je, na kraju, tokom 1980-ih, napuštena čak i kontrola poslovanja banaka, bankarskog trgovanja vrednosnim papirima i berzanskih špekulacija, što je strahovito uvećalo moć finansijskog kapitala.
Treba reći da je ova „deregulacija“ često bila praćena direktnim korumpiranjem političara od strane finansijske oligarhije. Elzeser navodi primer ukidanja Glas-Stigalovog zakona (Glass-Steagall Act) iz 1933. godine. Taj zakon, donesen nakon sloma berze iz 1929, branio je bankama da novac ulagača plasiraju tako što bi banke same osnivale špekulantske firme-kćerke. Da bi ovaj zakon bio ukinut Chase Manhattan Bank i Citicorp su, kako nas Elzeser obaveštava, potrošile 100 miliona dolara na lobiranje članova Kongresa (30). Na taj i slične načine, banke su se izborile i za pravo da svoja kreditna potraživanja pretvaraju u hartije od vrednosti (tzv. derivate) i dalje ih prodaju na tržištu[6]. Bez kontrole države, ovo je dovelo do prave eksplozije spekulativnog kapitala. Banke su, recimo, svoje problematične stambene kredite „prepakivale“ u hartije od vrednosti koje su, zatim, prodavale velikim berzanskim firmama (kakve su, u SAD, Fani Mej i Fredi Mek[7]), a ove, dalje, brojnim kupcima hartija od vrednosti. Krajnji kupci, primamljeni visokim dividendama, nisu ni znali šta tačno kupuju, a banke su dobijeni novac ulagale u odobravanje novih problematičnih kredita. Ova tipična špekulativna „piramida“ rasla je sve dok je bilo svežeg novca[8], a kada se rast zaustavio i sve se srušilo, ulagačima su u rukama ostale bezvredne obveznice. No, umesto da proglasi bankrot banaka, politička klasa SAD je sa više od hiljadu milijardi dolara javnog novca intrevenisala kako bi spasla ovaj deo oliharhijskih struktura.
Ovakvim i sličnim operacijama, kojima je stvaran novac „ni iz čega“, finansijska oligarhija je u SAD uspela da stvori ogroman fiktivni (virtuelni) kapital. Tako je vrednost transakcija nad „derivatima“, povećana sa hiljadu milijardi dolara, početkom osamdesetih, na 1,4 miliona milijardi dolara, danas. Dakle, za 1.400 puta![9] U SAD je stvorena ogromna masa tzv. finansijskih aktiva, koja danas višestruko premašuje vrednost realnog sektora ekonomije. Tako je finansijski kapital praktično „pojeo“ industrijski. „Udeo profita finansijskih institucija“, piše Elzeser o stanju u SAD (39), „u ukupnoj dobiti preduzetničkih firmi (prema porezima) skočio je sa manje od 5 posto 1982, na 41 posto 2007“. Danas u SAD preko 40 posto porodica ima u vlasništvu nekakve vrednosne papire. Finansijski kapital donosio je višu stopu prinosa od industrijskog, a sa druge strane, globalizacija je omogućila da se industrijska proizvodnja prebaci u zemlje istočne i jugoistočne Azije (gde je cena radne snage 35 puta manja nego u SAD). Tako su SAD, sa globalizacijom, krenule u pravcu prave deindustrijalizacije. U industriji SAD sada radi manje od 10 posto radne snage (39) – kao na samom početku industrijskog doba![10] Od industrijske, SAD su postale finansijsko-špekulantska nacija. „Od zemlje marljivih i štedljivih radnika i inovatora, kako je ostatak sveta video SAD početkom 20. veka, ona se krajem veka pretvorila u zemlju spekulanata i pohlepnih potrošača“ (Dušanić)[11].
Poslednja izmena: