Veoma zanimljiva diskusija. Da dodam par ideja, i da obradim par specifičnih stvari koje su pomenute.
Tačno je da postoje veliki nedostaci školskog sistema (pogotovo sad posle Bolonje), ali nemojmo se zavaravati - situacija nije mnogo bolja ni u većini ostatka sveta. U Americi je verovatno i gora, a čak i zemlje koje naizgled izgledaju bolje imaju svoje probleme (npr. Kina ima veoma strogo i dobro obrazovanje, ali je sve zasnovano na bubanju; rezultat su ljudi koji imaju veoma velike probleme sa originalnim razmišljanjem - mada i dalje proizvode ogroman broj genijalaca, ovo je rezultat broja ljudi koji prolaze kroz sistem, ne efikasnosti samog sistema.)
No, to nije osnova problema. Jeste, nezainteresovanost i neznanje jesu nešto protiv čega se treba boriti, ali ono u čemu je ključni korak sledi nešto kasnije. Nezainteresovan čovek neće biti ni za vakcinacije ni protiv vakcinacija, recimo. Prvo nešto mora da ga zainteresuje (recimo, dobije dete i onda se iskreno pita šta je najbolje da uradi), a onda mora da dođe do informacija. I tu imamo problem.
Kao što je Čak rekao:
Kao sto rece jedan sinoc na TV - ma nisu problem oni sto nisu procitali ni jednu knjigu. Problem nastaje kad tu jednu procitaju.
Problem nastaje kada ljudi krenu da istražuju neku temu, i kada nalete na OLUJU antinaučne propagande. Kada čovek ode na internet i "sazna" za sve te zavere svetskih moćnika da se broj populacije smanji, i kako nas truju vakcinama - pa kako onda da ne postane besan i uzbuđen. I onda su taj bes i uzbuđenost motivacija za tog čoveka da dalje širi tu propagandu.
Frenk Lantz, jedan od prominentnijih pseudonaučnika i proizvođača antinaučne propagande na polju globalnog zagrevanja, ima jednu lekciju koju vredi naučiti:
Postoji jednostavno pravilo: kažeš svoj stav ponovo, i kažeš ga ponovo, i kažeš ga ponovo, i kažeš ga ponovo, i kažeš ga ponovo, i ponovo i ponovo i ponovo, i otprilike u trenutku kada ti se potpuno smučilo da ga ponavljaš, tvoja ciljna publika će te čuti prvi put.
Jedini način kojim možemo ikada postići nekakav progres je da im se usprotivimo svuda, paralelno, i što više možemo. Nije potrebno
promeniti mišljenje pseudonaučnicima: potrebno je da postavljamo pravilne informacije, tako da ljudi koji traže činjenice o nečemu imaju pola-pola (ili makar 1:9) odnos neistina i istine.
Ako neko pokrene antivakcionističku temu, tamo treba ponovo i ponovo i ponovo... slati istinite informacije. Koliko ko od nas može, kada može, kako može, ali uporno i strpljivo.
Dakle:
ceo dan vodim bitku na jednoj temi uprvo protiv ovakvih o kojima pricamo ovde, i pravo vam kazem mislim da cu da odustanem, sto nije ni malo pohvalno ali stvarno su nemoguci
Nemoj odustajati. Nemoj se predavati. Ako ne možeš svima da odgovoriš, nemoj. Ako nemaš vremena, uradi onoliko koliko imaš vremena. Ako oni postave sto poruka, a ti imaš vremena da odgovoriš na jednu, onda odgovori na jednu.
Ali nastavi da im odgovaraš. Tema koja je 100% na strani pseudonauke je deset puta gora nego tema koja je 99% na strani pseudonauke. Ako jedna poruka u sto dovodi u sumnju onih preostalih 99, to je neuporedivo bolje nego situacija u kojoj takve poruke nema!
Potpuno je tačno da mi imamo probleme koji su naizgled nesavladivi. Paranoja i pseudonauka su i jednostavnije i zanimljivije od stvarnih činjenica, i otud će pseudonaučniku uvek biti lakše da zavede ljude nego što će naučniku biti da ih nauči. Ali ovo ne znači da treba da dignemo ruke i da se predamo.
Ne zaboravite da u svemu ovome imamo i jednu veliku prednost: naučnici su
kompetentniji od pseudonaučnika. Jedan naučnik može da savlada gomilu pseudonaučnika a da se pritom ni ne oznoji. Da je odnos jedan prema sto, ne bi bilo problema - razlog zbog kog se nalazimo u ovoj situaciji je što je odnos jedan prema deset hiljada.
Ali uzmimo sada naš cilj u svetlu ovog gore rečenog. Mi ne moramo da nekako okrenemo čitavu javnost, ili da ubedimo većinu prosečnih ljudi da je istina na našoj strani. Dovoljno je da procenat zainteresovanih i naučno okrenutih ljudi dovedemo sa 2-3% gde se danas nalazi, na možda 10-15%; to bi bilo dovoljno da spreči 90%+ posledica pseudonauke.
Kada ljudi formiraju svoje mišljenje o nečemu, oni imaju ograničenu količinu energije. Pogledaće pet ili šest izvora. Ako svih pet ili šest pričaju iste pseudonaučne stvari, dobili smo još jednog vernika u pseudonauku. Ako četiri pričaju pseudonaučne, ali jedan ili dva daju čvrste naučno zasnovane činjenice, nećemo dobiti pseudonaučnika (ili ćemo dobiti nekoga ko ima mnogo blaže stavove nego inače).
Takođe, nauka nije potpuno odsutna. Jeste, danas više nema "Opstanka" i sličnih stvari koje su mnogi od nas gutali kao deca. Ljudi danas gledaju "Velikog Brata". Ali tu su i druge stvari, ma koliko nerealistične i dramatizovane. Serije kao što su "House" ili "CSI", ma koliko preuveličavale mogućnosti medicine i nauke, i dalje pokazuju osnove naučnog metoda. Na svoj način, one popularizuju nauku, i daju vektor preko koga možemo da pristupimo problemu.
Dakle, ne treba odustati. Ako odustanemo, slede gadne posledice, za sve nas (pa i za naše "protivnike" sa druge strane diskusije).
Treba da budemo svesni da su pseudonaučnici već izgubili rat: čovek ne može pobediti činjenice. Ono oko čega se borimo je
kako će pseudonaučnici izgubiti rat. Dve krajnosti su jasne: ili će njihova verovanja biti marginalizovana, ili će njihov sukob sa činjenicama odvući celo naše društvo u propast. Verovatniji ishodi su u sredini: trenutni oblici pseudonauke će pre ili kasnije propasti, ali će u toku svog postojanja naneti ogromnu štetu; kada oni nestanu, pojaviće se novi, koji će pre svog nestanka naneti štetu.
Cilj ljudi koji se ovde nalaze na strani nauke je
minimizacija štete.
Ovo gore je pomalo nekoherentno, ali nadam se da je osnovna poenta jasna. Da završim sa još jednom stvari.
Lako je izgubiti volju za ovakve stvari kada se vide neverovatne gluposti, kao što je izjava ove bivše ministarke. No, razmislimo malo dalje o ovome. Šta bi bilo da je bivša Finska ministarka izašla sa videom u kome priča o tome kako su je oteli vanzemaljci i vršili eksperimente nad njom? Bilo bi ljudi koji bi to slušali...ali koliko? A ovakvih stvari ima - ima ljudi koji su imali (ili imaju!) visoke pozicije, i koji zastupaju razne sulude ideje.
Ali niko ih ne sluša!
A ovu ministarku slušaju. Zašto? Zato što se njena suluda izjava uklapa u unapred pripremljenu pozadinu paranoje i pseudonauke koja je izrasla iz masivnog rada antivakcionističkih grupa. Ljudi su ponovo, i ponovo, i ponovo, i ponovo, i ponovo naletali na povremene priče o opasnosti vakcina; takođe su ponovo, i ponovo, i ponovo, i ponovo, i ponovo naletali na priče o zaverama svetskih moćnika. I otud, ova suluda izjava mnogim ljudima zvuči manje suludo - možda čak i prihvatljivo.
Što istovremeno pokazuje i moć pseudonaučnog pokreta, ali pokazuje i njegovu slabu tačku. Isto kao što oni mogu ponovo, i ponovo, i ponovo, i ponovo - tako možemo i mi. Svako koliko, kada, i gde može. Svi mi imamo druge obaveze i važnije stvari u svojim životima. Ali ako se motivišemo, i ako svako od nas uradi koliko može gde može, efekt će biti mnogo veći nego što izgleda u svetlu veličine problema sa kojim se suočavamo.