Obuka za genocid

Dragan_srbcg

Ističe se
Poruka
2.641
Obuka za genocid
23.12.2009.

10717_vest_obuka.jpg


Javna je tajna da su sve optužnice za ratne zločine koje su u početku podizane protiv Srba pred Haškim tribunalom pripremane u Sarajevu, a glavni tužioci, poput Ričarda Goldstona i Luis Arbur, samo su preuzimali ono što im je servirano kao navodni dokazni materijal zajedno s unaprijed pripremljenim izjavama instruisanih svjedoka.


Tek kasnije glavna tužiteljka Karla del Ponte, s daleko više opreznosti i s velikom rezervom, prihvatala je ponuđene "dokaze". Međutim, uticaj s Baščaršije i danas se uveliko osjeća u radu Haškog tribunala. Da je zaista postojala i da još postoji sprega Haškog tužilaštva s operativcima bivše muslimanske tajne službe AID (Agencija za istrage i dokumentaciju), postoje neoborivi dokazi. Ono što posebno zabrinjava svakako je činjenica da su se aidovci infiltrirali i u nove bezbjedonosne strukture u BiH, a posebno se njihov pogubni uticaj osjeća prilikom podizanja optužnica i izricanja presuda u antiustavnom Tužilaštvu i Sudu BiH.

Podvale i teške laži koje su u kontitnuitetu stizale iz Sarajeva ozbiljno su kompromitovale i narušile integritet Haškog tribunala. Tako je u skoro svim presudama u početku suđenja, kao što je bio slučaj s predmetom Duška Tadića iz Prijedora, posebno poglavlje u presudi bilo posvećeno "Velikoj Srbiji" i poznatom djelu Ilije Garašanina "Načertanije" iz 1844. godine. Tek kad su shvatili da se radi o perfidnim političkim podvalama sudska vijeća u Haškom tribunalu prestala su da se u optužnicama i presudama pozivaju na notorne gluposti, a što je takođe veoma važno potpuno je eliminisana i podvala zvana agresija na BiH.

Jedini projekat koji je zaista pokušan da se tokom građanskog rata nasilno inauguriše u BiH bila je Islamska deklaracija Alije Izetbegovića. Pošto je i ovaj projekat osujećen u Haškom tribunalu on se sada nastoji sprovesti uz pomoć Tužilaštva i Suda BiH. Na osnovu dosadašnjih sudskih presuda sa sigurnošću se može zaključiti da se procesi protiv Srba sprovode po odavno poznatom obrascu, odnosno po knjizi "Obuka za genocid". Riječ je o najcrnjem pamfletu koji je štampan od vremena Jozefa Gebelsa do danas. Knjigu su 1994. godine napisali Mustafa Bisić i Senad Kreho, bivši predsjednik Vojnog suda u Sarajevu, a njen izdavač je izvjesni Haled Akili. Recenziju ovog pamfleta pospisao je mr Hasan Balić i Munib Bisić, brigadni general.

Knjiga od blizu 250 strana bavi se jednim od najskandaloznijim sudskih procesa koji je održan na tlu civilizovane Evrope. Riječ je o montiranom procesu troje zarobljenih Srba - Borislavu Heraku, Sretku Damjanoviću i Nadi Tomić iz Vogošće, koji su sasvim slučajno jedne noći, dok su se vraćali iz kafića, zalutali i naišli na punkt muslimanske vojske na ulazu u Sarajevu.
Odmah po zarobljavanju, premlaćivanju i ispitivanja troje "neprijateljskih vojnika" okružni vojni tužilac Mustafa Bisić sastavio je lažnu optužnicu. Bez ijednog materijalnog dokaza i relevantne izjave svjedoka Bisić je napakovao ratna krivična djela, izmišljao ubistva i na kraju sve to podveo pod takozvani zločin genocida. Pored mnoštvo lažnih konstrukcija u optužnici je navedena i ova imbecilna politička kvalifikacija:

- Slučaj dvojice, Heraka i Damjanovića, spada u slučajeve najtežih djela protiv stanovništva kao što je genocid te protiv ratnih zarobljenika kao i civilnog stanovništva za djela koja se mogu izvršiti samo u toku ratnog stanja. Ova djela i njihovi izvršioci proizvod su bolesne psihologije i kampanje kao i želje za razbijanjem jedinstva i uništenje Republike BiH. Ona su djelo bolesnih umova koji svoje korijene vuku iz davnih vremena Ilije Garašanina preko ostalih koji su pregovarali postojanje Velike Srbije, ideje svi Srbi u jednoj državi, ideje iskopavanja raka i pokazivanja kostiju ubijenih predaka, ideju za uništenja svega što je normalno, što je ljudsko, što je civilizovano.

Inače, optužnicu je na suđenju zastupao Srbin, zamjenik okružnog vojnog tužioca, Ljubomir Lukić. Sretka Damjanovića je po službenoj dužnosti zastupao advokat Branko Marić, a Branislava Heraka je branio advokat Milan Prpa.

Bilo je to suđenje kao u doba inkvizicije. Sarajevski mediji a posebno RTSA, BH Press, "Oslobođenje" i "Večernje novine" danima su brujali o procesu protiv troje "ozloglašenih četnika koji su počinili genocid nad Muslimanima u Vogošći i Sarajevu". Na kraju je sve upakovano u knjigu mržnje "Obuka za genocid", u kojoj je recenzent Munib Bisić, tadašnji pomoćnik ministra odbrane RBiH, u prevelikoj zaslijepljenosti i zamjenom teza optužio čitav srpski narod i Srpsku pravoslavnu crkvu, izuzimajući one koji su bez pogovora služili režimu Alije Izetbegovića.

- Agresija na suverenu, međunarodno priznatu RBiH izvršena je od strane Srbije, Crne Gore, bivše JNA i njihovih esponenata - Srba, Radovana Karadžića - napisao je Bisić.

Inače, sve troje paćenika u sarajevskom kazamatu bili su izloženi teškim mučenjima tako da su morali priznati i potpisati sve što su im podmetnuli, čak i u slučaju da su ih optužili da su bacili atomsku bombu na Hirošimu.

Umjesto navodnog genocida za šta su optuživani i osuđeni, nad Sretkom Damjanovićem, Borislavom Herakom i Nadom Tomić počinjen je najteži ratni zločin i to u najbestijalnijem procesu u takozvanoj vojnoj sudnici.

Čitanja 146
Fokus


http://www.enovosti.info/lat/opcija/btg_novosti/0/10717/Obuka/za/genocid
 
Javna je tajna da su sve optužnice za ratne zločine koje su u početku podizane protiv Srba pred Haškim tribunalom pripremane u Sarajevu, a glavni tužioci, poput Ričarda Goldstona i Luis Arbur, samo su preuzimali ono što im je servirano kao navodni dokazni materijal zajedno s unaprijed pripremljenim izjavama instruisanih svjedoka.[/B]
http://www.enovosti.info/lat/opcija/btg_novosti/0/10717/Obuka/za/genocid

Jesi li siguran da je optžnica protiv Duška Tadića, Darka Mrđe, Milomira Stakića, Mladena Radića Krkana, Dragana Obrenovića, Stojana Župljanina...pripremana u Sarajevu?
:zimag:
 
a no dje bi drugo, da nisu u Ankari ili Teheranu spremane.?..
:zima::zimag::zima2::zimag::zima:

Pošto ti očito nemaš pojmu o čemu se radi, reći ću ti.
Optužnice protiv ovih ljudi bile su pojedinačne. Dakle, recimo za Darka Mrđu. On je optužen za masakr nad preko 200 Bošnjaka na Korićanskim stijenama. Dvanaest ljudi su preživjeli taj masakr, prepoznali Darka Mrđu i njegovu grupu i podnijeli pojedinačne optužnice. Naveli potencijalne svjedoke optužnice, odbrana navela potencijalne svjedoke odbrane i onda je održano suđenje.

Sarajevo, Beograd, Zagreb ili bilo koji grad na ovome svijetu nemaju nikakve veze s tim suđenjima.
 
Pošto ti očito nemaš pojmu o čemu se radi, reći ću ti.
Optužnice protiv ovih ljudi bile su pojedinačne. Dakle, recimo za Darka Mrđu. On je optužen za masakr nad preko 200 Bošnjaka na Korićanskim stijenama. Dvanaest ljudi su preživjeli taj masakr, prepoznali Darka Mrđu i njegovu grupu i podnijeli pojedinačne optužnice. Naveli potencijalne svjedoke optužnice, odbrana navela potencijalne svjedoke odbrane i onda je održano suđenje.


Sarajevo, Beograd, Zagreb ili bilo koji grad na ovome svijetu nemaju nikakve veze s tim suđenjima.

naravno da se sve sprema u Sarajevu.!
 
Tri puta osuđivan na smrt
25.12.2009.

10721_vest_sretko.jpg


Veliko vijeće Okružnog vojnog suda u Sarajevu u sastavu Fahrudin Tefterdarija, kao predsjednik i članovi vijeća Vladimir Špoljarić, Šaban Salčinović, Vladimir Maramut i Haris Čumurović, donijelo je 12. marta 1993. godine, u montiranom sudskom procesu odluku kojom su Borislav Herak (1971) iz Sarajeva i Sretko Damjanović (1961) iz Vogošće osuđeni na smrt zbog navodnog genocida i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a Nadi Tomić (1946) iz Vogošće je izrečena kazna zatvora u trajanja od tri godine za krivično djelo prikrivanja, pošto je navodno u svom stanu držala ukradene stvari.

Ovo troje najvećih ratnih stradalnika, koji su slučajno 11. novembra 1992. godine zarobljeni na muslimanskom punktu na Stupskom mostu dok su se automobilom vozili iz smjera Rajlovca, svezani su žicom i pretučeni u jednoj školi u Buća Potoku, a potom su sve vrijeme mučeni u policijskoj stanici i u bivšoj kasarni JNA "Viktor Bubanj" u kojoj se danas nalazi Sud BiH.

Zarobljavanje troje srpskih civila, koje je bilo suprotno svim ženevskim konvencijama i međunarodnom humanitarnom pravu, propraćeno je nezapamćenom euforijom u svim muslimanskim medijima u Sarajevu, koji su vodili najbestijalniju ratnohuškačku propagandu protiv Srba. U to vrijeme likovale su kadije u vojnim i civilnim sudivoma pošto im se ukazala prilika za osvetu nad pripadnicima "četničkog agresora" i počiniocima genocida.

Najteža optužba tokom cijelog sudskog postupka koja je stavljena na teret Sretku Damjanoviću bila su tri navodna ubistva i to dva brata Blekića, Asima i Kasima, i klanje Kasima Krše u selima oko Vogošće, te da je silovao dvije muslimanske djevojke. I pored lažnih optužnica za koje su svi znali u sudskim vijećima u Sarajevu, što se ispostavilo na kraju rata, Damjanović je zajedno s Herakom tri puta osuđivan na smrtnu kaznu zbog navodnog genocida. Iako je Konvencijom UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine jasno precizirano da ovo krivično djelo može postojati samo pod uslovima koji su definisani u skupu pravila utvrđenih Konvencijom, od kojih su presudna četiri elementa u okvru genocidne namjere: (a) stepen namjere; (b) uništenje; (v) nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa; (g) potpuno ili djelimično.

Međutim Vijeće Vrhovnog suda u Sarajevu na sjednici 30. jula 1993. godine nije uvažilo žalbe advokata Branka Marića i Milana Prpe već je potvrdilo kaznu za genocid i osudilo na smrt Damjanovića i Heraka. Sjednicom vijeća je predsjedavao Husejin Hjuber, a ostali članovi koji su osudili dvojicu Srba na smrt jesu Vera Jovanović, Malika Hadžiomeragić, Dušanka Lučić i Hasan Balić.

Nije pomogla ni treća žalba dvojice advokata na izrečene kazne njihovim branjenicima. U trećestepenom postupku Vrhovni sud BiH, kojim je predsjedavao Ibrahim Vehabović, Venćeslav Ilić, Sofija Alilkafić, Miomir Jočić i Nazif Salman na sjednici od 29. decambar 1993. godine odbili su zahtjeve advokata i potvrdili smrtne presude Sretku Damjanoviću i Borislavu Heraku za najteže krivično djelo - genocid.

U obrazloženju sve tri presude navedeno je da je tokom suđenja utvrđeno da su optuženi počinili krivična djela genocida i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Treba podsjetiti da od svih novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije jedino Ustav Republike Srpske, koji je donijet još 1992. godine uvažavao sve preporuke ženevskih konvencija i protokole o ljudskim pravima i u njemu nije bila predviđena smrtna kazna. Zahvaljujući Domu za ljudska prava koji je formiran poslije stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma ukinuta je smrtna kazna tako da su od njenog izvršenja spaseni Damjanović i Herak.

Inače, tokom istražnog potupka, koji su vodile sudije Vojnog suda u Sarajeva nad troje srpskih civila, primijenjivanje su najsvirepije metode mučenja, poslije kojih su Damjanović i Herak morali priznati sve što im je stavljano na teret poput ubistva, progona, silovanja, paljevine. pljačke...

- Kada smo zarobljeni odvedeni smo svezani žicom u Buća Potok u jednu školu, gdje nas je ispitivao neki vojni starješina koji se lažno predstavio kao Juka Prazina. Ispitivao nas je koliko smo ljudi ubili, zaklali i silovali. Potom su nas prebacili u policijsku zgradu preko puta Centralnog zatvora. Tamo su nas ispitivali Kemo Dumanović, Fahrija Karkin i Ismet Bajramović Ćelo, a dolazili su još neki isljednici. Tamo su me naizmjenično tukli i ispitivali. Tražili su da napišem spisak ljudi koji su, po njihovom, klali i ubijali Muslimane, pitali koliko sam ja ljudi ubio, koliko ima naoružanja i vojske u Vogošći - izjavio je za srpske medije poslije puštanja na slobodu Sretko Damjanović.

Ipak, prema vlastitom priznanju najteže muke troje srpskih zarobljenika pretrpjeli su u kasarni "Viktor Bubanj".

- Komandir u tom logoru bio je Ramiz Avdović, rodom iz Foče. On je i danas policajac i radi u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Odmah pošto smo prebačeni, on je u ćeliji u kasarni "Viktor Bubanj" meni i Nadi Tomić naredio da dignemo ruke uza zid i lično nas tukao po bubrezima. Za sve što se u toj kasarni dešavalo, za sve batine koje smo dobijali, za sve su znali Ramiz Avdović i upravnik Himzo Dolan - tvrdi Sretko Damjanović, koji danas kao težak invalid živi u jednoj kućici u izbjegličkom naselju Nezuci, kod Višegrada.

Prisjećajući se kako su tekla prva suđenja u Sarajevu u kojima je osuđen na smrt Damjanović kaže:

- Nikad neću zaboraviti da su me uvodili u sudnicu punu naoružanih pripadnika Armije RBiH. Rekao sam da optužnica nije tačna i sve sam negirao. Sam proces ličio je na fudbalsku utakmicu. Vrijeđali su me, provocirali, psovali, govorili da treba ubit četnika, treba ga zaklati, strijeljati. Sudije, koje su to slušale, uopšte nisu reagovale. Tužilac je bio Mustafa Bisić, a sudija Fahrudin Tefterdarija me osudio na osnovu onoga što sam pod batinama i na prevaru potpisao. Mislim da će me ti ljudi dok su živi nositi na duši, i oni i njihova djeca - smatra Damjanović.

Čitanja 208
Fokus

http://www.enovosti.info/lat/opcija/btg_novosti/0/10721/Tri/puta/osudjivan/na/smrt/
 

Back
Top