tekst je malo bajat, ali vrediga procitati, popovic rastura kostunicu
Opširni intervju glodura beogradskog magazina Status Slaviše Lekića sa nekadašnjim najbližim saradnikom ubijenog premijera Zorana Đinđića izazvao je pravu političko-medijsku buru u Srbiji. Vladimir Beba Popović samoubilački hrabro svedoči o ključnim likovima tajkunske, političke i medijske scene - Miroslavu Miškoviću, Predragu Rankoviću Peconiju, Vojislavu Koštunici, Borisu Tadiću, Aleksandru Tijaniću... - koji su onemogućili stvarni raskid sa nasleđem zločinačkog Miloševićevog režima. Moćna Miškovićeva Delta onemogućila je normalnu distribuciju magazina Status, a Večernje novosti su odbile objavljivanje unapred plaćene najave novog broja Lekićevog magazina.
Koštunica je moj Raskoljnikov
***
Ovu vladu, zbog čega Srbiju zovu najvećom nevladinom organizacijom na svetu, formirali su oni koji i upravljaju Srbijom a pre svih Miroslav Mišković, gigant iz Bošnjana, apsolutni gospodar i vlasnik Srbije. Svi znaju šta Mišković radi po Srbiji ali ćute. Ili se plaše, ili ih plaća. Na sreću njegovih protivnika, za sada ne ubija. Ali, i Milošević je počeo tako što je prvo hapsio.
***
Ovakvo jednoumlje i “kontrola istine” nisu bili ni pod Brozom, ni pod Miloševićem. Čavez i Kastro daju građanima više medijskih sloboda od Tadića i Koštunice. Da je Milošević imao ovakve medije, Marko bi još “nosio gajbice”.
***
Koštunica je kao metan, bez boje, mirisa i ukusa, kakav je i sam – širi se, ulazi u svaku poru, čak je nezapaljiv, sve dok jednog dana ne eksplodira. I tad, obično, nema preživelih.
***
DSS je stranka lečenih ovisnika, stranka mrzovoljnih, neuspešnih, frustriranih, jalovih, zlih i netalentovanih ljudi, stranka na čije je formiranje ogroman uticaj izvršila Služba državne bezbednosti.
***
Skoro sam na gledao snimak Koštuničine inauguracije: on ulazi u salu ali se u pozadini vidi i grupa ljudi koja stoji pored vrata, njih desetak, a među njima - Dušan Spasojević i Mile Luković Kum.
***
Ja nikad nisam rekao da je Momira Gavrilovića ubio Koštunica ili da je u njega pucala Ljilja Nedeljković. Ali je jasno k’o dan da je najmanje jedan čovek iz Koštuničinog kabineta znao da će se Gavriloviću desiti to što mu se desilo. I da je naterao ili ubedio Ljiljanu Nedeljković da Gavru pozove baš taj dan i nagovori ga da odustane od puta za Beč. Ti isti su kasnije učestvovali i u ubistvu Zorana Đinđića
***
Sve njihove afere su proizvod sakrivanja zla koje su napravili Koštunica i članovi njegovog kabineta. Koštunica se pojavio na televiziji i, udvarajući se Miloševićevoj zloj, ratničkoj, vulgarnoj, narodnjačkoj Srbiji, rekao da je izručenje Miloševića bio pokušaj vojnog puča ili udara, iako je šest sati pre toga u telefonskom razgovoru sa Zoranom Đinđićem nedvosmisleno rekao: „Neka ide!“ Kad je u novinama osvanuo taj razgovor, on je odmah izmislio prisluškivanje.
***
Aleksandar Tijanić je bio na mom platnom spisku. Verujući da mu je stvarno teško i da mora da izdržava porodicu, dao sam mu kancelariju, telefon, omogućio mu da ne ostaje kod kuće, kao domaćica ujutru, kad svi očevi idu na posao, i konačno, plaćao ga. Vladimir Beba Popović
Opširni intervju glodura beogradskog magazina Status Slaviše Lekića sa nekadašnjim najbližim saradnikom ubijenog premijera Zorana Đinđića izazvao je pravu političko-medijsku buru u Srbiji. Vladimir Beba Popović samoubilački hrabro svedoči o ključnim likovima tajkunske, političke i medijske scene - Miroslavu Miškoviću, Predragu Rankoviću Peconiju, Vojislavu Koštunici, Borisu Tadiću, Aleksandru Tijaniću... - koji su onemogućili stvarni raskid sa nasleđem zločinačkog Miloševićevog režima. Moćna Miškovićeva Delta onemogućila je normalnu distribuciju magazina Status, a Večernje novosti su odbile objavljivanje unapred plaćene najave novog broja Lekićevog magazina.
Koštunica je moj Raskoljnikov
***
Ovu vladu, zbog čega Srbiju zovu najvećom nevladinom organizacijom na svetu, formirali su oni koji i upravljaju Srbijom a pre svih Miroslav Mišković, gigant iz Bošnjana, apsolutni gospodar i vlasnik Srbije. Svi znaju šta Mišković radi po Srbiji ali ćute. Ili se plaše, ili ih plaća. Na sreću njegovih protivnika, za sada ne ubija. Ali, i Milošević je počeo tako što je prvo hapsio.
***
Ovakvo jednoumlje i “kontrola istine” nisu bili ni pod Brozom, ni pod Miloševićem. Čavez i Kastro daju građanima više medijskih sloboda od Tadića i Koštunice. Da je Milošević imao ovakve medije, Marko bi još “nosio gajbice”.
***
Koštunica je kao metan, bez boje, mirisa i ukusa, kakav je i sam – širi se, ulazi u svaku poru, čak je nezapaljiv, sve dok jednog dana ne eksplodira. I tad, obično, nema preživelih.
***
DSS je stranka lečenih ovisnika, stranka mrzovoljnih, neuspešnih, frustriranih, jalovih, zlih i netalentovanih ljudi, stranka na čije je formiranje ogroman uticaj izvršila Služba državne bezbednosti.
***
Skoro sam na gledao snimak Koštuničine inauguracije: on ulazi u salu ali se u pozadini vidi i grupa ljudi koja stoji pored vrata, njih desetak, a među njima - Dušan Spasojević i Mile Luković Kum.
***
Ja nikad nisam rekao da je Momira Gavrilovića ubio Koštunica ili da je u njega pucala Ljilja Nedeljković. Ali je jasno k’o dan da je najmanje jedan čovek iz Koštuničinog kabineta znao da će se Gavriloviću desiti to što mu se desilo. I da je naterao ili ubedio Ljiljanu Nedeljković da Gavru pozove baš taj dan i nagovori ga da odustane od puta za Beč. Ti isti su kasnije učestvovali i u ubistvu Zorana Đinđića
***
Sve njihove afere su proizvod sakrivanja zla koje su napravili Koštunica i članovi njegovog kabineta. Koštunica se pojavio na televiziji i, udvarajući se Miloševićevoj zloj, ratničkoj, vulgarnoj, narodnjačkoj Srbiji, rekao da je izručenje Miloševića bio pokušaj vojnog puča ili udara, iako je šest sati pre toga u telefonskom razgovoru sa Zoranom Đinđićem nedvosmisleno rekao: „Neka ide!“ Kad je u novinama osvanuo taj razgovor, on je odmah izmislio prisluškivanje.
***
Aleksandar Tijanić je bio na mom platnom spisku. Verujući da mu je stvarno teško i da mora da izdržava porodicu, dao sam mu kancelariju, telefon, omogućio mu da ne ostaje kod kuće, kao domaćica ujutru, kad svi očevi idu na posao, i konačno, plaćao ga. Vladimir Beba Popović