http://www.vreme.com/cms/view.php?id=333476
Granice Vojislava Šešelja
.........
. Tad ga je krenulo: nije čovek više smeo od njega ni usisivač da uključi; bio je miljenik RTS-a i svega postojećeg; zapenušen je pretio svima i svačim; klao je zarđalim kašikama i izbijao oči "tompsonima"; brojao je Hrvate i "izdajnike", imenovao ih i postizao da izgube posao, stan i kuću; vršio smotre krezubih i pijanih "dobrovoljaca"; kurčio se do neba, presrećan i veseo kao dete na trešnji. Puka blesavost njegovih detonacija bila je obezoružavajuća: njegove "hiljade četnika" čekaju spremne u Zagrebu; on će da digne u vazduh nuklearnu elektranu u Krškom, bez obzira na to što milioni Srba žive nizvodno uz Savu i prvi bi stradali u tom slučaju; on će da digne u vazduh đerdapsku branu; on će da bombarduje daleke evropske gradove; i tako dalje. Gušao se po Skupštini i ratovao pod Jorgan-planinom; potezao pištolje na nenaoružanu sirotinju; ali bez bliske zaštite telohranitelja iz Državne bezbednosti i njenih saradničkih resursa bio je fin i pristojan. Taktika u javnim konfrontacijama bila mu je prosta: težio je da protivnika iznervira do granice fizičkog sukoba; s obzirom na sopstvenu bestidnost i opscenost, to nije bilo teško, a protivnici su bili pristojni ljudi koji sebi ne mogu da dozvole tuču preko stola u TV studiju, u živom prenosu. Advokat Nikola Barović izgubio je strpljenje, ali nije bio doveo telohranitelje, pak su ga Šešeljevi umlatili posle emisije na BK TV. Tri čoveka su bila u stanju da Šešelja zadrže u okvirima elementarne pristojnosti pri TV duelima: Bogdan Denić, Nebojša Popov i Nenad Čanak; sva trojica veliki, jaki, sa iskustvom i nezgodnog karaktera.
Sklon kićenju tuđim perjem, Šešelj je početkom rata u Hrvatskoj preterao. Svojim "dobrovoljcima" pripisao je u zaslugu neke stvari zbog kojih će se pokajati: od incidenta u Borovu Selu, početkom maja 1991, pa tako nekoliko puta. Čim je deo Vukovara postao bezbedan, eto i njega tamo: u maskirnoj uniformi, u jahaćim čizmama i s puškom u ruci, s premalim šlemom ("nije bilo šlema za moju glavu, jedva mi ga je našao Mile Mrkšić, od nekog glavatog pukovnika"), dobri doktor ("nalik na steonu žabu"; Mihailo Marković, tada poslanik SPO-a) vrši smotre, ždere sa oficirima JNA, sokoli svoje "dobrovoljce" i preti. "Nijedan ustaša ne sme živ izaći iz Vukovara", viče on.
...
Sve se to tako vuče do 1993: Voja Šešelj se hvališe po Bosni, nalazi prestolonaslednika Srbiji, jer je Vuk Drašković već bio zgrabio Aleksandra Karađorđevića; našao je nekog belosvetskog hohštaplera u Španiji, nekog Romanova Dolgoprstova, "potomka Nemanjića", nije nego. Pa je onda vodao okolo nekakve ruske zamlate i suklate (kao i Vuk Drašković, uostalom), sve tercirajući Karadžićevim budalaštinama o "divizijama Kozaka koji, evo, jašu preko Karpata, sablje im blistaju u prašini, a sve u pomoć Srpstvu napaćenom". Vucarao je Voja Šešelj okolo našeg brata Vladimira Voljfoviča Žirinovskog sa sve "eliptonima" i ostalim tajnim oružjem, pa italijanske i francuske neofašiste i iste takve kao i oni. Mora mu se priznati da je u svojim spoljnopolitičkim aktivnostima bio neumoran i sasvim postmoderan.
...
Vojislav Šešelj, dete iz siromašne željezničarske hercegovačke porodice, ulazi u sferu javnog interesa krajem sedamdesetih u Sarajevu, kao vunderkind i izuzetno uspešan student i omladinac. Etničko poreklo tada mu nije bilo od značaja, mada će kasnije postati. Šešelji su uglavnom Hrvati iz doline Neretve i Popovog polja, ali ih ima koji su prešli u pravoslavlje; neki su uzeli prezime Šešeljević. U Hrvatskoj postoje bar tri Šešelja od nekog značaja u javnom životu, a mnogo više običnih ljudi; svi Hrvati oduvek. Sam Voja Šešelj, koga je taj detalj očigledno svrbeo, uspeo je da izdejstvuje od SANU potvrdu napismeno da je čist Srbin; jedini primer takvog napora koji je poznat.
.....
Prvi boravci Voje Šešelja na kritičnom terenu beleže se početkom 1991. Prvo se početkom aprila pojavljuje u Kninu i slika se sa automatskom puškom i četničkom šubarom ispred SUP-a Knin; i šubaru i pušku uvalili su mu fotoreporteri i on je rado pristao. Onda i u Baranji i Istočnoj Slavoniji, tada još u svojstvu vođe stranke i kandidata za narodnog poslanika. Prvi skandal dešava se u Jagodnjaku, Baranja, u maju 1991, kada Milan Paroški i Šešelj drže miting lokalnim Srbima. Tada Milan Paroški izgovara čuvenu rečenicu "ubiti kao kera pored plota", a Voja Šešelj ima čast da s njim informativni razgovor na licu mesta obavi pokojni Josip Reichl Kir, načelnik Policijske uprave osiječke, ubijen 1. jula 1991. od ekstremista HDZ-a. To iskustvo ga je, izgleda, odbilo od daljih poseta kritičnim terenima – koliko se zna – sve do trenutka kada je mogao da se pojavi u Vukovaru, pod teškim obezbeđenjem, u novembru 1991, u uniformi i s oružjem, praveći se važan, držeći govore, smotre i brifinge, žderući večere i huškajući lokalne radikalske "dobrovoljce" na krvoproliće. Oficiri JNA, u čijoj se zoni odgovornosti Šešelj tamo muvao, ponašali su se servilno, shvatajući koja politička težina ide uz njega. O medijima i da ne govorimo: boravak dr Šešelja u Vukovaru bio je ispraćen kao da je o Vrhovnom Komandantu reč; sam Vrhovni Komandant pažljivo se čuvao takvih demonstracija vlastite popularnosti; reč je o mentalitetskoj razlici. Sasvim nalik na Franju Tuđmana, koji u to isto vreme obilazi Gospić, a oko njega Mate Laušić (komandant vojne policije) i drugi drže kevlarsko ćebence, Voja Šešelj muva se po terenu uz solidnu zaštitu i daleko od moguće opasnosti da ga nešto pogodi.
Naredna ukazanja Vojvode od Karlobaga na terenu datiraju iz 1992. i kasnije, po Bosni. Muvao se tamo-amo oko Sarajeva, ali u blindiranim vozilima i bez napadne medijske pažnje; uglavnom se kasnije hvalisao svojim putovanjima po Bosni. Pričao je o tome kako ga je za dlaku promašilo itd. Ali, ko bi mu verovao? Znamo ga kakav je: nikada nije voleo da rizikuje svoju vojvodsku guzicu; čak ni u TV debatama gde nije imao telohranitelje iza vrata, a imao je nezgodne protivnike, ili protivnike čiji su telohranitelji bili ravni njegovima – ili gori, što se dešavalo. Umesto da se detonira po terenu gde se puca, dr Šešelj se sve više detonirao po bezbednom terenu: vadio je pištolj na učitelje i taksiste, šutirao kolege u Skupštini, huškao Petra Panića na Nikolu Barovića, a sve pod budnim okom detaširanih telohranitelja iz Državne bezbednosti. Najdalje dokle je otišao bilo je da milostivo dopusti da ga skupštinsko obezbeđenje nežno prenosi s mesta na mesto. To bi trebalo da se nastavi i u Hagu.