"napisi jednu ljubavnu..."

It's amazing
How you can speak
Right to my heart
Without saying a word,
You can light up the dark
Try as I may
I could never explain
What I hear when
You don't say a thing

The smile on your face
Lets me know
That you need me
There's a truth
In your eyes
Saying you'll never leave me
The touch of your hand says
You'll catch me
Whenever I fall
You say it best
When you say
Nothing at all
All day long
I can hear people
Talking out loud
But when you hold me near
You drown out the crowd
Try as they may
They can never define
What's been said
Between your
Heart and mine​
 
Vazno je, mozda, i to
da znamo:
covek je zeljan tek ako zeli.
I ako sebe celog damo,
tek tada i mi mozemo biti celi.
Saznacemo tek ako kazemo
reci iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi
trazimo, moci ce
neko da nas sretne.

nisam napisala narafski....samo sam ctrl c i ctrl v
 
..."samo nek nema suza,
na to smo navikli ljude..."

.....................

ajte nesto lepo ljubavno:)

Hvala sto pratis redovno moje postove, kao i desavanja na Fejsbuku. Sigurna sam da si tu temu otvorila zbog moje promene. Eto, sada ces imati cast da ti, kao i ostali drugari procitate pesmu koju sam napisala inspirisana mojim deckom. Svakoga dana pisem mu po jednu, a nekada i tri pesmice.

Ljubav - poljubac

Ja sam nezna, mnogo te volim,
kada zatvorim oci shvatam da ne mogu da ti odolim.
Noci same, prazne, tamne, dok mislim na tebe
postaju mazne.

Moje telo zeli tvoje poljubce,
moja kosa tvoje prste,
zudim za tvojim dodirima,
Zelim da me snazno drzis
kao niko drugi sto ne moze.

Sa tobom sam sigurna
Moja glava na tvojim grudima,
dok mi pricas, dok se smejes,
tvoji poljupci moga stomacica.

Kada ujutru otvorim oci,
cekam kada ces doci,
kada ces me poljupcima svojim obradovati,
dodirima opciniti i poslati daleko u nebo.

Nebo ljubavi.
To je ljubav.
 

Hvala sto pratis redovno moje postove, kao i desavanja na Fejsbuku. Sigurna sam da si tu temu otvorila zbog moje promene. Eto, sada ces imati cast da ti, kao i ostali drugari procitate pesmu koju sam napisala inspirisana mojim deckom. Svakoga dana pisem mu po jednu, a nekada i tri pesmice.

e ajde ne bulazni. ti me asociras na proliv i zaobidji me.

Mislis tečnu kaku?
 

Hvala sto pratis redovno moje postove, kao i desavanja na Fejsbuku. Sigurna sam da si tu temu otvorila zbog moje promene. Eto, sada ces imati cast da ti, kao i ostali drugari procitate pesmu koju sam napisala inspirisana mojim deckom. Svakoga dana pisem mu po jednu, a nekada i tri pesmice.

e ajde ne bulazni. ti me asociras na proliv i zaobidji me.


Zaobidji ti mene. Sto postavljas teme koje su povezane sa mnom?!
 
Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema:
Što utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako među snom i javom,
Gledajući kako nepomično bdije
Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.
Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
Ni sad ispijena ta čemerna čaša,

I svirepi otrov jedne ironije;
I da će nas večno strasna prošlost naša
U nemirne noći da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijaša.

Surovi će dani doći i uzeti
Svaki po svoj deo od srca što bunca,
Što želi, što moli; a ti ćeš se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pružajući ruke i vapijuć: Sunca
I tako ti dani bez sreće i mete,
Odnoseć svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani će kraj nas da prolete,
I ne pokidavši ni jednu od uža
Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
Što znači život... Mi hitamo žurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita naše slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da leži duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja naša šum nejasni sreta,
I žudnom duhu odgovara nije;
Gde je početak? Gde li čudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
Istine blago tražeć u dubini;
I ne spaziše svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...
Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukčije nam zbori
Niti u pustoš pustaj žudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po površju baci,
Sladosnog mira tu ćeš samo steći. -
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko žuboreći.
I snivaj samo Biće manje suza
I više svjetlih i spokojnih noci...
Svikni na odmor pod teretom uža
Istina jedna i sama će doći
Zovi se ljubav I nas samo pjevaj,
I našu mladost bezbrižno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima život cio
Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
Hoce li vjetri da raznesu šumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjeće nekad nad našijem humom;
Il će da žive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l ga naše gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu, -
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Što pjeva žudno izmeđ lednih gora,
Ne pitajući da l je kogod gleda,
I da l je sluša; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Što joj pjesmu nikad niko čuo nije


i bolje.
 
Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema:
Što utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako među snom i javom,
Gledajući kako nepomično bdije
Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.
Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
Ni sad ispijena ta čemerna čaša,

I svirepi otrov jedne ironije;
I da će nas večno strasna prošlost naša
U nemirne noći da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijaša.

Surovi će dani doći i uzeti
Svaki po svoj deo od srca što bunca,
Što želi, što moli; a ti ćeš se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pružajući ruke i vapijuć: Sunca
I tako ti dani bez sreće i mete,
Odnoseć svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani će kraj nas da prolete,
I ne pokidavši ni jednu od uža
Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
Što znači život... Mi hitamo žurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita naše slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da leži duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja naša šum nejasni sreta,
I žudnom duhu odgovara nije;
Gde je početak? Gde li čudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
Istine blago tražeć u dubini;
I ne spaziše svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...
Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukčije nam zbori
Niti u pustoš pustaj žudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po površju baci,
Sladosnog mira tu ćeš samo steći. -
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko žuboreći.
I snivaj samo Biće manje suza
I više svjetlih i spokojnih noci...
Svikni na odmor pod teretom uža
Istina jedna i sama će doći
Zovi se ljubav I nas samo pjevaj,
I našu mladost bezbrižno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima život cio
Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
Hoce li vjetri da raznesu šumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjeće nekad nad našijem humom;
Il će da žive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l ga naše gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu, -
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Što pjeva žudno izmeđ lednih gora,
Ne pitajući da l je kogod gleda,
I da l je sluša; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Što joj pjesmu nikad niko čuo nije


i bolje.

Prepisala si. To se ne racuna.
 

Back
Top