- Poruka
- 555
http://www.e-novine.com/stav/30368-Zato-Kerum-mrzi-Srbe.html
Zašto Kerum mrzi Srbe?
Simbioza Keruma i Splita djeluje prirodno; on nije samo populist koji se uspješno udvara hordama ideološki nabrijanog polusvijeta, nego i simptom neraščišćene prošlosti. To ne znači da je ljubitelj hrvatskih zetova puki lopov, nego da svoj šovinizam, između ostaloga, baštini i kao tekovinu kolektivnog kriminala
Dok sam, za vrijeme rata, svladavao prisilnu obuku za profesionalnog pripadnika 4. gardijske brigade, bio je jedan odeblji tip, nešto stariji čak i od mene, koji se silno mučio na poligonima i terenskim vježbalištima, izgledalo je da će ga svaki naporni zadatak doslovno smlaviti, dahtao je i znojio se, najčešće ljubičast u licu, s izrazom nekoga kome se srce popelo u grlo, dok oči žele iskočiti iz duplji, a zapovjednici su davali sve od sebe da mu udvostruče trud, izlažući ga stalno novim i novim direktivama: još jedno provlačenje ispod bodljikave žice, još jedan prelazak trkom preko grede, još jedno preskakanje šest metara visoke drvene pregrade pomoću konopca, još jedno kopanje rova, samo dubljeg, još deset sklekova, još dvadeset trbušnjaka... Vlastiti sam slučaj poznavao u detalje, ali nisam razumio čime je debeljko zaslužio specijalni tretman.
- Zašto ga toliko jebu? - upitao sam poslije skoro mjesec dana mladoga suborca, čilog i sportski građenog, koji mi se učinio najpristupačnijim.
- E, to je poseban slučaj - kazao je mladić, nacerivši se. - Tip je prije nekog vremena upao u srpski stan i s obitelji se uselio unutra. I sad bi htio taj stan zadržati. Zato se prijavio na obuku, da postane pripadnik profesionalne brigade i tako zadrži stan, razumiješ. Ali to mu neće poći za rukom! Zna se da su se već dogovorili da ga na kraju obuke odjebu, samo hoće malo da ga cijede...
- A stan? - pitao sam.
- U stan će ući netko tko je to zaslužio.
- Neće biti vraćen pravome vlasniku?
- Kakvome pravom vlasniku?! To što pričaš je glupo! - obrecnuo se kolega, sipajući čuđenje iz očiju.
- Slažem se, glupo je - rekao sam i ponudio ga cigaretom, da kod suborca snizim polemičke tenzije.
Gornju epizodu naveo sam kako bih ispravio krivi navod uvaženog gradonačelnika Željka Keruma, koji je u HTV-ovoj emisiji "Nedjeljom u 2" izjavio da nam "Srbi nikada nisu donijeli ništa dobra". Naprotiv, nama u Splitu, gdje Kerum odnedavno stoluje, Srbi su donijeli mnoga dobra: jednosobna, dvosobna, trosobna, četverosobna, s namještajem i kućanskim aparatima, s umjetničkim slikama i posteljinom...
Računa se da je između osam i deset tisuća "srpskih" stanova u Splitu početkom devedesetih dobilo nove vlasnike, "hrvatske", pošto su prethodni iz njih nasilno izbačeni. Koncentracija i razmjeri "preuzimanja" - s obzirom na broj stanovnika - bili su neusporedivo veći nego u bilo kojem drugom hrvatskom gradu. Razlog je prozaičan: Split je bio omiljena "zadnja prekomanda" vojnih lica nekadašnje JNA, koji su tu ostajali provoditi umirovljeničke dane, sljubljeni s gradom i mediteranskom klimom, pa su nastajali čitavi kvartovi što su se nazivali "oficirskima". Nisu svi oteti stanovi bili "oficirski", jasno, a nisu ni svi oficiri bili Srbi, ali su takvima prigodno obilježeni (točnije, svi iz živoga muzeja JNA koji se nisu deklarirali kao Hrvati smatrani su "Srbima"), te ćemo u ovome zapisu ostati kod gradskoga žargona.
Elem, deset tisuća otetih "srpskih" stanova, to je trideset ili četrdeset tisuća "hrvatskih" duša koje su u njih uselile; za tu masu splitskih Hrvata - svakog petog ili šestog stanovnika grada - Srbi su osigurali prvobitnu akumulaciju imovine. To je jezgra strukture koja se, otada pa do danas, zalaže za prava Srba na nepostojanje, i širi svoj utjecaj. Jer bolje je da Srbi budu definirani kao genetski zadani zlotvori nego da ih se smatra oštećenima.
O tome, a da i ne zna, govori Željko Kerum, uključujući krivi navod da nam "Srbi nisu donijeli ništa dobra". Kerum je rekao još mnogo toga, da nikada ne bi prihvatio Srbina za zeta, da 70 posto novinara čine "Jugoslaveni", odslinavio je cijeli niz praznih šovinističkih klišeja, a da im se ne razaznaje uzrok i smisao, osim što je jasno da su Srbi za njega potomci Sotone, s kojima on ne želi imati nikakva posla. Na pitanje "zašto?" tupavo sliježe ramenima, kao da se stvar sama po sebi razumije.
Pa kad je već otvoren prostor špekulacijama, izađimo i s jednom trpkom istinom: Kerum je eksponent posebnoga kolektivnog duha, naročito razvijenog u Splitu, koji se razmeće hrvatstvom ponajviše zato da bi obranio ono što je Srbima opljačkano. Premda prostiji od prosjeka, u tom je smislu on sve samo ne eksces.
Za razliku od ljigavih "kulturoloških" analiza pomoću kojih se u revijalnoj štampi zadnjih tjedana razmatra "slučaj Split", držim da postoji (i) vrlo materijalan razlog što iz ovoga grada - iako je bio praktički neokrznut ratom - već godinama dopiru militantnija desničarska kreštanja i žešće šovinističke invektive nego iz drugih sredina. Naime, ukralo se. Ukralo se prilično toga. I poslije se ono što je prisvojeno nasilnim metodama branilo tvrdom patriotskom retorikom. Ako je to što se branilo bila "hrvatska ideja", pošteno je reći da se "hrvatska ideja" uglavnom sastojala od zaposjedanja tuđe imovine.
Kerumov štab: Split u minijaturi
Photo: Stock
Možda u duhu teme nije loše zloupotrijebiti dobre stare marksiste, prema kojima duhovna nadgradnja proizlazi iz materijalne baze. Siloviti nacionalistički naboj imao je izdašnu imovinsku podlogu. Nigdje kao u Splitu nije se toliko otelo od Srba, ne zato što ih se mrzilo prije toga, nego poslije, kada je i mržnja postala važan element u kompleksu (samo)opravdanja. Pljačkaš li one koji po definiciji ne vrijede, samome sebi izgledaš manjim razbojnikom, čak možda nalikuješ nekakvom Robinu Hoodu s blagom socijalnom manom, dobrotvoru sa sitnom privatnom računicom. Lako bi bilo dokazati da se ljubav prema domovini najuspješnije uzgaja u toplini ratnog plijena.
Simbioza Keruma i Splita utoliko je prirodna; on nije samo populist koji se uspješno udvara hordama ideološki nabrijanog polusvijeta, nego i simptom neraščišćene prošlosti. To ne znači da je ljubitelj hrvatskih zetova puki lopov, nego da svoj šovinizam, između ostaloga, baštini i kao tekovinu kolektivnog kriminala, potisnute historije beščašća u kojoj je bez sumnje participirao duhovno i faktički.
Za vrijeme rata Splitom je vladala neformalna vojna hunta, s popisima nepoželjnih sugrađana, noćnim kaznenim jedinicama i konc-logorom u Sjevernoj luci. Supruga jednoga od osuđenih logorskih čuvara, kojemu je nakon presude omogućen bijeg, danas veli kako "ne može ni zamisliti da se na ovaj način krše ljudska prava i sudi protivno pravu". Izgleda da je u pogledu Srba - kojih treba da nema - mnogo toga uvjetovano ograničenom sposobnošću zamišljanja. Po istoj bi se matrici bezdušno kršila ljudska prava Željka Keruma da mu u kuću zakorači srpski zet.
Ako mi je to kao nekakvom "Splićaninu" dopušteno reći - jer izgleda da je s takvom legitimacijom lakše iznositi jasnije sudove - Split je bio poprište masovnoga zločina, s tim da se ono "masovno" odnosi na počinitelje. Sve drugo je popratna realizacija sna o državi. Ista nesmiljena bitka za državu, koja će biti hrvatska, ali ne i pravna, nastavljena je do danas. U vojarnu Dračevac, gdje su se obučavale splitske ratne brigade, sada su smjestili i Općinski sud.
Zašto Kerum mrzi Srbe?
Simbioza Keruma i Splita djeluje prirodno; on nije samo populist koji se uspješno udvara hordama ideološki nabrijanog polusvijeta, nego i simptom neraščišćene prošlosti. To ne znači da je ljubitelj hrvatskih zetova puki lopov, nego da svoj šovinizam, između ostaloga, baštini i kao tekovinu kolektivnog kriminala
Dok sam, za vrijeme rata, svladavao prisilnu obuku za profesionalnog pripadnika 4. gardijske brigade, bio je jedan odeblji tip, nešto stariji čak i od mene, koji se silno mučio na poligonima i terenskim vježbalištima, izgledalo je da će ga svaki naporni zadatak doslovno smlaviti, dahtao je i znojio se, najčešće ljubičast u licu, s izrazom nekoga kome se srce popelo u grlo, dok oči žele iskočiti iz duplji, a zapovjednici su davali sve od sebe da mu udvostruče trud, izlažući ga stalno novim i novim direktivama: još jedno provlačenje ispod bodljikave žice, još jedan prelazak trkom preko grede, još jedno preskakanje šest metara visoke drvene pregrade pomoću konopca, još jedno kopanje rova, samo dubljeg, još deset sklekova, još dvadeset trbušnjaka... Vlastiti sam slučaj poznavao u detalje, ali nisam razumio čime je debeljko zaslužio specijalni tretman.
- Zašto ga toliko jebu? - upitao sam poslije skoro mjesec dana mladoga suborca, čilog i sportski građenog, koji mi se učinio najpristupačnijim.
- E, to je poseban slučaj - kazao je mladić, nacerivši se. - Tip je prije nekog vremena upao u srpski stan i s obitelji se uselio unutra. I sad bi htio taj stan zadržati. Zato se prijavio na obuku, da postane pripadnik profesionalne brigade i tako zadrži stan, razumiješ. Ali to mu neće poći za rukom! Zna se da su se već dogovorili da ga na kraju obuke odjebu, samo hoće malo da ga cijede...
- A stan? - pitao sam.
- U stan će ući netko tko je to zaslužio.
- Neće biti vraćen pravome vlasniku?
- Kakvome pravom vlasniku?! To što pričaš je glupo! - obrecnuo se kolega, sipajući čuđenje iz očiju.
- Slažem se, glupo je - rekao sam i ponudio ga cigaretom, da kod suborca snizim polemičke tenzije.
Gornju epizodu naveo sam kako bih ispravio krivi navod uvaženog gradonačelnika Željka Keruma, koji je u HTV-ovoj emisiji "Nedjeljom u 2" izjavio da nam "Srbi nikada nisu donijeli ništa dobra". Naprotiv, nama u Splitu, gdje Kerum odnedavno stoluje, Srbi su donijeli mnoga dobra: jednosobna, dvosobna, trosobna, četverosobna, s namještajem i kućanskim aparatima, s umjetničkim slikama i posteljinom...
Računa se da je između osam i deset tisuća "srpskih" stanova u Splitu početkom devedesetih dobilo nove vlasnike, "hrvatske", pošto su prethodni iz njih nasilno izbačeni. Koncentracija i razmjeri "preuzimanja" - s obzirom na broj stanovnika - bili su neusporedivo veći nego u bilo kojem drugom hrvatskom gradu. Razlog je prozaičan: Split je bio omiljena "zadnja prekomanda" vojnih lica nekadašnje JNA, koji su tu ostajali provoditi umirovljeničke dane, sljubljeni s gradom i mediteranskom klimom, pa su nastajali čitavi kvartovi što su se nazivali "oficirskima". Nisu svi oteti stanovi bili "oficirski", jasno, a nisu ni svi oficiri bili Srbi, ali su takvima prigodno obilježeni (točnije, svi iz živoga muzeja JNA koji se nisu deklarirali kao Hrvati smatrani su "Srbima"), te ćemo u ovome zapisu ostati kod gradskoga žargona.
Elem, deset tisuća otetih "srpskih" stanova, to je trideset ili četrdeset tisuća "hrvatskih" duša koje su u njih uselile; za tu masu splitskih Hrvata - svakog petog ili šestog stanovnika grada - Srbi su osigurali prvobitnu akumulaciju imovine. To je jezgra strukture koja se, otada pa do danas, zalaže za prava Srba na nepostojanje, i širi svoj utjecaj. Jer bolje je da Srbi budu definirani kao genetski zadani zlotvori nego da ih se smatra oštećenima.
O tome, a da i ne zna, govori Željko Kerum, uključujući krivi navod da nam "Srbi nisu donijeli ništa dobra". Kerum je rekao još mnogo toga, da nikada ne bi prihvatio Srbina za zeta, da 70 posto novinara čine "Jugoslaveni", odslinavio je cijeli niz praznih šovinističkih klišeja, a da im se ne razaznaje uzrok i smisao, osim što je jasno da su Srbi za njega potomci Sotone, s kojima on ne želi imati nikakva posla. Na pitanje "zašto?" tupavo sliježe ramenima, kao da se stvar sama po sebi razumije.
Pa kad je već otvoren prostor špekulacijama, izađimo i s jednom trpkom istinom: Kerum je eksponent posebnoga kolektivnog duha, naročito razvijenog u Splitu, koji se razmeće hrvatstvom ponajviše zato da bi obranio ono što je Srbima opljačkano. Premda prostiji od prosjeka, u tom je smislu on sve samo ne eksces.
Za razliku od ljigavih "kulturoloških" analiza pomoću kojih se u revijalnoj štampi zadnjih tjedana razmatra "slučaj Split", držim da postoji (i) vrlo materijalan razlog što iz ovoga grada - iako je bio praktički neokrznut ratom - već godinama dopiru militantnija desničarska kreštanja i žešće šovinističke invektive nego iz drugih sredina. Naime, ukralo se. Ukralo se prilično toga. I poslije se ono što je prisvojeno nasilnim metodama branilo tvrdom patriotskom retorikom. Ako je to što se branilo bila "hrvatska ideja", pošteno je reći da se "hrvatska ideja" uglavnom sastojala od zaposjedanja tuđe imovine.
Kerumov štab: Split u minijaturi
Photo: Stock
Možda u duhu teme nije loše zloupotrijebiti dobre stare marksiste, prema kojima duhovna nadgradnja proizlazi iz materijalne baze. Siloviti nacionalistički naboj imao je izdašnu imovinsku podlogu. Nigdje kao u Splitu nije se toliko otelo od Srba, ne zato što ih se mrzilo prije toga, nego poslije, kada je i mržnja postala važan element u kompleksu (samo)opravdanja. Pljačkaš li one koji po definiciji ne vrijede, samome sebi izgledaš manjim razbojnikom, čak možda nalikuješ nekakvom Robinu Hoodu s blagom socijalnom manom, dobrotvoru sa sitnom privatnom računicom. Lako bi bilo dokazati da se ljubav prema domovini najuspješnije uzgaja u toplini ratnog plijena.
Simbioza Keruma i Splita utoliko je prirodna; on nije samo populist koji se uspješno udvara hordama ideološki nabrijanog polusvijeta, nego i simptom neraščišćene prošlosti. To ne znači da je ljubitelj hrvatskih zetova puki lopov, nego da svoj šovinizam, između ostaloga, baštini i kao tekovinu kolektivnog kriminala, potisnute historije beščašća u kojoj je bez sumnje participirao duhovno i faktički.
Za vrijeme rata Splitom je vladala neformalna vojna hunta, s popisima nepoželjnih sugrađana, noćnim kaznenim jedinicama i konc-logorom u Sjevernoj luci. Supruga jednoga od osuđenih logorskih čuvara, kojemu je nakon presude omogućen bijeg, danas veli kako "ne može ni zamisliti da se na ovaj način krše ljudska prava i sudi protivno pravu". Izgleda da je u pogledu Srba - kojih treba da nema - mnogo toga uvjetovano ograničenom sposobnošću zamišljanja. Po istoj bi se matrici bezdušno kršila ljudska prava Željka Keruma da mu u kuću zakorači srpski zet.
Ako mi je to kao nekakvom "Splićaninu" dopušteno reći - jer izgleda da je s takvom legitimacijom lakše iznositi jasnije sudove - Split je bio poprište masovnoga zločina, s tim da se ono "masovno" odnosi na počinitelje. Sve drugo je popratna realizacija sna o državi. Ista nesmiljena bitka za državu, koja će biti hrvatska, ali ne i pravna, nastavljena je do danas. U vojarnu Dračevac, gdje su se obučavale splitske ratne brigade, sada su smjestili i Općinski sud.
Evo recimo, meni je potpuno jasno da nas ne mrziš.
И ја се, исто питам......
