Prema bivšem komandujućem Unprofora, generalu Filipu Morionu, Naser Orić je "izgleda poštovao političke instrukcije iz predsedništva u Sarajevu", primedba koju je potvrdio i general Sefer Halilović, vojni komandant muslimanske armije BIH. U prvih nekoliko godina rata srpsko stanovništvo iz Srebrenice i okolnih sela bilo je ili ubijeno, ili prisiljeno da pobegne zbog Orića. Osmog maja jedan od vojnika Nasera Orića ubija jednog od političkih lidera bosanskih Srba, Gorana Zekića. Budući da je Zekić bio predsednik Srpske demokratske stranke u Srebrenici i ugledan sudija, njegovim ubistvom konflikt dobija na zamahu i to pokreće egzodus 1.500 Srba iz Srebrenice. Teško da je prošao ijedan dan bez spaljivanja obližnjih sela i gradova kao što su Bratunac, Sikirići, Konjević Polje, Glogova, Zalažje, Fakovići, Loznica, Orliće, Biljača, Crni Vrh, Milići, Kamenica i Kravica.
Masakr u Kravici desio se na pravoslavni Božić, najveći srpski religijski praznik. Reporterka londonskog "Južnoslovenskog žurnala" Džoan Filips procenjuje da je do 3. marta 1993. barem 1.200 Srba ubijeno, a još 3.000 ranjeno u Orićevim napadima."
Danas bukvalno nema nijednog Srbina u celoj srebreničkoj opštini. Od 9.300 Srba koliko ih je živelo ovde, ostalo je manje od 900. Od 11.500 Srba u Bratuncu, više od 6.000 je pobeglo. U srebreničkoj opštini oko 24 sela je sravnjeno do temelja. Poslednje veliko srpsko selo u oblasti Bratunca i Skelana napadnuto je i uništeno 7. januara 1993."
Zašto onda, uprkos masovnim i detaljnim dokazima koje je UN dostavio 1993, Haški tribunal nije optužio Nasera Orića sve do 2002, pa čak i tada samo za manja nedela "zlostavljanja" zatvorenika? Sistematsko klanje srpskih civila u oblasti zapadno od Drine očigledno nije uspelo da se kvalifikuje za kategoriju "zločina protiv čovečnosti".
Za razliku od toga, brza odluka da se lideri bosanskih Srba optužbe za „genocid” posle osvajanja Srebrenice odražavala je političku korektnost Tribunala, čiji je kadar uglavnom biran od strane Madlen Olbrajt, koja je tada bila na mestu ambasadora SAD u UN. U međuvremenu, izveštaj koji će uskoro da objavi Grupa za istraživanja o Srebrenici, grupa novinara i naučnika sa profesorom Edom Hermanom sa univerziteta u Pensilvaniji na čelu, izaziva ozbiljne sumnje u zvaničnu verziju događaja u Srebrenici, uključuju pristrasnost, preterano uvećan broj žrtava i sumnjivu metodologiju koja je korišćena da se opravdaju procene napravljene još pre nego što je istraga i počela.
Značajno je i to što su prikaz događaja u Srebrenici osporili i visoki zvaničnici NATO i UN koji su se zatekli u Bosni na mestu događaja. Među njima su, kao što je ranije navedeno, zamenik komandanta NATO Čarls Bojd, koji je bio obaveštajni direktor NATO; potpukovnik Džon Srej; Koordinaor Un za civilna pitanja Filip Korvin: i Karlos Martins Branko, UNMO (Vojni posmatrač UN) Zamenik šefa za operacije UNPF (Fonda UN za stanovništvo), koji je ispitivao vojne posmatrače UN u Srebrenici. Korvin, najviši oficir UN u Bosni u vreme osvajanja Srebrenice i autor knjige „Sumnjivi mandat”, lični doživljaj poslednje godine rata, tvrdi da je zvanična verzija događaja u Srebrenici „kampanja dezinformisanja koja je sa leševima zakopala i činjenice.”
Branko, vojni oficir UN iz Portugala, tvrdi da su procene o 7.000 žrtava „iskorišćene i izmanipulisane u propagandne svrhe.” On je 1998. napisao da „nema sumnje da je najmanje 2.000 bosanskih muslimana poginulo u borbama sa bolje obučenom i bolje komandovanom BSA (Armijom bosanskih Srba)” tokom tri godine žestokih sukoba. To je približno broj tela (2.028) koje je ekshumirao Međunarodni sud za ratne zločine u Jugoslaviji u ovom regionu do 2001. Veliki broj, a možda i većina tih ljudi, stradala je pre pada Srebrenice, tvrdi Branko.