ISPOVEST JEDNOG NAMCORA
Pise: Nebojsa Milosavljevic
Prvo, ne volim da pisem tekst onda kad moram. Ali, kad malo bolje razmislim, nikada u zivotu nisam nista napisao a da nisam morao (iz ovog ili onog razloga), tako da i sada proklinjem sudbinu koja mi nije dala da izaberem neko normalno zanimanje koje lepo zvuci, nego u neko doba noci moram da se becim nad ovom belinom u ekranu koju treba ispuniti necim sto traje jedan dan. Kao sto kod zena postoji PMS (pred menstrualni sindrom), tako i kod mene postoji PTS (pred tekstualni sindrom) koji se pojacava priblizavanjem krajnjeg roka za slanje teksta, a manifestuje se neobjasnjivom nervozom, rezanjem na ukucane, nalazenjem najneverovatnijih razloga za odlaganje i zaklinjanjem da cu ubuduce sve uraditi na vreme, nema vise da se ceka zadnji cas, itd.
Secam se naseg najboljeg novinara svih vremena, pok. Predraga Milojevica koji je voleo da oko sebe okuplja pocetnike i da nas savetuje. Ponjemu, zlatno pravilo glasi: "Ukoliko pises tako da cedis mozak kao vlaznu krpu, bolje batali posao na vreme, idi u tislere". Da mi je onda bila ova pamet pa da poslusam starinu i da zavrsim za tislera da me Bog vidi. Dakle, ne volim da pisem ni tekstove, ni pisma, ni razglednice, ni cekove -nista.
Onda, ne volim da "idem u kupovinu". Ta aktivnost koja je ovde podignuta na nivo kulta i sadrzi u sebi mnoge obredne radnje kao sto su: setanje tzv. razgledanje, pipanje ili mirisanje, uporedjivanje i na kraju zavrsni cin sa drezdanjem u redu pred kasom i finalni izlazak sa masom najglupljih i najnepotrebnijih stvari, nije nista drugo nego nevidjeno maltretiranje koje tanji zivce i skracuje zivot. Lepo sam dobio fobiju od recenice "trebali bi malo da obidjemo prodavnice". To "malo" obicno predstavlja sate i sate tabananja za ushicenom zenom kojoj to, ocigledno, predstavlja zadovoljstvo, sudaranja sa izbezumljenim ljudima u pretrpanom molu, jurnjavu za detetom koje se prosto izbezumi kad udje u radnju i masu drugih "zadovoljstava" koja se jednostavno ne daju opisati. Cvilim i molim za malo milosti, ali izmedju mene i moje lepse polovine isprecio se zid nerazumevanja koji nas odvaja kao dva pola. Samim ulaskom u hram kupovine nju vec trese virus potrosacke groznice i u tim trenucima ona se transformise u sasvim drugu osobu kojoj nije jasno o cemu uopste pricam. Hipnoticki pogled zastakljenih ociju, poluotvorena usta i digitron u glavi iskljucuju mogucnost bilo kakvog dogovora. Vidim da je nemoguce boriti se sa prirodom, stavljam jaram na sebe i trpim kao konj u dolapu. Kad bi samo znala koliko je to bolno ne bi nikada vise ni pomenula... Ali ne, ne vredi se zaludjivati, zene to ne mogu da shvate. Razmisljam da pocnem da je
vodim na bejzbol utakmice pa da cetiri sata gleda u one sa stomacima kako zvacu duvan i cesu se tamo gde se vec cesu. Oko za oko, zub za zub. Itako, dok razmisljam o osveti jedva cekam fajront iako znam da cu kad izadjem bar pola sata da trazim gde sam ostavio kola na mamutskom parkingu.
Zatim, ne volim prodavce automobila i namestaja. To je strasno koliko ih ne volim. Odem, na primer, da zamenim ulje na kolima i samo sto sam predao kljuceve vec me salecu trojica zalizanih sa po kilo briljantina na glavi. Jel' po volji da razgledam najnovije modele? Sto da nije, ajde malo da ubijem vreme. Fatalna greska na samom startu. Zalizani me vodi do neke azdaje od jedno pedeset iljada, valjda me na toliko procenio, a meni drago, neprijatno mi da odbijem coveka kad me toliko uvazava. Odmah pocinje da deklamuje litaniju kolko cilindara, kolko konja, kolko je nabudzen itd. U sledecem trenutku ja vec sedim unutra ne znajuci ni sam kako sam tu dospeo. "Jel udobno"? - pita briljantin. -"Pa jeste udobno" - sta drugo da kazem? - "Pipnite kozu, samo osetite tu mekocu" -nastavlja profesionalac napad na moja cula, i ja mazim sediste sve dok mi ne kaze da prestanem. Normalno, kad sam upao u klopku nema sanse da odbijem probnu voznju. I tako vozim dok ovaj pored mene brblja li brblja, da mi je samo znati gde se iskljucuje? Srecno stizemo do polazne tacke i dolazi bolni trenutak kada moram da mu skruseno priznam da verovatno nisam u mogucnosti daodmah preuzmem auto - moram prvo da se dogovorim sa gospodjom oko boje - izvlacim ja svoj kec iz rukava. Normalno, on se pravi da mi veruje i njegova biznis kartica zavrsava u mom dzepu, uz dogovor da se cujemo kolko sutra. Malo morgen - sto bi reko Sloba. Medjutim, ne ide uvek tako glatko, jednom sam naisao na pravog majstora ili su mi dali neku drogu, pa sam zamalo potpisao lizing za Kadilak. Od tada strogo drzim ruke u dzepovima i pravim se da cekam autobus na obliznjoj stanici.
A oni u radnjama sa namestajem su posebna prica. Dodjem da vidim neku policu, ili nesto slicno, i samo sto sam zakoracio unutra, jedan se vec prilepio i dahce mi za vratom. "Zdravo, moje ime je Dzon, dozvolite da vam budem na usluzi, ako vam sta treba ja sam tu". "Skini mi se avetinjo" - mislim se dok gledam kako cu da smugnem negde izmedju naslaganih vitrina i postanem nevidljiv. Ali, oces vraga, Dzoni je bolji od psa tragaca, nepogresivo me prati u stopu dok mu se sa lica ne skida blazeni osmeh. Kako li samo izdrzi da se kezi po ceo dan? Valjda imaju neki trening? Normalno, ne prestaje da prica bez prestanka i u isto vreme mi pazljivo skida nevidljive dlacice sa revera. Uspostavlja covek prisan ljudski kontakt sa zrtvom. Zatim me nezno, kao bebu, poleze u neko cudo od kreveta i tera me da mi bude lepo. "Slobodno ispruzite noge.. taaako...opustite se i uzivajte. Sad rasirite ruke... taaako... jel vidite koliko mesta ima? Moze jos troje da stane". Tacno je da moze, ali ja jos nisam presao u svingere i trudim se da se iskobeljam iz duseka pre nego sto me natera da radim neke vezbe ili nesto slicno. Onda sakupljam svoj razbijeni integritet i odlucnim koracima izlazim iz radnje. Dzoni me i dalje prati, otvara vrata, trpa obavezne kartice u moje dzepove i kaze da jedva ceka da me ponovo vidi. Moze, ali ne u ovom zivotu. Boze, kako mi nedostaju oni nasi natmureni i nadrndani prodavci koje ni lasom nisi mogao da navatas ako ti nesto treba. Jedino nemam nista protiv da odem u "IKEA". Tamo te niko ne dira i mozes da dremas u nekoj fotelji kolko oces. Ako te zena ostavi na miru.
Ne volim da vozim ulicama grada Toronta. Ulice su lepe i siroke, sve je fino obelezeno, ali nekako osecam da to nije to. Prvo, moras da mislis i za one koji su iz pustinja i prasuma uleteli pravo u jake masine, pa sad vitlaju okolo bez da daju zmigavac, a o akciji "drug na drumu" nisu culi u zivotu. Zatim, moras da se sklanjas metuzalemima od preko devedeset godina koji misle da im je Bog podario vec dovoljno zivota pa ne obracaju paznju ni na sebe ni na druge, a svi bez razlike ganjaju one oklopnjace americke auto industrije. Sta mislite kako izgleda kada jedno 370 konja kontrolisu drhtave ruke poluslepog i nagluvog vozaca? Nema onog prisnog ljudskog kontakta medju ucesnicima u saobracaju zacinjenog ponekom psovkom i onim: "Ko ti dade dozvolu, majmune"? Ne, ovde svi gledaju ispred sebe, cackaju nos, piju kafu ili pricaju telefonom. Totalna otudjenost. Da ne govorim o tome kako ne mozes lepo, kao covek, da parkiras na trotoaru ili tamo gde ti je zgodno, nego moras da utrosis pola dana trazeci mesto gde nece da ti prilepe onu zutu artijicu. Ne volim ni to sto su pesaci totalno ravnopravni, ako ne i u privilegovanom polozaju. Kad pesak stane na kolovoz, staje drzava. Pa gde to ima, molim vas? Valjda treba da se postuje pravo jaceg? Kod nas su za prelazak ulice potrebne atletske sposobnosti, lukavost i britak um. Samo najjaci se dokopaju druge strane. Zna se ko gospodari ulicama. A ovde ja moram da stanem svakoj babi kojoj se prohtelo da ode do obliznjeg parka. I zasto dajem ovolike pare mesecno za svoj auto? Da cekam na svakom prelazu? Ne, to stvarno ne volim.
Ne volim ni razgovore o vremenu. To me tek izludjuje. Ta engleska izmisljotina koju totalni neznanci koriste nebili ispunili neprijatno cutanje u liftu, redu ili na klupi u parku, jedna je od najvecih gluposti zapadne civilizacije. Pogotovo u ovoj zaguljenoj kanadskoj klimi.Napolju kijamet, samo sto sekire ne padaju, severac brija, a neko ti se iskezi u facu sa vec odavno naucenom frazom: "Divan dan danas. Tako je prijatno sveze". Jeste, da bogda ti svaki bio takav kad vec toliko uzivas.Prosto je zadivljujuce koliko imaju pripremljenog arsenala za svaku meteorolosku pojavu. Kisa-osvezava, magla-romanticna, vetrustina-prociscava vazduh, snezina-decja radost itd. I sve to da se ne bi cutalo par minuta. Kada bi ljudi malo vise cutali svakako bi bilo manje budalastina na ovom svetu.
I onda, ne volim kad dodjem do kraja teksta, a tek sam se zagrejao. Ima jos toliko stavri koje ne volim.
Pise: Nebojsa Milosavljevic
Prvo, ne volim da pisem tekst onda kad moram. Ali, kad malo bolje razmislim, nikada u zivotu nisam nista napisao a da nisam morao (iz ovog ili onog razloga), tako da i sada proklinjem sudbinu koja mi nije dala da izaberem neko normalno zanimanje koje lepo zvuci, nego u neko doba noci moram da se becim nad ovom belinom u ekranu koju treba ispuniti necim sto traje jedan dan. Kao sto kod zena postoji PMS (pred menstrualni sindrom), tako i kod mene postoji PTS (pred tekstualni sindrom) koji se pojacava priblizavanjem krajnjeg roka za slanje teksta, a manifestuje se neobjasnjivom nervozom, rezanjem na ukucane, nalazenjem najneverovatnijih razloga za odlaganje i zaklinjanjem da cu ubuduce sve uraditi na vreme, nema vise da se ceka zadnji cas, itd.
Secam se naseg najboljeg novinara svih vremena, pok. Predraga Milojevica koji je voleo da oko sebe okuplja pocetnike i da nas savetuje. Ponjemu, zlatno pravilo glasi: "Ukoliko pises tako da cedis mozak kao vlaznu krpu, bolje batali posao na vreme, idi u tislere". Da mi je onda bila ova pamet pa da poslusam starinu i da zavrsim za tislera da me Bog vidi. Dakle, ne volim da pisem ni tekstove, ni pisma, ni razglednice, ni cekove -nista.
Onda, ne volim da "idem u kupovinu". Ta aktivnost koja je ovde podignuta na nivo kulta i sadrzi u sebi mnoge obredne radnje kao sto su: setanje tzv. razgledanje, pipanje ili mirisanje, uporedjivanje i na kraju zavrsni cin sa drezdanjem u redu pred kasom i finalni izlazak sa masom najglupljih i najnepotrebnijih stvari, nije nista drugo nego nevidjeno maltretiranje koje tanji zivce i skracuje zivot. Lepo sam dobio fobiju od recenice "trebali bi malo da obidjemo prodavnice". To "malo" obicno predstavlja sate i sate tabananja za ushicenom zenom kojoj to, ocigledno, predstavlja zadovoljstvo, sudaranja sa izbezumljenim ljudima u pretrpanom molu, jurnjavu za detetom koje se prosto izbezumi kad udje u radnju i masu drugih "zadovoljstava" koja se jednostavno ne daju opisati. Cvilim i molim za malo milosti, ali izmedju mene i moje lepse polovine isprecio se zid nerazumevanja koji nas odvaja kao dva pola. Samim ulaskom u hram kupovine nju vec trese virus potrosacke groznice i u tim trenucima ona se transformise u sasvim drugu osobu kojoj nije jasno o cemu uopste pricam. Hipnoticki pogled zastakljenih ociju, poluotvorena usta i digitron u glavi iskljucuju mogucnost bilo kakvog dogovora. Vidim da je nemoguce boriti se sa prirodom, stavljam jaram na sebe i trpim kao konj u dolapu. Kad bi samo znala koliko je to bolno ne bi nikada vise ni pomenula... Ali ne, ne vredi se zaludjivati, zene to ne mogu da shvate. Razmisljam da pocnem da je
vodim na bejzbol utakmice pa da cetiri sata gleda u one sa stomacima kako zvacu duvan i cesu se tamo gde se vec cesu. Oko za oko, zub za zub. Itako, dok razmisljam o osveti jedva cekam fajront iako znam da cu kad izadjem bar pola sata da trazim gde sam ostavio kola na mamutskom parkingu.
Zatim, ne volim prodavce automobila i namestaja. To je strasno koliko ih ne volim. Odem, na primer, da zamenim ulje na kolima i samo sto sam predao kljuceve vec me salecu trojica zalizanih sa po kilo briljantina na glavi. Jel' po volji da razgledam najnovije modele? Sto da nije, ajde malo da ubijem vreme. Fatalna greska na samom startu. Zalizani me vodi do neke azdaje od jedno pedeset iljada, valjda me na toliko procenio, a meni drago, neprijatno mi da odbijem coveka kad me toliko uvazava. Odmah pocinje da deklamuje litaniju kolko cilindara, kolko konja, kolko je nabudzen itd. U sledecem trenutku ja vec sedim unutra ne znajuci ni sam kako sam tu dospeo. "Jel udobno"? - pita briljantin. -"Pa jeste udobno" - sta drugo da kazem? - "Pipnite kozu, samo osetite tu mekocu" -nastavlja profesionalac napad na moja cula, i ja mazim sediste sve dok mi ne kaze da prestanem. Normalno, kad sam upao u klopku nema sanse da odbijem probnu voznju. I tako vozim dok ovaj pored mene brblja li brblja, da mi je samo znati gde se iskljucuje? Srecno stizemo do polazne tacke i dolazi bolni trenutak kada moram da mu skruseno priznam da verovatno nisam u mogucnosti daodmah preuzmem auto - moram prvo da se dogovorim sa gospodjom oko boje - izvlacim ja svoj kec iz rukava. Normalno, on se pravi da mi veruje i njegova biznis kartica zavrsava u mom dzepu, uz dogovor da se cujemo kolko sutra. Malo morgen - sto bi reko Sloba. Medjutim, ne ide uvek tako glatko, jednom sam naisao na pravog majstora ili su mi dali neku drogu, pa sam zamalo potpisao lizing za Kadilak. Od tada strogo drzim ruke u dzepovima i pravim se da cekam autobus na obliznjoj stanici.
A oni u radnjama sa namestajem su posebna prica. Dodjem da vidim neku policu, ili nesto slicno, i samo sto sam zakoracio unutra, jedan se vec prilepio i dahce mi za vratom. "Zdravo, moje ime je Dzon, dozvolite da vam budem na usluzi, ako vam sta treba ja sam tu". "Skini mi se avetinjo" - mislim se dok gledam kako cu da smugnem negde izmedju naslaganih vitrina i postanem nevidljiv. Ali, oces vraga, Dzoni je bolji od psa tragaca, nepogresivo me prati u stopu dok mu se sa lica ne skida blazeni osmeh. Kako li samo izdrzi da se kezi po ceo dan? Valjda imaju neki trening? Normalno, ne prestaje da prica bez prestanka i u isto vreme mi pazljivo skida nevidljive dlacice sa revera. Uspostavlja covek prisan ljudski kontakt sa zrtvom. Zatim me nezno, kao bebu, poleze u neko cudo od kreveta i tera me da mi bude lepo. "Slobodno ispruzite noge.. taaako...opustite se i uzivajte. Sad rasirite ruke... taaako... jel vidite koliko mesta ima? Moze jos troje da stane". Tacno je da moze, ali ja jos nisam presao u svingere i trudim se da se iskobeljam iz duseka pre nego sto me natera da radim neke vezbe ili nesto slicno. Onda sakupljam svoj razbijeni integritet i odlucnim koracima izlazim iz radnje. Dzoni me i dalje prati, otvara vrata, trpa obavezne kartice u moje dzepove i kaze da jedva ceka da me ponovo vidi. Moze, ali ne u ovom zivotu. Boze, kako mi nedostaju oni nasi natmureni i nadrndani prodavci koje ni lasom nisi mogao da navatas ako ti nesto treba. Jedino nemam nista protiv da odem u "IKEA". Tamo te niko ne dira i mozes da dremas u nekoj fotelji kolko oces. Ako te zena ostavi na miru.
Ne volim da vozim ulicama grada Toronta. Ulice su lepe i siroke, sve je fino obelezeno, ali nekako osecam da to nije to. Prvo, moras da mislis i za one koji su iz pustinja i prasuma uleteli pravo u jake masine, pa sad vitlaju okolo bez da daju zmigavac, a o akciji "drug na drumu" nisu culi u zivotu. Zatim, moras da se sklanjas metuzalemima od preko devedeset godina koji misle da im je Bog podario vec dovoljno zivota pa ne obracaju paznju ni na sebe ni na druge, a svi bez razlike ganjaju one oklopnjace americke auto industrije. Sta mislite kako izgleda kada jedno 370 konja kontrolisu drhtave ruke poluslepog i nagluvog vozaca? Nema onog prisnog ljudskog kontakta medju ucesnicima u saobracaju zacinjenog ponekom psovkom i onim: "Ko ti dade dozvolu, majmune"? Ne, ovde svi gledaju ispred sebe, cackaju nos, piju kafu ili pricaju telefonom. Totalna otudjenost. Da ne govorim o tome kako ne mozes lepo, kao covek, da parkiras na trotoaru ili tamo gde ti je zgodno, nego moras da utrosis pola dana trazeci mesto gde nece da ti prilepe onu zutu artijicu. Ne volim ni to sto su pesaci totalno ravnopravni, ako ne i u privilegovanom polozaju. Kad pesak stane na kolovoz, staje drzava. Pa gde to ima, molim vas? Valjda treba da se postuje pravo jaceg? Kod nas su za prelazak ulice potrebne atletske sposobnosti, lukavost i britak um. Samo najjaci se dokopaju druge strane. Zna se ko gospodari ulicama. A ovde ja moram da stanem svakoj babi kojoj se prohtelo da ode do obliznjeg parka. I zasto dajem ovolike pare mesecno za svoj auto? Da cekam na svakom prelazu? Ne, to stvarno ne volim.
Ne volim ni razgovore o vremenu. To me tek izludjuje. Ta engleska izmisljotina koju totalni neznanci koriste nebili ispunili neprijatno cutanje u liftu, redu ili na klupi u parku, jedna je od najvecih gluposti zapadne civilizacije. Pogotovo u ovoj zaguljenoj kanadskoj klimi.Napolju kijamet, samo sto sekire ne padaju, severac brija, a neko ti se iskezi u facu sa vec odavno naucenom frazom: "Divan dan danas. Tako je prijatno sveze". Jeste, da bogda ti svaki bio takav kad vec toliko uzivas.Prosto je zadivljujuce koliko imaju pripremljenog arsenala za svaku meteorolosku pojavu. Kisa-osvezava, magla-romanticna, vetrustina-prociscava vazduh, snezina-decja radost itd. I sve to da se ne bi cutalo par minuta. Kada bi ljudi malo vise cutali svakako bi bilo manje budalastina na ovom svetu.
I onda, ne volim kad dodjem do kraja teksta, a tek sam se zagrejao. Ima jos toliko stavri koje ne volim.