Dragan_srbcg
Ističe se
- Poruka
- 2.641
PREDANJE I ISTORIJA: Odakle i od kog roda je starina Karađorđeva
Mile
Nedeljković
Karađorđevići nisu ni Šiptari, ni Kuči, ni Vasojevići... Ključ za utvrđivanje porekla Crnog Đorđa su Gurešići sa Crnče, iz Bihora. Karađorđev pradeda Tripko Guriš Knežević čak je i fizički sličan Voždu: beše visok, plećat, povijen (zato ga nazvaše Guriš), mršav i tamnoput - a predanje ga pamti kao velikog junaka. Tripko je peto koleno kneza Bogdana, potomak čuvenih Vojinovića, opevanih u pesmi "Ženidba Dušanova"
Porodica koja se više naraštaja potuca od nemila do nedraga, menjajući mesta boravka među raznim plemenima i oblasti pod upravom različitih gospodara, i po nevolji promeni više krsnih slava kao razaznatljivi znak pripadnosti i porekla, unapred je osuđena na gubitak spona sa srodnicima i prekid u pamćenju sopstvenih korena. U takve porodice, među hiljadama sličnih u srpskom narodu, sticajem zlosrećnih istorijskih okolnosti, spada i porodica Velikog Vožda. On sam, pak, sin pukog seoskog siromaška, uzdižući se iz svakovrsnih neprilika isključivo sopstvenim trudom i pregnućem, zagledan u budućnost, koju je bilo teško proniknuti, nije ni stizao da se pozabavi ovim ptanjem. Pada u oči da se niko od njegovih savremenika, koji su ostavili svedočanstvo o njemu, ne poziva na njega, niti na njegovu priču ili izjavu, o daljim precima. Kada su, u ovom veku, Karađorđevi potomci nastojali da nešto više doznaju o dubljim korenima svoje loze - mnogi izvori su bili zatureni, još više nepoznati, a tome su se ubrzo isprečili i događaji koji su nalagali ćutanje, jer je, po ko zna koji put, iz vlastodržačkih razloga, postalo zazorno i samo pominjanje Karađorđevog imena.
Danas, ipak, zahvaljujući i mnogim novim činjenicama i podacima iz više područja nauke (istorija, etnologija, antropogeografija, folkloristika, genealogija) u mogućnosti smo da postavimo u određeni okvir poreklo Karađorđevih predaka i njihovo vekovno kretanje raznim predelima, od zavičajne matica do naseljavanja u Šumadiju.
Lukačevići Popadići Karađorđevi preci
U srpskom plemenskom društvu, čija je odlika, u nedostatku pisanih svedočanstava, jaka tradicijska kultura i rodoslovno pamćenje, koje seže i do dvadeset i pet kolena u prošlost, što se i danas očituje na tlu Crne Gore, sačuvano je obilje podataka o precima Vožda Karađorđa. Po jednom od ovih predavanja, početkom DžVII veka Voždovi preci su živeli u zetskom selu Bjelastavići. Odavde, kad je umro predak pop Boško, zvani Bakun, popadija se preseli sa decom u Berislavce, selo kod Podgorice, gde se, po njoj, prozovu Popadići.
Neko vreme su, posle Zete, bili u Crmnici, u selu Dupilu i Gluhom Dolu, odakle su prešli u kučko selo Doljane, a odatle, nakon kraćeg prebivanja, u Vranj, pa u Mataguže kod Skadarskog jezera. U međuvremenu, između doljana i Mataguža, boravili su i u selu Zlatici. Po jednom predanju, Voždovi preci su, pre prelaska u Vasojeviće, zastali na vrelima reke Ribnice, kod Podgorice, odakle su prešli u Kovačicu. Posle boravka u nekom selu u LJešanskoj nahiji, izbegli su u predeo Rovaca, najpre u Liješće, a potom u Velje Duboko, kod Kolašina. Odavde su prebegli Vasojevićima, u Lijevu Rijeku, gde su izvesno vreme probavili u ljevorečkom selu Lopatama.
Vrlo je jako predanje o boravku Voždovih predaka u selu Beranu, ispod Đurđevih Stupova, kao i mestu Kralji, gde se s njima svojata vasojevićko bratstvo Đurišića. Iz Kralja su se sklonili u Gusinje, a odatle su pobegli u Bihor. Najpre u seloCrnču, pa u Godušu, u kojoj i danas pokazuju mesto zvano Kućišta, za koje drže da je tu živeo predak Karađorđev. Postoje potvrde i da su Voždovi preci bili u selu Dragovoljići kod Nikšića, kao i u selu Mačetovo kod Prizrena (tačnije: Mačetovo, kod Muštišta) i Bugariću na srednjem Ibru, a sveže je i sećanje na njihovo prebivanje, uoči odlaska u Šumadiju, u selima Žabren i Petropolje na Sjeničko-pešterskoj visoravni.
Kada se ovom nizu mesta dodaju Viševac, Petrovac (Mramorac), Žabare, Masloševo, Zagorica i Krušedol, postaje vidljivo da su Voždovi preci i njegova porodica proboravili u tridesetak naselja pre konačnog nastanjivanja u Topoli, koja je, u ova dva veka, u pravom smislu reči ognjište i kolevka Karađorđevića. Ako je u Šumadiji, prema Cvijićevom zaključku, zgusnuta snaga svih srpskih zemalja, onda je životni put Karađorđevih predaka, koji su bivakovali i zbežavali se u toliko srpskih predela, oličenje selidbenih tokova srpskog naroda tokom vekova, do slivanja u Šumadiju. Pomeštanjem iz naselja u naselje, Voždovi preci su menjali područja različitih plemena, kako srpskih tako i inorodnih. Kako su to bili vekovi nemira i previranja među plemenima, kao i njihovih sukoba i stapanja, to je dolazilo i do splemenjavanja u njima, pogotovu doseljeničkih, a samim tim i slabijih, porodica. Otuda su mnoga plemena, među kojima su obitavali Voždovi preci, kasnije svojatala Karađorđa kao svog saplemenika.
Tako se tvrdilo da je Vožd poreklom Kuč, Klimenta, Vasojević, Srbljak ili Ašanin, a u prizrenskom kraju su ga, po podacima Grigorija Božovića, prisvajali i Đinovci.
Ni Kuč, ni Vasojević, ni Kliment
Istina, polazna i završna stanica u etapnom preseljavanju Voždovih predaka do Šumadije jeste vezana za Kuče, ali nema nikakvih dokaza da su oni Kuči. U Doljanima su se pribili uz Kuče, a iz Petropolja, odakle su se, po najprihvatljivijem tumačenju, odselili preko Javora i Užičke nahije u Šumadiju, Voždove pretke su ispratili, štiteći ih, pobratimi Kučevići iz Žabrena, islamizirani Kuči, pri čemu je ovde reč o duhovnom orođavanju - pobratimima, a ne o krvnom srodstvu ili bratstvenicima.
Kako je, nesumnjivo, Voždovo krsno ime bio Sv. Kliment (koga su njegovi preci počeli da slave po prelasku u Vranj), to se njegovo poreklo dovodilo u vezu sa Klimentima, među kojima ima i mnogo poarbanašenih Srba. Istina, Voždovi preci su jedno vreme bili na području među Klimentima, a na više mesta i u susedstvu ovog ratobornog i pokretljivog plemena, ali ovakvo tumačenje porekla nema nikakvu osnovu, za šta je dovoljno ubedljiv podatak da sami Klimenti, dok su održavali krsnu slavu, nisu slavili Sv. Klimenta, već, kao i Kuči, Hoti i Grudi - Sv. Nikolu.
U istoriografiji i književnosti je nosilo prevagu mišljenje da su Karađorđevi preci od Vasojevića. Tako je početkom prošlog veka pevao Sima Milutinović Sarajlija, imenujući vožda kao sina Vasojevića, a to mišljenje je početkom ovog veka prihvatio i istoričar Vukićević, povodeći se za diplomom koju je 1840. godine vladika crnogorski Petar II Petrović NJegoš izdao Voždovom sinu Aleksandru Karađorđeviću, u kojoj se kaže da Vožd proističe "iz dervnih knezova naše provincije Vasojevića". NJegoš je tačno kazao, ali ga ovde Vukićević nije pravilno protumačio. Tačno je da su Voždovi preci podugo bili u oblasti Vasojevića, ali to ne znači i da su Vasojevići poreklom. I tačno je da su neki direktni Voždovi preci davno bili kneževi, ali je njihovo knezovanje na žalost okončano upravo u oblasti Vasojevića, u koju su došli u kneževskom zvanju.
I Gurešići slave Sv. Klimenta
Na osnovu činjenice da se voždovi preci ne mogu udenuti u Vasojeviće kao njihov rod i izdanak, jasno se nameće zaključak da su oni u ovoj oblasti došljaci, čime se isključuje mogućnost, predočena u jednom zapisu književnika Grigorija Božovića, da su starosedeoci, to jest Srbljaci ili Ašani, kako su Vasojevići nazivali nevasojevićko stanovništvo u okviru predela na koje se, kretanjem iz matice, proširilo pleme Vasojevića. Kako sažeto kaže Ivan Kosančić (1912), "sa Vasojevićima, i u Crnoj Gori i ovamo u Sanyaku, žive od dvesta godina mnoge porodice skoro iz svih crnogorskih i brdskih plemena, a biće da i starosedelaca" i u njima je 126 bratstava, a od toga 76 srbljačkih bratstava. A kroz tu mešavinu bratstva i plemena su prošli i Voždovi preci u potrazi za skloništem i boljim uslovima života. Zanimljivo je da u prilog tvrdnji da Voždovi preci nisu Vasojevići Grigorije Božović navodi podatak da oni nisu, kao ostali Vasojevići, slavili Sv. Aranđela ili Aleksandra Nevskog, već - Svetog Andreju (!).
Karađorđevi preci knezovi VOJINOVIĆI
Piše:Mile
Nedeljković
Karađorđevići nisu ni Šiptari, ni Kuči, ni Vasojevići... Ključ za utvrđivanje porekla Crnog Đorđa su Gurešići sa Crnče, iz Bihora. Karađorđev pradeda Tripko Guriš Knežević čak je i fizički sličan Voždu: beše visok, plećat, povijen (zato ga nazvaše Guriš), mršav i tamnoput - a predanje ga pamti kao velikog junaka. Tripko je peto koleno kneza Bogdana, potomak čuvenih Vojinovića, opevanih u pesmi "Ženidba Dušanova"
Porodica koja se više naraštaja potuca od nemila do nedraga, menjajući mesta boravka među raznim plemenima i oblasti pod upravom različitih gospodara, i po nevolji promeni više krsnih slava kao razaznatljivi znak pripadnosti i porekla, unapred je osuđena na gubitak spona sa srodnicima i prekid u pamćenju sopstvenih korena. U takve porodice, među hiljadama sličnih u srpskom narodu, sticajem zlosrećnih istorijskih okolnosti, spada i porodica Velikog Vožda. On sam, pak, sin pukog seoskog siromaška, uzdižući se iz svakovrsnih neprilika isključivo sopstvenim trudom i pregnućem, zagledan u budućnost, koju je bilo teško proniknuti, nije ni stizao da se pozabavi ovim ptanjem. Pada u oči da se niko od njegovih savremenika, koji su ostavili svedočanstvo o njemu, ne poziva na njega, niti na njegovu priču ili izjavu, o daljim precima. Kada su, u ovom veku, Karađorđevi potomci nastojali da nešto više doznaju o dubljim korenima svoje loze - mnogi izvori su bili zatureni, još više nepoznati, a tome su se ubrzo isprečili i događaji koji su nalagali ćutanje, jer je, po ko zna koji put, iz vlastodržačkih razloga, postalo zazorno i samo pominjanje Karađorđevog imena.
Danas, ipak, zahvaljujući i mnogim novim činjenicama i podacima iz više područja nauke (istorija, etnologija, antropogeografija, folkloristika, genealogija) u mogućnosti smo da postavimo u određeni okvir poreklo Karađorđevih predaka i njihovo vekovno kretanje raznim predelima, od zavičajne matica do naseljavanja u Šumadiju.
Lukačevići Popadići Karađorđevi preci
U srpskom plemenskom društvu, čija je odlika, u nedostatku pisanih svedočanstava, jaka tradicijska kultura i rodoslovno pamćenje, koje seže i do dvadeset i pet kolena u prošlost, što se i danas očituje na tlu Crne Gore, sačuvano je obilje podataka o precima Vožda Karađorđa. Po jednom od ovih predavanja, početkom DžVII veka Voždovi preci su živeli u zetskom selu Bjelastavići. Odavde, kad je umro predak pop Boško, zvani Bakun, popadija se preseli sa decom u Berislavce, selo kod Podgorice, gde se, po njoj, prozovu Popadići.
Neko vreme su, posle Zete, bili u Crmnici, u selu Dupilu i Gluhom Dolu, odakle su prešli u kučko selo Doljane, a odatle, nakon kraćeg prebivanja, u Vranj, pa u Mataguže kod Skadarskog jezera. U međuvremenu, između doljana i Mataguža, boravili su i u selu Zlatici. Po jednom predanju, Voždovi preci su, pre prelaska u Vasojeviće, zastali na vrelima reke Ribnice, kod Podgorice, odakle su prešli u Kovačicu. Posle boravka u nekom selu u LJešanskoj nahiji, izbegli su u predeo Rovaca, najpre u Liješće, a potom u Velje Duboko, kod Kolašina. Odavde su prebegli Vasojevićima, u Lijevu Rijeku, gde su izvesno vreme probavili u ljevorečkom selu Lopatama.
Vrlo je jako predanje o boravku Voždovih predaka u selu Beranu, ispod Đurđevih Stupova, kao i mestu Kralji, gde se s njima svojata vasojevićko bratstvo Đurišića. Iz Kralja su se sklonili u Gusinje, a odatle su pobegli u Bihor. Najpre u seloCrnču, pa u Godušu, u kojoj i danas pokazuju mesto zvano Kućišta, za koje drže da je tu živeo predak Karađorđev. Postoje potvrde i da su Voždovi preci bili u selu Dragovoljići kod Nikšića, kao i u selu Mačetovo kod Prizrena (tačnije: Mačetovo, kod Muštišta) i Bugariću na srednjem Ibru, a sveže je i sećanje na njihovo prebivanje, uoči odlaska u Šumadiju, u selima Žabren i Petropolje na Sjeničko-pešterskoj visoravni.
Kada se ovom nizu mesta dodaju Viševac, Petrovac (Mramorac), Žabare, Masloševo, Zagorica i Krušedol, postaje vidljivo da su Voždovi preci i njegova porodica proboravili u tridesetak naselja pre konačnog nastanjivanja u Topoli, koja je, u ova dva veka, u pravom smislu reči ognjište i kolevka Karađorđevića. Ako je u Šumadiji, prema Cvijićevom zaključku, zgusnuta snaga svih srpskih zemalja, onda je životni put Karađorđevih predaka, koji su bivakovali i zbežavali se u toliko srpskih predela, oličenje selidbenih tokova srpskog naroda tokom vekova, do slivanja u Šumadiju. Pomeštanjem iz naselja u naselje, Voždovi preci su menjali područja različitih plemena, kako srpskih tako i inorodnih. Kako su to bili vekovi nemira i previranja među plemenima, kao i njihovih sukoba i stapanja, to je dolazilo i do splemenjavanja u njima, pogotovu doseljeničkih, a samim tim i slabijih, porodica. Otuda su mnoga plemena, među kojima su obitavali Voždovi preci, kasnije svojatala Karađorđa kao svog saplemenika.
Tako se tvrdilo da je Vožd poreklom Kuč, Klimenta, Vasojević, Srbljak ili Ašanin, a u prizrenskom kraju su ga, po podacima Grigorija Božovića, prisvajali i Đinovci.
Ni Kuč, ni Vasojević, ni Kliment
Istina, polazna i završna stanica u etapnom preseljavanju Voždovih predaka do Šumadije jeste vezana za Kuče, ali nema nikakvih dokaza da su oni Kuči. U Doljanima su se pribili uz Kuče, a iz Petropolja, odakle su se, po najprihvatljivijem tumačenju, odselili preko Javora i Užičke nahije u Šumadiju, Voždove pretke su ispratili, štiteći ih, pobratimi Kučevići iz Žabrena, islamizirani Kuči, pri čemu je ovde reč o duhovnom orođavanju - pobratimima, a ne o krvnom srodstvu ili bratstvenicima.
Kako je, nesumnjivo, Voždovo krsno ime bio Sv. Kliment (koga su njegovi preci počeli da slave po prelasku u Vranj), to se njegovo poreklo dovodilo u vezu sa Klimentima, među kojima ima i mnogo poarbanašenih Srba. Istina, Voždovi preci su jedno vreme bili na području među Klimentima, a na više mesta i u susedstvu ovog ratobornog i pokretljivog plemena, ali ovakvo tumačenje porekla nema nikakvu osnovu, za šta je dovoljno ubedljiv podatak da sami Klimenti, dok su održavali krsnu slavu, nisu slavili Sv. Klimenta, već, kao i Kuči, Hoti i Grudi - Sv. Nikolu.
U istoriografiji i književnosti je nosilo prevagu mišljenje da su Karađorđevi preci od Vasojevića. Tako je početkom prošlog veka pevao Sima Milutinović Sarajlija, imenujući vožda kao sina Vasojevića, a to mišljenje je početkom ovog veka prihvatio i istoričar Vukićević, povodeći se za diplomom koju je 1840. godine vladika crnogorski Petar II Petrović NJegoš izdao Voždovom sinu Aleksandru Karađorđeviću, u kojoj se kaže da Vožd proističe "iz dervnih knezova naše provincije Vasojevića". NJegoš je tačno kazao, ali ga ovde Vukićević nije pravilno protumačio. Tačno je da su Voždovi preci podugo bili u oblasti Vasojevića, ali to ne znači i da su Vasojevići poreklom. I tačno je da su neki direktni Voždovi preci davno bili kneževi, ali je njihovo knezovanje na žalost okončano upravo u oblasti Vasojevića, u koju su došli u kneževskom zvanju.
I Gurešići slave Sv. Klimenta
Na osnovu činjenice da se voždovi preci ne mogu udenuti u Vasojeviće kao njihov rod i izdanak, jasno se nameće zaključak da su oni u ovoj oblasti došljaci, čime se isključuje mogućnost, predočena u jednom zapisu književnika Grigorija Božovića, da su starosedeoci, to jest Srbljaci ili Ašani, kako su Vasojevići nazivali nevasojevićko stanovništvo u okviru predela na koje se, kretanjem iz matice, proširilo pleme Vasojevića. Kako sažeto kaže Ivan Kosančić (1912), "sa Vasojevićima, i u Crnoj Gori i ovamo u Sanyaku, žive od dvesta godina mnoge porodice skoro iz svih crnogorskih i brdskih plemena, a biće da i starosedelaca" i u njima je 126 bratstava, a od toga 76 srbljačkih bratstava. A kroz tu mešavinu bratstva i plemena su prošli i Voždovi preci u potrazi za skloništem i boljim uslovima života. Zanimljivo je da u prilog tvrdnji da Voždovi preci nisu Vasojevići Grigorije Božović navodi podatak da oni nisu, kao ostali Vasojevići, slavili Sv. Aranđela ili Aleksandra Nevskog, već - Svetog Andreju (!).