35 godina braka je iza nas.....dvoje dece, sada vec odraslih ljudi je jedino lepo sto iz tog braka imam.
Sama sam i sam je i kada smo zajedno u istoj sobi.
... jedino lepo za 35 godina...
...
Da li je ovo zasicenost, da li ja ocekujem previse, ko je ovde lud?????
Da nije prezasićenost... ipak, očekivati nešto tolike godine, pa zatim shvatiti i prihvatiti neuspeh sa strahom, opet posle toliko godina... da nešto trebaš da očekuješ i dobiješ od oca svoje dece... pa ne bih rekla da tražiš previše... možda prekasno...
Tako je, osim sto su deca bila na prvom mestu bilo je tu i one nade koja me je drzala i vodila napred.
Opravdanja za sopstvene neuspehe nemoj tražiti u svojoj "požrtvovanosti".... jer to nije žrtva, već kukavičluk.
I ružno zvuči... ne trpi se zbog dece, ne zapostavlja se sopstveni život zbog dece... to je fraza koju tako česti koriste ljudi koji nemaju hrabrosti da menjaju kolotečinu u koju su zapali... i uporno sebi ponavljaju: biće bolje...
E, pa neće...
Postavila sam ovu temu da vidim i misljenja drugih ljudi, da vidim da li i gde gresim....mozda ipak postoji resenje a ja nisam u stanju da prepoznam pravi put.
Ovo je i dokaz da ne zelim da se predam.
Ovo je dokaz da ne smeš da načiniš neki korak, napred, nazad... nebitno... nikako nije "borba"... bar je ja tako ne vidim... samo trpljenje, opravdanja, razlozi, traženje potvrde...
Zapitaj se šta Ti želiš, ne deca, ne on... pa ćeš videti i gde grešiš...
Žali Bože tolikih godina...
Meni se cini da mu je svejedno.
Zivot nas nije mazio, pomoc sam trazila kada sam videla da mi je potrebna, da ne mogu sama. Borila se kao lavica za ovo dvoje dece, kazem borila a ne borili jer cesto je bio fizicki odsutan radi prirode posla,a u povratku duhom odsutan. Sve poteskoce u onim svima nama teskim vremenima stoicki sam izdrzala.
Zar ovde da pokleknem?
Nije isto odustati od nečega, što čini mi se, iz ove priče nikada nije ni bilo vredno neke "borbe"... i pokleknuti pred životnim problemima... trenutnim, prolaznim...
Izvini, a koga je život mazio... pa opet niko ne kuka, nema tu mesta samosažaljenju... a to je upravo ono što ti radiš... i što te sputava, da digneš ruke od "svejednomije čoveka"... ali, ybg, lakše je plakati na tuđem ramenu, nego se okrenuti i otići...
Evo, skidam ti kapu za borbu... mada, ne vidim da se ja, ili bilo koja druga majka isto tako "lavovski" ne bi borile za svoju decu... ali tebi sada treba priznanje na hrabrosti...
Ako ti nešto znači ovo neiskreno, sa ponosom ga zadeni u podebeo spisak laži kojima si se okitila... nazovi to i "borbom", ako ti se više sviđa.