Tin Ujević
Prikazujem rezultate 1 do 4 od 4

Tema: Tin Ujević

  1. #1
    Aktivan član
    Učlanjen
    23.07.2003.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Beograd
    Poruke
    1.280
    Reputaciona moć
    65

    Podrazumevano Tin Ujević

    evo jednog kutka posvecenog Tinu Ujevicu...! ako se ponavljam izvinjavam se...

    SVETKOVINA RUŽA

    Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
    taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
    Ruže su svete varnice što su zavrcale
    iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.

    Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
    ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
    O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
    i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.

    O ruže, da izdahnu raskošno u dragoj hladovini
    kao tren najljepši i najkraći u viru varavih mrena.
    Ruže, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
    i šetnja razdragana do zadnjeg praga sjena.

    Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
    One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
    Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
    na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.

    Neću da laskam strahu zarobljenika vaših
    da ne bi ruže s oltara na krvavome bridu
    služile kao ures koji ih grobom plaši
    usladostrasnom i crvenome vidu.

    Ruže vjenčanja da nisu čempres za mrtve !
    One pomiruju krotke i naprasne, one
    nježnošću daha otkupljuju sve žrtve
    i one u struji krvi kao žmarak romone.

    Ja plačem za ružom. U oleandru cvjetam
    što nije ni lovor ono ni ruža tišina.
    Ali iz čaše ružin pjan pogled sretam:
    cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.

    Neka pljušte ruže sa stropa, danas, u svetkovini !
    Ruže sa krova, ruže s nebesa, ruže iz bašta.
    Nek pljušte ko kiša, ko vjetar, ko gnjev u prašini
    ruže iz istine, ruže sa zvijezda, ruže iz mašta.

    I da nam začepe usta, i da nam zaklope oči
    ruže pijane, ruže očajne, ružini vrti
    Sa cjelovom koji golica te se nečujno toči
    kao dolazak kratke i prividne smrti.

    Da panu kao pehar iz magla priviđenja,
    da panu i da zgasnu, i da nečem služe.
    O gladi, o zoro i sutone cvjetni u biću što se mijenja,
    berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruže !

    Blagoslov ružama polja i cijelom ružinom rodu
    što je vrebao tajne mladosti i sunčeva boga:
    one nas najbržom vožnjom dovode u slobodu,
    one su dar zemaljski i kovčeg zavjetnoga.

    Pjesme trebaju ruža, a ruže svojih pjesama,
    sve što trenutak nudi, a što najdublje pruža.
    To su mlazovi himne iz luče biljnih česama,
    o anđele, siđi i otpjevaj vječne litanije ruža.

    Na tvoje glasove, i protiv nečisti već dotrajalih dana,
    past ću ko učaran i s tobom ću hvale reći
    tom rasipanju sreće i kupanju sred tamjana,
    i, pred zavjetom ruža, tek jednom pobožno kleći.

    Da bi nam bile uzor, umjesto žamora riječi,
    što treba biti plamen i skroman; te razapeti
    i otkinuti s grma da razlog nam ne priječi
    sve na dar, primjer, s ružom živjeti i umrijeti.

    Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
    što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
    Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
    da s ranom kličem i da s dragošću plačem.

    Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !



  2. #2
    Primećen član maliPrinc (avatar)
    Učlanjen
    17.07.2004.
    Pol
    muški
    Lokacija
    Bgd
    Poruke
    971
    Reputaciona moć
    58

    Podrazumevano

    JEDAN OD MENI OMILJENIH PESNIKA

  3. #3
    Primećen član maliPrinc (avatar)
    Učlanjen
    17.07.2004.
    Pol
    muški
    Lokacija
    Bgd
    Poruke
    971
    Reputaciona moć
    58

    Podrazumevano ta-na-na-na-naa.. malecka.. ta-na-na..ponoc zvecka..

    IGRACKA VJETROVA

    Pati bez suze, zivi bez psovke,
    i budi mirno nesretan.
    Taste su suze, a jadikovke
    ublazit nece gorki san.

    Podaj se pjanom vetru zivota,
    pa nek te vije bilo kud;
    pusti ko listak nek te mota
    u ludi polet vihor lud.

    Leti ko lisce sto vir ga vije,
    za let si, duso, stvorena;
    za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet sto nema korena.

  4. #4
    Zaslužan član
    Učlanjen
    26.11.2009.
    Pol
    muški
    Poruke
    121.006
    Tekstova u blogu
    13
    Reputaciona moć
    3633

    Podrazumevano Re: Tin Ujević

    GLAZBA VETRA U NOĆNOME STABLU

    Kada u lučkoj sparnoj noći izađem iz kavane
    javi se potres zraka čas prvi kao slutnja.
    I ovaj nagli hlad se pričinja pomutnja,
    kao da je ptica s Pola doletjela - taj srh - na grane.

    No, kao tumač svijeta i noći, vjetar na stablu stane.
    On kaže: "Hoću da oglasim stablo i sve njegove grane,
    jer su im krošnje gusle i sviraju na sve strane.
    Evo moje melodije i melema preko rane."

    O kako prisebno, zdušno bugari vjetar u noći!
    Dvadeset godina unatrag s njim sam morao poći:
    i tada je bilo stabala, a ja umjeh ravnodušno proći,
    ko da ničega nema, i s tim sam ostao siromah.

    Vjetar se glasi u noći, vjetar što nema doma,
    on, drugi put možda izaslanik groma,
    no sad je u ovom stablu Duh, i ide s grane na granu,
    šušti s lista na list, pun trzaja i loma,
    vjetar jedincat, ganutljiv, skučen na malome planu.

    Silni duh protejski ukrutio se u zvučno biće.
    Što on govori tek ja razumijem u zaspalom gradu.
    Vjetar osamljen u noći glazbeno je otkriće,
    cvili, i s radošću priča o samotnome jadu.

    A bi li razgalio nju, bogovetnu: Nadu?

    Umjetnost u prirodi jedanput jednom se javlja.
    Barem je slast i uživanje rasporilo tišinu.
    Ovo su cjelovi sfera u kičmi granja i travlja,
    vjetar je ptica i leptir što se na deblo vinu.

    Tako sam čuo cijelo poglavlje malog epa,
    od plača i milja što samo bistra noć može da sluša.
    I noć je trgovišta bila šuplja i slijepa,
    ali na stablu, visećoj harfi, plakaše moja duša.

    Plakaše gorko duša što dugo je prestala biti.
    I onda mi žmarak naslade briznu kroz kičmu krutu:
    o stablo, ti si umjelo božanski vijenac sviti
    od zvuka, i ja sam stao i slušao, na mjestu, za minutu.

    Tekla je muzika iz strepnje širokih pora,
    strasna na obalama, na slobodnom rubu mora.

    Kad je taj ćuh, ko melem, ko zvučna kap, ko suza znao da kane,
    o kako je kukavno stablo u noći moglo da dušom plane,
    i kako je prolaznik kasni gost iz kavane
    na putu, na hodu u krevet morao da stane!

    Taj put sam zavolio noć, htio čekati da svane.
    No bilo je kao da iz stabla neprestano sviće,
    jecao je vjetar ko gusle, ko drugo, ko moje pravo biće!
    I pustih da na obraz taj osvit noći pane,
    da me na logu prate jecaji ganute grane.

    O violina u noći, prvi iskreni dane!
    Kao iz vatre srca, teške, zgusnute rane.

    Tin Ujević

Pravila za slanje poruka

  • Ne možete kreirati novu temu
  • Ne možete poslati odgovor
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoju poruku
  •