МАЧАК
Buduća legenda
- Poruka
- 25.542
http://www.pssmagazin.com/text/citaj/1593/12
Који ме враг терао да забадам нос, где ми није место.
Не знам да ли да плачем или да се смејем.
Обавезно прочитати.
Посебно: Љубо, Славонија, Иво, Западни....и остали четници.
Ljudi moji pa zar je to moguće? I Hrvati u četnicima?
Malo kome je poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bilo i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca (hrvatski dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše "Po prelasku svih naših jedinica, most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić - Milan Bilić, po narodnosti Hrvat, koji se protiv Pavelićeve zločinačke vojske borio zajedno sa Srbima. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca." (Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 - 1945, stranica 492, Cleveland, 1995).
Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, 3.decembra 1944. godine sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak večina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjere. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat - četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje". Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na noseće tačke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti ubijeđenog četnika, spasila većina njegove subraće iz Dinarske divizije.
Govoreći o svojoj knjizi „Fukara" Ivan Aralica se u intervjuu Andriji Tunjiću dotakao modernog hrvatskog antihrvatstva i hrvatskog četništva, kazavši - "Primjerice, u Dalmaciji su 1918. godine svi autonomaši i talijanaši postali jerezovci, jugonacionalisti, i dotjerali svoje antihrvatstvo sve do četničkih formacija u Drugom svjetskom ratu, koje su bile stacionirane u Unešiću, a potom u Zablaću (iako im iz toga mjesta nitko nikada nije bio pripadnikom). I danas je riječ o istome transferu, samo što je teže vidljiv, jer transferirani ne nose ni europske šajkače, niti europske kokarde. Kao što su ih nosili ti Hrvati-četnici!" (Andrija Tunjić, Likove za Fukaru nisam birao, oni su se sami izabrali, Vijesnik, 13. oktobra-listopada, 2002).
Који ме враг терао да забадам нос, где ми није место.
Не знам да ли да плачем или да се смејем.
Обавезно прочитати.
Посебно: Љубо, Славонија, Иво, Западни....и остали четници.
Ljudi moji pa zar je to moguće? I Hrvati u četnicima?
Malo kome je poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bilo i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca (hrvatski dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše "Po prelasku svih naših jedinica, most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić - Milan Bilić, po narodnosti Hrvat, koji se protiv Pavelićeve zločinačke vojske borio zajedno sa Srbima. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca." (Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 - 1945, stranica 492, Cleveland, 1995).
Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, 3.decembra 1944. godine sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak večina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjere. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat - četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje". Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na noseće tačke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti ubijeđenog četnika, spasila većina njegove subraće iz Dinarske divizije.
Govoreći o svojoj knjizi „Fukara" Ivan Aralica se u intervjuu Andriji Tunjiću dotakao modernog hrvatskog antihrvatstva i hrvatskog četništva, kazavši - "Primjerice, u Dalmaciji su 1918. godine svi autonomaši i talijanaši postali jerezovci, jugonacionalisti, i dotjerali svoje antihrvatstvo sve do četničkih formacija u Drugom svjetskom ratu, koje su bile stacionirane u Unešiću, a potom u Zablaću (iako im iz toga mjesta nitko nikada nije bio pripadnikom). I danas je riječ o istome transferu, samo što je teže vidljiv, jer transferirani ne nose ni europske šajkače, niti europske kokarde. Kao što su ih nosili ti Hrvati-četnici!" (Andrija Tunjić, Likove za Fukaru nisam birao, oni su se sami izabrali, Vijesnik, 13. oktobra-listopada, 2002).
