Dragan_srbcg
Ističe se
- Poruka
- 2.641
ĐERĐ SOROŠ Veliki meštar sviju hulja
Ovaj mađarski Jevrejin, u mladosti saradnik nacista, od trenutka kada mu početni kapital „pozajmljuje“ Džordž Karlvaj, desna ruka britanskog barona Edmonda de Roštilda i saradnik kontroverznog narko-trgovca Roberta Veskoa, počinje da se bavi različitim poslovima, od razaranja nacionalnih valuta, preko propagiranja eutanazije, do finansiranja međunarodnih kampanja za legalizaciju droge i uništavanja istočnoevropskih i balkanskih država, kao i država Trećeg sveta.
GODINE 1991. SOROŠ OSNIVA INSTITUT ZA OTVORENO DRUŠTVO I FINANSIRA „DEMOKRATSKE PROMENE“ ŠIROM ISTOKA.
MEĐUNARODNA KRIZNA GRUPA DOBIJA NOVAC OD SOROŠEVIH ORGANIZACIJA CA CILJEM DESTABILIZACIJE REGIONA U SVETU.
POSLEDICE SOROŠOVOG HUMANIZMA SU POLJSKI DUG OD 200 MILIJARDI DOLARA, ZALAGANJE ZA ABORTUS I PROPAGANDA HOMOSEKSUALIZMA U ZEMLJAMA ISTOČNE EVROPE.
Čarobni štapić u bajkama omiljeno je sredstvo pretvaranja junaka u ono što bi želeli da budu (a nisu). U poslednjih petnaestak godina, u Srbiji se, zahvaljujući nekom čarobnom štapiću, zbivaju neviđeni preobražaji: pepeljuge nacionalizma postaju princeze „otvorenog društva“, dr Džekili svetosavlja, mr Hajdovi liberalnog građanstva; ta pojava je sve raširenija…
Jedan od najboljih svedoka ovih neviđenih preobražaja jeste publicista i dugogodišnji urednik kragujevačkih „Pogleda“, Miloslav Samardžić. U svom tekstu „Bivši novinari ‘Pogleda’“, on je pokušao da nam dočara različite transformacije koje su se u nas desile sa nekim od predstavnika domaće “građanske opcije“, koji su nekad bili žestoki “nacoši“ (da upotrebimo njihov izraz)
Jedan od najupečatljivijih „transformersa“ Druge Srbije sin je čuvenog srbskog istoričara, dr Radovana Samardžića, dr Nikola Samardžić, i sam istoričar. Evo šta je Nikola Samardžić, vo vremja ono, pre no što je postao Čedin „’liberal-demokrata“ pisao.
O svim srpskim teritorijama: „Po etničkom pravu, u srpsku državu morale bi ulaziti sve one teritorije koje naseljavaju Srbi. U slučaju druge, komunističke Jugoslavije, to su, osim Srbije, Crna Gora, Istočna Hercegovina, veliki deo Bosne, delovi Makedonije, Baranja i nekadašnji granični pojas u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji… Uvek se zaboravlja pravim rečima objasniti da je na prostorima Stare Srbije, na Kosovu, Metohiji, i u okolnim oblastima današnje Srbije, Makedonije, Crne Gore i Albanije, u poslednja tri stoleća, izvršen genocid Albanaca i Arbanasa nad Srbima. Stoga Srbi Kosovo i Metohiju mogu smatrati isključivo kao oblast pod stranom i neprijateljskom okupacijom, gde je izvršen pogrom srpskog stanovništva, proterivanje, preveravanje, odnarodnjavanje, i uništenje sakralnih spomenika najviše umetničke vrednosti, zatim, srpske ratarske kulture, i, u novije vreme, materijalnih dobara, pre svega industrije.“ (Nikola Samardžić u „Pogledima“ 14. juna 1991.)
O domaćim izdajnicima: „Bestijalno šikaniranje svega što je srpsko dobilo je svoj pseudointelektualni i kvaziobjektivan izraz u jagmi za otkrivanjem ratnih zločinaca i ono potiče upravo iz onih komunističkih krugova koji su se, mučki prikriveni, umesto ogrtanjem nacionalnim plaštom (kao što je učinila njima suprotstavljena, danas vladajuća struktura), naoružali internacionalističkim legitimitetom overenim u ložama naredbodavaca svog univerzalnog poretka. Uspostavljajući ozbiljnu i čvrstu spregu s centralama svetske moći, oni su na čitavu srpsku naciju, kojoj većinom i sami pripadaju, prilepili kriminalnu poternicu. Decenijama duhovno potkupljivana /…/ stipendijama i bednim obećanjima, nova generacija jugoslovenskih boljševika našla je potpore i u poslenicima onih totalitarnih sistema i ideologija od pre pola stoleća, koji svoju krvavu misiju nisu uspeli do kraja ispuniti.“ (Nikola Samardžić u „Pogledima“ 30. oktobra 1992.)
O muslimanskim azilantima: „Podižući bastione odbrane svoje škrte gramzivosti, ujedinjena Evropa je, međutim, ostavila prostrane breše prodiranju azilantskih masa svih boja i sa svih strana sveta. Uostalom, najcrnja od svih pokora koje su udarene na poraženu Nemačku, bila je obaveza prijema stranih azilanata. Stvaranjem EZ najbogatija područja evropskog kontinenta ostala su nepristupačna ogromnom broju samih Evropljana. Umesto osirotelim susedima, EZ je otvorila vrata, i pre svog zvaničnog osnivanja, poludivljim Azijatima i Afrikancima, nespremnim, nesposobnim ili nevoljnim da se prilagode civilizacijskim normama svog novog podneblja. Posle raspada svoje severnoafričke kolonijalne imperije, samo Francuska je uvezla stotine hiljada obojenih Frankofona. Pošto su francusku i svetsku prestonicu zanavek, možda, zagadili invazijom najcrnje prostote, u poslednje vreme počeli su se naseljavati i u unutrašnjosti zemlje… Masovno iseljavanje jugoslovenskih muslimana u zemlje EZ takođe je imalo svoj ekonomski smisao, budući da su azilantima tamo omogućeni uslovi života o kojima desetine miliona čestitih Evropljana mogu samo maštati. Politički cilj muslimanskog egzodusa takođe je nepogrešivo pogođen, naravno, blaćenjem isključivo srpske strane u jugoslovenskom sukobu i histeričnom drekom o pretežno izmišljenim srpskim zločinima.“ (Nikola Samardžić u „Pogledima“ 13. novembra 1992.)
O teroru nad Srbima: „Već treći put u istom stoleću, podvrgnuti smišljenim pogromima, Srbi su stekli ono višnje pravo da prekorače postupke koje im nameće najnužnija odbrana. To pravo, pošto im ga nije priznao niko, oni su počeli osporavati sebi samima. Neobično pokajanje koji se uvlači u narodnu dušu, makar u onim predelima koji su pošteđeni ratnih razaranja, samo je početak prihvatanja logike diktatora svetske moći, budući da je potiskivanje nacionalnih osećaja, kao i očigledno rasturanje nacionalnih kultura, jedan od osnovnih preduslova konstituisanja univerzalističkog carstva. Upravo na srpskom slučaju, za one nepoćudne se razrađuje sistem prinude, čija je sveukupnost metoda brutalno najavljena još u danima Zalivskog rata.“ (Nikola Samardžić u “Pogledima“ 13. novembra 27. novembra 1992.)
O evropskoj nedemokratičnosti: „Sumnje u demokratski karakter i kredibilitet Evropskog parlamenta potpuno su opravdane – ne postoji parlament koji je sposoban, niti približno, zastupati mišljenja i stavove stotina miliona ljudi.“ (Nikola Samardžić u „Pogledima“ 25. decembra 1992.)
O džihadu i Bošnjacima: „Jedan od njih je svakako izumitelj bošnjačke nacije i groteksni pseudointelektualac Muhamed Filipović, koji se zalagao za obustavljanje svih pregovora i nastavak rata, ili fizička i moralna nakaza oličena u figuri međunarodnog teroriste Jasera Arafata, koji je pretio osvajanjem Jerusalima. Konferencija je inače završena usvajanjem sramne deklaracije, na inicijativu islamskih zemalja, jednim džihadovskim pokličem u slavu naoružavanja bosanskih muslimana, dokumentom koji je, lišen bilo kakvih pravnih konsekvenci, još dublje srozao dronjavi ugled svetske organizacije.“ (Nikola Samardžić u “Pogledima“ 9. jula 1993)“
Da, čitaoče. Bio je to, negda, hrabar mlad čovek koji je mislio svojim glavom. Sada Čeda misli umesto njega.
Veran Matić je takođe sarađivao sa „Pogledima“. Radio je intervjue sa četničkim komandantima u emigraciji za B92, pa ih je prekucavao i slao Miloslavu Samardžiću. Predstavljao je „Poglede“ u Domu omladine. (B92 je bio glasilo Saveza socijalističke omladine Beograda sve do 1990. godine!)
Biljanu Srbljanović u „Poglede“ dovodi Isidora Bjelica. Preporučuje je to što joj je ujak Radovan Karadžić, a Isidora je predstavlja kao deo “naše“ (desničarsko-četničke) omladine. Biljana Srbljanović je, kao i Đorđe Milosavljević (koji je 2005. u predstavi “Kontumac“ Srbiju opisao kao, po Slobodanu Antoniću, „mračno i bolesno mesto na granici Evrope u kome cvetaju neznanje i zlo“), pisala u kulturnoj rubrici “Pogleda“…
Uz podsećanje na činjenicu da je Čedomir Jovanović svojevremeno bio „svetosavac“, noseći ikonu Trojeručice u studentskom protestu 1996–1997. godine, ove su činjenice dovoljan povod da se zapitamo o čemu je reč.
Kako je bilo moguće da dr Nikola Samardžić pređe put od “Pogleda“ do „Peščanika“, što su ga pitali i novinari sarajevskih „Dana“? Samardžić je, na pitanje da li su mu neprijatna sećanja na „Poglede“, odgovorio: „Naravno. Imate stvari u životu kojih se stidite. Jedna od njih su ‘Pogledi’. Međutim, mislim da nije problem moja promena. Ona je logična. Ovde promenu mišljenja treba da doživi bar tri miliona ljudi, koji će jednom stati u red pred ‘Peščanikom’.“
Godine 1997, na „Studiju B“, u „Utisku nedelje“, kod Olje Bećković, gostovali su Biljana Srbljanović, Aleksandar Vulin (JUL) i Miloslav Samardžić. Do pola emisije, Samardžić i Biljana kritikovali su Vulina. Ali, od pola emisije, kada je Samardžić počeo da kritikuje Soroša, spisateljica “Pada“ se okomila na Samardžića. Bila je žešća no prema Vulinu. Osnovna argumentacija Biljane Srbljanović bila je jasna: „Da nije dobrotvora kakav je Soroš, mnogi umetnički talenti ne bi došli do izražaja“.
Naravno, ne samo umetnički talenti; dovoljno je videti “kurikulum vite“ mnogih mladih istoričara, sociologa, itd. Bez Soroševih para i njegovog budimpeštanskog univerziteta, ovi se nikad ne bi razmahali. Ni u Srbiji, ni drugde.
Da su „Pogledi“ imali pare kakve su imali u početku (a pojedinim saradnicima plaćali su i po 2000 maraka za članak), po Samardžiću, „stotine talenata razvijale bi se u dijametralno suprotnom pravcu“.
Ovaj mađarski Jevrejin, u mladosti saradnik nacista, od trenutka kada mu početni kapital „pozajmljuje“ Džordž Karlvaj, desna ruka britanskog barona Edmonda de Roštilda i saradnik kontroverznog narko-trgovca Roberta Veskoa, počinje da se bavi različitim poslovima, od razaranja nacionalnih valuta, preko propagiranja eutanazije, do finansiranja međunarodnih kampanja za legalizaciju droge i uništavanja istočnoevropskih i balkanskih država, kao i država Trećeg sveta.
GODINE 1991. SOROŠ OSNIVA INSTITUT ZA OTVORENO DRUŠTVO I FINANSIRA „DEMOKRATSKE PROMENE“ ŠIROM ISTOKA.
MEĐUNARODNA KRIZNA GRUPA DOBIJA NOVAC OD SOROŠEVIH ORGANIZACIJA CA CILJEM DESTABILIZACIJE REGIONA U SVETU.
POSLEDICE SOROŠOVOG HUMANIZMA SU POLJSKI DUG OD 200 MILIJARDI DOLARA, ZALAGANJE ZA ABORTUS I PROPAGANDA HOMOSEKSUALIZMA U ZEMLJAMA ISTOČNE EVROPE.
Čarobni štapić u bajkama omiljeno je sredstvo pretvaranja junaka u ono što bi želeli da budu (a nisu). U poslednjih petnaestak godina, u Srbiji se, zahvaljujući nekom čarobnom štapiću, zbivaju neviđeni preobražaji: pepeljuge nacionalizma postaju princeze „otvorenog društva“, dr Džekili svetosavlja, mr Hajdovi liberalnog građanstva; ta pojava je sve raširenija…
Jedan od najboljih svedoka ovih neviđenih preobražaja jeste publicista i dugogodišnji urednik kragujevačkih „Pogleda“, Miloslav Samardžić. U svom tekstu „Bivši novinari ‘Pogleda’“, on je pokušao da nam dočara različite transformacije koje su se u nas desile sa nekim od predstavnika domaće “građanske opcije“, koji su nekad bili žestoki “nacoši“ (da upotrebimo njihov izraz)
Jedan od najupečatljivijih „transformersa“ Druge Srbije sin je čuvenog srbskog istoričara, dr Radovana Samardžića, dr Nikola Samardžić, i sam istoričar. Evo šta je Nikola Samardžić, vo vremja ono, pre no što je postao Čedin „’liberal-demokrata“ pisao.
O svim srpskim teritorijama: „Po etničkom pravu, u srpsku državu morale bi ulaziti sve one teritorije koje naseljavaju Srbi. U slučaju druge, komunističke Jugoslavije, to su, osim Srbije, Crna Gora, Istočna Hercegovina, veliki deo Bosne, delovi Makedonije, Baranja i nekadašnji granični pojas u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji… Uvek se zaboravlja pravim rečima objasniti da je na prostorima Stare Srbije, na Kosovu, Metohiji, i u okolnim oblastima današnje Srbije, Makedonije, Crne Gore i Albanije, u poslednja tri stoleća, izvršen genocid Albanaca i Arbanasa nad Srbima. Stoga Srbi Kosovo i Metohiju mogu smatrati isključivo kao oblast pod stranom i neprijateljskom okupacijom, gde je izvršen pogrom srpskog stanovništva, proterivanje, preveravanje, odnarodnjavanje, i uništenje sakralnih spomenika najviše umetničke vrednosti, zatim, srpske ratarske kulture, i, u novije vreme, materijalnih dobara, pre svega industrije.“ (Nikola Samardžić u „Pogledima“ 14. juna 1991.)
O domaćim izdajnicima: „Bestijalno šikaniranje svega što je srpsko dobilo je svoj pseudointelektualni i kvaziobjektivan izraz u jagmi za otkrivanjem ratnih zločinaca i ono potiče upravo iz onih komunističkih krugova koji su se, mučki prikriveni, umesto ogrtanjem nacionalnim plaštom (kao što je učinila njima suprotstavljena, danas vladajuća struktura), naoružali internacionalističkim legitimitetom overenim u ložama naredbodavaca svog univerzalnog poretka. Uspostavljajući ozbiljnu i čvrstu spregu s centralama svetske moći, oni su na čitavu srpsku naciju, kojoj većinom i sami pripadaju, prilepili kriminalnu poternicu. Decenijama duhovno potkupljivana /…/ stipendijama i bednim obećanjima, nova generacija jugoslovenskih boljševika našla je potpore i u poslenicima onih totalitarnih sistema i ideologija od pre pola stoleća, koji svoju krvavu misiju nisu uspeli do kraja ispuniti.“ (Nikola Samardžić u „Pogledima“ 30. oktobra 1992.)
O muslimanskim azilantima: „Podižući bastione odbrane svoje škrte gramzivosti, ujedinjena Evropa je, međutim, ostavila prostrane breše prodiranju azilantskih masa svih boja i sa svih strana sveta. Uostalom, najcrnja od svih pokora koje su udarene na poraženu Nemačku, bila je obaveza prijema stranih azilanata. Stvaranjem EZ najbogatija područja evropskog kontinenta ostala su nepristupačna ogromnom broju samih Evropljana. Umesto osirotelim susedima, EZ je otvorila vrata, i pre svog zvaničnog osnivanja, poludivljim Azijatima i Afrikancima, nespremnim, nesposobnim ili nevoljnim da se prilagode civilizacijskim normama svog novog podneblja. Posle raspada svoje severnoafričke kolonijalne imperije, samo Francuska je uvezla stotine hiljada obojenih Frankofona. Pošto su francusku i svetsku prestonicu zanavek, možda, zagadili invazijom najcrnje prostote, u poslednje vreme počeli su se naseljavati i u unutrašnjosti zemlje… Masovno iseljavanje jugoslovenskih muslimana u zemlje EZ takođe je imalo svoj ekonomski smisao, budući da su azilantima tamo omogućeni uslovi života o kojima desetine miliona čestitih Evropljana mogu samo maštati. Politički cilj muslimanskog egzodusa takođe je nepogrešivo pogođen, naravno, blaćenjem isključivo srpske strane u jugoslovenskom sukobu i histeričnom drekom o pretežno izmišljenim srpskim zločinima.“ (Nikola Samardžić u „Pogledima“ 13. novembra 1992.)
O teroru nad Srbima: „Već treći put u istom stoleću, podvrgnuti smišljenim pogromima, Srbi su stekli ono višnje pravo da prekorače postupke koje im nameće najnužnija odbrana. To pravo, pošto im ga nije priznao niko, oni su počeli osporavati sebi samima. Neobično pokajanje koji se uvlači u narodnu dušu, makar u onim predelima koji su pošteđeni ratnih razaranja, samo je početak prihvatanja logike diktatora svetske moći, budući da je potiskivanje nacionalnih osećaja, kao i očigledno rasturanje nacionalnih kultura, jedan od osnovnih preduslova konstituisanja univerzalističkog carstva. Upravo na srpskom slučaju, za one nepoćudne se razrađuje sistem prinude, čija je sveukupnost metoda brutalno najavljena još u danima Zalivskog rata.“ (Nikola Samardžić u “Pogledima“ 13. novembra 27. novembra 1992.)
O evropskoj nedemokratičnosti: „Sumnje u demokratski karakter i kredibilitet Evropskog parlamenta potpuno su opravdane – ne postoji parlament koji je sposoban, niti približno, zastupati mišljenja i stavove stotina miliona ljudi.“ (Nikola Samardžić u „Pogledima“ 25. decembra 1992.)
O džihadu i Bošnjacima: „Jedan od njih je svakako izumitelj bošnjačke nacije i groteksni pseudointelektualac Muhamed Filipović, koji se zalagao za obustavljanje svih pregovora i nastavak rata, ili fizička i moralna nakaza oličena u figuri međunarodnog teroriste Jasera Arafata, koji je pretio osvajanjem Jerusalima. Konferencija je inače završena usvajanjem sramne deklaracije, na inicijativu islamskih zemalja, jednim džihadovskim pokličem u slavu naoružavanja bosanskih muslimana, dokumentom koji je, lišen bilo kakvih pravnih konsekvenci, još dublje srozao dronjavi ugled svetske organizacije.“ (Nikola Samardžić u “Pogledima“ 9. jula 1993)“
Da, čitaoče. Bio je to, negda, hrabar mlad čovek koji je mislio svojim glavom. Sada Čeda misli umesto njega.
Veran Matić je takođe sarađivao sa „Pogledima“. Radio je intervjue sa četničkim komandantima u emigraciji za B92, pa ih je prekucavao i slao Miloslavu Samardžiću. Predstavljao je „Poglede“ u Domu omladine. (B92 je bio glasilo Saveza socijalističke omladine Beograda sve do 1990. godine!)
Biljanu Srbljanović u „Poglede“ dovodi Isidora Bjelica. Preporučuje je to što joj je ujak Radovan Karadžić, a Isidora je predstavlja kao deo “naše“ (desničarsko-četničke) omladine. Biljana Srbljanović je, kao i Đorđe Milosavljević (koji je 2005. u predstavi “Kontumac“ Srbiju opisao kao, po Slobodanu Antoniću, „mračno i bolesno mesto na granici Evrope u kome cvetaju neznanje i zlo“), pisala u kulturnoj rubrici “Pogleda“…
Uz podsećanje na činjenicu da je Čedomir Jovanović svojevremeno bio „svetosavac“, noseći ikonu Trojeručice u studentskom protestu 1996–1997. godine, ove su činjenice dovoljan povod da se zapitamo o čemu je reč.
Kako je bilo moguće da dr Nikola Samardžić pređe put od “Pogleda“ do „Peščanika“, što su ga pitali i novinari sarajevskih „Dana“? Samardžić je, na pitanje da li su mu neprijatna sećanja na „Poglede“, odgovorio: „Naravno. Imate stvari u životu kojih se stidite. Jedna od njih su ‘Pogledi’. Međutim, mislim da nije problem moja promena. Ona je logična. Ovde promenu mišljenja treba da doživi bar tri miliona ljudi, koji će jednom stati u red pred ‘Peščanikom’.“
Godine 1997, na „Studiju B“, u „Utisku nedelje“, kod Olje Bećković, gostovali su Biljana Srbljanović, Aleksandar Vulin (JUL) i Miloslav Samardžić. Do pola emisije, Samardžić i Biljana kritikovali su Vulina. Ali, od pola emisije, kada je Samardžić počeo da kritikuje Soroša, spisateljica “Pada“ se okomila na Samardžića. Bila je žešća no prema Vulinu. Osnovna argumentacija Biljane Srbljanović bila je jasna: „Da nije dobrotvora kakav je Soroš, mnogi umetnički talenti ne bi došli do izražaja“.
Naravno, ne samo umetnički talenti; dovoljno je videti “kurikulum vite“ mnogih mladih istoričara, sociologa, itd. Bez Soroševih para i njegovog budimpeštanskog univerziteta, ovi se nikad ne bi razmahali. Ni u Srbiji, ni drugde.
Da su „Pogledi“ imali pare kakve su imali u početku (a pojedinim saradnicima plaćali su i po 2000 maraka za članak), po Samardžiću, „stotine talenata razvijale bi se u dijametralno suprotnom pravcu“.