Kada sam pročitala komentar postavljača teme, kao najkritičnijeg kritičara pravoslavlja, mislila sam da je želeo da bude ironičan...I pošto sam već neko vreme kod sebe imala taj film, rekoh, hajde da ga odgledam..
Prvih 1/3 filma mi je bila vrlo...hm...pa, odvratna, jer sam pomislila kako su pravoslavce želeli da pokažu kao grubijane, razularenu hordu ratnika, koji su suviše ograničeni da shvate bilo šta sem svoje egoistične projekcije o sopstvenoj veličini: pleme, narod, vera...
Međutim, kako se radnja filma odvijala, ispod ove krvožedne i brutalne drame, počela je da se kristališe ideja koju bih najbolje mogla da uporedim sa NJegoševim odrednicama "čojstva i junaštva". I odjednom, od divljih ratnika, grubih karaktera i rigidnih odnosa, na videlo izbijaju ne odmah učljive osobine ovog kavkaskog naroda: duboka i potresna svesnost i ljubav prema svojoj zajednici, ogromna vernost u prijateljstvu, moralnost koja iako se čini van etičkih normi današnjeg sveta, ipak predstavlja visoko etički imperativ jednog ratnika koji je odan pre svega svojoj veri, narodu i porodici, a nadsve ogoromna ljubav ka Bogu i svetinji...
Međutim, drama koja se stvorila između dvojice sinova i oca, jeste najdirljivija tema ovog filma: gde jedan sin odriče svoju daljnju službu veri i otadžbini, prešavši na stranu neprijatelja zarad žene, oslikava lik moralno mlitavog i sebičnog čoveka, koji ostavlja sve što mu je do tad bilo sveto; u odnosu na drugog, koji ostaje kao primer istinskog hrišćanskog mučenika i odanog saborca, koji postradavši u nadljudskim naporima potvrđuje i svojom ljutom žrtvom veru u Boga. Lik Andreja, mlađeg sina, iako deluje jasan i nadasve prisan današnjim naraštajima, ipak za sobom vuče mnoga pitanja o istinskom moralu i kodeksu koji bitno određuje i samoga čoveka i njegova dela, bacajući posebno svetlo na odnos u kvalitativnom shvatanju sveta čoveka iz srednjega veka i danas, a posebno na odnos hrišćanskog morala i ovosvetskog morala.
Ne sećam se da sam ikada tako plakala dok sam gledala neki film. Trenutak kada otac ubija sina zbog izdaje, koliko se god nametnuo modrenom čoveku kao totalno ne moralan, okrutan i ne ljudski, u trenutku dobija svoju neku potvrdu negde duboko u čoveku...Onaj koji je izdao svetinju i nadasve Boga, nije dostojan ni samoga života - može da bude nekakva poruka te scene. Ali je baš zato još genijalnije prikazana paralela kada deda, u trenutku mržnje prema neprijatelju, pokušava da ubije tek rođeno unuče koje je začeto sa istim tim neprijateljem. I dok nam se nameće okrutnost i surovost i jednog i drugog čina, čin ubistva tek rođenog deteta svakako ne nalazi ni najmanju potporu u čovekovoj savesti i svesti.
Setila sam se žitija mnogih mučenika koje sam čitala i gledavši ovaj prikaz na filmu, nisam mogla, a da ne pronađem ne samo sličnost, već identičnost koja se provlači među svim tim svetim mučenicima koji su stradali za Hrista... Tolika vera koja stvara takvu spremnost, rešenost i čak radost, dok se bliže najgore muke, pri tom jačina karaktera koja nadvisuje i najgori fizički bol, mogla se videti samo kod najvećih svetitelja hrišćanstva: sv. Georgija, sv.Dimitrija, sv. Bonifatija, sv. Didima,sv. Jakova persijanaca, sv.Gedeona i još mnogih i mnogih drugih, čijim je žitijama presipunjeno pravoslavlje i rajska obitališta... I svi su išli ka Hristu kao ovi prosti ratnici, umiravši "za krst časni i slobodu zlatnu". Pa i naši kosovski junaci sa carem Lazarom na čelu, poput ovih Kozaka, izabraše da poginu za veru i Boga braneći svoju otadžbinu.
Na kraju, sam Taras koji umire privezan za stub, i spaljen živ, odaje potpun utisak čoveka duboko ukorenjenog u veru, kada i sami neprijatelji priznaju da "ti ljudi nisu ljudi", i da ih mogu telesno ubiti, ali im duh ne mogu slomiti. Tako Taras i u zadnjim trenucima, krepljen Hristom, ostaje priseban i spašava preostalu bratiju od sigurne smrti, dok sa stuba, već u plamenu viče i proriče dolazak moćne Rusije i Velikog Cara pod kojim će se ujediniti pravoslavni. I zaista tog Cara, Rusija je i dobila Božijom milošću i potukla svoje neprijatelje postavši najjača sila ne samo pravoslavlja već i sveta...
Mnogo je poruka koje ovaj film nosi i otvara, ponajviše u svetlosti ekumenskih pregovora, i čudi me da je odobreno njegovo prikazivanje baš sada, kada su pravoslavni svih oficijelnih Patrijaršija već spremni da pregovore privode pozitivnom kraju. Jedino, što bi mi razagnalo sumnju oko ovog dopuštenja da se takav jedan film snimi u Rusiji, je što je trenutna situacija u Rusiji među vernima daleko od povoljne da bi se tom ujedinjenju pristupilo...
Nadalje, nama verujućima ovaj film duboko vraća svest o tome kako su naši preci verovali, kako su tu veru branili i za nju umirali...Naša mlakost i ne definisanost u veri i čovekougodnička "ljubav", ne može da se ni približi ovom tako oštrom vidu kavkaskih ratnika kojim su oni razumevali Tajne Božije i evharistijsku suštinu žrtve Hristove za svoje stado. Ta pravilno usmerena ljubav, pre svega prema Bogu (koja baš zbog toga toliko ne jasna, jer je upućena ne vidljivom, pa samim tim i nema neko realno objašnjenje), bila je i jeste jedina osnovica Pravoslavnog veroispovedanja i osnovno načelo ili stub oko koga je sve ostalo u čovekovom životu bilo organizovano i dobijalo svoj smisao. To načelo, na žalost, u današnjim naraštajima pravoslavnih, potpuno je izgubljeno. Isto tako kao i "čojstvo i junaštvo" kojim su se nekada odlikovali ljudi bez obzira koje vere bili.
Film postaje još potresniji kada se zna da je ovo Gogoljevo delo zapravo istiniti istorijski događaj.
Zaključak je da nakon odgledanog filma i sama sam poželela da imam takvu veru i takav oslonac u Bogu, kao ovi sveti kavkaski mučenici...