Dragan_srbcg
Ističe se
- Poruka
- 2.641
Govoriti u ime onih čija je ćutnja večna
GOVORITI U IME ONIH ČIJA JE ĆUTNJA VEČNA
Razgovor sa dr. Srboljubom Živanovićem, članom Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu
Akademik prof. dr. Srboljub Živanović je naukom počeo da se bavi još 1954. godine kao student medicine, imajući sreću da već na drugoj godini studija dođe do značajnih naučnih otkrića. To ga je opredelilo u izboru životnog poziva, tako da se anatomijom čoveka bavio čitavog života. U tom prvom radu bilo je i elemenata antropologije, što je mladog Živanovića zainteresovalo za ovu kompleksnu nauku o čoveku u vremenu i prostoru.
Odmah po završetku fakulteta, 1959. godine počinje da radi kao asistent prof. Branka Šljivića, a zatim prelazi na novoosnovani fakultet u Novom Sadu.
Životne i svetske okolnosti vodile su ga od jednog do drugog grada, čak do daleke Ugande, gde je nastavio svoju profesionalnu karijeru s obzirom da mu u svojoj zemlji, zbog nepristajanja na uslove tadašnjeg režima, kao i zbog učešća u istraživanju jasenovačkih zločina, kao najmlađem doktoru nauka, nije bilo mesta. U to vreme Afrika je bila oaza za antropologe, jer su na području ovog neobičnog kontinenta otkrivena značajna nalazišta.
Znajući iz iskustva drugih da ako duže bude ostao u Africi, koja se ukazivala kao raj za naučni rad jednog antropologa, dovoljno neistražena, kao idealno mesto za čoveka koga su i radoznalost i želja da upoznaje nepoznato doveli do ovog udaljenog kontinenta, neće poželeti da je ikada napusti, prof. dr. Srboljub Živanović odlučuje da se otme ovoj omamljujućoj privlačnosti Afrike i vrati na Stari kontinent. Pokušaj da se vrati u Beograd nije uspeo, ali ga zato pozivaju na Londonski univerzitet kao već čuvenog naučnika, na Medicinski fakultet Svetog Vartolomeja, koji je osnovan davne 1123. godine, na kome su predavali Hočkin, Harvej i drugi naučnici i pronalazači svetskog glasa.
Za člana Kraljevskog antropološkog instituta izabran je 1963. godine, a 1995. i za redovnog člana Međunarodne slovenske akademije nauka i umetnosti.
Prof. dr Srboljub Živanović je član Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu i direktor Instituta za izučavanje istorije drevnih Slovena u Londonu.
* Vi ste među prvim stručnjacima, pre izgradnje Spomen obel e žja u Jasenovcu, imali prilike da učestvujete u iskopavanju i analizi skeleta ustaških žrtava na području jasenovačkog logora. Po Vašem svedočanstvu, tada je, kao i danas, sve rađeno da se istina koju ste otkrivali ne sazna ili zataška?
SRBOLJUB ŽIVANOVIĆ: Neposredno po završetku rata buldožerima i tenkovima je sravnjen logor u Jasenovcu. Kada smo došli da istražujemo područje Jasenovca i Donje Gradine 1964. godine zatekli smo močvarni teren, njive pod kukuruzom i nikakve tragove. Zahvaljujući upotrebi specijalne burgije kojom je mogla da se buši zemlja i iz dubine izvlače uzorci pronalazili bismo grobnice, jer nikakvih obeležja grobova i žrtava nije bilo.
Što se tiče vlasti one su se trudile da o tome niko ništa ne govori. U školama se nikada o tome nije učilo, ali je narod o strašnim zločinima u ovom logoru znao, jer je mnogo njih izgubilo svoje najbliže u Jasenovcu. Ti su ljudi u potaji o tome šaputali tako da se ime Jasenovca u narodu povezivalo sa nečim strašnim, groznim. Kada je konačno taj šapat postao glasniji počela su i prva istraživanja. Nažalost, cilj koji su vlasti imali nije bio da se dođe do istine.
Izveštaji komisija koje su istraživale u Jasenovcu nikad nisu objavljeni. U Hrvatskoj su se i predstavnici države i Rimokatoličke crkve trudili da unište sva dokumenta i knjige sa svedočanstvima onih kojima je suđeno za zločine u ovom zloglasnom logoru. Takva je bila i sudbina i knjige Magnum krimen Viktora Novaka, tako da je tek mali broj primeraka sačuvan. Takva je, uostalom, bila sudbina i naših izveštaja koji su nestali i niko nije mogao da ih nađe sve do devedesetih godina.
Moje kolege i ja koji smo radili u Jasenovcu dogovorili smo se da svakodnevno vodimo dnevnike, da zatim uradimo više kopija tih dnevnika, da svi ispotpisujemo sve kopije i da svako od nas zadrži svoj primerak. Moja kopija je tako putovala sa mnom po svetu, sve dok jednoga dana nisam pomislio da je dosta da se o tome ćuti, pa sam te svoje izveštaje predao prijatelju koji je u to vreme bio direktor Arhiva Beograda.
Međutim, bio je to samo deo izveštaja, jer se ostatak, koji je kasnije pronađen u arhivama, izgubio. Postoji i treći deo izveštaja koji nikada nije objavljen i koji će biti objavljen u Banjaluci na Četvrtoj međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu u maju iduće godine.
* Kako su tekla sama istraživanja s obzirom na okolnosti koje ste pomenuli i šta ste tada otkrili?
SRBOLJUB ŽIVANOVIĆ: Oni koji su nas pozvali da radimo trudili su se da ništa ne uradimo. Pristup medijima i novinarima je bio zabranjen, niko nije mogao da snima, ni sa kim nismo imali kontakt, jedva smo pronašli gumene čizme koje su nam bile neophodne. Znate, to je rađeno dvadeset godina po oslobođenu logora i zadah je bio grozan.
U lobanjama su se nalazili ostaci mozga i oni su poslati na obradu u Zavod za sudsku medicinu u Ljubljanu. Ja sam jedini imao medicinsko obrazovanje u komisiji i napisao sam izveštaj o tome, ali ni taj izveštaj nije ugledao svetlost dana. Šta je sa njim dalje bilo – ne znam. Ja sam, po sećanju, ponovo napisao taj izveštaj i izneću ga u vidu referata o efikasnosti ubijanja u Jasenovcu na pomenutoj Konferenciji u Banjaluci.
Još onda smo došli do zaključka da je blizu dvadeset odsto žrtava živo otišlo u grob, što su strašna saznanja. Od udarca u glavu moglo se umreti na licu mesta, ali ako je malj skrenuo i nije probio lobanju, stvorio veliko unutrašnje krvavljenje, to je moglo odmah da odnese život, a moglo je da traje i više nedelja pa da žrtva lagano umire. Oni koji su na taj način stradali nisu umirali nekoliko nedelja, već najviše nekoliko dana, jer su to bili teški udarci, a žrtve su bile bacane u jame tako da je i to ubrzavalo umiranje.
Jasenovačke žrtve su klane ili spreda, tako što im je presecan grkljan, pri čemu se ne povređuju veliki krvni sudovi pa čovek lagano umire krvareći nekada i danima. Ali ako se sa strane zaseče jedan od velikih krvnih sudova, velikih arterija, žrtva je momentalno mrtva. Bilo je i jednog i drugog načina klanja u Jasenovcu. Bilo je slučajeva gde smo videli posekotine od noža na pršljenovima, veoma efikasno napravljene, pa je nož presekao ceo vrat i oštetio i pršljenove.
Za one koji su bacani živi u peć ili u Savu ne znamo kako su ubijani. Znamo da se izvestan broj koljača trudio da raspori osobu pre nego što je baci u reku, jer tako voda lakše prodire u telo i taj leš ne može da ispliva na površinu. Neki su, tako rasporeni, ostajali živi daveći se u Savi. Znamo i to da su oni koji su bili zakucavani ekserima za drveće ostavljani da umiru polako više dana. Prislonili bi ih uz čuvene Topole smrti pa su im kroz grudni koš i kroz noge zabijali klinove. Ti klinovi su bili vrlo grubi, verovatno su ih radili kovači. Ne znam šta su hteli postići tim načinom ubijanja.
GOVORITI U IME ONIH ČIJA JE ĆUTNJA VEČNA
Razgovor sa dr. Srboljubom Živanovićem, članom Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu
Akademik prof. dr. Srboljub Živanović je naukom počeo da se bavi još 1954. godine kao student medicine, imajući sreću da već na drugoj godini studija dođe do značajnih naučnih otkrića. To ga je opredelilo u izboru životnog poziva, tako da se anatomijom čoveka bavio čitavog života. U tom prvom radu bilo je i elemenata antropologije, što je mladog Živanovića zainteresovalo za ovu kompleksnu nauku o čoveku u vremenu i prostoru.
Odmah po završetku fakulteta, 1959. godine počinje da radi kao asistent prof. Branka Šljivića, a zatim prelazi na novoosnovani fakultet u Novom Sadu.
Životne i svetske okolnosti vodile su ga od jednog do drugog grada, čak do daleke Ugande, gde je nastavio svoju profesionalnu karijeru s obzirom da mu u svojoj zemlji, zbog nepristajanja na uslove tadašnjeg režima, kao i zbog učešća u istraživanju jasenovačkih zločina, kao najmlađem doktoru nauka, nije bilo mesta. U to vreme Afrika je bila oaza za antropologe, jer su na području ovog neobičnog kontinenta otkrivena značajna nalazišta.
Znajući iz iskustva drugih da ako duže bude ostao u Africi, koja se ukazivala kao raj za naučni rad jednog antropologa, dovoljno neistražena, kao idealno mesto za čoveka koga su i radoznalost i želja da upoznaje nepoznato doveli do ovog udaljenog kontinenta, neće poželeti da je ikada napusti, prof. dr. Srboljub Živanović odlučuje da se otme ovoj omamljujućoj privlačnosti Afrike i vrati na Stari kontinent. Pokušaj da se vrati u Beograd nije uspeo, ali ga zato pozivaju na Londonski univerzitet kao već čuvenog naučnika, na Medicinski fakultet Svetog Vartolomeja, koji je osnovan davne 1123. godine, na kome su predavali Hočkin, Harvej i drugi naučnici i pronalazači svetskog glasa.
Za člana Kraljevskog antropološkog instituta izabran je 1963. godine, a 1995. i za redovnog člana Međunarodne slovenske akademije nauka i umetnosti.
Prof. dr Srboljub Živanović je član Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu i direktor Instituta za izučavanje istorije drevnih Slovena u Londonu.
* Vi ste među prvim stručnjacima, pre izgradnje Spomen obel e žja u Jasenovcu, imali prilike da učestvujete u iskopavanju i analizi skeleta ustaških žrtava na području jasenovačkog logora. Po Vašem svedočanstvu, tada je, kao i danas, sve rađeno da se istina koju ste otkrivali ne sazna ili zataška?
SRBOLJUB ŽIVANOVIĆ: Neposredno po završetku rata buldožerima i tenkovima je sravnjen logor u Jasenovcu. Kada smo došli da istražujemo područje Jasenovca i Donje Gradine 1964. godine zatekli smo močvarni teren, njive pod kukuruzom i nikakve tragove. Zahvaljujući upotrebi specijalne burgije kojom je mogla da se buši zemlja i iz dubine izvlače uzorci pronalazili bismo grobnice, jer nikakvih obeležja grobova i žrtava nije bilo.
Što se tiče vlasti one su se trudile da o tome niko ništa ne govori. U školama se nikada o tome nije učilo, ali je narod o strašnim zločinima u ovom logoru znao, jer je mnogo njih izgubilo svoje najbliže u Jasenovcu. Ti su ljudi u potaji o tome šaputali tako da se ime Jasenovca u narodu povezivalo sa nečim strašnim, groznim. Kada je konačno taj šapat postao glasniji počela su i prva istraživanja. Nažalost, cilj koji su vlasti imali nije bio da se dođe do istine.
Izveštaji komisija koje su istraživale u Jasenovcu nikad nisu objavljeni. U Hrvatskoj su se i predstavnici države i Rimokatoličke crkve trudili da unište sva dokumenta i knjige sa svedočanstvima onih kojima je suđeno za zločine u ovom zloglasnom logoru. Takva je bila i sudbina i knjige Magnum krimen Viktora Novaka, tako da je tek mali broj primeraka sačuvan. Takva je, uostalom, bila sudbina i naših izveštaja koji su nestali i niko nije mogao da ih nađe sve do devedesetih godina.
Moje kolege i ja koji smo radili u Jasenovcu dogovorili smo se da svakodnevno vodimo dnevnike, da zatim uradimo više kopija tih dnevnika, da svi ispotpisujemo sve kopije i da svako od nas zadrži svoj primerak. Moja kopija je tako putovala sa mnom po svetu, sve dok jednoga dana nisam pomislio da je dosta da se o tome ćuti, pa sam te svoje izveštaje predao prijatelju koji je u to vreme bio direktor Arhiva Beograda.
Međutim, bio je to samo deo izveštaja, jer se ostatak, koji je kasnije pronađen u arhivama, izgubio. Postoji i treći deo izveštaja koji nikada nije objavljen i koji će biti objavljen u Banjaluci na Četvrtoj međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu u maju iduće godine.
* Kako su tekla sama istraživanja s obzirom na okolnosti koje ste pomenuli i šta ste tada otkrili?
SRBOLJUB ŽIVANOVIĆ: Oni koji su nas pozvali da radimo trudili su se da ništa ne uradimo. Pristup medijima i novinarima je bio zabranjen, niko nije mogao da snima, ni sa kim nismo imali kontakt, jedva smo pronašli gumene čizme koje su nam bile neophodne. Znate, to je rađeno dvadeset godina po oslobođenu logora i zadah je bio grozan.
U lobanjama su se nalazili ostaci mozga i oni su poslati na obradu u Zavod za sudsku medicinu u Ljubljanu. Ja sam jedini imao medicinsko obrazovanje u komisiji i napisao sam izveštaj o tome, ali ni taj izveštaj nije ugledao svetlost dana. Šta je sa njim dalje bilo – ne znam. Ja sam, po sećanju, ponovo napisao taj izveštaj i izneću ga u vidu referata o efikasnosti ubijanja u Jasenovcu na pomenutoj Konferenciji u Banjaluci.
Još onda smo došli do zaključka da je blizu dvadeset odsto žrtava živo otišlo u grob, što su strašna saznanja. Od udarca u glavu moglo se umreti na licu mesta, ali ako je malj skrenuo i nije probio lobanju, stvorio veliko unutrašnje krvavljenje, to je moglo odmah da odnese život, a moglo je da traje i više nedelja pa da žrtva lagano umire. Oni koji su na taj način stradali nisu umirali nekoliko nedelja, već najviše nekoliko dana, jer su to bili teški udarci, a žrtve su bile bacane u jame tako da je i to ubrzavalo umiranje.
Jasenovačke žrtve su klane ili spreda, tako što im je presecan grkljan, pri čemu se ne povređuju veliki krvni sudovi pa čovek lagano umire krvareći nekada i danima. Ali ako se sa strane zaseče jedan od velikih krvnih sudova, velikih arterija, žrtva je momentalno mrtva. Bilo je i jednog i drugog načina klanja u Jasenovcu. Bilo je slučajeva gde smo videli posekotine od noža na pršljenovima, veoma efikasno napravljene, pa je nož presekao ceo vrat i oštetio i pršljenove.
Za one koji su bacani živi u peć ili u Savu ne znamo kako su ubijani. Znamo da se izvestan broj koljača trudio da raspori osobu pre nego što je baci u reku, jer tako voda lakše prodire u telo i taj leš ne može da ispliva na površinu. Neki su, tako rasporeni, ostajali živi daveći se u Savi. Znamo i to da su oni koji su bili zakucavani ekserima za drveće ostavljani da umiru polako više dana. Prislonili bi ih uz čuvene Topole smrti pa su im kroz grudni koš i kroz noge zabijali klinove. Ti klinovi su bili vrlo grubi, verovatno su ih radili kovači. Ne znam šta su hteli postići tim načinom ubijanja.