МАЧАК
Buduća legenda
- Poruka
- 25.542
http://www.e-novine.com/stav/33087-Zatita-damije.html
Zaštita od džamije
U hrvatskim prilikama odnos između kulturnog identiteta i važeće legislative dosta je složen: veličanje ustaštva ovdje je zakonom zabranjeno, što znači da biva dopušteno, dok je gradnja džamija ustavom zajamčena, što znači da biva zapriječena. Paravan pravne države služi kao kamuflaža za autohtoni doživljaj "normalnog" i "nenormalnog", štoviše, činjenica da je "normalno" nešto što zakon ne dopušta, a "nenormalno" nešto što ustav osigurava, postala je važno identitetsko obilježje
Zadarski gradonačelnik Zvonimir Vrančić je čovjek sklon kompromisima. U prošli petak sastao se s muftijom Ševkom Omerbašićem, predsjednikom Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, te se s njim dogovorio da će grad pronaći prostor u kojem će Zadrani muslimanske vjere moći obavljati svoje vjerske obrede. Polovica troškova za najam prostora plaćat će se iz gradskoga budžeta, dok će drugu polovicu snositi Islamska vjerska zajednica. Radi se o privremenome rješenju, kako je kasnije objašnjeno, a ono trajno bila bi "skora gradnja vjerskog objekta za muslimane". Gradonačelnik, ispunjen multikonfesionalnim zanosom, tu je osjetio potrebu da svojoj katoličkoj braći precizira stvari: "Naglašavam da se ne radi o džamiji, nego o normalnome objektu u kojem će se obavljati vjerski obredi."
Najlakše bi sada bilo zadarskoga gradonačelnika priupitati zašto to džamije nisu "normalni" objekti, ili čak produbiti problem: Zbog čega za sebe misli da je "normalan" - uz pretpostavku da to doista misli - ako mu džamije nisu "normalne", a zahodske šolje ili trafostanice, recimo, jesu? No, sva je prilika da bi on, zaklevši se još jednom u neprikosnovenu činjenicu da je tolerantna i humanistički orijentirana osoba, prizvao u svoju pomoć bućkuriš koji nazivamo kulturnim i nacionalnim identitetom, kojemu ni klozeti ni trafostanice ne mogu naškoditi, pa bi svaka diskusija bila unaprijed lišena smisla.
Vjerojatno je da bi se gospodin Vrančić pozvao i na svježe tradicije kršćanske Europe. Poznato je što Švicarci misle o minaretima, kazao bi: pedeset i sedam posto ih se na nedavnome referendumu izjasnilo protiv njihove gradnje. Istraživanje francuskog lista Le Figaro pokazalo je, pak, da zabranu gradnje minareta podržava četrdeset i šest posto Francuza, s tim da se onih par postotaka za natpolovičnu većinu bez problema može navući uz dva-tri nabrijana novinska članka. Tko je on, Vrančić, i tko su oni, Zadrani, da razmišljaju drugačije od europske kreme, od Švicaraca i Francuza? Oni su samo primjereno normalni u okvirima opće normalnosti. Oni tek decentno skrbe nad tim da se ne ugroze ključni toponimi njihova kulturnog identiteta: Majka Božja, crkveni zvonik, brudet od ugora i škarpine...
Vrančićev kolega, dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, nije slična vrsta tikvana, nego slovi kao jedan od liberalnijih političara u Hrvatskoj, pa ipak izjavljuje kako je protivnik izgradnje džamija, uz napomenu da je "Dubrovnik uvijek bio otvoren i tolerantan grad". Ako bi takve ideje ipak zaprijetile realizacijom, kaže, "trebalo bi otvoriti široku raspravu". Vlahušić ne misli na arhitektonske implikacije, nema u primisli odnos prema baštini u nekakvome spomeničkom ili urbanističkom smislu, jer ga ne brinu suvremene betonske nakaze koje niču kao gljive poslije kiše, a služe kao katoličke bogomolje, niti tim povodom zaziva "otvaranje široke rasprave".
Štiti se, jasno, duhovno naslijeđe, onaj sakralizirani bućkuriš, kulturni identitet, a tu se po sasvim drugim kriterijima utvrđuju razlozi zbog kojih džamije ne mogu biti "normalne". Malo je nezgodno što u bujanju i konzumaciji tog identiteta ne sudjeluju zadarski ili dubrovački muslimani, a ipak (zbog nepoznatih razloga) postoje. Da bi bili podnošljivi - a to znači spremni da većinski identitet ne prljaju natruhama vlastitoga - potrebno je, ako već postoje, da postoje na nepostojeći način. U interesu suživota, nužno je da mudro osmisle svoju egzistenciju. I Dubrovnik i Zadar su "otvoreni gradovi", prema tome - nitko ih neće sprječavati ukoliko odluče otići.
"Identitet je poput straha", veli sociolog Rastko Močnik, a onda poseže za kulturnom tradicijom i zapažanje dovršava slovenskom narodnom poslovicom: "strah je u sredini šupalj, a na rubovima ga nema". U duhu te praznine, pod zračenjem posvećenog ništavila uz koje se bdije i strepi, gospodin Zvonimir Vrančić vodi praktičnu politiku.
Zadarski gradonačelnik je čovjek sklon kompromisima. Dan prije Ševka Omerbašića u svom je uredu primio tri sestre i zeta pokojnoga hrvatskog branitelja Rajka Loze, koji su došli prosvjedovati zbog namjere gradskih vlasti da uklone spomen-ploču s mjesta pogibije njihova najmilijeg, podignutu prije trinaest godina, u središtu Zadra, ispred područnoga ureda Državne uprave. Dirnut do suza, gradonačelnik je podupro zahtjev obitelji, te odlučio da spomen-ploča ostane tamo gdje jest, s neizmijenjenim natpisom. A natpis na njoj je sljedeći:
"Hrvatski viteže, ustaški sine! Poslije bitke prsa u prsa s ručnim bombama protiv jugotenkova na Bokanjcu, braneći Zadar 5.X.1991. izdajom, s leđa, smrtno si pogođen jugometkom na ovomu mjestu. Progoni, optužbe, mučenja, zataje i izdaje nisu prekinuli tvoj san: Nezavisnu Državu Hrvatsku. Mi ga nastavljamo i vjerujemo da će biti stvarnost. Neka ti je vječna slava i pokoj!"
Nakon uspješnoga sastanka s gradonačelnikom Zvonimirom Vrančićem, sestra pokojnoga viteza i ustaše, gospođa Agneza, nije pred novinarima skrivala prkosni optimizam: "Ploča će ostati na istome mjestu gdje je moj brat poginuo i nema šanse da se miče natpis 'ustaški sine'. Moji su bili ustaše i ako nekome nije jasno što je ustaštvo i borba za hrvatsku državu, onda ne zna što je hrvatska povijest."
U gradonačelnikovoj su izjavi, opet, prevladavali lirski tonovi: "S obzirom na okolnosti pogibije Rajka Loze, kojeg je ubio snajperski metak s okolnih zgrada, ali i stradavanje cijele obitelji Lozo u ovim našim hrvatskim nesrećama, a koje su mi kroz suze predstavile sestre pokojnog branitelja, ja nisam imao snage nasilno maknuti ploču s onog mjesta na kojem se sad nalazi i to je moja preporuka."
Zadarskoga gradonačelnika sada bi bilo glupo priupitati zbog čega mu je to spomen-ploča kojom se propagira ustaštvo i NDH, postavljena u centru grada, nešto posve "normalno", dok bi mu džamija s minaretom bila "nenormalna", čak i na periferiji, jer "normalnost" klesanoga fašističkog marketinga zapravo podrazumijeva "nenormalnost" tuđinskih vjerskih običaja i obilježja. Tamo gdje se javno ispovijeda ustaštvo, bilo kakva vjerska orijentacija izvan hrvatsko-katoličkog obzora - muslimanska, pravoslavna, židovska... - može biti njegovana samo u strogoj ilegali. "Normalnost" Pavelićevih obožavatelja uključuje "normalnost" geta za sve koji nisu etno-religijski prilagođeni.
Samo što se gospodin Vrančić više neće moći pozvati na svježe tradicije kršćanske Europe. Tamo bi, čak i u ksenofobijom zagađenoj Švicarskoj, članovima obitelji paloga mučenika poručili da mogu demonstrirati s fašističkim parolama koliko god im volja, ali u svojem toplom domu, a ne na javnoj površini, jer će se u protivnome njima baviti redari i komunalne službe, a ako budu uporni i suci kaznenoga odjela. Taj se aspekt kulturnog i nacionalnog identiteta ne štiti referendumom, nego odlučnom silom pravne države.
U hrvatskim prilikama odnos između kulturnog identiteta i važeće legislative ponešto je složeniji: veličanje ustaštva ovdje je zakonom zabranjeno, što znači da biva dopušteno, dok je gradnja džamija ustavom zajamčena, što znači da biva zapriječena. Paravan pravne države služi kao kamuflaža za autohtoni doživljaj "normalnog" i "nenormalnog", štoviše, činjenica da je "normalno" nešto što zakon ne dopušta, a "nenormalno" nešto što ustav osigurava, postala je važno identitetsko obilježje.
Na lokalnoj razini pitanje kulturnog i nacionalnog identiteta još se više komplicira. Spomen-ploča poginulom vitezu i ustaši sadržava i jednu histeričnu krivulju, geografsku kartu tobožnje Endehazije, do Drine na istoku, ali i s Istrom i Dalmacijom na zapadu i jugu, premda je te pokrajine Hitlerov hrvatski kompanjon velikodušno bio ustupio Mussoliniju. Tako se u sastavu Endehazije našao i Zadar, gdje se u pretprošlome ratu ponosno vijorila talijanska zastava, pa smo dobili nešto kao Endehaziju na kvadrat, ogledni primjer kako hrabra ustaška inicijativa proizvodi kreativnu historiju.
"Ako nekome nije jasno što je ustaštvo i borba za hrvatsku državu, onda ne razumije hrvatsku povijest", kazala bi ponosna gospođa Agneza. Iz toga bi se dala izvući sažeta definicija hrvatstva: laž je puna istina o nama! Razumije je samo onaj "tko na tvrdoj stini svoju povijest piše".
Nekoliko nestašnih fašističkih poruka u središtu grada, uzoran kamenoklesarski rad, mnogo će manje iritirati ovdašnje građanstvo od minareta ili sličnih duhovnih i urbanističkih strašila, razmišlja diplomatski gospodin Zvonimir Vrančić. Napokon, trinaest godina nitko se nije bunio! A i da jest, ***** bi ježa, jer zacijelo dovodi u pitanje hrvatski identitet Zadra, jasno istaknut i kvrgavom gravurom na mramornoj ploči.
Vratimo li se Močniku, grozničave napore u zaštiti identiteta mogli bismo opisati i kao utjerivanje vlastitoga straha u tuđe kosti. Bolje je s nositeljima tih kostiju ostvariti suživot upućujući ih da se okupljaju i mole u "normalnim" objektima, računa zadarski gradonačelnik, čovjek sklon kompromisima, jer u protivnome uvijek postoji mogućnost koju zagovara spomen-ploča: da se pod "normalnim" objektima podrazumijevaju i masovne grobnice.
Zaštita od džamije
U hrvatskim prilikama odnos između kulturnog identiteta i važeće legislative dosta je složen: veličanje ustaštva ovdje je zakonom zabranjeno, što znači da biva dopušteno, dok je gradnja džamija ustavom zajamčena, što znači da biva zapriječena. Paravan pravne države služi kao kamuflaža za autohtoni doživljaj "normalnog" i "nenormalnog", štoviše, činjenica da je "normalno" nešto što zakon ne dopušta, a "nenormalno" nešto što ustav osigurava, postala je važno identitetsko obilježje
Zadarski gradonačelnik Zvonimir Vrančić je čovjek sklon kompromisima. U prošli petak sastao se s muftijom Ševkom Omerbašićem, predsjednikom Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, te se s njim dogovorio da će grad pronaći prostor u kojem će Zadrani muslimanske vjere moći obavljati svoje vjerske obrede. Polovica troškova za najam prostora plaćat će se iz gradskoga budžeta, dok će drugu polovicu snositi Islamska vjerska zajednica. Radi se o privremenome rješenju, kako je kasnije objašnjeno, a ono trajno bila bi "skora gradnja vjerskog objekta za muslimane". Gradonačelnik, ispunjen multikonfesionalnim zanosom, tu je osjetio potrebu da svojoj katoličkoj braći precizira stvari: "Naglašavam da se ne radi o džamiji, nego o normalnome objektu u kojem će se obavljati vjerski obredi."
Najlakše bi sada bilo zadarskoga gradonačelnika priupitati zašto to džamije nisu "normalni" objekti, ili čak produbiti problem: Zbog čega za sebe misli da je "normalan" - uz pretpostavku da to doista misli - ako mu džamije nisu "normalne", a zahodske šolje ili trafostanice, recimo, jesu? No, sva je prilika da bi on, zaklevši se još jednom u neprikosnovenu činjenicu da je tolerantna i humanistički orijentirana osoba, prizvao u svoju pomoć bućkuriš koji nazivamo kulturnim i nacionalnim identitetom, kojemu ni klozeti ni trafostanice ne mogu naškoditi, pa bi svaka diskusija bila unaprijed lišena smisla.
Vjerojatno je da bi se gospodin Vrančić pozvao i na svježe tradicije kršćanske Europe. Poznato je što Švicarci misle o minaretima, kazao bi: pedeset i sedam posto ih se na nedavnome referendumu izjasnilo protiv njihove gradnje. Istraživanje francuskog lista Le Figaro pokazalo je, pak, da zabranu gradnje minareta podržava četrdeset i šest posto Francuza, s tim da se onih par postotaka za natpolovičnu većinu bez problema može navući uz dva-tri nabrijana novinska članka. Tko je on, Vrančić, i tko su oni, Zadrani, da razmišljaju drugačije od europske kreme, od Švicaraca i Francuza? Oni su samo primjereno normalni u okvirima opće normalnosti. Oni tek decentno skrbe nad tim da se ne ugroze ključni toponimi njihova kulturnog identiteta: Majka Božja, crkveni zvonik, brudet od ugora i škarpine...
Vrančićev kolega, dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, nije slična vrsta tikvana, nego slovi kao jedan od liberalnijih političara u Hrvatskoj, pa ipak izjavljuje kako je protivnik izgradnje džamija, uz napomenu da je "Dubrovnik uvijek bio otvoren i tolerantan grad". Ako bi takve ideje ipak zaprijetile realizacijom, kaže, "trebalo bi otvoriti široku raspravu". Vlahušić ne misli na arhitektonske implikacije, nema u primisli odnos prema baštini u nekakvome spomeničkom ili urbanističkom smislu, jer ga ne brinu suvremene betonske nakaze koje niču kao gljive poslije kiše, a služe kao katoličke bogomolje, niti tim povodom zaziva "otvaranje široke rasprave".
Štiti se, jasno, duhovno naslijeđe, onaj sakralizirani bućkuriš, kulturni identitet, a tu se po sasvim drugim kriterijima utvrđuju razlozi zbog kojih džamije ne mogu biti "normalne". Malo je nezgodno što u bujanju i konzumaciji tog identiteta ne sudjeluju zadarski ili dubrovački muslimani, a ipak (zbog nepoznatih razloga) postoje. Da bi bili podnošljivi - a to znači spremni da većinski identitet ne prljaju natruhama vlastitoga - potrebno je, ako već postoje, da postoje na nepostojeći način. U interesu suživota, nužno je da mudro osmisle svoju egzistenciju. I Dubrovnik i Zadar su "otvoreni gradovi", prema tome - nitko ih neće sprječavati ukoliko odluče otići.
"Identitet je poput straha", veli sociolog Rastko Močnik, a onda poseže za kulturnom tradicijom i zapažanje dovršava slovenskom narodnom poslovicom: "strah je u sredini šupalj, a na rubovima ga nema". U duhu te praznine, pod zračenjem posvećenog ništavila uz koje se bdije i strepi, gospodin Zvonimir Vrančić vodi praktičnu politiku.
Zadarski gradonačelnik je čovjek sklon kompromisima. Dan prije Ševka Omerbašića u svom je uredu primio tri sestre i zeta pokojnoga hrvatskog branitelja Rajka Loze, koji su došli prosvjedovati zbog namjere gradskih vlasti da uklone spomen-ploču s mjesta pogibije njihova najmilijeg, podignutu prije trinaest godina, u središtu Zadra, ispred područnoga ureda Državne uprave. Dirnut do suza, gradonačelnik je podupro zahtjev obitelji, te odlučio da spomen-ploča ostane tamo gdje jest, s neizmijenjenim natpisom. A natpis na njoj je sljedeći:
"Hrvatski viteže, ustaški sine! Poslije bitke prsa u prsa s ručnim bombama protiv jugotenkova na Bokanjcu, braneći Zadar 5.X.1991. izdajom, s leđa, smrtno si pogođen jugometkom na ovomu mjestu. Progoni, optužbe, mučenja, zataje i izdaje nisu prekinuli tvoj san: Nezavisnu Državu Hrvatsku. Mi ga nastavljamo i vjerujemo da će biti stvarnost. Neka ti je vječna slava i pokoj!"
Nakon uspješnoga sastanka s gradonačelnikom Zvonimirom Vrančićem, sestra pokojnoga viteza i ustaše, gospođa Agneza, nije pred novinarima skrivala prkosni optimizam: "Ploča će ostati na istome mjestu gdje je moj brat poginuo i nema šanse da se miče natpis 'ustaški sine'. Moji su bili ustaše i ako nekome nije jasno što je ustaštvo i borba za hrvatsku državu, onda ne zna što je hrvatska povijest."
U gradonačelnikovoj su izjavi, opet, prevladavali lirski tonovi: "S obzirom na okolnosti pogibije Rajka Loze, kojeg je ubio snajperski metak s okolnih zgrada, ali i stradavanje cijele obitelji Lozo u ovim našim hrvatskim nesrećama, a koje su mi kroz suze predstavile sestre pokojnog branitelja, ja nisam imao snage nasilno maknuti ploču s onog mjesta na kojem se sad nalazi i to je moja preporuka."
Zadarskoga gradonačelnika sada bi bilo glupo priupitati zbog čega mu je to spomen-ploča kojom se propagira ustaštvo i NDH, postavljena u centru grada, nešto posve "normalno", dok bi mu džamija s minaretom bila "nenormalna", čak i na periferiji, jer "normalnost" klesanoga fašističkog marketinga zapravo podrazumijeva "nenormalnost" tuđinskih vjerskih običaja i obilježja. Tamo gdje se javno ispovijeda ustaštvo, bilo kakva vjerska orijentacija izvan hrvatsko-katoličkog obzora - muslimanska, pravoslavna, židovska... - može biti njegovana samo u strogoj ilegali. "Normalnost" Pavelićevih obožavatelja uključuje "normalnost" geta za sve koji nisu etno-religijski prilagođeni.
Samo što se gospodin Vrančić više neće moći pozvati na svježe tradicije kršćanske Europe. Tamo bi, čak i u ksenofobijom zagađenoj Švicarskoj, članovima obitelji paloga mučenika poručili da mogu demonstrirati s fašističkim parolama koliko god im volja, ali u svojem toplom domu, a ne na javnoj površini, jer će se u protivnome njima baviti redari i komunalne službe, a ako budu uporni i suci kaznenoga odjela. Taj se aspekt kulturnog i nacionalnog identiteta ne štiti referendumom, nego odlučnom silom pravne države.
U hrvatskim prilikama odnos između kulturnog identiteta i važeće legislative ponešto je složeniji: veličanje ustaštva ovdje je zakonom zabranjeno, što znači da biva dopušteno, dok je gradnja džamija ustavom zajamčena, što znači da biva zapriječena. Paravan pravne države služi kao kamuflaža za autohtoni doživljaj "normalnog" i "nenormalnog", štoviše, činjenica da je "normalno" nešto što zakon ne dopušta, a "nenormalno" nešto što ustav osigurava, postala je važno identitetsko obilježje.
Na lokalnoj razini pitanje kulturnog i nacionalnog identiteta još se više komplicira. Spomen-ploča poginulom vitezu i ustaši sadržava i jednu histeričnu krivulju, geografsku kartu tobožnje Endehazije, do Drine na istoku, ali i s Istrom i Dalmacijom na zapadu i jugu, premda je te pokrajine Hitlerov hrvatski kompanjon velikodušno bio ustupio Mussoliniju. Tako se u sastavu Endehazije našao i Zadar, gdje se u pretprošlome ratu ponosno vijorila talijanska zastava, pa smo dobili nešto kao Endehaziju na kvadrat, ogledni primjer kako hrabra ustaška inicijativa proizvodi kreativnu historiju.
"Ako nekome nije jasno što je ustaštvo i borba za hrvatsku državu, onda ne razumije hrvatsku povijest", kazala bi ponosna gospođa Agneza. Iz toga bi se dala izvući sažeta definicija hrvatstva: laž je puna istina o nama! Razumije je samo onaj "tko na tvrdoj stini svoju povijest piše".
Nekoliko nestašnih fašističkih poruka u središtu grada, uzoran kamenoklesarski rad, mnogo će manje iritirati ovdašnje građanstvo od minareta ili sličnih duhovnih i urbanističkih strašila, razmišlja diplomatski gospodin Zvonimir Vrančić. Napokon, trinaest godina nitko se nije bunio! A i da jest, ***** bi ježa, jer zacijelo dovodi u pitanje hrvatski identitet Zadra, jasno istaknut i kvrgavom gravurom na mramornoj ploči.
Vratimo li se Močniku, grozničave napore u zaštiti identiteta mogli bismo opisati i kao utjerivanje vlastitoga straha u tuđe kosti. Bolje je s nositeljima tih kostiju ostvariti suživot upućujući ih da se okupljaju i mole u "normalnim" objektima, računa zadarski gradonačelnik, čovjek sklon kompromisima, jer u protivnome uvijek postoji mogućnost koju zagovara spomen-ploča: da se pod "normalnim" objektima podrazumijevaju i masovne grobnice.
Tebi će pripasti Šeherzada a ne turski aga ili beg.
