Oman
Savremeni naučnici potvrdili su mišljenje starih lekara da ova biljka ublažava kašalj i da čisti pluća od štetnih ispljuvaka.
Pradomovina omana je Srednja Azija, iz koje se preko Male Azije širi u Europu. Kinezi ga nazivaju “hsun Fu Hua” i njime liječe labu cirkulaciju, tvrdokornu sluz, zastoje u radu pojedinih organa, a izrađuju i mast za mišiće i prijelome. Oman pripada skupini najstarijih biljaka koje su poznavale stare civilizacije. Hipokrat ženama preporučuje omanov ljekoviti napitak “uterus”, a Sadik Sadiković preporučuje oman kod slabosti, vjetrova, slabog želuca, žutice, začepljene jetre i raznih osipa. Vrlo popularno omanovo vino koje se mnogo proizvodilo u srednjem vijeku pod imenom “Patio sancti Pauli” – “Patio Paulina”, u prijevodu “vino Svetog Pavla”, važilo je kao univerzalno sredstvo protiv svih bolesti glave, pluća, želuca, zaraznih bolesti, kuge itd. Sveta Hildegarda o omanu piše “oman je tople i suhe prirode i ima u sebi korisne snage.” Ako kućne prostorije “prodimimo” zapaljenim korijenom omana, svi će insekti i kukci izaći iz kuće, a dimom od korijena možemo se braniti i od komaraca.
Oman je dvogodišnja zeljasta biljka koja raste i do 2.5m visine, s dugim, jakim i mesnatim glavnim korijenom, koji je s vanjske strane smeđi, a iznutra bijel, te sa sporednim korijenjem. Krupni listovi su s gornje strane obrasli sitnim dlačicama i grubo nazubljenim, a s donje strane sivo pusteni. Listovi na stabljici su sjedeći, srcolikog oblika a katkada jajastog. Cvjetovi su veliki, skupljeni na vrhu stabljike u cvjetnu glavicu žute boje. Oman cvate u lipnju, sve do rujna, ali tek druge godine. Korijen mu miriše na kamfor, sluzav je i gorka okusa. Raste uz rubove šuma, putove, živice, kanale i potoke. KOrijen (Radix Helenii odnosno Radix Enulae) i sporedno korijenje (Rhizoma Enulae) vade se u proljeće ili jesen, i to od biljaka starih nekoliko godina. Nakon čišćenja korijenje valja sušiti usitnjeno na toplom i prozračnom mjestu. Suhi korijen pohraniti u hermetički zatvorenu ambalažu jer u suprotnom jako i brzo apsorbira vlagu.
Oman je dobar diuretik te se rabi kod vodenih bolesti. U ruskoj narodnoj medicini korijen omana koriste kod unutarnjih krvarenja, šećerne bolesti i astme. Omanov se korijen radi aromatičnosti dodaje duhanu. Danas se ne koristi kao začin jelima, već kao prirodno sredstvo za liječenje prema receptima pučke i klasične medicine. Aromatično svojstvo omana koristi se u proizvodnji gorkih likera, kao “Boonekamp” koji sadrži oko 25% omana. Izrada omanovog vina, rakije i omanove masti, najčešći su proizvodi domaćinstvima. Zapadna pučka medicina oman koristi za liječenje: astme, bronhitisa, bolesti mjehura, crijevnih upala, dijabetesa, edema, gastritisa, gastritičnog katara, gingivitisa, infekcija urinarnog trakta, krvnih bolesti, kašlja, kože, kroničnog kašlja, žučnih kamenaca, ženskih bolesti, kod ujeda otrovnih zmija, bolesti metabolizma, neredovitih menstruacija, a koristan je za pražnjenje crijeva, relaksiranje nervnog sustava, liječenje raznih rana, svraba, upale usta, za ispiranje i grgljanjem za odstranjivanje nametnika iz crijeva, za izbacivanje sluzi i katara, kod želučanih tegoba, te za čišćenje organizma.
Oman čisti pluća, jača krv i želudac, pojačava izlučivanje mokraće i sluzi, tjera gliste i regulira menstruaciju. Tako pučka medicina ukratko opisuje ljekovito djelovanje omana. Ljekovito djelovanje omana pučka medicina preporučuje kod:
– bolesti bubrega i kod potrebe za pročišćavanjem krvi i detoksikacijom organizma
Moguć je alergijski kontaktni dermatitis.