TRI PRAVCA SRPSKE ISTORIOGRAFIJE, KOJEM SE PRIVOLETI?!

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

vandalija

Zainteresovan član
Poruka
383
Mislim da bi bilo jako interesantno osvežiti sajt sa temom o kojoj bi se diskutovalo u načelu, naravno uz argumente pro et conta. Po mom mišljenju postoje tri pravca u srpskoj istoriografiji- "klasični", "romantičarski i neo romantičarski" i kritično- istoricistički.
U prvi bih ubrojio glavnu struju na čelu sa I.Ruvarcom koji je u pretprošlom veku raskrstio sa "romantičarima" Milojevićem, Srećkovićem, SL Lazićem itd. a sa vodom, prolio je i decu- Rajića,Orbinija, Lukačevića,Vitezovića,Brankovića i nebrojene monahe autore hronika i žitija, pisanih od XII veka novamo. Ova struja, i danas "pravoverna" posebno se izbrukala tumačenjem(pristrasnim) II svetskog rata te istorijom od Nemanjića do Karađorđevića, što su njene opšte teme. Ovi istoričari su manje više dosadni, zatvoreni u svoje kabinete, a malo odskaču svojom elokvencijom Radić i Antić dok je recimo Smilja Avramov ili Samardžić pravi primer "daveža" oronulog od bečko berlinskog pritiska. Oni su od 1945 producirali more uglavnom resavskih knjiga koje se zaborave čim se napišu.
Druga struja bazira svoja istraživanja pažljivo proučavajući srpsku istoriografiju od Orbinija do Rajića via Branković i ta linija je vidljiva od tridesetih godina XX veka od Zupanića preko Budimira i R.Pešića do Jankovića, Ivice Todorovića. M.Milanovića, R. Petrovića.Ovo društvo pored istoričara čine arheolozi, etnolozi i antropolozi i uglavnom njihove knjige ovi gornji, "klasičari" ne napadaju, ali ih i prećutkuju. Ko da polemiše sa Đorđem Jankovićem, R.Petrovićem ili Milanovićem?
Treća struja nastavlja svoj rad direktno naslonjena na Milojevića, Srećkovića i SL Lazića, potpuno nekritički. Njihov duhovni mentor, ni kriva ni dužna je Olga LP koju ne znam gde bih stavio. Od ovih autora niko nije istoričar- preteže mašinbravarska i struka matematska- fizika itd. Najglavniji je predstavnik J.Deretć i "Niški kvadrat" predvođen Đorđevićem i Jovićem(otkud ovaj istoričar među njima, nejasno je), Jarčević, Antić, tek pristigli Mitrović i još 5,6 autora koje je Radić isprozivao i propisno "unakazio" u knjizi Srbi pre Adama, nisu nešto vredni pomena jer je u pitanju čista ezoterija. Zadnji biser ove squadre je preimenovanje egipatske poezije u srpsku obrednu, zahvaljujući Jarcu. Oni su, zahvaljujući podršci nekih medija i najglasniji mada nemaju neka uporišta među čitaocima.Takođe upitna je i Deretićeva harizma obzirom da je u najnovijoj knjizi Srbe proglasio ruskim plemenom, pa bi sledstveno tome, Srbija trebala danas biti Rusosrbija.
Elem, mislim da je ovo dobra tema da se elaborira bez strasti rad sve ove tri grupe i da usledi plodonosna diskusija,:rtfm:
 
Mislim da bi bilo jako interesantno osvežiti sajt sa temom o kojoj bi se diskutovalo u načelu, naravno uz argumente pro et conta. Po mom mišljenju postoje tri pravca u srpskoj istoriografiji- "klasični", "romantičarski i neo romantičarski" i kritično- istoricistički.
U prvi bih ubrojio glavnu struju na čelu sa I.Ruvarcom koji je u pretprošlom veku raskrstio sa "romantičarima" Milojevićem, Srećkovićem, SL Lazićem itd. a sa vodom, prolio je i decu- Rajića,Orbinija, Lukačevića,Vitezovića,Brankovića i nebrojene monahe autore hronika i žitija, pisanih od XII veka novamo. Ova struja, i danas "pravoverna" posebno se izbrukala tumačenjem(pristrasnim) II svetskog rata te istorijom od Nemanjića do Karađorđevića, što su njene opšte teme. Ovi istoričari su manje više dosadni, zatvoreni u svoje kabinete, a malo odskaču svojom elokvencijom Radić i Antić dok je recimo Smilja Avramov ili Samardžić pravi primer "daveža" oronulog od bečko berlinskog pritiska. Oni su od 1945 producirali more uglavnom resavskih knjiga koje se zaborave čim se napišu.
Druga struja bazira svoja istraživanja pažljivo proučavajući srpsku istoriografiju od Orbinija do Rajića via Branković i ta linija je vidljiva od tridesetih godina XX veka od Zupanića preko Budimira i R.Pešića do Jankovića, Ivice Todorovića. M.Milanovića, R. Petrovića.Ovo društvo pored istoričara čine arheolozi, etnolozi i antropolozi i uglavnom njihove knjige ovi gornji, "klasičari" ne napadaju, ali ih i prećutkuju. Ko da polemiše sa Đorđem Jankovićem, R.Petrovićem ili Milanovićem?
Treća struja nastavlja svoj rad direktno naslonjena na Milojevića, Srećkovića i SL Lazića, potpuno nekritički. Njihov duhovni mentor, ni kriva ni dužna je Olga LP koju ne znam gde bih stavio. Od ovih autora niko nije istoričar- preteže mašinbravarska i struka matematska- fizika itd. Najglavniji je predstavnik J.Deretć i "Niški kvadrat" predvođen Đorđevićem i Jovićem(otkud ovaj istoričar među njima, nejasno je), Jarčević, Antić, tek pristigli Mitrović i još 5,6 autora koje je Radić isprozivao i propisno "unakazio" u knjizi Srbi pre Adama, nisu nešto vredni pomena jer je u pitanju čista ezoterija. Zadnji biser ove squadre je preimenovanje egipatske poezije u srpsku obrednu, zahvaljujući Jarcu. Oni su, zahvaljujući podršci nekih medija i najglasniji mada nemaju neka uporišta među čitaocima.Takođe upitna je i Deretićeva harizma obzirom da je u najnovijoj knjizi Srbe proglasio ruskim plemenom, pa bi sledstveno tome, Srbija trebala danas biti Rusosrbija.
Elem, mislim da je ovo dobra tema da se elaborira bez strasti rad sve ove tri grupe i da usledi plodonosna diskusija,:rtfm:

Ko ti je ovaj M. Milanović?
A, što se ovoga tiče, što sam stariji sve više naginjem četvrtoj , nepomenutoj istoriografskoj školi koja je dugo imala autoritet, niko nije mogao da je pomeri sa stanovišta da su se Šem, Ham i Jafet raselili kojekude po toj ravnoj ploči, pazeći da ne dođu do ivice i padnu sa nje u ponor bez dna, štaviše, neki su i glavu izgubili oponirajući joj a mnogi i dalje zastupaju tu teoriju, kakve druge teorije i bakrači.
 
Poslednja izmena:
Mislim da bi bilo jako interesantno osvežiti sajt sa temom o kojoj bi se diskutovalo u načelu, naravno uz argumente pro et conta. Po mom mišljenju postoje tri pravca u srpskoj istoriografiji- "klasični", "romantičarski i neo romantičarski" i kritično- istoricistički.
U prvi bih ubrojio glavnu struju na čelu sa I.Ruvarcom koji je u pretprošlom veku raskrstio sa "romantičarima" Milojevićem, Srećkovićem, SL Lazićem itd. a sa vodom, prolio je i decu- Rajića,Orbinija, Lukačevića,Vitezovića,Brankovića i nebrojene monahe autore hronika i žitija, pisanih od XII veka novamo. Ova struja, i danas "pravoverna" posebno se izbrukala tumačenjem(pristrasnim) II svetskog rata te istorijom od Nemanjića do Karađorđevića, što su njene opšte teme. Ovi istoričari su manje više dosadni, zatvoreni u svoje kabinete, a malo odskaču svojom elokvencijom Radić i Antić dok je recimo Smilja Avramov ili Samardžić pravi primer "daveža" oronulog od bečko berlinskog pritiska. Oni su od 1945 producirali more uglavnom resavskih knjiga koje se zaborave čim se napišu.
Druga struja bazira svoja istraživanja pažljivo proučavajući srpsku istoriografiju od Orbinija do Rajića via Branković i ta linija je vidljiva od tridesetih godina XX veka od Zupanića preko Budimira i R.Pešića do Jankovića, Ivice Todorovića. M.Milanovića, R. Petrovića.Ovo društvo pored istoričara čine arheolozi, etnolozi i antropolozi i uglavnom njihove knjige ovi gornji, "klasičari" ne napadaju, ali ih i prećutkuju. Ko da polemiše sa Đorđem Jankovićem, R.Petrovićem ili Milanovićem?
Treća struja nastavlja svoj rad direktno naslonjena na Milojevića, Srećkovića i SL Lazića, potpuno nekritički. Njihov duhovni mentor, ni kriva ni dužna je Olga LP koju ne znam gde bih stavio. Od ovih autora niko nije istoričar- preteže mašinbravarska i struka matematska- fizika itd. Najglavniji je predstavnik J.Deretć i "Niški kvadrat" predvođen Đorđevićem i Jovićem(otkud ovaj istoričar među njima, nejasno je), Jarčević, Antić, tek pristigli Mitrović i još 5,6 autora koje je Radić isprozivao i propisno "unakazio" u knjizi Srbi pre Adama, nisu nešto vredni pomena jer je u pitanju čista ezoterija. Zadnji biser ove squadre je preimenovanje egipatske poezije u srpsku obrednu, zahvaljujući Jarcu. Oni su, zahvaljujući podršci nekih medija i najglasniji mada nemaju neka uporišta među čitaocima.Takođe upitna je i Deretićeva harizma obzirom da je u najnovijoj knjizi Srbe proglasio ruskim plemenom, pa bi sledstveno tome, Srbija trebala danas biti Rusosrbija.
Elem, mislim da je ovo dobra tema da se elaborira bez strasti rad sve ove tri grupe i da usledi plodonosna diskusija,:rtfm:

Još se ti ne opravda što ono izmisli, a? :hahaha:
 
Gluposti, ali...


Ovi istoričari su manje više dosadni, zatvoreni u svoje kabinete, a malo odskaču svojom elokvencijom Radić i Antić dok je recimo Smilja Avramov ili Samardžić pravi primer "daveža" oronulog od bečko berlinskog pritiska.

Kakve veze imaju Smilja Avramov i istorija? Smilja je na prvom mestu pravnik, profesor medjunarodnog prava. Sve njene istorijske opservacije su marginalnog karaktera i odnose se uglavnom na ustaski genocid u NDH, koji primarno, u skladu sa profesijom, razmatra sa pravnog aspekta. Onda bi i Cavoski mogao da bude istoricar. Sto govori da ni ne znas ko je Smilja Avramov ili da si je pomesao sa eventualno Simom Avramovicem, koji kao pravni istoricar nikako ne nalazi mesta u tvojoj podeli. Samardzic je onda verovatno Slobodan, bivsi Kostunicin savetnik, ili mozda Zeljko :)


Ko da polemiše sa Đorđem Jankovićem, R.Petrovićem ili Milanovićem?

:eek:

Odista ko je taj Milanovic?
 
Gluposti, ali...




Kakve veze imaju Smilja Avramov i istorija? Smilja je na prvom mestu pravnik, profesor medjunarodnog prava. Sve njene istorijske opservacije su marginalnog karaktera i odnose se uglavnom na ustaski genocid u NDH, koji primarno, u skladu sa profesijom, razmatra sa pravnog aspekta. Onda bi i Cavoski mogao da bude istoricar. Sto govori da ni ne znas ko je Smilja Avramov ili da si je pomesao sa eventualno Simom Avramovicem, koji kao pravni istoricar nikako ne nalazi mesta u tvojoj podeli. Samardzic je onda verovatno Slobodan, bivsi Kostunicin savetnik, ili mozda Zeljko :)

Antropolog, napisao je dve knjige Istorijsko poreklo Srba i Srpski stari vek.U sledećem javljanju daću neke korisne linkove. Što se tiče odgovora Slavenu, Bugari zaista jesu naselili teritorije koje su držali sarmatski Anti.


:eek:

Odista ko je taj Milanovic?
Antropolog, napisao je dve jolly good knjige Istorijsko poreklo Srba i Srpski stari vek.Korisne linkove dostaviću ubrzo, ko još ne zna ili nije čuo.:neutral:
 
Srbi su najstariji indo-evropski narod i od Srba vode poreklo svi Indo-Evropski Narodi.
Kolevka Srba je Anatolija..
Pre vise od 8000 godina Srbi su doselili na Balkan i od Balkanskih Srba vode poreklo svi Indo-Evropski Narodi .
Srbi koji nisu doselili na Balkan iz Anatolije su asimilirani i vise po jeziku nisu indo-evropski narod.
Srpska Istoriografija treba da formira novi pravac uskladjen sa Istorijom Indo-Evropskih Naroda.
Renfrew-a Anatolska Hipoteza treba da bude osnova..

Scenario
Map showing the Neolithic expansion from the seventh to fifth millennium BC.

According to Renfrew (2003), the spread of Indo-European proceeded in the following steps:

* Around 6500 BC: Pre-Proto-Indo-European, located in Anatolia, splits into Anatolian and Archaic Proto-Indo-European, the language of those Pre-Proto-Indo-European farmers that migrate to Europe in the initial farming dispersal. Archaic Proto-Indo-European languages occur in the Balkans (Starčevo-Körös-Cris culture), in the Danube valley (Linear Pottery culture), and possibly in the Bug-Dniestr area (Eastern Linear pottery culture).
* Around 5000 BC: Archaic Proto-Indo-European splits into Northwestern Indo-European (the ancestor of Italic, Celtic, and Germanic), located in the Danube valley, Balkan Proto-Indo-European (corresponding to Gimbutas' Old European culture), and Early Steppe Proto-Indo-European (the ancestor of Tocharian).
* After 3000 BC: The Greek, Armenian, Albanian, Indo-Iranian and Balto-Slavic families develop from Balkan Proto-Indo-European. Proto-Greek speakers move southward into Greece; Proto-Indo-Iranian moves northeast into the steppe area.

http://en.wikipedia.org/wiki/Anatolian_hypothesis
 
Antropolog, napisao je dve jolly good knjige Istorijsko poreklo Srba i Srpski stari vek.Korisne linkove dostaviću ubrzo, ko još ne zna ili nije čuo.:neutral:


jolly-jumper-12152.jpg


Jolly Jumper?
 
Antropolog, napisao je dve jolly good knjige Istorijsko poreklo Srba i Srpski stari vek.Korisne linkove dostaviću ubrzo, ko još ne zna ili nije čuo.:neutral:
Nema mu nigde slika osim jedne koja je slikana kad je sunčao leđa na mesečini, pa ako možeš, postavi neku, a ako poklanja knjige, rado bih pročitao. Jer , ovde je valjda, zabranjeno reklamirati knjige koje se prodaju?
 
Poslednja izmena:
O čemu ti pričaš? Govorio si o Sloveno-Srbima, a ne sarmatskim Antima.

Da, ovo se odnosi na Masudija koji je zapisao da Srbi žive u miru okruženi slovenskim plemenima. Ergo, slovenizovali su se pa možemo za vreme od VI do IX veka, dok je proces asimilacije tekao zvati ih Sloveno-Srbima(iako to nije najpreciznije, slažem se).Srbi su sačuvali svoje običaje i ove Slovene posrbili.Bitno je tu istaći da su Srbi poseban narod, slovenizovan, kao i Rusi što su slovenizovani...
 
Da, ovo se odnosi na Masudija koji je zapisao da Srbi žive u miru okruženi slovenskim plemenima. Ergo, slovenizovali su se pa možemo za vreme od VI do IX veka, dok je proces asimilacije tekao zvati ih Sloveno-Srbima(iako to nije najpreciznije, slažem se).Srbi su sačuvali svoje običaje i ove Slovene posrbili.Bitno je tu istaći da su Srbi poseban narod, slovenizovan, kao i Rusi što su slovenizovani...

Ovim si se kvalifikovao, još samo da te prevaspitamo oko pitanja Singa i Singidunuma.;)

Korisni linkovi: http://dverisrpske.com/tekst/173834
http://istina.at/index.php?option=content&task=view&id=1358&Itemid=
htpp://vidovdan.org/article1912.html
Lesandre, za besplatan primerak knjige javi se preko www.vandalija.co.rs:ok:
Hvala na ponudi.:ok:
 
Poslednja izmena:
Gluposti, ali...




Kakve veze imaju Smilja Avramov i istorija? Smilja je na prvom mestu pravnik, profesor medjunarodnog prava. Sve njene istorijske opservacije su marginalnog karaktera i odnose se uglavnom na ustaski genocid u NDH, koji primarno, u skladu sa profesijom, razmatra sa pravnog aspekta. Onda bi i Cavoski mogao da bude istoricar. Sto govori da ni ne znas ko je Smilja Avramov ili da si je pomesao sa eventualno Simom Avramovicem, koji kao pravni istoricar nikako ne nalazi mesta u tvojoj podeli. Samardzic je onda verovatno Slobodan, bivsi Kostunicin savetnik, ili mozda Zeljko :)

Smilja je uplovila u vode istorije i napisala par knjiga s aspekta međunarodnog prava,Čavoški nije imao te ambicije, ali Avramova to što je pisala pisala je sa jednom naučnom pregnancijom. Ipak, ja sam je ubacio u prvu grupu.
 
Da, ovo se odnosi na Masudija koji je zapisao da Srbi žive u miru okruženi slovenskim plemenima. Ergo, slovenizovali su se pa možemo za vreme od VI do IX veka, dok je proces asimilacije tekao zvati ih Sloveno-Srbima(iako to nije najpreciznije, slažem se).Srbi su sačuvali svoje običaje i ove Slovene posrbili.Bitno je tu istaći da su Srbi poseban narod, slovenizovan, kao i Rusi što su slovenizovani...

Dobro. Najvažnije da si priznao grešku, mada prećutno i jedva. :)
 
Da, ovo se odnosi na Masudija koji je zapisao da Srbi žive u miru okruženi slovenskim plemenima. Ergo, slovenizovali su se pa možemo za vreme od VI do IX veka, dok je proces asimilacije tekao zvati ih Sloveno-Srbima(iako to nije najpreciznije, slažem se).Srbi su sačuvali svoje običaje i ove Slovene posrbili.Bitno je tu istaći da su Srbi poseban narod, slovenizovan, kao i Rusi što su slovenizovani...

aj da se zadrzimo na ovo da su sarmatski serbi slovenizirani
ok, slazem se
ali, po doseljavanju na balkan
izmedju njih i bugara imash savez 7 plemena oko nikopolja
pa timochane
pa moravljane
pa branichevce
a malo juznije draguvite
smoljane,
brsjake
mijake...

tak da, o kontaktu srba i bugara mozemo govoriti
tek sa chaslavovim proshirenjem na istok
i bugarskom okupacijom timochana
 
Štaaaa? :eek:

Pa kako su onda ratovali i prije?
pa bilo je ratova kad su jedni ili drugi bili vizantijski najamnici

al ono, da zive jedni pored drugih,
tek kad su ova plemena shto su izgubila bitke krenula da se smatraju srbima il bugarima

chak ni u osvajanjima vladara koje danas smatramo srpskim/bugarskim
nije bilo do raseljavanja stanovnishtva

tako da, ako je (na primer) nishki (ili josh bolje gamzigradski) zupan/knez/vojvoda
danas prznao srpsku/sutra grchku, a preksutra bugarsku krunu, njegovo stanovnishtvo nije postajalo ni srpsko ni grchko ni bugarsko... ostajalo je to kakvo je bilo - slovensko(verovatno timochansko) - vlashko, sve dok jednog dana SPC se nije uchvrstila na tom podruchju.
 
Vandalija, iako ranije sklon ispadima raynih vrsta i u različitim pričama, ovu temu postavio je vrlo razborito.

Ne vidim toliki animozitet prema temi, ako ga ima neko prema postavljaču.

Ili se želi diskvalifikacija priče pre nego što je počela.

Mene su neke kolege ignorisale, a rekao bih da su napustili poslednju raspravu o Onom sa Štulom upravo usled nedostataka argumenata.
A, hteo sam da nastavim priču upravo o narodnoj epskoj poeziji kao istorijskom izvoru. I kako je Onaj sa Štulom, vodjen svojim bečkim mentorima, slikao Nemanjiće, sveštenstvo iz njihovog doba, vitezove...

Hajdemo da se vratimo glavnom toku. Evo, ja ću pokušati.

Ilarion Ruvarac. Neki smatraju da je zarazio švapskom gubom srpsku istoriografiju.

A sve zato što bi hteli od svega po malo. I od “Ojha!”, i od “Sindžirići zveče”, i od “Vostani Serbie”...

... i od “Pevam danju, pevam nocu”
(Mini Karadžić u spomenicu - stihovi B. Radicević)…

… a možda i malo od ove:

Što se bore misli moje
knez Mihailo Obrenović

Što se bore misli moje.
Iskustvo mi ćutat' veli.
Bež'te sada vi oboje,
nek' mi srce govori.

Prvi pogled oka tvoga,
sjajnom suncu podoban,
plenio je srce moje,
učinio robom ga.

Da te ljubim, ah, jedina,
celom svetu kazaću,
samo od tebe, ah, premila,
ovu tajnu sakriću.

(Posle neostvarene romanse sa Nemicom u koju je bio zaljubljen i neuspelog braka sa kneginjom Julijom, nesrećno se zaljubio u svoju mladu rođaku Katarinu Konstantinović, unuku po ženskoj liniji njegovog strica Jevrema Obrenovića. Iako se gotovo čitavo njegovo okruženje oštro protivilo ovoj ženidbi, knez se verio sa svojom nesuđenom izabranicom nekoliko dana pre samog atentata.
Tako je, osim zasluga zapisanih u srpskoj istoriji, knez Mihailo ostao upamćen i po svojim pesničkim ostvarenjima o nesrećnoj i tajnoj ljubavi. I danas se u beogradskim boemskim kafanama može čuti setna kompozicija nastala na njegove stihove Što se bore misli moje.)

Dakle, to bi i danas bili izvori istoričara-romantičara, da im se nije našao na putu “germanofil” Ilarion Ruvarac.

I, zanimljivo je da većina neoromantičara škrguće zubima dok ispisuje sintagmu "bečko-berlinska istoriografska škola", a niko da se zakači za činjenicu da je I. Ruvarcu uzor bio Leopold fon Ranke ("... prošlost treba prikazivati onakvu kakva je, bez sopstvenog ulepšavanja i domišljanja").
 
Poslednja izmena:
Vandalija, iako ranije sklon ispadima raynih vrsta i u različitim pričama, ovu temu postavio je vrlo razborito.

Ne vidim toliki animozitet prema temi, ako ga ima neko prema postavljaču.

Ili se želi diskvalifikacija priče pre nego što je počela.

Mene su neke kolege ignorisale, a rekao bih da su napustili poslednju raspravu o Onom sa Štulom upravo usled nedostataka argumenata.
A, hteo sam da nastavim priču upravo o narodnoj epskoj poeziji kao istorijskom izvoru. I kako je Onaj sa Štulom, vodjen svojim bečkim mentorima, slikao Nemanjiće, sveštenstvo iz njihovog doba, vitezove...

Hajdemo da se vratimo glavnom toku. Evo, ja ću pokušati.

Ilarion Ruvarac. Neki smatraju da je zarazio švapskom gubom srpsku istoriografiju.

A sve zato što bi hteli od svega po malo. I od “Ojha!”, i od “Sindžirići zveče”, i od “Vostani Serbie”...

... i od “Pevam danju, pevam nocu”
(Mini Karadžić u spomenicu - stihovi B. Radicević)…

… a možda i malo od ove:

Što se bore misli moje
knez Mihailo Obrenović

Što se bore misli moje.
Iskustvo mi ćutat' veli.
Bež'te sada vi oboje,
nek' mi srce govori.

Prvi pogled oka tvoga,
sjajnom suncu podoban,
plenio je srce moje,
učinio robom ga.

Da te ljubim, ah, jedina,
celom svetu kazaću,
samo od tebe, ah, premila,
ovu tajnu sakriću.

(Posle neostvarene romanse sa Nemicom u koju je bio zaljubljen i neuspelog braka sa kneginjom Julijom, nesrećno se zaljubio u svoju mladu rođaku Katarinu Konstantinović, unuku po ženskoj liniji njegovog strica Jevrema Obrenovića. Iako se gotovo čitavo njegovo okruženje oštro protivilo ovoj ženidbi, knez se verio sa svojom nesuđenom izabranicom nekoliko dana pre samog atentata.
Tako je, osim zasluga zapisanih u srpskoj istoriji, knez Mihailo ostao upamćen i po svojim pesničkim ostvarenjima o nesrećnoj i tajnoj ljubavi. I danas se u beogradskim boemskim kafanama može čuti setna kompozicija nastala na njegove stihove Što se bore misli moje.)

Dakle, to bi i danas bili izvori istoričara-romantičara, da im se nije našao na putu “germanofil” Ilarion Ruvarac.

I, zanimljivo je da većina neoromantičara škrguće zubima dok ispisuje sintagmu "bečko-berlinska istoriografska škola", a niko da se zakači za činjenicu da je I. Ruvarcu uzor bio Leopold fon Ranke ("... prošlost treba prikazivati onakvu kakva je, bez sopstvenog ulepšavanja i domišljanja").

Znači, kolega, treba da se odreknemo svega osim istorije "Beogradskog pašaluka" posle 1404.?
 
pa bilo je ratova kad su jedni ili drugi bili vizantijski najamnici

al ono, da zive jedni pored drugih,
tek kad su ova plemena shto su izgubila bitke krenula da se smatraju srbima il bugarima

chak ni u osvajanjima vladara koje danas smatramo srpskim/bugarskim
nije bilo do raseljavanja stanovnishtva

tako da, ako je (na primer) nishki (ili josh bolje gamzigradski) zupan/knez/vojvoda
danas prznao srpsku/sutra grchku, a preksutra bugarsku krunu, njegovo stanovnishtvo nije postajalo ni srpsko ni grchko ni bugarsko... ostajalo je to kakvo je bilo - slovensko(verovatno timochansko) - vlashko, sve dok jednog dana SPC se nije uchvrstila na tom podruchju.

Ne, ja pričam o brojnim invazijama Srbije od strane Bugarske prije, i u IX vijeku, npr. pod Presijanom. Lijepo je pisao Porfirogenit da su Srbi i Bugari u miru živjeli zajedno sve dok bugarski vladar nije zamislio da može zavladati svim pripadnicima oba naroda i dogodila se prva bugarska invazija na Srbiju.
 
Znači, kolega, treba da se odreknemo svega osim istorije "Beogradskog pašaluka" posle 1404.?
Ko govori o odricanju?

Ja ni u jednoj svojoj reči nisam postavio nekakvu medju, tj. nisam povukao bilo kakvu granicu. Ni vremensku, ni geografsku.

Nastojim da priču usmerim na tzv. dinastičke istoričare, koji su uporišta za svoje ideje nalazili u plitkim korenima “novog” jezika, u “prebogatoj” njegovoj baštini od dvadesetak hiljada reči, u istorijski normalnom nacionalnom preporodu.

E, sad, udaranje u tamburu, pojanje uz gusle i romantično bajkovito podučavanje unuka na krilu o tome šta je nekad bilo, naravno da dovodi do “pečenja jarećeg”…

Sad se i babo češe po glavi,
Gledajući dugo sina svog -
- E, ja sam volo sablje i koplja,
A sin mi jarca pečenog!
(Romantičar Djura Jakšić, 1872)

Hoću, dakle, da ukažem na uzroke iz kojih su proizašle namere srpskih istoričara romantičara.

Zašto aktuelni knez srpski ne bi verio mladu sestričinu, kad je Otac “novog” srpskog jezika stavio naciji na znanje da je najsilniji Nemanjić hteo za ženu rodjenu sestru, sirotu Roksandru.
(Pročitaj: Dušan hoće sestru da uzme)

Pri tome je podmitio trista kaluđera, dvanaest svetijeh vladika i četiri srpska patrijara…
Jedino se ne podleže carskoj korupciji djakon Jovan i njegove djece trista lude.

Iako srpski car nije oženio sestru, sakupljač i priredjivač srpskog predanja – narodnih epskih pesama (po Panti Srećkoviću: autoritet najviše istorijske vrednosti), istrajava, pa u pesmi “Smrt Dušanova” ipak carici ostavlja ime Roksandra.

Pa tako, i knez rodoskrvnitelj, možda podučen od profesora istorije u Velikoj školi, pošto mitropolit Mihailo ne prima mito, sapinje polako najvišu crkvenu vlast Zakonom o crkvenim vlastima od 1862. godine...

Da ne bi izleta u Košutnjak, možda bi ga neki drugi mitropolit i privenčao sa Katarinom.
 
Ruvarac se nije okomio samo na romantike Milojevića i Srećkovića već i na svu srpsku istoriografiju koja je nastajala od XII veka, uglavnom u manastirima, gde valja izdvojiti Zbornik popa Dragolja,Bratkov minej i Beogradski parimejnik...okomio se i na Konstantina Mihajiovića iz Ostrovine kod Novog brda, pisca Memoara jednog janičara (oko 1500.g,) prvog originalnog srpskog istorijskog dela kako piše B.Živančević u predgovoru za Memoare štampane ponovo 1966.Mihailović je bio u turskoj vojsci od 1445 do 1463 a njegovo delo je briljantna analiza situacije u Evropi tada i pre tog vremena sa osvrtom na Srbe. Dalje, šta ćemo sa Putopisom Benedikta Kuprešića iz 1530. takođe originalnim istorijskim delom? Je li to romantizam pre romantizma, šta li? Sa Ruvarcem je problem što on pet para nije davao delima na koja su uplivisala narodna predanja, legende, epika, a to je vrlo važan deo svake sitoriografije i ne može tek tako biti preskočen kako dobro zapaža Milorad Pavić, inače istoričar književnosti koji dela ove pomenute dvojice visoko ocenjuje i sa književne i istoricističke tačke gledišta. E, onda, tu su Žitija, neka(o njima docnije) nastala su u Krušedolu, recimo Žitije Maksimu (Đorđu)...(nastaviće se)
 
Ko govori o odricanju?

Ja ni u jednoj svojoj reči nisam postavio nekakvu medju, tj. nisam povukao bilo kakvu granicu. Ni vremensku, ni geografsku.

Nastojim da priču usmerim na tzv. dinastičke istoričare, koji su uporišta za svoje ideje nalazili u plitkim korenima “novog” jezika, u “prebogatoj” njegovoj baštini od dvadesetak hiljada reči, u istorijski normalnom nacionalnom preporodu.

E, sad, udaranje u tamburu, pojanje uz gusle i romantično bajkovito podučavanje unuka na krilu o tome šta je nekad bilo, naravno da dovodi do “pečenja jarećeg”…

Sad se i babo češe po glavi,
Gledajući dugo sina svog -
- E, ja sam volo sablje i koplja,
A sin mi jarca pečenog!
(Romantičar Djura Jakšić, 1872)

Hoću, dakle, da ukažem na uzroke iz kojih su proizašle namere srpskih istoričara romantičara.

Zašto aktuelni knez srpski ne bi verio mladu sestričinu, kad je Otac “novog” srpskog jezika stavio naciji na znanje da je najsilniji Nemanjić hteo za ženu rodjenu sestru, sirotu Roksandru.
(Pročitaj: Dušan hoće sestru da uzme)

Pri tome je podmitio trista kaluđera, dvanaest svetijeh vladika i četiri srpska patrijara…
Jedino se ne podleže carskoj korupciji djakon Jovan i njegove djece trista lude.

Iako srpski car nije oženio sestru, sakupljač i priredjivač srpskog predanja – narodnih epskih pesama (po Panti Srećkoviću: autoritet najviše istorijske vrednosti), istrajava, pa u pesmi “Smrt Dušanova” ipak carici ostavlja ime Roksandra.

Pa tako, i knez rodoskrvnitelj, možda podučen od profesora istorije u Velikoj školi, pošto mitropolit Mihailo ne prima mito, sapinje polako najvišu crkvenu vlast Zakonom o crkvenim vlastima od 1862. godine...

Da ne bi izleta u Košutnjak, možda bi ga neki drugi mitropolit i privenčao sa Katarinom.
Srpski romantičari , i nisu baš svi srpski, niti je taj romantizam počeo onda kada ga smeštaju, to mora da se pomene, ne verujem da bi se neko osmelio da "piše bajke" da nije imao Dubrovnik i njegovu školu poeta-istoričara, pa katoličke popove koji su, kako se danas stručno kaže "uzbunjivali narod", isticanje kontinuiteta ilirsko-srpskog kod Austrije, sa jednim politički motivisanim rezom , francuske istoričare, ruske istoričare i, povrh svega, totalno nelogične i nebulozne priče sa druge strane koje daju "debeli" osnov da se , makar nasluti da se radi o mahinaciji.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top