МЕДИТАЦИЈА и РЕЛИГИЈА

eremita

Zaslužan član
Poruka
117.180
Медитација

Из Википедије, слободне енциклопедије


http://sr.wikipedia.org/wiki/Медитација#searchInput
Медитација је озбиљно, смирено и темељно размишљање о неком важном проблему. У религији, посебно у древним религијама Истока, духовна дисциплинавештина концентрације на унутрашња, ментална стања, на изазивање визија, просветљења и мистичног доживљаја стапања са Богом или оностраним светом. Као техника психолошке релаксације медитација се практикује у оквиру различитих ментално-хигијенских програма који су усмерени ка неутрализацији последица стресног живота савременог човека. Најпознатији облик медитације је јога. и
Реч медитација долази од латинске речи meditatio, што је означавало било коју врсту физичке и интелектуалне вежбе, а касније је за ту врсту праксе почео да се употребљава термин контемплација.

Овај чланак, или један његов део, је изворно преузет из књиге Ивана Видановића
Речник социјалног рада


+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Ову тему отварам у сврху рашчишћавања појмова у сфери разних религија, веровања или култова када је у питању МЕДИТАЦИЈА а све због приметне неусаглашености и разних тумачења разних метода медитирања, употребе у савременој као и алтернативној медицини, као и њиховог могућег утицаја на физичко и психичко здравље појединца па и читавих група које је примењују .
 
Budistička meditacija predstavlja niz tehnika kojima se razvijaju svesnost, koncentracija, mirnoća i uvid. Budisti upražnjavaju meditaciju kao deo puta prema prosvetljenju i nirvani (vidi: plemeniti osmostruki put).

Po budističkom shvatanju, meditacija predstavija delatnost u kojoj čovek nastoji da prevaziđe diskurzivno razmišljanje, da uništi ili spreči nepovoljna duševna stanja, te začne ili utvrdi povoljna duševna stanja.[1] Suština budističke meditacije je u sabranosti pažnje i svesnosti, pažljivosti i posmatranju.

Latinska reč meditacija je samo približan prevod termina bhavana, što znači "negovanje" ili "razvoj", tj. oplemenjivanje ili razvijanje uma.

Izvor: Wikipedia, slobodna enciklopedija .... http://sh.wikipedia.org/wiki/Budistička_meditacija






Tehnika Vipasana Meditacije

Vipasana znači sagledati stvari onakvima kakve zapravo jesu. Ova tehnika, poreklom iz Indije, je jedna je od najstarijih tehnika meditacije koja je potekla iz te zemlje. Nju je otkrio Buda Gotama pre više od 2,500 godina i počeo da podučava kao univerzalno rešenje za univerzalne probleme – umetnost življenja.

Cilj ove tehnike je da u potpunosti ukloni mentalne nečistoće i time dovede do potpunog oslobođenja od ljudske patnje kroz direktno posmatranje sebe.

Kroz držanje pažnje na povezanosti uma i tela, Vipasana nas uči disciplinovanom posmatranju telesnih senzacija koje nesvesno usmeravaju funkcionisanje našeg uma. Krajnji rezultat praktikovanja ove tehnike je um potpuno oslobođen od nečistoća, um potpuno izbalansiran i ispunjen ljubavlju i saučešćem sa drugim bićima.

Kroz praksu, zakoni prirode koji regulišu naše misli, osećanja, donošenje odluka i telesne senzacije postaju vrlo jasni. Tako, kroz direktno iskustvo naše prirode, mi uviđamo kako napredujemo i nazadujemo, kako sami stvaramo svoju patnju, i kako se od nje oslobađamo. Praktikovanjem Vipasane osoba se oslobađa od iluzije, a život postaje ispunjeniji svesnošću, samokontrolom, i unutrašnjim mirom.

Izvor: http://www.rs.dhamma.org/
 
Meditacija (prema latinskom meditatio, razmišljanje, udubljivanje, usredotočenje) je duhovna vježba u kojoj meditant svoju pažnju usmjerava prema određenom misaonom sadržaju. Meditacija je izvorno proizišla iz istočne mudrosti, i imala je izričito duhovno značenje. U današnje vrijeme meditacija se sve više predstavlja i koristi kao sredstvo s ciljem odmora i opuštanja.

U istočnim religioznim kulturama osnovni ciljevi meditacije su širenje svijesti, u kojoj dolazi do spoznaje biti stvari. Može biti i praćena raznim vježbama disanja, posebno u hinduizmu i budizmu. U kršćanstvu se od meditacije očekuje oslobađanje čovjeka od ovozemaljskog, što mu omogućava da stvari sagledava sa stajališta vječnosti (sub specie aeternitatis). Prema Tomislavu Ivančiću meditacija je jedan od oblika molitve. U ovom smislu put do Boga obično započinje čitanjem Biblije (lectio) i molitvom naglas (oratio), ili unutarnjim razmatranjem

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Meditacija Wikipedia, slobodna enciklopedia
 
Душан Пајин

Врсте и смисао медитације

Објављено на српском у часопису Културе Истока, бр. 20, април–јуни 1989, Београд

Др. Душан Пајин, професор филозофије уметности и естетике на Универзитету уметности у Београду. Аутор 10 књига из историје културе, филозофије уметности и религије. E-mail: dpajin@f.bg.ac.yu – Home page: http://dekart.f.bg.ac.yu/~dpajin
 
Poslednja izmena:
Meditacija je vrsta mentalne discipline kojom se prevazilazi nivo razmišljanja i postiže dublje stanje svesnosti i relaksacije. Spada u grupu dokazanih alternativnih terapija i može se uopšteno shvatiti kao medicina za um i telo. Neizostavni je deo mnogih holističkih sistema isceljivanja, sistema ishrane i sistema ličnog razvoja. Sve više lekara savetuje meditaciju kao sredstvo da se reguliše povišen krvni pritisak, poboljšaju fizičke sposobnosti, da se olakša disanje ljudima koji imaju astmu, pobedi nesanica, da se oslobodi stres i relaksira telo.

Izvor: http://www.dijeta.net/meditacija.htm
 
Neke elemente drugih kultura neretko dočekujemo sumnjičavo, uvereni da se susrećemo sa „nečistim silama“. To se u najvećoj meri odnosi na vrste istočnjačkih tehnika meditacije, duhovnih i telesnih vežbi, ili postupaka unapređenja ljudskog zdravlja. Zašto je tako, i kako tu stvari zapravo stoje?



Mada se na raznim meridijanima nalazi u različitim fazama razvoja, ljudski rod je jedan. U razvoju individue i društva postoje opštevažeće zakonomernosti, koje se, kao u kakvoj arheologiji, prepoznaju poput godova u „preseku“ svake kulture i civilizacije. I kao što se svaka individua razvija kroz istovetne faze (mada kod individua ishod nikad nije istovetan, već u detaljima uvek neponovljiv, ali u prepoznatljivim okvirima i zakonitostima) tako se i društva razvijaju po fazama, i na veoma sličan način. Ono što postoji u jednoj autentičnoj kulturi, slično postoji i u drugoj, isto tako autentičnoj kulturi, ali se drugačije naziva i ispoljava.

Meditiranje je prisutno u svakoj kulturi
Pošto su kulture (kad su nerazorene i neometane u autentičnom razvoju) celoviti organizmi, razume se da svaka ima iste vitalne „organe“, koji je čine živim organizmom. To znači da i ono što nas kod drugih kultura plaši ili konsternira možda postoji i u našoj kulturi. Meditiranje je jedna od pojava koje zapažamo kao nešto tuđe, iako ono postoji u svakoj kulturi. I ne radi se samo o vremenu molitve (jer svaka molitva je vrsta meditiranja) niti o zauzimanju određenog položaja tela, već o brojnim momentima spontanog poniranja u sebe, za koje kažemo: „da se sastavim sa sobom“, ili umirivanja strastvenog i zagriženog proživljavanja svakodnevice, za šta se u narodu kaže: „ravno mi sve odavde do ...“. Jutarnja kafa u samoći, dok čeljad još nije poustajala, predstavlja to „sastavljanje sa sobom“ svake domaćice….


Životne funkcije reguliše nešto drugo
Kako je moguće da meditacija i tihovanje, ta usmerenost na molitvu i unutrašnji život imaju tako moćan uticaj na naše duhovne i posebno na telesne funkcije i telesno zdravlje? Na koje telesne sisteme i funkcije utiču stanja koja postižemo meditacijom i molitvenim tihovanjem, i kako? Iako svojom voljom ne možemo uticati na autonomne funkcije, na njih možemo uticati posredno, preko onoga što introjiciramo (unosimo u sebe) pa bilo da je to hrana, piće, prizori, zvuci, mirisi, a presudan uticaj na zbivanja u sebi ostvarujemo mislima i osećanjima. Ako je nešto od ovoga nabrojanog loše, a većina onoga što sa svjih pet čula introjiciramo nije najboljeg kvaliteta, onda će i životni procesi u nama biti loši.


Smatra se da čulima i umom možemo pojmiti svega jedan odsto postojećeg, tri odsto razumevamo „srcem“, a sve ostalo predstavlja tajnu i tajanstvo, koje nam je nedostupno kroz pet čula (five senses), ali nam je dostupno izvančulno, ekstrasensorno. Svako od nas je svakodnevno „ekstrasens“ u više navrata, a ljudi koji se bave meditativnim i molitvenim poniranjima u sebe imaju veoma bogata vančulna iskustva. Pored toga što njima zadovoljavaju svoju znatiželju i saznajne potrebe, oni istovremeno utiču i na svoje telesne vitalne procese na najbolji mogući način, jer je ono što vančulnim putem introjiciraju najbolje što čovek može da dosegne i dobije. Uglavnom se radi o energijama, nestvorenim i višim, koje se smatraju atributima samoga Boga.


Odvojiti pažnju od čula

Kao i sve istočnjačke meditacije, tako i hrišćanska isihastička, molitvena tihovanja uspostavljaju ravnotežu unutrašnjeg života usmeravanjem pažnje od svega čulnog ka vančulnom.U tihovanje se ulazi sužavanjem čulnog polja, svođenjem broja, obima i intenziteta senzacija, koje primamo iz materijalnog sveta na minimum, uz umirenje unutrašnjeg sveta, misli i osećanja do potpunog mira. Iz toga se i izvodi naš naziv „tihovanje“, kao što se u osnovi pojma „isihasta“ nalazi grčka reč mir.

Postoje različiti nivoi religioznosti, a na Istoku govore o četiri, navodimo ih od najniže ka najvišoj:
Intelektualna religioznost (znanje o Bogu) ispoljava se kao umovanje, razmatranje, pokušaji da se umom, pameću, analogijama, pojmovnim mišljenjem dokuče Bog i njegova suština – gnoza. Pobožnost je viši nivo religioznosti, istovremeno i najčešći, i ispoljava se u molitvama kao u razgovoru s Bogom. Molitva je često lična, raspričana, sa rasutom pažnjom, izraženim traženjima i očekivanjima od Boga. Dakle, pobožnost se živi delimično umom, delimično duhom, čime je i ograničena, pa su i dobrobiti od obične pobožnosti ograničene. Meditacija, i analogno kod nas – tihovanje predstavlja vrlo visoku duhovnost i religioznost (mada se meditiranje, kako smo naveli, kod nas predstavlja kao nereligiozna, laička tehnika).

Izvor: http://www.zdravzivot.com/index.php/Meditacija/sve-nae-meditacije/Sve-strane.html
Autor: Davor Dabic, duhovni istrazitelj
 
Душан Пајин

Врсте и смисао медитације

Објављено на српском у часопису Културе Истока, бр. 20, април–јуни 1989, Београд

Др. Душан Пајин, професор филозофије уметности и естетике на Универзитету уметности у Београду. Аутор 10 књига из историје културе, филозофије уметности и религије. E-mail: dpajin@f.bg.ac.yu – Home page: http://dekart.f.bg.ac.yu/~dpajin

изводи из текста:

Врсте медитације



Примене, врсте и смисао медитације



примене:

- религијска
- атеистичка,
- естетичка,
- борбена

врсте:
- усредсређујућа,
- рецептивна,
- прочишћујућа,
- (преурамљујућа, парадоксална, молитвена)

смисао/значење
- егоичко,
- егзистенцијално,
- трансперсонално
 
Poslednja izmena:

1) Код усредсређујуће медитације [4] одабире се неки објекат на који се усмерава неподељена пажња (која је задуго, обично, подељена). Пракса се састоји у сталном враћању пажње на објект. Објект може бити спољашњи (предмет, елеменат, мандала) или унутрашњи (мантра, дисање, идеја, визуализовани предмет). Примера ради, систем од осам jhana у будизму, или zazen у зену, Патанђалијева јогамедитација ( dharanadhyanasamadhi ) и таоистички „пост духа” ( tso wang ) спадају у овај тип медитације, као и неки типови тантричке медитације.

2) Рецептивна медитација се састоји у култивисању истрајне неселективне свесности и пажње. Ова „сведокујућа” свест није испражњена као у поодмаклим ступњевима усредсређујуће медитације, али она нити захвата у предмет свести нити је њиме захваћена (тј. нити га „прерађује” аутоматски, нити се идентификује са њим или емоционално везује), чак и кад се овај заодева у најличније садржаје и ликове (из тог контекста је и чувена зеновска максима: „Ако сретнеш Буду, убиј га!”). [5] Отуда (у таозиму и зену) метафора свести као огледала које остаје неизмењено, ма шта се у њему огледало. Ту спадају будистичка satipatthana и vipassana , став viveka у јоги, праћење таоца у таозиму, šikantaza у зену, mahamudra из тантричког будизма и šambhavopaya у кашмирском шаивизму. Ту спада и култивисање рецептивног става типа „нека буде воља твоја”, у различитим врстама теистичке медитације, где је претходна фаза повлачења, или поништавање егоичких и персоналних структура.
Да би нам постао јасан смисао рецептивне медитације, треба имати у виду следеће. У традицијама се на основу искуства дошло до увида да медитација и њен плод, сврха или циљ, не стоје у односу узрока и последице, без обзира на то да ли је у питању атеистички или теистички систем и без обзира на то како се циљ или сврха одређују: као просветљење, пробуђење, обожење, океански s amadhi, утрнуће, сједињење са богом или апсолутом, ослобођење итд. Разлика је (једино) у томе што се у теистичким системима сматра да осим претпоставки на страни медитанта треба још да буде покренута добра воља, благонаклоност, милост или љубав божанства. У атеистичким системима сматра се да је искуство или „стање” о коме је реч на неки начин стално, „од почетка” ту и да медитација само треба да отклони сметње (тј. оно што не допушта да се искуство јави) и доведе човека у рецептивно стање. То се каткад пореди са месечином и облацима, или водом заузданом браном. Кад је месец на небу, да би засијао потребно је да се облаци разиђу. У том смислу, медитација не изазива месечину него разгони облаке; тада се месец појави сам од себе. Исто тако, медитација не гомила воду иза бране, него уклања греде, једну по једну, све док вода не груне сама од себе. [6] У будизму постоји чувена метафора „плода који дозрева” (и пада сам од себе, кад је зрео).


3) Тиме долазимо до прочишћујуће медитације коју не треба схватити као неки виши, трећи тип медитације; она спада у садржинску медитацију, заједно са следећим (2д) типом преурамљујуће медитације.
Она је садржинска у том смислу што се допушта артикулација релевантних садржаја и бављење њима, за разлику од пређашње две. Наиме, у првој (1) сваки се садржај (осим оног који је предмет усредсређивања) одбацује, а у другој (2) сваком се садржају допушта да уђе „у огледало свести”, али без захватања.
У прочишћујућем типу медитације човек се често бави оним најтежим: суочавањем са својим најтамнијим странама, као и са најтамнијим странама људског и подљудског. Ту спада оно што Јунг назива суочавање са сенком, а овај тип медитације и јесте сличан Јунговој активној имагинацији. [7] Из тог типа медитације је савремена психотерапија црпла вредне подстицаје.
Треба имати у виду да се о медитацији у целини може говорити као о прочишћујућој. На пример, најопсежније будистичко дело, а можда и најопсежније дело о медитацији уопште, носи наслов: Пут прочишћења , (Vissuddhimagga , B. Buddhaghose). Међутим, овде имамо у виду специфичну медитацију прочишћујућег типа, а не то што се медитација глобално може сматрати прочишћујућом (као што су у старој Грчкој питагорејци и Емпедокле сматрали да музика, математика и филозофија имају прочишћујући – катарзички – учинак на душу). Конкретно, у оквиру курса тхеравадинске будистичке медитације који се излаже у Путу прочишћења, прочишћујуће је у овом ужем смислу прочишћење сазнањем и сагледавањем пута. Међутим, прочишћење у смислу у коме овде говоримо боље је уобличено у тантричкој медитацији, како хиндуистичкој, тако и будистичкој. Ту се заузима много активнији став у односу на енергије, укључујући ту и енергије негативних страсти, патње, бола итд. Оно што је откривено тада јесте да се са демонским може изаћи на крај не само игнорисањем, изоловањем и дистанцирањем, него и активним суочавањем, преобраћањем и преурамљивањем.


4) Преурамљивање ( reframing ) или замена контекста је термин из савремене психотерапије, али поступак је познат одавно. Медитација усмерена на преурамљивање је она у којој се или неки садржаји смештају у нови контекст или се евоцира неки сасвим нови садржај. У теистичким системима обично је у питању сакрализација већ постојећег, или зазивање сакралних садржаја. Примере за то налазимо у тантризму (укључујући ту и кундалини јогу), код св. Јована Лествичника, Сан Хуан де ла Круса, или у новијој хришћанској медитацији (евоцирање љубави у срцу). У старијим типовима медитације као што је bhavana у theravadi или „кружење светла” у таоизму сакрализација није (нужно) укључена.
Уопште узев, у ширем смислу медитација је прочишћење, а и преурамљивање.



Истина, преурамљивање налазимо и у филозофији или мистичким учењима на пример Чуангцеови таоистички текстови, зеновске као и суфијске приче дају сјајне примере преурамљивања без сакрализације.

Преурамљивање је премештање из једног контекста (рама) у други, при чему се ништа не мења у полазним чињеницама или околностима, него у њиховој постави (гешталту) или значењу. То је, отприлике, као разлика између тога како човек сам види свој живот и како га други виде.


Специфичан вид преурамљивања је стављање у контекст у коме се оно што је било разумљиво појављује као парадоксално, или оно што је било неразумљиво (јединство супротности coincidentia oppositorum ) као прихватљиво и могуће.

5) Контекст парадокса је највише коришћен у суфизму и зену, а има значајно место и у јеврејској традицији. Најпознатија медитација парадоксалног типа јесте рад са коаном у зену. Иначе, медитацију било које врсте тешко је упражњавати без помоћи са стране, или ослонца и подршке друге особе, а овај тип је немогуће упражњавати изван односа ученик  учитељ (шегрт  мајстор), због тога што је потребна интеракција двеју особа. Али могућа је и индивидуална медитација у којој се један број тзв. ситуација двоструке спутаности (doublebind) преурамљује у медитативне парадоксе, који у тој постави постају предмет медитације, уместо да делују деструктивно на особу која им је подвргнута.



6) Хришћанска традиција неговала је медитацију у виду молитве. Наиме, молитва је у великом броју случајева везана уз неку конкретну невољу, подухват или жељу. Ређе су молитве које се упућују због неке опште егзистенцијалне недоумице, када се тражи етичко разрешење, а не испуњење жеље. Још је ређа молитва медитативног типа која није везана уз неки одређени циљ или жељу (дакле, да се увећају властита добра, моћ или срећа), него је усмерена на то да се постигне једна дубља партиципација у сакралним вредностима (која развезује чворове срца и отвара човека за духовна добра). У том погледу слично стоји са коришћењем мантре, која се такође чешће користила за одређене жеље, а ређе као средство које призива божанске енергије, повезује човека са сакралним и сакрализује дату радњу, или простор. Међутим, хришћански посвећеници оставили су разрађену праксу медитативне молитве и пратеће медитативне праксе, како у православној, тако и у католичкој традицији. У православној традицији највише су се тиме бавили исихасти, а у католичкој тиме су се бавили фрањевци, кармелићани, језуити, као и многи појединци независно од припадности.
 
VIPASANA
Ovde ću opisati Vipasanu kao budistički oblik meditacije uprkos činjenici što indijski učitelj S. N. Goenka, koji je najtipičniji predstavnik burmanske tradicije, tvrdi da u njoj nema ništa budističko. Danas ima "Goenka" centara u Indiji, Nepalu, Australiji i SAD, i sve su popularniji na Zapadu među onima koji tragaju za istočnjačkom mudrošću. Takođe, mnogi katolički sveštenici i lenji ljudi koriste Vipasanu kao priliku za povlačenje iz ovozemaljskih aktivnosti.
Vipasana pripada Teravada budizmu, takođe nazvanom Hinajana ("mala kola"), koji je Južni budizam. Vipasana je verovatno bila sastavni deo manastirskog života teravadskog budizma. Tokom proteklih sto godina, međutim, ova tehnika je najbolje zaživela među lenjim ljudima, naročito u Burmi gde su uspostavljeni mnogi veliki centri. Ali Vipasana cetnri takođe se mogu naći i na Tajladnu i u Šri Lanci, koje posećuju mnogi zapadnjaci. Takođe, ovih centara ima i u oblastima gde je tradicionalno dominantan Severni budizam, kao što je na primer Nepal. Između ove dve tradicije nema ni najmanjeg konflikta, a mnogi sledbenici će posećivati centre koji pripadaju obema tradicijama.

Goenka promoviše Vipasanu kao nereligiozni sistem, ali postoji nekoliko definisanih karakteristika koje izražavaju klasičan Budizam. Prikrivanje budističkih karakteristika u Vipasani je možda pokušaj da se ona učini prijatnijom za ljude sa Zapada. Jezik i sadržaj su, u stvari, modifikovani da bi se prilagodili načinu razmišljanja jednog zapadnjaka, ali koreni su i dalje budistički i čvrsto su ugrađeni u klasičnu Teravada tradiciju. Takva dvosmislenost je prisutna i u ostalim istočnjačkim pokretima koji su predstavljeni Zapadnom svetu, kao što su Joga i Transcedetalna meditacija.

Prema Goenki, značenje termina Vipasana je "samokritika, uočavanje, koje pročišćava kratak aspekt života, patnju i sebičnost". Vipasana je, prema tome, metod pomoću kojeg je moguće doseći mudrost i pronicljivost koji omogućavaju da vidite realnost onakvu kakva ona zaista i jeste. U klasičnoj tradiciji Vipasana je blisko povezana sa idejom samate, što znači "smiriti se, postati miran pomoću meditacije", stanje svesti karakteristično "samo jednom misli". Danas, ipak, Vipasana se normalno predstavlja bez pominjanja samate, mada je ideja još uvek tu, prigušena u Vipasani.

Učenje je ponuđeno kao niz koraka, i svakog dana se napreduje u odnosu na prethodni dan. Da bi se postigla potpuna korist od kursa veoma je važno da se ni jedan korak ne propusti. "Pravilo discipline"je mali pamflet praktičnih informacija koji se daje svakom učesniku. On naglašava da je guru glavni. Sva komunikacija je da se zauzme mesto između gurua i discipline, ali ne mnogo prema disciplini. "Radi tačno što ti se kaže". Zabranjeno je pisati beleške ili nositi knjige na kurs. Postoji samo jedan način da se nauči Vipasana, da se priključite kursu i da dođete pod vođstvo gurua. Učestvovanje je besplatno ali su učesnici zamoljeni da daju donaciju u novcu.

VIPASANA I KLASIČNI BUDIZAM

Kako sam ranije pomenuo, Goenka tvrdi da njegov sistem meditacije nije budistički. U knjizi Izvodi iz predavanja (Bombaj, 1987.), on naglašava da Vipasana nije religiozni sistem meditacije. Ideja nije da se jedna osoba preobrati iz jedne religije u drugu. U stvari, preobraćenje je iz "nesrećnog u srećnog, iz neznanja u znanje, iz ropstva u slobodu". U ovom tekstu se takođe vidi klasična formula za izbegavanje, na primer "tri dragulja", a to je izbegavanje svih izvornih učenja Budizma. Prema tradiciji da bi se postao budista, monah mora da izbegne u Budu (prosvetljenje), u Darmu (budistička tehnika) i u Sangu (zajednica monaha i monahinja).

Unutar Goenkinog sistema Tri Dragulja se prizivaju na prvom danu pri ceremoniji inicijacije. Vodi se računa da formula izbegavanja bude u samom centru pažnje kao ritual promene. Ovo je sasvim slično tibetanskom budizmu koji, kada je dobio priznanje religijske zajedncie u Danskoj, koristi formulu za izbegavanj da bi stvorio razliku između profesionalnih Budista i onih koji jedino podržavaju zajednicu. Jedan od klasičnih Teravadinih tekstova, Vinaja Pitaka, opisuje važnost ove formule. Kada primi sve neophodne informacije, Jasa izjavljuje: Uzimam svog izbeglicu u Budi, Darmi i Sangaji, i pitam uzvišenog da me prihvati kao brata koji se promenio od danas pa do kraja života.

Centralna ideja Vipasane je da kompletno osećajno biće pati, ali ne u smislu da ima bol. Ideja patnje je mnogo šira. Život je patnja; patnja je integralni deo rođenja; bolest, smrt itd. Patnja je i kada radiš nešto, a ne dobiješ ono što ti treba ili što želiš; patnja je i kada dobiješ nešto, a ne možeš to da zadržiš. Budin klasični tekst "Govor vatre" to objašnjava na ovakav način: Patnja je sastavni deo neprekidne promene stvari, u stvari to nije ništa novo, promene od jednog trenutka do drugog. Sve u ovom svetu, u kojem živimo, ima taj kvalitet promene, i ta činjenica, prema Budizmu, je patnja. Ali ovo takođe ima i drugi kvalitet, koji sačinjava njihovu istinu i autentičnu prirodu, a koji se nalazi izvan sveta osećanja. Vipasana, tvrdi Goenka, pomaže da se sazna prava priroda stvari.

Kada je Sidarta Gautama sedeo ispod drveta Bo u Bodhgaju, pre dvestapedeset godina, tvrdi budistička tradicija, on je shvatio pravu prirodu patnje i zahvaljujući tome doživeo je prosvetljenje i postao Buda. Pravo značrenje ovog uočavanja nalazi se u "Četiri Uzvišene Istine". Goenka predstavlja te istine - kao tradiciuju koja postoji vekovima – u obliku u kojem doktor dijagnozira bolest. Prva uzvišena istina je da patnja postoji. Drugo da treba razmotriti uzrok patnje. Zatim je opisano da se lečenjem patnja dovodi svome kraju, i konačno leku je dato ime, sredstvo koje se koristi da bi patnja prestala.

Patnja je deo svega u životu isto kao i smrt. Izbegavanja patnje kroz smrt je nemoguće, a samoubistvo će samo povećati nesreću time što će akumulirati više loše karme. Karma iz prošlosti određuje ovaj život i nečiji postupak neće odrediti sledeći život. Patnja je određena stvarnošću samsare (reinkarnacija) što je suprotno od konačnog cilja nirvane, to je "uništenje", oslobađanje od patnje. Krajnji cilj je oslobađanje od točka samsare. Demon Mara je čudovište koje održava točak stalno u pokretu. On u budizmu simbolizuje sve ono što je zlo. Mara je takođe pokušavao da zavede Sidartu od prosvetljenja kada je sedeo ispod drveta Bo.

ORUŽIJE JE UOČAVANJE

Postoji samo jedno oružije kojim se može poraziti Mara i spasiti čovečanstvo od večnog točka reinkarnacije, a to je prosvetljenje, uočavanje. Učeći Vipasanu tvrdi se da će se put do cilja otkriti. Borba se vodi oko zauzimanja mesta u nečijem umu i svako se mora boriti za sebe. Goenka piše, "Moraš da uradiš ono što mora biti urađeno, niko drugi to neće uraditi za tebe".

Tragovi patnje iz ranijih života su kod svakog sačuvane kao sankhara (Sanskrit: samskara). Postojanje sankhare je rezultat različitih bolnih događaja i iskustva koji su se dogodili u ovom i prošlim životima. Oni se prikazuju kao podsvesni tragovi u umu i predstavljaju se kao grešnost. Oni će u budućnosti doneti bol. Oni se moraju potpuno eliminisati da ne bi postali neprijatne reakcije u umu. Te reakcije su uzrok zašto se toačk samsare i dalje okreće.
Cilj Vipasane je zato, da nauči kako da se postupa umesto da se reaguje. Sankhara je manifestacija karme, energije karme. Svaka individua je žrtva karme koja je nastala u ranijim životima, ali Goenka tvrdi da manifestacija karme u obliku sankhare može biti obrisana. Suprotno od nečije karme, stvari koje činiš sada će odrediti tip tvog sledećeg života. "trenutak kada je kompletna sankhara obrisana je osećaj besmrtnosti koji će da raste zato što nikakva sankhara neće izroniti da bi zagadila um, i to je krajnje stanje nirvane koju ni jedna reč ne može da opiše".

Sankhara, koren patnje, je ključni pojam Vipasane. On ne nagoveštava samo reakciju već i rezultat reakcije. Sve reakcije se seme koje će razviti plod, činjenicu koja je direktno povezana sa zakonom uzroka i posledice. Isti zakon uprvanja i umom. Seme je posejano i nova sankhara je rezultat. Ako je zemljište dobro pripremljeno za sankharino seme, nova sankhara će se razviti: "plod iz semena i seme iz ploda, to je proces razmnožavanja koji se nikada ne završava".

Neko bi ovo povezao sa alegorijom iz Novog Zaveta o semenu koje je palo na kameno tlo i seme koje je palo na plodno tlo. Ali Goenka je ovu alegoriju okrenuo naopako. Seme ili sankhara mora da padne na kameno tlo. Samo tako će biti moguće završiti proces umnožavanja.
Trenutak kada se umnožavanje završi, proces brisanja počeće sam od sebe. Ne reagovati znači da nema više ulaznih podataka. Prisustvo sankhare trebalo bi da utiče na svest i spokoj, koji su osnovni elementi u tehnici Vipasane. Šest organa koji osećaju (takođe osobina Budizma) su osnove za sve reakcije. Zahvaljujući tim osećajnim organima uspostavljen je kontakt sa svetom objekata, čije delovanje stvara reakciju unutar individue. Ovo je razlog zašto su osećajni organi koreni koje treba iseći, a osećajne reakcije su prašina koju treba ukloniti.

Za vreme Vipasana meditacije pojedinac nema drugih veza sa emocijama od onih koje ima svest "dolaženje - da -se - bude - ing i udaljeno umiranje". Učesnik treba da ostane "kul", slobodan kako od prijatnih tako i od neprijatnih osećanja. Poenta je da se demonstrira spokojstvo i osmeh, "osmeh različitosti". Tada i samo tada pojedinac može da krene na putovanje prema nirvani.

Uprkos tome što Goenka tvrdi suprotno, tehnika Vipasane jasno odražava budističke korene. Nakon svega to je stara religija koja odslikava pokušaje pojedinaca ljudskog roda da razumeju uzroke patnje. I lek koji je propisan je tehnika kontrole uma koja pokušava da oslobodi od svih želja koje su povezane sa svetom i putem uma i putem osećanja.

Tekst je preuzet sa sajta "Sekte , rak na kozi jedne nacije' koji na zalost vise ne postoji
 
Nisam ni znala da je molitva meditacija...

Па НИЈЕ молитва медитација - то се односи само на ИСИХАСТЕ тј. једну врсту монаха јер:

Исихазам (гр: ησυχια хесихиа - мировање, тиховање, ћутање) је молитвена традиција у православљу, коју упражњавају монаси исихасти (гр: Ἡσυχαστής хесихастес). Овај начин духовног живота је претежно заступљен на Светој гори.
Исихастичка пракса започиње покајањем и подвизима за очишћење душе и тела од страсти, а наставља се непрестаним упражњавањем унутрашње молитве срца. Плод таквог подвига је виђење божанске светлости, попут апостолског на гори Тавор приликом Исусовог преображења.[1] Исихазам није само дело подвига, већ је и потпуно окретање човековој унутрашњости сједињено са пунотом црквеног живота и неопходношћу узимања Светих Тајни.
 
Па НИЈЕ молитва медитација - то се односи само на ИСИХАСТЕ тј. једну врсту монаха јер:

Исихазам (гр: ησυχια хесихиа - мировање, тиховање, ћутање) је молитвена традиција у православљу, коју упражњавају монаси исихасти (гр: Ἡσυχαστής хесихастес). Овај начин духовног живота је претежно заступљен на Светој гори.
Исихастичка пракса започиње покајањем и подвизима за очишћење душе и тела од страсти, а наставља се непрестаним упражњавањем унутрашње молитве срца. Плод таквог подвига је виђење божанске светлости, попут апостолског на гори Тавор приликом Исусовог преображења.[1] Исихазам није само дело подвига, већ је и потпуно окретање човековој унутрашњости сједињено са пунотом црквеног живота и неопходношћу узимања Светих Тајни.

Ali evo i za "tihovanje" se kaze da je meditacija.:eek: Kako?:confused:

Zar nije tihovanje udaljenost od sveta (kao sto rece, npr. na Atosu) i boravak u prirodi sa malo hrane, mnogo molitava...i uopste, kakva je to onda meditacija...zar to onda znaci da ima meditacija koje su dobre?:eek::confused:


Mislim, nemam nista protiv, samo pitam...:confused:
 
Ali evo i za "tihovanje" se kaze da je meditacija.:eek: Kako?:confused:

Zar nije tihovanje udaljenost od sveta (kao sto rece, npr. na Atosu) i boravak u prirodi sa malo hrane, mnogo molitava...i uopste, kakva je to onda meditacija...zar to onda znaci da ima meditacija koje su dobre?:eek::confused:


Mislim, nemam nista protiv, samo pitam...:confused:

Тај покрет исихаста има везе само СА МОНАСИМА КОЈИ СУ ОТШЕЛНИЦИ - такве се молитве уопште не упражњавају међу верницима, нити је то пракса. А лично не знам да се било где упражњава и међу монасима данас... то је било раније.

цитат:
Исихастичко упражњавање контемплативног живота се заснива на слову Јеванђеља: "Царство је Божије унутра у вама" (Лука 17,21) и на саветима Апостола Павла: "Молите се непрестано" (1. Сол. 5,17), вуче корене из раних монашких центара хришћанског Истока: Кападокије, Египта, Синаја, Цариграда.[1]14. веку је исихазам доживео значајан процват као широк монашко-црквени покрет на Светој гори, у Византији, на Балкану и потом у Румунији и Русији. Неки западни теолози га сматрају "јединим великим мистичним покретом у православљу"[2]. У 13. и
Главни носиоци исихастичког искуства били су, у вековима процвата, Симеон Нови Богослов (X-XI в.), Григорије Синаит (XIII—XIV в.) и Григорије Палама (XIV в.), са већим бројем следбеника у свим православним народима. Са Атоса се у следећим вековима раширио по манастирима у Бугарској, Србији, Русији и Молдавији, утичући не само на монашки него и на литургијски живот. У средњевековној Србији су многи монаси исихасти живели у већем броју манастира Србије подигнутих од Лазаревића и Бранковића.[1]

п.с. Било каква медитација са елементима мантри, па макар она била и православна НИКАКО НЕ МОЖЕ БИТИ ДОБРА...........:cool:
 
Poslednja izmena:
Тај покрет исихаста има везе само СА МОНАСИМА КОЈИ СУ ОТШЕЛНИЦИ - такве се молитве уопште не упражњавају међу верницима, нити је то пракса. А лично не знам да се било где упражњава и међу монасима данас... то је било раније.

цитат:
Исихастичко упражњавање контемплативног живота се заснива на слову Јеванђеља: "Царство је Божије унутра у вама" (Лука 17,21) и на саветима Апостола Павла: "Молите се непрестано" (1. Сол. 5,17), вуче корене из раних монашких центара хришћанског Истока: Кападокије, Египта, Синаја, Цариграда.[1]14. веку је исихазам доживео значајан процват као широк монашко-црквени покрет на Светој гори, у Византији, на Балкану и потом у Румунији и Русији. Неки западни теолози га сматрају "јединим великим мистичним покретом у православљу"[2]. У 13. и
Главни носиоци исихастичког искуства били су, у вековима процвата, Симеон Нови Богослов (X-XI в.), Григорије Синаит (XIII—XIV в.) и Григорије Палама (XIV в.), са већим бројем следбеника у свим православним народима. Са Атоса се у следећим вековима раширио по манастирима у Бугарској, Србији, Русији и Молдавији, утичући не само на монашки него и на литургијски живот. У средњевековној Србији су многи монаси исихасти живели у већем броју манастира Србије подигнутих од Лазаревића и Бранковића.[1]

Mistican pokret....pa nije li to kao oni "starci" sirom carske Rusije?

A ja mislila da ima tihovanja i danas.:confused:

P.S. Dobro, ne moras da mi podvlacis sta je "istok"...:confused::lol:

Sta tacno razlikuje tihovanje (kao meditaciju, eto...:confused:) i molitvu u visednevnoj (visenedeljnoj, visegodisnjoj) samoci?
 
Mistican pokret....pa nije li to kao oni "starci" sirom carske Rusije?

A ja mislila da ima tihovanja i danas.:confused:

P.S. Dobro, ne moras da mi podvlacis sta je "istok"...:confused::lol:

Sta tacno razlikuje tihovanje (kao meditaciju, eto...:confused:) i molitvu u visednevnoj (visenedeljnoj, visegodisnjoj) samoci?

Па много тога - морам да прочепркам да поставим текстове да не би запао у грешку препричавајући - али одмах видиш да је у питању суштина јер медитација у данашњем смислу речи која се употребљава из "лотосовог цвета" на сваком месту у граду КОД ЛАИКА драстично се разликује од молитве исихаста као медитације, колико се сећам највећи проблем исихаста су стални напади демона који покушавају да се увуку у душу исихасте и њихова борба... читао сам нешто у вези Св.Антонија Великог, има чак и насликано као икона...
 
Па много тога - морам да прочепркам да поставим текстове да не би запао у грешку препричавајући - али одмах видиш да је у питању суштина јер медитација у данашњем смислу речи која се употребљава из "лотосовог цвета" на сваком месту у граду КОД ЛАИКА драстично се разликује од молитве исихаста као медитације, колико се сећам највећи проблем исихаста су стални напади демона који покушавају да се увуку у душу исихасте и њихова борба... читао сам нешто у вези Св.Антонија Великог, има чак и насликано као икона...

Do sada si naveo samo razliku u nacinu sedenja. Da li ima jos neka razlika?
 
Do sada si naveo samo razliku u nacinu sedenja. Da li ima jos neka razlika?

Па јеси ли видео икада неког монаха-исихасту ДА ОКУПЉА ЉУДЕ-ЛАИКЕ У СВРХУ ИСИХАЗМА и да им прича којештарије о "бољем животу" тј. сама сврха, сама суштина Исусове молитве има потпуно другу намену од источњачких па и будистичких медитација...
 
Па јеси ли видео икада неког монаха-исихасту ДА ОКУПЉА ЉУДЕ-ЛАИКЕ У СВРХУ ИСИХАЗМА и да им прича којештарије о "бољем животу" тј. сама сврха, сама суштина Исусове молитве има потпуно другу намену од источњачких па и будистичких медитација...

Da li si ti video sta radi monasi u vreme meditacije?

Drugo Isihazmu su se okretali najposveceniji monasi, koji su se okretali samo praksi, drugi monasi su pricali o blagodeti takve prakse.
 
У православној духовности, срце (καρδια) није физички орган, него духовно средиште човека, створенога по лику Божијем, најдубље и најистинскије ја, унутрашњи олтар у који се улази у стању кенозе и жртве и у коме се збива сједињење с Христом. Срце даје јединство људској личности. Зато "Молитва срца" ствара суштинско стање јединства и целовитости личности.
ИСИХАЗАМ (гр. ησυχια, ћутање, тиховање и унутрашња усредсређеност): аскетска традиција монашког порекла (IV - V век), која се као покрет духовног и богословског препорода организовала увођењем "Исусове молитве" као начина постизања стања унутарњег усредсређења и мира у којим душа слуша и отвара се Богу. Исихију су упражњавали пустињски оци који су имали Филокалију (Добротољубље) као извор инспирације и који су као развојну дисциплину унутарњег живота усвојили стално призивање Исусовог имена. "Молитва срца", названа и "Молитва Исусова" или "Чиста молитва", која се састоји из речи: "Господе, Исусе Христе, Сине Божији, помилуј ме грешнога", темељи се на тексту из Луке 17,21: "Царство је Божије унутра у вама" и на саветима Апостола Павла: "Молите се непрестано" (1. Сол. 5,17) и "будите истрајни у молитви" (Кол. 4,2).

Прави оснивач исихазма јесте Јован Лествичник (+649), писац дела Рајска лествица, у којој препоручује монолошку молитву, дакле сведену на једну једину реч: "Исусе". За оце исихасте теорија и упражњавање Исусове молитве, медитирање у ћутању о Исусовом имену и стање тиховања које она ствара, нису циљ сами по себи. Изнад свега, исихија ствара стање у којем се практикују врлине, од којих су најважније чистота срца (απαθοια), покајање (ματανοια), а нарочито уздржање, трезвеност или чување срца (νηψις) Свети Симеон Нови Богослов говори о свести и опажању благодати, а Свети Григорије Палама о непосредном созерцању [виђењу] славе Божије под видом нестворених божанских енергија, као суштинских елемената исихастичке духовности.
 
Па много тога - морам да прочепркам да поставим текстове да не би запао у грешку препричавајући - али одмах видиш да је у питању суштина јер медитација у данашњем смислу речи која се употребљава из "лотосовог цвета" на сваком месту у граду КОД ЛАИКА драстично се разликује од молитве исихаста као медитације, колико се сећам највећи проблем исихаста су стални напади демона који покушавају да се увуку у душу исихасте и њихова борба... читао сам нешто у вези Св.Антонија Великог, има чак и насликано као икона...

Divim ti se Mito. Sve si pronasao na internetu. Pitam se da li i u kupovinu odlazis putem interneta pa ti dostavna sluzba donese to nesto kod kuce ili nekada izadjes da i ti sam proberes to sto kupujes??? :mrgreen::mrgreen::mrgreen:
 
Tihovanje - pravoslavni pristup meditaciji
Autor: Milan Živković
sreda, 19 mart 2008 10:37

Mada na Zapadu koncept molitve preovladava, pravoslavlje je u svojim starijim i novijim spisima i u praksi sačuvalo koncept tihovanja, zasnovan na Hristovom iskazu "Cartvo je Nebesko unutra, u vama". Tihovanje je, kao i meditacija, okretanje pažnje unutrašnjem svetu, da bi se dosegnulo Carstvo Nebesko - odnosno, stanje blažene i čiste svesti i postojanja koje je skriveno duboko u nama. Evo šta jedan od hrišćanskih svetaca, sveti Teofan Zatvornik (18. vek, Rusija), i naš monah Tadej govore o tome...

Trud za postizanjem istinske unutrašnje sabranosti glavni je zadatak svakog duhovnog podviga, jer ona predstavlja prostor u kojem se sve što je duhovno odigrava, kao: nevidljive borbe, bogomislije i molitva. Bilo šta da radiš, vežbaj se u unutrašnjem tihovanju. Kad božanska blagodat deluje na ljudsko srce, onda se čovekovo saznanje useljava u srce, a sa njim i sve snage tela i duše. Iz toga sledi, kao zakon unutrašnjeg sabiranja, da držiš postojano svoju svest u srcu i sabiraš smelo u njemu um, volju i osećanje.

Unutrašnje tihovanje je najsigurnije sredstvo za održavanje duhovne plamene revnosti. Sabrani čovek gori, jer on sabira sve snage slično sunčanim zracima u žiži, da bi zatim proizvele jaku toplinu i razgorele se. Sa unutrašnjim sabiranjem povezana je toplota: Duh u neku ruku sreće samog sebe i uzbuđuje se od radosti. Unutrašnje tihovanje znači spremnost i snagu za delanje. Onaj koji je sabran je jak, kao uređena vojska, dok je rasejani slab i stalno pada.

Ostati sabran u sebi (to je meditacija...sabranost paznje u sebi)

Unutrašnje sabrani ima uvid u svu svoju unutrašnjost: onaj koji stoji u sredini nadgleda sve radijuse istovremeno; a ko se udalji od centra, može da sagleda samo jedan radijus. Unutrašnje sabrani ima uvid u sve pokrete unutrašnjih sila i može njima da upravlja. Rasplamsavanje duha, sile i moći osećanja, pretstavlja istinski duh plamene revnosti. Stoga uvek važi zahtev: ostani unutra u sebi, i nećeš nikad prestati da revnuješ. Tako je molitvena sabranost osnovni uslov duhovnog života. Njeno razvijanje zavisi od već spomenute tri snage duše i od njima pripadajućih telesnih funkcija: 1) pažnja uma pri tihovanju čula; 2) napregnutost, postojanost volje pri napetosti mišića; 3) trezvenost srca pri uzdržavanju od lenosti i telesnih uživanja.

Odnos sa Bogom se gradi postepeno

Unutrašnje povlačenje s početka je kratko i površno, kasnije se učvršćuje i postaje neizmenljivo – često se satima ostaje pred Bogom. Ko ovo stanje jednom okusi, on može na njega da se podseća, za njim da žudi, njemu da teži – ali ono se ne može ni dovesti ni zadržati – ono dolazi samostalno. Nama ostaje samo jedno: kad se to stanje približi, da ga čuvamo i damo mu mogućnost da dejstvuje, prema našim moćima. Ako se pazi na stremljenje povlačenja u sebe i ako mu se, koliko je to moguće, sledi, onda će se prebivanje pred Bogom događati sve češće i duže dok ne postane trajno. Čim to nastupi, Carstvo će se Božje u nama otvoriti."

Iz knjige "Unutrašnji čovek Srca – kazivanja pravoslavnih svetaca o tihovanju" (izbor iz "Dobrotoljublja")

Šta je najvažnije u duhovnom životu?

Najvažnije je, mislim, čuvanje srca u miru. Ne uznemirujte se ni po koju cenu. U srcu treba da vlada mir, tišina, ćutanje, tihovanje. Misleni haos je stanje padših duhova – (demona, duhova koji su otpali od Boga). Naš um, međutim, treba da je sabran, jedinstven, pažljiv. Samo u jedinstveni um može se useliti jedinstveni Bog.

Poruke oca Tadeja,

Iz knjige: "Kakve su ti misli takav ti je život"

Izvor: http://www.zdravzivot.com/index.php/Meditacija/tihovanje-pravoslavni-pristup-meditaciji.html
 
Poslednja izmena:
Da li si ti video sta radi monasi u vreme meditacije?

Drugo Isihazmu su se okretali najposveceniji monasi, koji su se okretali samo praksi, drugi monasi su pricali o blagodeti takve prakse.

Тиховање никакве благе везе нема са значењем нити суштином медитације источњачких и оријенталних веровања и култова........:cool:



 

Back
Top