Molim savet

posmatracsamo

Početnik
Poruka
6
U braku sam skoro dvadeset godina i te godine su bile lepe ali bilo je i teskih. Imao sam dobru zenu i dobru decu,normalan zivot kakav sam zeleo.
Pre godinu i nesto mojoj zeni je dijagnostikovan karcinom grlica materice.Operisana je pa su lekari bili optimisticni ikao je bilo doslo do prvih metastaza. Zajedno smo se borili i cinilo se da ce sve biti dobro a onda je ona pocela da se menja. Depresije, nervoza, prisecanje nekih losih stvari iz zivota, za sve je krivila mene i sve je bilo lose.Imao sam razumevanje, isao psiholozima, trpio sam a onda je pocela i da se svadja i da se ponasa lose. Ode od kuce celi dan, luta po gradu, trosi pa onda baci sve sto je kupila, place, ne uzima lekove ni na hemoterapiju ne ide. Ponekad pijepa govori strasne stvari.
Mozda bih to izdrzao da deca nisu sasvim zatecena situacijom. Pate i popustili su u skoli stalno se stide se. Prognoze nisu najbolje. Ako uzvratim napadom bude mi zao jer je skoro na samrti i jer je imala stvarno tezak zivot a bila dugo godina dobra i prava majka.
Tesko je ovo reci ali bojim se da ce i ako se desi najgore ostati deci u najruznijoj uspomeni ali kako da joj objasnim to.kako da olaksam svima'
 
Zena vam je bolesna, prognoze za prezivljavanje nisu bas najbolje, ona ima pravo da bude ljuta i besna...cak i kada to ne ume da izrazi..besna na bolest, ljuta zbog onoga sto je u zivotu propustila...jer sada je kraj
A vi pokusajte da razumete da je ona u tome sama, ma koliko vi bili pored nje
 
i ja imam u porodici bolest koja je izmenila psihu....a majka mi je upitanju....i razumem....jer ona umire a deca ostaju...jedino sto mogu da savetujem da probate da sebe i decu maksimalno sacuvate u celoj situaciji, i da prihatite na neki nacin da mnogi ljudi ne zele da se lece na pravi nacin i da u svojoj nevolji postanu sebicni i bezosecajni. da im deca i porodica postanu nebitna......budite uz svoju decu maksimalno a uz nju koliko vam dopusta......i razumite da to vise nije vasa zena nego osoba koja je bolesna.....
 
Jako tuzna prica . Strah od smrti je nesto sa cime je jako tesko se boriti. U porodici sam imala slucaj karcinoma materice , majka ga je imala. Nakon operacije bilo je zadivljujuce sa kakvim entuzijazmom je dosla kuci , borila se i izborila . Nakon 5 god . rezultati su joj dobri ( Hvala Bogu ) .Mnogo je sama ucinila za svoje zdravlje, svojom voljom, ljubavlju, hrabroscu. Na zalost , mnogo vise zena je to podnelo kao vasa supruga i mnogima rezultati nisu bili dobri.Ali jako je tesko davati bilo kakve savete na takve situacije.Ako se ona sama predala , vi tu malo sta mozete da pomognete, na zalost.
 
Колика су деца?
Можда би било згодно повести и децу код психолога? Он би им помогао да лакше преброде ове тешке тренуке...
 
Mozda bi osim ovoga sto Hellen kaze moglo da pomogne i neko savetovaliste za nju ili za vasw dvoje
Mora se pored dece i njoj pomoci da stvari prihvati na neki malo bolji nacin i verujem da postoji neko savetovaliste za osobe sa takvim problemima
Mnogo mi je zao zbog vas i zelkim da stvari krenu na dobro i da ako postoji nada, vasa zena se izvuce i ozdravi!
Srecno!
 
Da,bitno je i kog su deca uzrasta...

Moj otac je imao leukemiju, i kroz celu bolest je prosao a da ja i brat nismo primetili da je imao crne misli, uvek smo ga videli obicnog i optimisticnog. Ja sam tada imao 20, brat 17 godina. Mama mi je kasnije rekla da je imao crne lisli, narocito pred kraj, ali da su oni to drzali za sebe. Znam da su tada puno provodili vreme zajedno, puno pricali... Tako da pokusaj sto vise da provodis vremena sa zenom, nemoj da se svadjas cak iako ona krene da te najgroznije vredja, istrpi to. Samo pokusajte da sve vase 'teske i crne razgovore' ne vodite pred decom. Naravno, to ne znaci da deci predstavljate njenu bolest kao nesto bezazleno, ali ako je volis, onda je ona pre svega tvoj zivot, a zivot dece treba da se razlikuje od vaseg... Posto su ti deca verovatno tinejdzeri, veruj mi da ce te kasnije mnooogo ceniti zbog toga sto si vise vremena posvecivao njoj, nego njima...Voli je, to je najbitnije...
 
zena treba da razumije da nakon nje ne slijedi potop :neutral: bjes/razocarenje/strah, sve je to u redu i normalno
i u redu je ako osoba nije dovoljno jaka da se izbori sa tim
ali u trenutku kada pocne da ugrozava ljude oko sebe, pogotovo djecu, nema vise opravdanja :neutral:

bilo bi dobro poslati ih na neko vrijeme kod bake/ nekog sa kim su bliski da budu u zdravijoj atmosferi
 
Verujem da vam je jako tesko.
I ako kazes da je bila dobra zena i majka trudi se da je ne krivis,jer izgleda ne moze da se pomiri sa tim.
U pravu su oni koji kazu da treba decu odvesti kod pishiloga-da lakse podnesu to.
Mislim da bi bilo dobro i kada bi nju mogao nagovoriti da ode na neki razgovor.
Da joj neko pomogne da lakse prihvati svoju bolest.
Ne znam da li je to izvodljivo,verujem da je tesko...ali pokusaj bar.
 
U braku sam skoro dvadeset godina i te godine su bile lepe ali bilo je i teskih. Imao sam dobru zenu i dobru decu,normalan zivot kakav sam zeleo.
Pre godinu i nesto mojoj zeni je dijagnostikovan karcinom grlica materice.Operisana je pa su lekari bili optimisticni ikao je bilo doslo do prvih metastaza. Zajedno smo se borili i cinilo se da ce sve biti dobro a onda je ona pocela da se menja. Depresije, nervoza, prisecanje nekih losih stvari iz zivota, za sve je krivila mene i sve je bilo lose.Imao sam razumevanje, isao psiholozima, trpio sam a onda je pocela i da se svadja i da se ponasa lose. Ode od kuce celi dan, luta po gradu, trosi pa onda baci sve sto je kupila, place, ne uzima lekove ni na hemoterapiju ne ide. Ponekad pijepa govori strasne stvari.
Mozda bih to izdrzao da deca nisu sasvim zatecena situacijom. Pate i popustili su u skoli stalno se stide se. Prognoze nisu najbolje. Ako uzvratim napadom bude mi zao jer je skoro na samrti i jer je imala stvarno tezak zivot a bila dugo godina dobra i prava majka.
Tesko je ovo reci ali bojim se da ce i ako se desi najgore ostati deci u najruznijoj uspomeni ali kako da joj objasnim to.kako da olaksam svima'

hm. teško je...njoj je najteže, samo da znaš. pokušaj sa njom da razgovaraš, da odete zajedno u savetovalište gde treba da prima hemoterapiju....na onkološkom u pasterovoj to postoji...kad ona počne da se bori protiv bolesti, sve će da bude bolje, veruj.
svima će biti lakše.....najvažnije je da joj predočiš dečju patnju i šok i sve to, ako je moguće, kada deca nisu prisutna....sa puno strpljenja, naravno.
nemoj da je napadaš nikako, jer je tako kako je....moraš da je hrabriš i da joj daješ volju da bude sa vama, da se bori za to, shvataš?
 
kolka su deca pa kolka su deca - to nije pitanje jer sigurno da nisu mala posto su u braku 20 godina

njojj je najteze i to nije sebicnost to je normalno ponasenje to suFaze i sada je trenutno u toj fazi

nisu sve faze za vas tako lose ali za nju jesu jer se njen zivot gasi

vase je da je volite i d a joj pruzite ljubav bez obzira na sve

u literaturi imate dosta napisanno o tome ovde necete naci ono sto vam treba ali u toj melanoj knjizici imate samo je treba procitati

mozda nije jos sve izgubljeno ali vi njoj ne treba sada da objasnjavate kako ce je se deca secati jer njoj sada treba sva snaga za borbu za goli zivot nema ona vremena za drugo - tu joj budite podrska i pravi covek
 
Pokusaj da je razumes,kako bi ti reagovao da si u njenoj kozi...covek kada postane svestan da je kraj blizu,tek tada shvati prolaznost i nebitnost materijalnog,da zivot treba da udise punim plucima i da udovolji samo sebi..verovatno sada tako razmislja tvoja zena,jer je u zivotu kao i svi mi pravila razne kompromise,zbog dece,okoline,prelazila preko nekih stvari,misleci da ima jos neki zivot pa ce to ispraviti...ali,zivot je samo JEDAN a toga svi mi postanemo svesni tek kada je smrt blizu...nemoj joj zameriti i pokusaj da joj olaksas...pomisli sta bi ti radio poslednjih dana svog zivota??...mozda bi i ti bio besan,ili lutao ulicama po ceo dan,ili mozda sedeo i gledao negde u nebo i pokusao da upijes sve mirise i zvuke,jer to vise nikada,ali nikada neces vise videti...koliko god da je neko jaka licnost,da kancerom se jako tesko izbori,u svetu citav tim psihologa radi sa takvim pacijentom...mozda postoji neko udruzenje obolelih i izlecenih od kancera,stupi u kontakt sa njima,oni ti vise mogu pomoci sa konkretnim savetima nego mi sa foruma...srecno...
 
kolka su deca pa kolka su deca - to nije pitanje jer sigurno da nisu mala posto su u braku 20 godina

Значи, мислиш да ће се један тринаестогодишњак понашати и доживљавати целу ствар исто као један деветнаестогодишњак????
 
U braku sam skoro dvadeset godina i te godine su bile lepe ali bilo je i teskih. Imao sam dobru zenu i dobru decu,normalan zivot kakav sam zeleo.
Pre godinu i nesto mojoj zeni je dijagnostikovan karcinom grlica materice.Operisana je pa su lekari bili optimisticni ikao je bilo doslo do prvih metastaza. Zajedno smo se borili i cinilo se da ce sve biti dobro a onda je ona pocela da se menja. Depresije, nervoza, prisecanje nekih losih stvari iz zivota, za sve je krivila mene i sve je bilo lose.Imao sam razumevanje, isao psiholozima, trpio sam a onda je pocela i da se svadja i da se ponasa lose. Ode od kuce celi dan, luta po gradu, trosi pa onda baci sve sto je kupila, place, ne uzima lekove ni na hemoterapiju ne ide. Ponekad pijepa govori strasne stvari.
Mozda bih to izdrzao da deca nisu sasvim zatecena situacijom. Pate i popustili su u skoli stalno se stide se. Prognoze nisu najbolje. Ako uzvratim napadom bude mi zao jer je skoro na samrti i jer je imala stvarno tezak zivot a bila dugo godina dobra i prava majka.
Tesko je ovo reci ali bojim se da ce i ako se desi najgore ostati deci u najruznijoj uspomeni ali kako da joj objasnim to.kako da olaksam svima'

Реци јој то тако, искрено. Наши животи су кратки, сви брзо одлазимо... Треба бити што бољи према својим ближњима, јер када се крај приближи, биће касно. Немој више узвраћати, боље сада трпи, него да се после цео живот кајеш.
 
Da,bitno je i kog su deca uzrasta...

Moj otac je imao leukemiju, i kroz celu bolest je prosao a da ja i brat nismo primetili da je imao crne misli, uvek smo ga videli obicnog i optimisticnog. Ja sam tada imao 20, brat 17 godina. Mama mi je kasnije rekla da je imao crne lisli, narocito pred kraj, ali da su oni to drzali za sebe. Znam da su tada puno provodili vreme zajedno, puno pricali... Tako da pokusaj sto vise da provodis vremena sa zenom, nemoj da se svadjas cak iako ona krene da te najgroznije vredja, istrpi to. Samo pokusajte da sve vase 'teske i crne razgovore' ne vodite pred decom. Naravno, to ne znaci da deci predstavljate njenu bolest kao nesto bezazleno, ali ako je volis, onda je ona pre svega tvoj zivot, a zivot dece treba da se razlikuje od vaseg... Posto su ti deca verovatno tinejdzeri, veruj mi da ce te kasnije mnooogo ceniti zbog toga sto si vise vremena posvecivao njoj, nego njima...Voli je, to je najbitnije...

Да. :ok:
 
zena treba da razumije da nakon nje ne slijedi potop :neutral: bjes/razocarenje/strah, sve je to u redu i normalno
i u redu je ako osoba nije dovoljno jaka da se izbori sa tim
ali u trenutku kada pocne da ugrozava ljude oko sebe, pogotovo djecu, nema vise opravdanja :neutral:

bilo bi dobro poslati ih na neko vrijeme kod bake/ nekog sa kim su bliski da budu u zdravijoj atmosferi

Ali to je jače od nje... osoba tada shvata da joj telo propada, da joj život ide bestraga, da neće živeti večno (svi mi znamo da nećemo živeti večno, ali je opet većini nelagodna pomisao na kraj života, kada počne da se približava), koncepcije joj se ruše, strahovi divljaju, sve potisnuto i uljuljkano iz podsvesti iskače napolje..
Njoj je potrebno mnogo mnogo ljubavi.

I mislim da je možda dobro rešenje koje si pomenula, da ode možda negde na selo, ili da poseti neku vikendicu, ili kod bake/deke... gde će se osećati sigurno i zaštićeno i gde će moći da priča o svojim strahovima, i možda da potraži smisao u celoj toj priči.
 
Strah od smrti ima svoje dve polovine. Jedna je ona u kojoj se plasimo gde to odlazimo, sta se desi sa nama i da li je smrt stvarno bas potpun kraj (ovo se pitaju i najveci ateisti samo ne priznaju :)) a druga je onaj strah kad se plasimo sta ce i kako sve ostati iza nas. Naravno da smo svesni da posle nas nije potop ali ipak tesko je da zamislimo zivot nasih najblizih bez naseg prisustva. Ovo posebno ako su deca mala. Kad se na taj strah doda bolest, slabost, malaksalost u ovakvim slucajevima i neke teske propratne pojave bolesti i obavezna tuga za propustenim u zivotu ( a i najzdraviji zale za mnogo toga propustenog) onda ne iznenadjuje cela situacija koja je i teska i bolna.
Zena luta gradom jer su tamo nepoznati ljudi, prodavaci, vozaci, prolaznici. Utapa se u vrevu, postaje prolaznica, ucesnik saobracaja, nepoznata osoba i to joj je vazno, samo da prestane biti bolesnica. Kad dodje kuci vraca se u stvarnost zato su reakcije burne na svaku sitnicu. Kupi odecu jer joj to daje privid da ce je nositi, da joj je potrebna, da ce biti lepa u njoj. A onda dovoljno je da joj se ucini bilo kakav prekor u vasim ocima ili je na smrt podseti bilo sta (molba da popije tabletu ili sl.) i ona shvati besmisao svog sopinga pa baci kupljeno.
Sve vi vec ovo znate, kazete idete kod psihologa, ali eto mislim da su sitnice bitne, jer sad vam i jeste zivot sacinjen od sitnica. Pokusajte ziveti sat po sat. Ne pitajte sebe mozete li izdrzati jos ovih nekih par meseci ili godinu vec se uvek pitajte mozete li izdrzati naredni sat. Videcete da mozete.
Sto se dece tice verujem da znaju sve, da pate ali da ce razumeti. Kad odrastu deca razumeju i roditelje koji su ih npr. ostavili po rodjenju a naravno da ce razumeti i da se majka uplasila smrti.
I da, zaboravih, kad vam prebacuje za promasen zivot i greske u proslosti, nemojte da ih negirate, ponekad priznajte da ste gresili, recite i pre nego pocne sa svadjom; "E da sam tad poslusao tebe bilo bi mi pametnije ili Ne daj boze da je druga zena bila na tvom mestu, nista ne bih stekao" pa onda pomenite neke lepe stvari koje imate i koje ste zajedno stvorili: deca, neke situacije u kojima je ona blistala, nesto iz proslosti gde je ponela glavnu ulogu...
Eto, moj skromni doprinos da pokusam olaksati barem malo tako nelep period vasih zivota.
 
Ali to je jače od nje... osoba tada shvata da joj telo propada, da joj život ide bestraga, da neće živeti večno (svi mi znamo da nećemo živeti večno, ali je opet većini nelagodna pomisao na kraj života, kada počne da se približava), koncepcije joj se ruše, strahovi divljaju, sve potisnuto i uljuljkano iz podsvesti iskače napolje..
Njoj je potrebno mnogo mnogo ljubavi.
ako je jace od nje, to je vec njen problem.
to znaci da je sve sto je njen suprug radio do sada, njena djeca, sve sto rade sada, sve je bilo uzalud jer ona jednostavno nije dovoljno jaka :confused: vec je okruzena sa mnogo ljubavi, ali je ne primjecuje, daje si za pravo da odgurava i povrjedjuje, cak i djecu.
ako joj odlazak negdje i psiholog ne pomognu, jedina opcija je da je ostave.
okrutno? mozda.
ali ne mozes pomoci nekom ko sam sebi ne zeli pomoci, nije dovoljno jak da sam sebi pomogne a u medjuvremenu sebicno pokusava i ostale povuci sa sobom
 
Значи, мислиш да ће се један тринаестогодишњак понашати и доживљавати целу ствар исто као један деветнаестогодишњак????

otprilike mislim i ja tako.....perturbacija je u oba životna doba i to velika...bez obzira...bar tako mislim, ne znači da sam u pravu.
 
ako je jace od nje, to je vec njen problem.
to znaci da je sve sto je njen suprug radio do sada, njena djeca, sve sto rade sada, sve je bilo uzalud jer ona jednostavno nije dovoljno jaka :confused: vec je okruzena sa mnogo ljubavi, ali je ne primjecuje, daje si za pravo da odgurava i povrjedjuje, cak i djecu.
ako joj odlazak negdje i psiholog ne pomognu, jedina opcija je da je ostave.
okrutno? mozda.
ali ne mozes pomoci nekom ko sam sebi ne zeli pomoci, nije dovoljno jak da sam sebi pomogne a u medjuvremenu sebicno pokusava i ostale povuci sa sobom

Ne kažem da je to u redu prema njenim bližnjima, jer nije. I oni pate i te kako. Ali hoću reći, ona možda i uz tu svest ne može drugačije da postupa. Slabi ljudi ne moraju ostati slabi, mogu se ojačati ljubavlju. Ne pričam napamet, i sama sam prošla kroz nešto slično.
E da... i jeste potrebno da i ona želi sebi da pomogne.. tu se slažemo...
 
otprilike mislim i ja tako.....perturbacija je u oba životna doba i to velika...bez obzira...bar tako mislim, ne znači da sam u pravu.

Бол се сигурно доживљава истим интензитетом, то није везано за зрелост, али могућности разумевања и прихватања ситуације, и начини понашања у таквим ситуацијама могу веома, веома да се разликују....
 
Imam sličnu situaciju u svom domu, radi se o majci, takođe o raku, pluća, bila je na dobrom putu, ali čim se malo slošilo odmah je upala u depresiju, praćenu sa povremenim euforijama, prozlila se, krenula ćaleta da krivi za sve, da odbija lečenje, napravila cehove koje ćemo još dugo plaćati... Matori ne može da izađe na kraj sa njom, nit mu je dozvoljavala da joj se nađe nit može da ode od nje, popustio je, propio se, onda se ona razbesni na njega još više i sve u krug. Pre nekoliko meseci sam se vratio doma kako bih brinuo o njoj (i o ostalima u porodici), jednostavno suviše sam svojeglav i tvrdog srca da bi joj uspelo da me otera od sebe ili poremeti. Ne znam koliko mogu da savetujem, sve to mi se dešava i stalno se suočavamo sa nečim novim (izmenjenim starim). Gadni su ljudi kad osete smrt, sve to sam viđao i ranije kod drugih, u familiji i šire, i zato nekako uspevam da se izborim sa njenim hirovima i podržim je, ako je to uopšte i moguće, da se bori sa svim što joj se dešava.

Moje neko mišljenje i iskustvo je da moraš i da joj se suprotstaviš i pružiš joj podršku, neretko istovremeno. Budi grub ako moraš, a znaćeš kad moraš, navodi je da izbaci sve iz sebe, da iskaže svaku lošu pomisao, svako nezadovoljstvo. Kada se isprazni ja pustim majku da priča, sama shvati da graši, da ne bi trebalo tako, da ima nade dok god se bori a da sve to što radi joj samo pomaže. Trudim se da izbegavam da joj sam ukazujem kako se ponaše neispravno, to ume da je razbesni, ali ako je baš uhvati neki hir onda sam grub i ne dam joj da nastavi po svom. ne dam joj za pravo da zbog njenog stanja tolerišem baš sve, a kad se zainati ne tolerišem joj ništa. Ume da bude gadno, da povisim ton i preko mere, nekome sa strane ume da deluje suludo, zato mislim da bi trebao da izbegneš da do rasprave, čak i do ozbiljnih razgovora dolazi ispred vaše dece. Neka se isprazni kada ste sami, tako će i sama moći da se pred njima ponaša kao majka. Ona hoće da vas otera od sebe, a time samo šteti i sebi i vama. stavi joj do znanja da si uz nju, da ste svi uz nju, i da ona treba da bude uz vas, ako ne zbog sebe, onda zbog vas. Ako trebaš da primiš udarce pritom, primi ih muški i istrpi. Zbog dece, koja će živeti i posle nje i koje će sve ovo itekako formirati za taj dalji život. Verujem da će ti biti teško, ali ovo je ono "i u zlu" u kome treba da se pokažeš, ne uzimaj me da sam u pravu. Jer odluke su tvoje.

Slažem se da bi decu mogao da malo sklanjaš, ako imaju neke dede, babe ili rodbinu kod kojih bi mogli da budu pomalo. Treba da budu i sa vama, pretpostavljam da su tu negde ne više od 15-18 godina, neka vide, razumeju/nerazumeju sve kao i svi tinejdžeri. Ja sam već mator, pa ume da me zaboli, da se uveče skupim i zaplačem, i u tim trenucima krivim sebe zbog ovoga što se dešava mojoj majci. Ne smem ni da zamišljam kako je tvojima, ako ne možeš sam, valjda u školi imaju nekog psihologa ili barem iskusnog razrednog starešinu, još nekog ko bi mogao da razgovara sa njima. Trpe, mogu pogrešiti, i ti im moraš pomoći, a najbolje ćeš učiniti ako pomogneš svojoj ženi da se ponaša koliko god normalno. Ako se svi držite zajedno možete pomoći jedni drugima, prepušteni sami sebi ti i ona još i možete, klinci nikako.

Mojoj majci nabavili neko mače, doduše uvek je imala tako neke kućne ljubimce, i moram priznati da joj prija. To je neko ko nije tu bio ranije a ko jeste uz nju sada, ne može da ga krivi, tako da može samo da je oraspoložava. Sa druge strane se trudim da, koliko je moguće, ioteram oko nje sve one ljude koji je znaju ceo život, koji dođu samo da nariču dok je gledaju kakva je sada, a onda se zaborave i krenu da joj prenose svoje ili tuđe crne priče. Jeste moja majka uvek bila alapača, ali nije joj potrebno da sada saznaje sve te negativne priče. Sećam se, kada je rođaka bila na samrti od raka, spominjala je baš mojoj majci kako voli kad joj ja dođem, jer je razveselim dok pričam o nekim drugim, običnim i nenegativnim stvarima (iako sam težak negativac u stvarnosti, nekad je potrebno misliti i na druge). I možda grešim, ali izbegavam po svaku cenu da ima kontakte sa ostalima koji boluju od čega i ona, svi ti ljudi koje upoznaje na lečenju; prečesto umiru, i ako se veže za nekoga to je vodi samo još dublje u očaj i navodi da odustaje od lečenja.

Ne znam da li ti ovo išta znači, i izvinjavam se što sam malo više spominjao svoju situaciju. Ono što znam je da je odgovornost za sve njih sada na tebi, nezahvalno, ali i to je život, koliko god malo to značilo. Ona će umreti, deca će živeti i posle nje. Mislim, a ovo je nešto sa čim nemam iskustva, da moraš misliti pre svega na njih, ali, kao što napisah, najbolje ćeš pomoći svima ako se usaglasiš sa ženom, da se bori sa bolešću i izbori sa svim što bolest od nje čini.
 

Back
Top