Dan, 22. april 2008.


ALPINISTI IZ CRNE GORE OSVOJILI AKONKAGVU

Otvorili kapije argentinske ljepotice




Akonkagva. Jedan od snova svih alpinista baš tako se zove. Popeti se na krov obje Amerike, na 6962 metra, podvig je dostojan pravog alpiniste i nakon Akonkagve za njega ništa više nije isto. Poslije ovog uspona preostaje samo još jedan, na Himalaje, koji su životni cilj svakog alpiniste. Tim putem nedavno je pošla četvoročlana planinarska ekspedicija PK „Komovi" iz Podgorice. Dragan Bulatović, Boris Čelebić, Tanja Pavličić i Milan Radović, početkom ove godine su krenuli u pohod na Akonkagvu, a 13. februara svi oni su bili na vrhu Anda. Tog februara svi oni su ušli u anale crnogorskog alpinizma, jer prije njih na Akonkagvi su prije par decenija bili alpinisti iz Nikšića, a nešto kasnije taj vrh je osvojio je i pokojni Pavle Milošević, rodom iz Lijeve Rijeke. Vrijedno je pomenuti neobičan rekord Tanje Pavličić. Ona je prva Crnogorka iznad 6000 metara!
- Nakon dolaska u Mendozu u Argentini, u podnožju Anda, čekajući dozvolu za uspon, prikupili smo nedostajuću opremu i snabdjeli se hranom. Bili smo u ekipi od 21 alpiniste iz Srbije i Makedonije koje su predvodili Dragan Jaćimović, prvi osvajač Mont Everesta sa zapadnog Balkana, i Miloš Ivačković, poznati alpinista. Atmosfera u ekipi bila je odlična i svi su jedva čekali da uspon počne – priča Milan Radović.
Dozvola za uspon na Akonkagvu dobijena je 1. februara i ona važi 20 dana. Ukoliko za to vrijeme ne osvojite vrh morate sačekati narednu godinu, ali kako naš sagovornik primjećuje, niko u ekspediciji nije o tome razmišljao. Puno se radilo na aklimatizaciji, a svi su se i molili da ih posluži lijepo vrijeme. Na Akonkagvi vrijeme može da bude nemilosrdno i onda je svaki uspon nemoguć.
- Prvi susret sa Akonkagvom smo imali na početku uspona odakle se vidi njena impresivna i pod snijegom južna stijena. Izgledala je tako blizu, a svi smo znali da je tako daleko – objašnjava Radović.
Prva stanica u osvajanju Anda bio je kamp Konfluencia na 3.300 metara. Ported noćenja ekspedicija je imala i jedan uspon do Plaza Francia na 4100 metara u podnožju južne stijene Akonkagve.
- A onda je došao prvi od nekoliko teških dana. Uspon do baznog kampa Plaza de Mulas na 4.300 metara. To je značilo da za jedan dan moramo proći visinsku razliku od 1000 metara i to na putu od 30 kilometara kroz napornu takozvanu Dolinu smrti. Jako sunce je otežavalo kretanje, a čestice prašine koje je nanosio jak vjetar nagovještavali su da je Akonkagva krupan zalogaj koji nije lako progutati – nastavlja Radović.
Prvih dana uspona članovi ekspedicije su na svojoj koži osjetili vremenske i ostale ćudi američke planinske ljepotice. Za desetak minuta sunčan i topao dan pretvori se u snježnu oluju i temperatura padne na minus 15 i ili 20 stepeni. Međutim, alpiniste je tek čekalo pravo iskušenje nakon postavljanja visinskih logora Nido de Kondores i Berlin na 5.500 i 5.930 metara.
- Nakon kratkog boravka u logoru krenuli smo na drugi aklimatizacioni uspon do Nida. Izveli smo da u jakoj snježnoj oluji koja je ledila krv. Kolona se kretala sporo, a noć je spustila temperaturu na minus 30, a pošto je duvao jak vjetar indeks rashlađivanja bio je ogroman. Te noći Akonkagva je pokazala svoje pravo lice. Po povratku u bazni logor javljajući se elektronskom poštom za sajt koji je svakodnevno pratio našu ekspediciju napisao sam: „Kako god se završila ova ekspedicija, već sada mogu reći da je Akonkagva predvorje pakla". Nijesam promijenio mišljenje ni nakon osvajanja te planine – veli Radović.
U ranim jutarnjim satima 13. februara počeo je završni uspon. Temperatura se spustila na minus 20, a vjetar je bio slab, tako da su za Akonkagvu vremenski uslovi bili skoro idealni.
- Razrijeđen vazduh, velika grupa i visina natjerali su nas da se krećemo strpljivo i sporo. Ali to nas je sve dovelo do velikog uspjeha! Poslije 12 sati uspona svi članovi akspedicije našli su se na vrhu Akonkagve. U tom trenutku nijesmo znali da ćemo postati ekspedicija sa velikim rekordom. Tek po povratku u Mendozu saznali smo da smo prva grupa veća od 20 alpinista koja se kompletna našla na vrhu Akonkagve. Ta argentinska i svjetska ljepotica, ipak, nam je otvorila svoje kapije i našli smo se na njenom vrhu. I to je prava definicija uspona i uspjeha, jer ne osvaja čovjek planinu, već ona osvaja njega. Treba se naći na Akonkagvi i onda ćete shvatiti da je ona gospodar situacije – opisuje svoje utiske Radović.
Nakon povratka u Mendozu članovi ekspedicije su dugo slavili, a bila je pripremljena i torta sa vrhom Akonkakgve. Radović zaključuje da od „Komova" ovo neće biti sve i da se na jesen očekuje osvajanje Čo Oje (8.201 metar) na Himalajima, a naredne godine u planu je i Mont Everest. To će biti kruna rada ovog kluba i projekta „Veliki crnogorski put na krov svijeta".

Želja 3.500 planinara

Akonkagva je najviši vrh Južne Amerike i ujedno najvisočiji planinski vrh van Azije. Nalazi se u masivu Anda koji se prostire duž obale Tihog Okena u dužini od 7.300 kilometara. Širina masiva iznosi od 200 do 700 kilometara. Najviši vrh pripada Argentini i u blizini je granice sa Čileom. Uspon na Akonkagvu svake godine pokušava oko 3.500 planinara, a sezona penjanja počinje početkom decembra i traje tri mjeseca. Akonkagva ima suvu i hladnu klimu. Temperature se spuštaju o do minus 40 stepeni a vjetrovi duvaju i do 200 kilometara na sat.


I. MILOŠEVIĆ