Susret s tajnom policijom ( Húber i Telma López ) Nikaragva
Kratka biografija: Roditelji troje odrasle djece. Húber služi kao skupštinski starješina. Pod novom sandinističkom vlašću Služba državne sigurnosti često je hapsila sluge pomoćnike i starješine, držala ih u pritvoru od jednog dana do nekoliko tjedana i preslušavala ih. Zbog njihove neutralnosti temeljene na biblijskim načelima Jehovine svjedoke optuživalo se da ljude potiču na pobunu protiv vlasti, iako protiv njih nikada nisu podignute sudske tužbe. Oni koji su ih preslušavali htjeli su od njih saznati imena naših ”učitelja“ i ”vođa“. Jedan od mnoge braće koja su to prošla je Húber López, koji je danas starješina i otac troje odrasle djece. U prosincu 1985. brat López uhapšen je u svom domu u La Reformi, selu oko 40 kilometara jugoistočno od Manague. Njegova supruga Telma prisjeća se straha koji su proživjeli tog dana: U 16.00 pred našom kućom zaustavila su se dva džipa. U jednom su bili agenti Službe državne sigurnosti, a u drugom vojnici koji su opkolili kuću. Nakon što sam im rekla da moj suprug nije kod kuće, naredili su mi da s djecom izađem van kako bi pretražili kuću. Ipak, naš najstariji, desetogodišnji sin Elmer ostao je u kući. Promatrao ih je kad su počeli prazniti ormar u kojem su bile knjige Zajednice i razne druge knjige. Među tim knjigama moj je suprug sakrio neke skupštinske izvještaje. Kad su ti ljudi počeli nositi knjige prema džipovima, Elmer je povikao: ’Gospodine, zar ćete mi uzeti i knjige za školu?‘ Vojnik je mrzovoljno uzvratio: ’Dobro, uzmi ih.‘ Tako je naš sin spasio svoje knjige, a i skupštinske izvještaje. Istog dana, dok smo večerali, vojnici su se vratili. Uperivši u nas puške, odveli su mog supruga. Djeca su to plačući promatrala. Nisu nam htjeli reći ni zašto ni kamo ga vode.“
Opisujući što se zatim desilo, brat López kaže: ”Odveli su me u zatvor u Masayu i stavili me u ćeliju s raznim kriminalcima. Odmah sam im rekao da sam Jehovin svjedok te im svjedočio nekoliko sati. U ponoć me je neki čovjek, prijeteći pištoljem, odveo u džip koji je čekao vani u mraku. Rečeno mi je da glavu držim dolje, no kad sam ušao u džip, prepoznao sam ostalu četvoricu koji su također imali pognute glave. Bili su to sluge pomoćnici i starješine s područja Masaye koji su također uhapšeni te večeri. Dvaput te noći prijetili su nam da će nas ubiti, najprije na jednoj plantaži kave, a zatim u gradu, gdje su nas poredali pred nekim zidom. Oba puta izgledalo je kao da očekuju da ćemo nešto reći, no mi smo šutjeli. Na koncu su nas odveli u zatvor u Jinotepeu te nas tri dana držali u odvojenim ćelijama. Nisu nam dali da spavamo duže od par sati. U našim je ćelijama stalno bio mrak, tako da nismo znali je li dan ili noć. Stalno su nas vodili u sobu za ispitivanje te nas ispitivali o našoj propovjedničkoj aktivnosti, sastancima i imenima naših ’vođa‘. Jedan isljednik čak mi je prijetio da će uhapsiti moje roditelje te ih prisiliti da mu kažu te informacije. Dok sam bio u ćeliji čak sam čuo glasove svojih roditelja, supruge i drugih članova obitelji. No to je ustvari samo bila snimka kojom su me htjeli navesti da mislim kako su i njih doveli na ispitivanje. Četvrtog dana, u četvrtak, rekli su mi da će me osloboditi. No najprije su tražili da potpišem izjavu u kojoj prisežem da više neću propovijedati o svojoj religiji. Također su mi rekli da su drugi zatvoreni Jehovini svjedoci već potpisali tu izjavu, što je, dakako, bila laž. ’Ako to ne potpišeš, ponovno ćemo te dovesti ovamo da tu istruneš‘, rekli su. ’Onda me nemojte ni oslobađati, ostavite me ovdje‘, rekao sam im. ’Zašto to kažeš?‘ ’Zato što sam ja Jehovin svjedok, a to znači da ću propovijedati.‘ Na moje iznenađenje, sva petorica oslobođeni smo istog dana. Da, Jehova je uslišio naše molitve te nam dao snage da ostanemo mirni i ne izdamo svoju braću. No nakon toga stalno su motrili na nas.“
aj lepo izbrisi da ne bi prijavljivala jel ok
