Dnevnik prvog haškog zatočenika

Dragan_srbcg

Ističe se
Poruka
2.641
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (1)


Nisam nikog ubio Dušan Tadić


F5-tadic.jpg

Dušan Tadić
DUŠAN Tadić, Srbin iz Kozarca kod Prijedora, ušao je u istoriju svetskog pravosuđa kao prvi čovek osuđen za etničko čišćenje. Haški sud ga je 7. maja 1997. proglasio krivim za progon nesrpskog stanovništva u Potkozarju na rasnim, političkim i verskim osnovama i osudio na robiju dugu 20 godina. Izvođenje Tadića na “crnu klupu” i drastična kazna označili su “pravno rođenje” Haškog tribunala, stvorenog da bi progonio odgovorne za najteže ratne zločine posle Drugog svetskog rata.
Presuda Tadiću obrazložena je na 343 stranice. Sud ga je proglasio krivim za zločin protiv čovečnosti - prebijanje i ubijanje zatočenih civila u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, za masakr Muslimana u Kozarcu. Ti zločini, po oceni suda, “izvršeni su u ratnim uslovima, kao deo rasprostranjenog i sistematskog napada na civilno stanovništvo, a u cilju stvaranja velike Srbije”.
Suđenje Dušku Tadiću imalo je planetarni publicitet. Mediji na Zapadu su se utrkivali u otkrivanju zlodela “Ajhmana iz Kozarca”. Tadićeva slika nije silazila sa stranica listova i TV ekrana. Vest da je on osuđen za SNN bila je vest godine. Emitovana je na svakih deset minuta. Od trenutka kada je uhapšen u Nemačkoj (12. februar 1994.) pa do puštanja na slobodu (18. jul 2008.) Tadić je iza rešetaka proveo 14 godina, četiri meseca i šest dana. Danas živi u Srbiji sa suprugom i dve ćerke, a za “Novosti” kaže:
- Na mojim rukama nema tuđe krvi. Nikoga nisam ubio, nikog zaklao, nikog silovao, nikog obesio. Optužili su me i osudili za zlodela koje je mogao da počini samo monstrum. Moćna zapadna propaganda prikovala me je za stub srama. Aludirajući na “Lorensa od Arabije”, mene su zvali “kasapin od Srbije”. Bio sam dugo prepušten sam sebi, a bez adekvatne pomoći moje države nisam mogao da se uspešno oduprem strašnom žrvnju haške pravde.
Tadić ističe da je bio zamorče Haškog suda, što je potvrdio i tužilac Goldston, rekavši: “Namera Haškog tužilaštva je da preko Tadićevog slučaja utvrdi ne samo njegovo učešće u praksi etničkog čišćenja već i da dođe do njegovih saučesnika, a po mogućnosti i naredbodavaca”.

Lažni svedoci

Moja noga nikad nije kročila u logor u Omarskoj, nikada nisam boravio u logoru Keraterm - kaže Tadić. - U vreme napada na Kozarac bio sam u Banjaluci. A tužilac je preko lažnih svedoka dokazivao ne samo da sam tamo bio već da sam rukovodio ubijanjem, mučenjem i ponižavanjem zatočenika. Naređivao sam stražarima da “siluju mlade Muslimanke kako bi one rađale srpčad”. Na moju komandu - tvrdi tužilac - logoraši su morali jedni drugima zubima da otkidaju delove genitalija!
Tadić naglašava da je za sporazumno rešenje sukoba između Srba i Muslimana imao više ličnih razloga: “Rođen sam u Kozarcu. Tu sam živeo sa porodicom. Dve godine pred rat ovde sam otvorio kafić “Nipon”. Bio je jedini srpski ugostiteljski objekat među 37 muslimanskih u Kozarcu. Svoju sudbinu vezao sam za ovo mesto. U našoj porodici nikad se nije osećala mržnja prema Muslimanima. Moj otac je bio partizan i odgojio je svoju decu u duhu bratstva i jedinstva. Deset godina vodio sam ovdašnji karate klub. Imam majstorsko zvanje crni pojas treći dan. Oko 3.000 dečaka i devojčica, uglavnom Muslimana, obučio sam borilačkim veštinama. Vodio ih na mnoga takmičnja i seminare. Tridesetak njih, pod mojom rukom, stekli su zvanje majstora karatea. Tim mladim ljudima bio sam sportski idol a ne njihov ubica.”
Tadić ne spori da je uoči rata i u ratu svim srcem bio na strani svoga naroda. Bio je član rukovodstva prijedorskog SDS, odbornik SO Prijedor, predsednik Mesne zajednice u Kozarcu i saobraćajni milicioner. Pomagao je Srbima da se samoorganizuju i odbrane svoja nacionalna i građanska prava. Ali nije hteo da gleda kroz prste onim sunarodnicima koji su ratni metež koristili za lično bogaćenje. Kao odbornik SO Prijedor javno je ukaziovao na kriminalno ponašanje pojedinaca i pljačku društvene i privatne imovine.
- Onda su mi rekli da držim jezik za zubima - kaže Tadić. - Nisam ih poslušao. I stigla je odmazda. Organizovali su je neki ljudi iz Kriznog štaba u Prijedoru, pre svih dvojica policijskih čelnika Dušan Janković i Simo Drljača. U dva navrata slali su me na front. Bio sam na koridoru u Posavini. Zadatak moje jedinice je bio da održava tu jedinu vezu između RS i Srbije. Bili smo u rovu. Smene su trajale dve-tri sedmice. Ako se izuzmu dva noćna puškaranja, drugih borbi nije bilo. U međuvremenu moju ženu i decu izbacili su iz stana u Prijedoru. Tu smo živeli pošto je naša kuća u Kozarcu stradala.
Nemajući kud - Tadić porodicu šalje najpre u Beograd, a potom, kod brata u Minhen.

Mučki napad

A zatim se dogodilo nešto što je prelomilo moj život - kaže Tadić. - Saznao sam da su opštinski oligarsi pripremili moju likvidaciju. Dušan Janković je dao nalog jednom inspektoru policije da me ubije. Pošto je ovaj to odbio, zadatak je poveren nekom rezervisti iz Kladuše. Zvali su ga Rapa. On je pokušao da me likvidira na benzinskoj pumpi u Kozarcu. Uperio je pušku u mene i rekao: “E, sad si moj!” Udarcem leve ruke odgurnuo sam cev i metak me je promašio. Taj Rapa bio je uhapšen ali je odmah pušten. Kasnije je priznao: “Plan je bio da ja Duška Tadića likvidiram, zatim da se on uz najviše počasti sahrani u Kozarcu i da se to ubistvo prikaže kao zlodelo Muslimana. Cilj je bio da mrtav Tadić bude strašilo za Muslimane kako oni, zbog osvete, ne bi smeli da se vraćaju u Kozarac.”
Nekoliko dana kasnije i Tadića su strpali u zatvor. Onda su mu rekli da mora opet na ratište. Od vojnog policajca, koji ga je sprovodio, saznao je da mu je pripremljena klopka. Umesto na front, Tadić će se tog dana vratiti u Prijedor, uzeti lična dokumenta, otputovati u Banjaluku, a odatle u Beograd. Posle nekoliko meseci naći će se u Minhenu kod brata gde su ga čekali žena i ćerka. U Nemačku je otputovao sa članovima karate reprezentacije Jugoslavije.
Posle nekoliko meseci boravka u Minhenu, Tadića je uhapsila nemačka policija koja će ga zatim isporučiti Haškom tribunalu.
Dok je bio iza rešetaka Tadić je vodio dnevnik iz koga će “Novosti” objaviti najinteresantnije delove.
(Nastaviće se)

http://www.novosti.rs/code/navigate...215&title_add=DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA
 
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (2)

Strela je odapeta


Opisujući napetu atmosferu i zaoštrene međunacionalne odnose u rodnom Kozarcu uoči izbijanja oružanih sukoba u BiH, Dušan Tadić u svom haškom dnevniku, iz koga “Novosti” ekskluzivno objavljuju najinteresantnije delove, kaže:
- Provokacije na nacionalističkoj osnovi bile su sve češće i grublje. Moglo se to videti na svakom koraku, pa i u mom kafiću “Nipon”, koji je za kratko vreme postao stecište mladih u Kozarcu. Ja sam u ovaj lokal uložio sve što sam imao. Lepo uređen enterijer, moderna pop muzika, emitovana preko video -kaseta, privlačila je mladi svet. Najviše je bilo Muslimana. Nije ni čudo. Kozarac je tada imao oko 10.000 stanovnika od kojih su 98 odsto bili Muslimani.

F6-DTadic.jpg

Tadićev kafić ”Nipon” u Kozarcu
Što zbog posla, što zbog porodičnog vaspitanja (moj otac je bio partizan), što zbog sportskog ugleda (godinama sam vodio ovdašnji karate klub), gledao sam da se u mom kafiću mladi lepo zabavljaju, a da političke i verske rasprave ostave za neko drugo vreme i da ih vode na nekom drugom mestu. Tako je to trajalo sve do 5. avgusta 1990. godine, kada sam primio prvo preteće pismo.

Noćna mora

Potpisala ga je organizacija “Mladi Muslimani Kozarca”. U pismu se kaže:
“Dušane Tadiću, ako želiš dobro sebi i svojoj porodici, prodaj kuću i iseli se iz Kozarca u roku od tri meseca. Kozarac mora biti čist od Vlaha. Bolje je da vas ne koljemo. To se posebno odnosi na tebe kao četnika nacionalistu. Ukoliko se ne iseliš, kuću ćemo ti zapaliti, a tebe i decu ubiti. Nemaš šansu da preživiš. Od tebe polazi džihad (sveti rat). Čekali smo, više ne možemo da čekamo... Kozarac mora biti čisto muslimanski grad. Džihad je dužnost vernika - post, odlazak na hadž, propisi pranja. Ali najvažnije je - uništenje nevernika Vlaha do istrebljenja.”
Pretnje “Mladih Muslimana Kozarca” shvatio sam ozbiljno. Strela je odapeta i hita ka svome cilju. Razmišljao sam šta da radim ako oni pokušaju da ostvare svoj naum. Moja kuća nalazila se u centru Kozarca. Svuda okolo živeli su komšije Muslimani. U slučaju napada, bilo bi vrlo teško sačuvati živu glavu i izvući porodicu na sigurno. Bile su to prave noćne more.
Vrlo brzo osetio sam praktične posledice pretećeg pisma. Usledio je nagli bojkot moga kafića. Dojučerašnji redovni gosti počeli su da izbegavaju “Nipon”. Od nekih prijatelja saznao sam da smo ja, moja porodica i moj lokal česta tema na sastancima članova Alijine stranke. Doživljavali su nas kao neki srpski bastion u srcu Kozarca koji, po svaku cenu, mora biti uklonjen. Promet u mom lokalu idućih dana toliko je opao da sam morao drastično smanjiti personal. Ono malo gostiju mogao sam i sam da opslužim.
Incident koji se dogodio jedne zimske večeri 1992, nije slutio na dobro. Te noći, u mom lokalu bilo je desetak gostiju. Sedeli su za stolovima postavljenim pored širokog staklenog zida i posmatrali prolaznike u najprometnijoj ulici u Kozarcu. Društvo je bilo “nacionalno šareno” i dobro raspoloženo. U jednom trenutku moj komšija Musliman Balić i Srpkinja Ana zaplesali su uz muziku sa video-linka. Njihova igra je prosto plenila. Već je bila poodmakla noć kad je u kafić banuo meni nepoznat čovek. Bio je dobro pri piću. Obratio mi se vrlo arogantno: “Rekli su mi da si ti taj koji ne točiš piće Muslimanima. Pa, eto ja došao da proverim da li je to istina. Deder, sipaj mi konjak!”
Nalio sam mu čašu konjaka i rekao: “Sad vidiš da ti oni, koji su te poslali, nisu rekli istinu. Ako se okreneš oko sebe videćeš da je ovde večeras više Muslimana nego Srba.”
Neobični gost je naiskap salio konjak u grlo, zateturao se i čašu tresnuo o pod: “Još jednu!”, rekao je gledajući me drsko u oči. “A ti si, kažu, onaj koji ne daš Muslimanima da piju u tvom lokalu? Da vidim hoćeš li i meni to zadovoljstvo da uskratiš. Eto, došao sam u inat da ovde pijem. Sipaj još jednu!”
Odlučio sam da prekinem ovaj dijalog. Bojao sam se incidenta. Kazao sam pijancu: “E, sad je dosta!” Nisam želeo da pokvari dobro raspoloženje mojih gostiju.
Klateći se na barskoj stolici, kabadahija je rekao: “U redu, ali ja nikada nikome ništa ne plaćam. Neka ti plate oni iz kafane ’Crvena ruža’. Oni su me ovamo i poslali”, dodao je i izašao napolje.
Nekoliko trenutaka kasnije veliki stakleni zid moga kafića bio je razbijen. Neko je dva puta snažno udario u staklo, a zatim krenuo niz ulicu prekrivenu tek napadalim snegom.
Istrčao sam napolje i pojurio za napadačem. Kada sam ga stigao, video sam da je to isti onaj čovek koji me je malopre provocirao u lokalu. Zgrabio sam ga i dovukao u kafić. Bio je isečen na više mesta. Oko nas su ležali komadi razbijenog stakla na kojima su se videli tragovi krvi. Zamolio sam komšiju Balića da povređenom ukaže pomoć. Uplašio sam se da će iskrvariti i umreti u mom lokalu. Samo mi je još to trebalo.
Iste večeri provokator je prebačen u prijedorsku bolnicu gde mu je ukazana potrebna lekarska pomoć. Čim je izašao iz bolnice on je lansirao sledeću priču: “Tadić me je, uz pomoć nekoliko četnika, na silu ugurao u svoj lokal i onda su na mojim rukama i telu ispisali krstove i druge srpske oznake.”

Opasne glasine

Njegova priča počela je kao bauk da kruži Potkozarjem. Išla je od usta do usta, od čoveka do čoveka, dok nije prihvaćena kao potpuna istina. Džabe sam ja pokušavao da te glasine demantujem. Uzalud sam se pozivao na goste koji su bili očevici događaja. Strela je odapeta i hitala ka svome cilju. Broj gostiju u mom kafiću drastično je opao. Organizacija “Mladi Muslimani Kozarca” zapretila je odmazdom svakome onome ko navrati u “Nipon”. Našao sam se u potpunoj izolaciji. Iz Kozarca me je trebalo isterati milim ili silom. To je bio muslimanski projekat etničkog čišćenja ovog prostora.
U Kozarcu su znali da sam bio jedan od prvih članova SDS u Prijedoru. Nikada nisam krio da sam jedan od organizatora plebiscita na kome se srpski narod u BiH izjasnio za opstanak u zajedničkoj državi sa Srbijom. Bio sam svestan da ću zbog toga biti izložen osudi članova SDA, ali nisam očekivao da će me žitelji Kozarca, moje komšije, poznanici i prijatelji, gotovo listom označiti kao glavnog krivca za izbijanje rata u BiH i stvaranje logora u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju.
(Nastaviće se)

http://www.novosti.rs/code/navigate...217&title_add=DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA
 
Он је био "експеримент" за даља окривљавања недужних Срба.
Па, када су "браћа и сестре" остали неми на осуду невиног човека
хашки инквизитори су наставили да даље черече и остале српске
оптуженике...

Сећате ли се реакција *рвата,..шиптара,...на било какво привођење
њихоих сународника,...а камоли да су били оптужени.
Без обзира на све и моћни се плаше реакције масе народа.

Србе као да су прво хипнотисали (не све, ја не спадам у те и надам
се још по неки),..па су им онда кренули да раде то што раде и
дан данас!!!

.
 
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (3)

Tajna objava rata
f7-kozarac.jpg

Kozarac je uoči rata odavao prividan mir

U SVOM haškom dnevniku Duško Tadić detaljno govori kako su i zbog čega u regionu Prijedora počeli ratni sukobi. Tri nacionalne stranke (SDA, SDS, HDZ), nastojeći da zauzmu što bolju poziciju, intenzivno su radile na mobilizaciji i naoružanju pripadnika svog naroda. Na tom poslu, kao član SDS, i Tadić je dao svoj doprinos.
- Za Srbe u Kozarcu život je bio vrlo rizičan - kaže Tadić. - Svakog dana dobijali smo telefonske pretnje i uvrede. Ulicama našeg malog mesta patrolirale su muslimanske paravojne formacije. Bahati, pijani, do zuba naoružani Alijini „ljiljani“, šepurili su se u maskirnim uniformama. Prema onima koji bi odbili da stanu pod njihov barjak, odnosili su se osiono, sa prezirom. Na svim putnim pravcima prema Kozarcu nalazile su se njihove postaje koje su kontrolisale ko ulazi i ko izlazi iz Kozarca.
Situacija u Potkozarju bila je haotična. Svako se naoružavao kako je znao i umeo. Mnogi su u tom poslu dobro omastili brke. U nekoliko navrata skretao sam pažnju rukovodstvu SDS, kao i čelnicima opštinske policije na masovno naoružavanje Muslimana u Kozarcu. Pitao sam se otkud im stiže oružje, ne znajući da u toj raboti učestvuju i neki od onih sa kojima upravo razgovaram. Među profiterima bio je i Dušan Janković, komandir policije u Prijedoru, kao i neki drugi ljudi iz političkog, vojnog i policijskog vrha opštine. Zbog mahinacija sa oružjem sa dužnosti prvog čoveka SDS u Prijedoru uklonjen je dr Srđo Srdić.

U dva rova

Stojan Župljanin, tadašnji načelnik Službe javne bezbednosti u Banja Luci, instistirao je na uspostavljanju pune kontrole nad svim policijskim stanicama koje su se nalazile na teritoriji buduće RS. Od čelnih ljudi prijedorske policije zahtevano je da svi zaposleni u policijskim stanicama na teritoriji ove opštine potpišu izjavu o lojalnosti srpskim vlastima, kao i prihvatanju novih srpskih policijskih oznaka.
Na taj zahtev Muslimani su dvojako reagovali. Jedni su smatrali da u ime mira treba prihvatiti srpske zahteve. Drugi su im se oštro suprotstavili. Na tu temu vođeni su mučni pregovori. Srpski zvaničnici ostali su pri tome da svi zaposleni u policijskoj stanici u Kozarcu, bez obzira na nacionalnu pripadnost, moraju da potpišu lojalnost ili će biti otpušteni posle čega sledi vraćanje naoružanja i druge opreme. Simo Drljača, načelnik prijedroske policije, bio je izričit: „Ja sam primio depešu sa naredbom iz Banjaluke i ja ću je sprovesti prema svima zaposlenima u policijskoj stanici u Kozarcu - milom ili silom“.
Bećir Medunjan, jedna od muslimanskih vođa u Kozarcu, ovako je sunarodnicima saopštio rezultat pregovora sa Srbima: „Mi se nalazimo u dva rova. Ljudi su poslednji dinar dali za oružje i ne žele da ga predaju. Ako bi neko potpisao predaju oružja i prihvatio srpske propise, taj bi se našao na velikom udaru. Srbi još nisu spremni da nas napadnu.“
Tih dana krnje Predsedništvo BiH (sastavljeno od Muslimana i Hrvata) donelo je odluku o povlačenju jedinica JNA sa teritorije ove republike. Ovom odlukom trebalo je, navodno, sprečiti otuđenje i pljačku BiH od strane JNA. Alija Delimustafić, ministar unutrašnjih poslova BiH, tim povodom uputio je tajnu depešu svim načelnicima policije u kojoj se kaže:
„Naređujem:
1. Izvršiti potpuno i masovno zaprečavanje na svim putnim pravcima na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, na kojima jedinice JNA otpočinju izvlačenje tehničko-materijalnih sredstava, u neposrednoj koordinaciji sa MUP;
2. Izvršiti blokadu šireg regiona vojnih objekata iz kojih se nastoje izneti tehničko-materijalna sredstva, raznim vrstama formacijskih i prirodnih prepreke, koje treba obezbediti jedinicama Teritorijalne odbrane BiH;
3. Nenajavljenim kolonama bivše JNA i bez pratnje MUP sprečiti izlazak iz kasarni i komuniciranje na teritoriji Republike BiH;
4. Ubrzano planirati i otpočeti borbena dejstva na celokupnoj teritoriji Republike BiH i iste koordinarati sa štabovima teritorijalne odbrane regija, opština i Republike BiH. U okviru planiranja borbenih dejstava planirati opsežne mere zaštite stanovništva i materijalnih dobara Republike BiH.“

Napad na JNA

Krnje Predsedništvo Republike BiH tajno je objavilo rat JNA. Depešu ministra policije Alije Delimustafića čelnici SDA u Kozarcu i njihove paravojne jedinice jedva su dočekali. Bila je to iskra iz koje će se razviti veliki ratni požar. Krizni štab u Kozarcu odmah je prešao u akciju. Muslimani su počeli da napadaju jedinice JNA koje su se kretale na relaciji Prijedor - Banjaluka.
Kozarac je uzavreo. Danju i noću, ulicama se prolamao bojni poklič. Gomile ljudi valjale su se ulicama. Među njima bilo je i mnogo mojih poznanika koji nikad ranije nisu pokazivali želju za sukobom. Uticaj propagande SDA bio je više nego očigledan.
Svake noći dežurao sam u dvorištu moje kuće. Moja majka, supruga i deca spavali su „na pola oka“. Bile su spremne da u svakom trenutku napuste kuću. Verujući da se krvoproliće još uvek može sprečiti ugovorio sam nekoliko novih susreta između čelnika opštine Prijedor i vođa Muslimana iz Kozarca. Ali, svaka strana ostala je pri svome.
Postupajući po nalogu krnjeg Predsedništva BiH, čelnici SDA u Kozarcu i Hambarinama formirali su oružane vojne-policijske formacije, koje na glavnim putnim pravcima postavljaju kontrolne punktove i barikade. Bilo je pitanje dana kada će izbiti oružani sukob. I on se dogodio 22. maja 1992. na kontrolnom punktu u Hambarinama. Muslimanski vojnici, bez upozorenja, pucali su na vozilo JNA i ubili dvojicu, a ranili četvoricu vojnika.
Pošto Muslimani nisu dozvolili izvlačenje ubijenih i ranjenih, Krizni štab u Prijedoru izdao je naređenje u kome se kaže: „Upozoravamo da će se ubuduće direktno tući područja na kojima se kriju počinioci ovih dela i pripadnici paravojnih formacija. Krizni štab naređuje stanovništvu Hambarina i mesnim zajednicama sa tog područja, odnosno svim građanima muslimanskih i drugih nacionalnosti, da danas, u subotu 23. maja, do 12 časova, izruče počinioce zločina stanici javne bezbednosti u Prijedoru.
Kako rok nije ispoštovan javno se oglasio Simo Drljača, šef prijedorske policije: „S obzirom da građani Hambarina nisu ispoštovali odluku Ministarstva Republike Srpske, nisu predali oružje, te da su odbili saradnju sa legalnim organima vlasti u vezi sa napadom na vojnike JNA, kao i zahtev koji im je poslala Vojska, Krizni štab opštine Prijedor odlučio je da u ovom mestu vojno interveniše radi razoružavanja i hvatanja poznatih počinilaca zločina nad vojnicima“.
(Nastaviće se)

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=16&status=jedna&datum=2009-07-07&feljton=7220&title_add=
 
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (4)

Bekstvo iz Kozarca

f8-kozarac.jpg

Kozarac posle teških oružanih sukoba

Kozarac posle teških oružanih sukoba
Pošto je krnje Predsedništvo BiH objavilo rat pripadnicima JNA na teritoriji ove republike u Kozarcu je nastao pravi šenluk - piše u svom haškom dnevniku Dušan Tadić. Moj kafić bio je kao okužen - Muslimani su ga zaobilazili u velikom luku.
Bio je 22. maj 1992. Noć je bila poodmakla. U mom lokalu osim mene bila su još dva ili tri gosta Srbina. Samo su oni imali kuraži da prekorače prag “Nipona”. U tom je pozvonio telefon. S druge strane žice bio je moj dugogodišnji poznanik Stojan Pupavac:
- Dobio sam nalog da proverim da li si još u Kozarcu - rekao je Pupavac.
- Evo me u mom kafiću - kazao sam.
- Šta čekaš, čoveče! Odlazi odmah. Mi smo na položaju prema Kozarcu i očekujemo naredbu za početak granatiranja vašeg mesta.
Postoje vesti koje udaraju kao sekira. Jednu od njih saopštio mi je Pupavac. Iako sam znao da je bilo pitanje dana kada će se to dogoditi moje iznenađenje bilo je veliko. Srećom, porodicu sam već bio poslao kod brata u Banjaluku. U prvom trenutku nisam znao šta da činim. Da mi se tada pri ruci nije našao Trivo Reljić, moj prvi komšija i prijatelj, ko zna da li bih iz Kozarca izvukao živu glavu. Na svim izlazima iz našeg gradića već su bile postavljene rigorozne straže koje su držali Alijini “ljiljani”, a ja sam bio jedna od njihovih meta.
Reljić je kao bolničar radio u Domu zdravlja u Kozarcu od 1958. godine. Bio je među poslednjim Srbima koji su napustili ovo uporište ratoborne SDA. U izjavi koju je dao 7. juna 1995. godine u Prijedoru Reljić je te trenutke ovako opisao:
“Oko 21 čas 22. maja 1992. otišao sam na dežurstvo u Hitnu pomoć Doma zdravlja u Kozarcu. Bio sam jedini Srbin koji je ovde tada radio. Dr Drago Laćman tog dana nije došao na posao, jer su putni pravci prema Kozarcu bili zatvoreni. Pre odlaska na posao, a po dogovoru sa Tadićem, spremio sam ručak i odneo ga u njegov kafić. Dežurao sam do 6 sati ujutro 23. maja 1992. Po završetku smene požurio sam kući. U dvorištu naše zgrade zatekao sam veći broj muslimanskih vojnika. Brzo sam ušao u stan i sinu rekao da omah bežimo iz Kozarca.”

Prve granate


Seli smo u kola i krenuli, kaže Reljić. Na drugoj strani ulice bio je Duško Tadić, ispred svog lokala. Zovnuo me je i upitao: ’Kuda ideš, komšija?’ ’U Prijedor’, kazao sam. ’Mogu li i ja sa vama?’ Potvrdno sam klimnuo glavom. Tadić je ušao u kola i nas trojica krenuli smo glavnim putem ka Prijedoru.”
Svoju izjavu Reljić završava ovako:
“Kod sela Končari primetili smo dva vojna kamiona. Prepoznali smo grupu naoružanih Muslimana, među kojima je bio i zloglasni kriminalac Suljo Kusuran zvani Kole. Oni su istovarali oružje iz kamiona. Iskoristili smo taj trenutak i u punoj brzini zaobišli barikadu i muslimanske vojnike. Uskoro smo se našli na sigurnoj teritoriji. Duško je izašao u centru Prijedora, a ja i sin produžili smo do Svodne.”
Tako je naš izlazak iz Kozarca opisao Trivo Reljić. Njegovoj izjavi nemam šta da dodam, kazao je baš kako je bilo.
Kad sam se rastao od Reljića, posetio sam nakratko jednog rođaka u Prijedoru, a zatim vozom krenuo za Banjaluku. Tamo su me čekale majka, supruga i dve maloletne ćerke, koje sam pod dramatičnim okolnostima mesec dana ranije evakuisao iz Kozarca.
Hiljade ljudi tog dana tiskalo se na prijedorskoj železničkoj stanici. Svi su hteli da uđu u voz čiji se polazak neprekidno odlagao. Na kraju začuo se pisak lokomotive i svima nam je laknulo. Nekoliko minuta kasnije do nas su doprili odjeci topovskih granata koje su pogađale muslimansko selo Hambarine. Sutradan, oko dva sata popodne počeo je napad na Kozarac, u kome sam rođen i iz koga sam morao da pobegnem. Dan kasnije osvanuo je 25. maj “Dan mladosti”, dan kada je naša bivša zemlja slavila Titov rođendan. Bilo je u tome neke tužne simbolike. Bratstvo i jedinstvo, iskovano u krvi tokom Drugog svetskog rata, o kome je Kozara tako dugo i ponosno pevala, počelo je krvavo da se raspada u novom ratu.
Šta je bio neposredni povod za napada na Kozarac? Najpre je objavljena inforamcija da će kroz ovo mesto, koje se nalazi na magistrali Banjaluka - Prijedor proći vojni konvoj u dve kolone. Muslimanskim oružanim formacijama u Kozarcu upućena je naredba da sa puta odmah budu uklonjeni svi punktovi i barikade.

Strašna optužba

Ultimatum je emitovan putem Radio Prijedora. Muslimani su ignorisali ovu naredbu. Ne samo da nisu uklonili punktove i barikade, već su kod sela Jakupovci napali na jednu tenkovsku jedinicu srpske vojske.
Tad je počeo oružani okršaj u kome su sa srpske strane učestvovali delovi 343. motorizovane brigade, podržane sa dve baterije haubica i jednim vodom tenkova M-84. Muslimanske snage imale su između 1.500 i 2.000 ljudi. Posle okršaja više stotina naoružanih Muslimana bilo je u bekstvu. Oni su predstavljali veliku opasnost po srpski živalj u Potkozarju. U ratnim operacijama vođenim do kraja 1992. na širem području opštine Prijedor zarobljen je veliki broj Muslimana i Hrvata, od kojih su mnogi odvedeni u “sabirne centre” Omarska, Keraterm i Trnopolje. Odluku o formiranju “sabirnih centara”, koje će zapadna propaganda izjednačiti sa Aušvicom, najzloglasnijim Hitlerovim konclogorom, donelo je Ratno predsedništvo RS.
Haški tužilac tvrdio je da je prilikom napada na Kozarac ubijeno 800 ljudi, a zarobljeno 1.200. U optužnici protiv mene on kaže:
“Napad na Kozarac započeo je teškim granatiranjem, nakon čega je usledio prodor tenkova i pešadije. Pošto je ušla u Kozarac srpska pešadija je počela da pali kuće jednu za drugom. Do 28. maja uništeno je 50 odsto Kozarca. Preostala šteta nastala je u razdoblju između juna i avgusta 1992. Nakon što je grad očišćen od stanovnika, srpski vojnici su počeli da kradu i pljačkaju sve dok Kozarac nije ostao “bez života”. Prilikom napada na Kozarac pazilo se da se ne nanese šteta srpskoj imovini. Na srpskim kućama bilo je ispisano upozorenje “Ne diraj!”.
Veliki deo odgovornosti za ono što se tada dogodilo u Kozarcu tužilac je pripisao meni. Iako formalno nisam imao nikakvu važnu funkciju, nikakav vojnički čin, odigrao sam jednu od ključnih uloga u masakru muslimanskog stanovništva. Ja sam, po mišljenju tužioca, bio onaj koji je naređivao koga treba zarobiti, koju kuću zapaliti i opljačkati, koga ubiti. Pozivajući se na lažne svedoke, poput Nihada Seferovića, duševnog bolesnika koji je zbog sodomije krivično odgovarao, tužilac me je optužio da sam 26. maja 1992, sa 16 pripadnika srpske vojske, zarobio šest policajaca Muslimana iz Kozarca, postavio ih ispred pravoslavne crkve, a zatim “dvojicu izdvojio i prerezao im grlo”.
Sa tim zločinom fizički nisam mogao imati nikakve veze. Za vreme napada na Kozarac bio sam u Banjaluci.
(Nastaviće se)

http://www.novosti.rs/code/navigate...221&title_add=DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA
 
Tadic je jedno veliko nishtavilo od choveka, koji je svog advokata(branioca) izradio kao budalu , tako da je chovek(advokat) dobio zabranu bavljenja advokaturom u EU do kraja zivota.
P.S
Kozarac nije trebao da se sravni , nego muje iz kozarca da se pobiju.
Po mom saznanju svi su se vratili i opet se shire !!!
 
Tadic je jedno veliko nishtavilo od choveka, koji je svog advokata(branioca) izradio kao budalu , tako da je chovek(advokat) dobio zabranu bavljenja advokaturom u EU do kraja zivota.
P.S
Kozarac nije trebao da se sravni , nego muje iz kozarca da se pobiju.
Po mom saznanju svi su se vratili i opet se shire !!!
Jesu,sve što se desilo i dešava je zato što među Srbima ima puno krumpiranih pljačkaških skotova.
 
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (5)

Gaf Monike Gras


f9-snimak.jpg

Tajni TV snimak Duška Tadića napravljen je u Kozarcu

U OPTUŽNICI protiv mene - piše u svom dnevniku Duško Tadić - haški tužilac naširoko i nadugačko raspreda o mojoj ulozi u deportaciji i proterivanju većine muslimanskog i hrvatskog življa u opštini Prijedor. Tereti me za ubistva, mučenja, seksualne napade i druge oblike fizičkog i psihičkog nasilja nad Muslimanima i Hrvatima u logorima Omarska, teraterm i Trnopolje.
Da bi pokazao kakvu je zverku ulovio, tužilac detaljno opisuje teror koji su, prema njegovom tvrđenju, srpske vlasti vršile nad nesrbima u Potkozarju. Kaže da je za Muslimane i Hrvate bio uveden policijski čas, da im je ograničena sloboda kretanja, da su listom otpuštani s posla, da im je zabranjeno otvaranje privatnih firmi, ukinuto socijalno i zdravstveno osiguranje, oduzeto pravo na školovanje. Muslimanima i Hrvatima bile su blokirane telefonske linije, isključivana električna struja, pretresani stanovi i oduzimana imovina vredna milijarde dinara. Kao znak prepoznavanja i ponižavanja nesrbi su morali da nose bele trake na rukavima.
Sve to, ističe tužilac, rađeno je i u Kozarcu pod rukovodstvom Duška Tadića, koji je bio član SDS i sekretar tamošnje mesne zajednice. Tužilac je napravio ram za sliku strašnog zločina protiv čovečnosti i u njen centar stavio moje ime.
A gde sam ja tada zaista bio i šta sam radio?

Opijeni pobedom

Posle granatiranja Kozarca ja sam se vratio u porušeni gradić. Prvo sam otišao da vidim moju kuću i moj lokal. Bili su oštećeni i opljačkani kao i ostale kuće i firme. Pokušao sam zajedno sa drugim ljudima da obnovim život u Kozarcu - dovedemo struju, vodu, osposobimo medicinski centar, poštu, policijsku stanicu. Istovremeno, trebalo je srpska naselja oko Kozarca zaštititi od oružanih napada muslimanskih ekstremista. Od juna 1993. bio sam angažovan kao saobraćajni milicioner. Radio sam i kao poverenik Crvenog krsta. Za sve to primao sam simboličnu platu.
Nisam mogao da stanujem u Kozarcu. Nisam imao gde. Nije u Kozarcu otimana samo imovina Muslimana. Opljačkane su i mnoge srpske kuće. Opljačkan je električni mlin, Medicinski centar, pošta, “Kablovi”, “Elektrodistribucija”, fabrike obuće i celuloze... Haški tužilac nikada sebi nije postavio logično pitanje: ako je Duško Tadić bio jedan od ključnih ljudi u srpskom razaranju i pljačkanju Kozarca, kako nije uspeo da zaštiti svoju imovinu?
Neki čelni ljudi iz prijedorske političke, vojne i policijske strukture ponašali su se tada vrlo bahato i neodgovorno. Bili su opijeni pobedom. Mogli su da uhapse koga hoće i da oslobode koga hoće. I sve češće dolazili u međusobne sukobe.
Video sam da mnoge stvari ne idu kako valja i da će se to srpskoj strani teško osvetiti. Kao odbornik SO Prijedor digao sam svoj glas protiv javašluka i neodgovornosti. Pitao sam ko pljačka. Lopovi moraju na videlo. I rekli su mi da zavežem.
A sada da kažem kako sam postao glavna meta interesovanja nemačkih medija. Na to je uticalo nekoliko okolnosti. Neki Muslimani iz Kozarca, koji su se posle granatiranja ovog mesta obreli u Nemačkoj, opisali su me pred kamerama nemačke državne televizije kao komandanta logora Omarska (iako nikad tamo nisam bio) i kao najodgovornijeg Srbina za sve ono što se dogodilo na teritoriji opštine Prijedor tokom ratne 1992. godine. U tu priču, zatim, uključili su se neki prijedorski moćnici, nezadovoljni mojom kritikom njihovog ponašanja.
Početkom februara 1993. godine u Prijedor je došla ekipa nemačke državne televizije sa zadatkom da napravi reportažu o životu zatočenika u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. Predvodila ih je novinarka Monika Gras. Obilazak logora nemačkoj TV ekipi omogućile su najviše vlasti RS. Prijedorska policija imala je obavezu da Moniki Gras obezbedi fizičku sigurnost, zatim pristup logorima, snimanje i intervjuisanje lica koja bi o toj temi mogla kompetentno da govore.
Monika Gras obraća se Dušanu Jankoviću, komandiru policije u Prijedoru: “Koga mi preporučujete za razgovor?” “Duška Tadića, kao iz topa kaže Janković. On je najbolje upućen. On sve zna.” Nemački novinari zatekli su me na radnom mestu u mesnoj zajednici u Kozarcu, koja je tada bila smeštena u zgradi osnovne škole. S njima je bio službeni prevodilac i dva srpska policajaca. Posle pozdravljanja Monika mi je rekla:
- Ja sam došla iz Nemačke da sa vama napravim intervju o logoru Omarska.
- Zašto želite baš sa mnom da razgovarate o logoru Omarska? - upitao sam. - Kakve ja imam veze sa Omarskom?
- Meni su rekli da vi znate sve šta se dešavalo u tom logoru u leto 1992. godine - rekla je Monika.

Pogrešan trag

Kada je to kazala ja sam se okrenuo jednom policajcu i upitao ga:
- Ko ih je poslao meni? Radio sam i sa tobom i sa tvojim kolegom. Obojica znate da ja nikad nisam bio na dužnosti u logoru Omarska.
- Znamo - rekao je policajac. - Ali, komandir Janković je naredio da ih dovedemo kod tebe.
- Vodite vi njih Jankoviću - rekao sam ljutito. - Neka im on da prave informacije. On najbolje zna šta se dogodilo u Omarskoj.
Zatim sam se obratio Moniki Gras: “Ne želim s vama da progovorim više nijednu reč. Ne želim više da vas vidim!” Okrenuo sam se i izašao na ulicu. Nemačka televizija me je tajno snimala dok sam koračao pustim Kozarcem. Nosio sam žutu “meklaud” jaknu sa krznenom kragnom bele boje.
Monika je po povratku u Nemačku napravila veštu, ali prljavu montažu. Na snimke logora Omarska, napravljene u leto 1992, umontirala je kadrove na kojima se ja vidim u februaru 1993. Bio je to jedan od “čvrstih” dokaza da sam zaista činio zla u logoru Omarska, iako moja noga tamo nikad nije kročila. Svemu tome debelo je kumovao Dušan Janković. On je nemačke novinare uputio na mene i okrenuo ih u pogrešnom pravcu želeći da zametne tragove onih koji su zaista bili u logoru Omarska. Janković je komandovao svim policijskim snagama u opštini Prijedor i za sve što se dogodilo u logoru Omarska, Keraterm i Trnopolje imao je najbolje informacije i snosio najveću odgovornost.
(Nastaviće se)

http://www.novosti.rs/code/navigate...223&title_add=DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA
 
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (6)

Metak me promašio


f10-Tadic.jpg

Sport mu je pomogao da ostane psihički i fizički zdrav
REPORTAŽA nemačke televizije o logoru Omarska u kojoj je novinarka Monika Gras, veštom montažom, a uz pomoć Dušana Jankovića, šefa prijedorske policije, umontirala tajno snimljene snimke na kojima se vidi kako ja koračam pustim i razrušenim Kozarcem, imala je veliki odjek u svetu. Bila je to prva, ali velika opomena da se oko mene plete opasna mreža. Neće proći dugo, a ja ću se u to vrlo konkretno uveriti.
Dušan Janković je u julu 1993. na tajnom sastanku naredio jednom od svojih najpouzdanijih ljudi da me hitno ukloni iz javnog života Prijedora. S tim čovekom kasnije ću se, oči u oči, sresti u sudnici Haškog tribunala. Bio je zaštićeni svedok. On je pred sudijama detaljno opisao sve okolnosti u vezi tog slučaja. Rekao je da je dobio da izvrši taj zadatak, ali ga je odbio. Janković, međutim, nije hteo da odustane od svog nauma. Angažovao je drugog ubicu. Bio je to neki rezervista rodom iz Kladuše. Imao je nadimak Rapa.
Bio je 15. avgust 1993. Vraćao sam se iz Kozarca, gde sam obavljao dužnost sekretara Mesne zajednice, u Prijedor. Zastao sam pred jednom benzinskom pumpom. Ušao u obližnji kafić i za šankom zatekao moje dugogodišnje poznanike Dragu Vidovića i Gorana Borovnicu. Obojica su bili dobrovoljci na ratištu u Hrvatskoj. Obojica aktivno učestvovali i u napadu na Kozarac. Borovnica se kasnije priključio prijedorskim policijskim snagama.
Bila je velika vrućina. U kafiću je tog poslepodneva bilo mnogo ljudi koji su žeđ gasili hladnim pićem. Popili smo po koju i nas trojica. U neko doba otišao sam do toaleta koji se nalazio izvan kafića. Kad sam izašao napolje, ispred mene se isprečio čovek u maskirnoj uniformi sa uperinom automatskom puškom: "Sad si moj!" - dreknuo je. Reagovao sam instinktivno. Dlanom desne ruke udario sam sa bočne strane cev "kalašnjikova". Istovremeno je odjeknuo pucanj. Metak me je promašio i zario se u vrata toaleta.

Grčevita borba

Levom rukom ščepao sam napadača i snažnim udarcem desne ruke pogodio ga u lice. Bio je izbačen iz ravnoteže, ali je i dalje čvrsto držao pušku. Počeli smo grčevito da se otimamo oko "kalašnjikova". Pali smo na vreo asfalt. Uspeo sam da mu sednem na stomak. Jednom rukom pritiskao sam pušku prema asfaltu, a drugom izvukao moj pištolj. "Pusti pušku! Ubiću te!" - viknuo sam i cev pištolja gurnuo mu u širom otvorena usta. On, međutim, nije popuštao. Samo je kolutao očima i glavu pomerao levo-desno.
Oko nas se okupilo mnogo ljudi. Svi su nešto vikali. Kroz tu galamu probio se glas Gorana Borovnice: "Nemoj Dule, pusti ga!" Borovnica se zatim proderao na napadača: "Predaj oružje, sunce ti kalaisano!" Atentator ga je poslušao. Pustio je automatsku pušku, podigao se i dao u munjevit beg.
Rapa je bio uhapšen. Odveli su ga u Banjaluku, u vojni zatvor "Mali logor". Nakon dva-tri dana pustili su ga. Pitao sam vojnog tužioca: "Zašto ste ga pustili?" "Nema dokaza", rekao je tužilac. "Kako nema? Pa toliko ljudi je videlo da je pokušao da me ubije". "Možeš podneti privatnu tužbu, ali ne dok traje rat", kazao je tužilac. "Mi, dok traje rat, nemamo vojnika za bacanje".
Rapa je kasnije pričao da su naredbodavci moje likvidacije planirali da moje mrtvo telo, uz najviše vojne počasti, sahrane u Kozarcu i da se nad rakom kaže da su me ubile balije. Trebalo je, eto, i mrtav da uterujem strah u kosti Muslimanima.
Posle incidenta kod benzinske pumpe jedan pripadnik Vojne bezbednosti u Prijedoru upozorio me je da mi uveliko rade o glavi. Rekao je ko i zašto. Ja sam to, konačno, ozbiljno shvatio. Majku, suprugu i dvoje dece poslao sam u Minhen kod brata Mladena, koji je tamo živeo i radio. A ja sam se sklonio od očiju mojih progonitelja. Prijedorska tajna policija pokušala je da mi uđe u trag, ali nije uspela.
Kad sam čuo da je Goran Borovnica uhapšen i zatvoren u Banjaluci, sve mi je bilo jasno. Otišao sam u Beograd, a odatle, posle tri meseca, u Nemačku, gde je već bila moja porodica. U Nemačku sam stigao sa karate reprezentacijom Jugoslavije čiji su sponzori bili braća Nicović.
Karate sam zavoleo od malih nogu. Sa osam godina počeo sam da učim ovu plemenitu veštinu. Imam majstorsko zvanje - crni pojas treći dan. Suština karatea je stvaranje moći samokontrole. Karatetu sam mnogo dao, ali mi je i mnogo uzvratio. U dugim godinama robije stalno sam trenirao. Nije prošao dan, a da u ćeliji nisam po nekoliko sati vežbao. Karate mi je pomogao da me rešetke ne slome. On mi je dao snage da ostanem psihički i fizički zdrav. A bilo je tako teških trenutaka. Više puta pomišljao sam na na samoubistvo. Jedanput sam u ćeliji okačio kaiš i krenuo da ga omotam oko vrata.

Kobna greška

Kažu da sam odlaskom u Nemačku napravio kobnu grešku. Ali ja tada nisam tako razmišljao. Verovao sam da idem u demokratsku zemlju u kojoj vlada zakona. Da sam zaista bio zločinac kakvim me je predstavio haški tužilac zar bih išao mečki na rupu. Pa ja tad nisam bio ni na kakvoj haškoj listi optuženika.
U Minhenu sam, pre izbijanja rata u BiH, boravio više puta. Dolazio sam ovde kao sportista. Poznavao sam mnogo naših zemljaka koji su u ovom gradu zarađivali koru hleba. Sreo sam ovde i ljude koji nešto znače u evropskom karateu.
Sad je, međutim, sve izgledalo drugačije. Moju radost zbog susreta sa porodicom ubrzo su prekrili tamni oblaci. Zao glas o meni ovde je već stigao. Muslimanske i hrvatske izbeglice iz Potkozarja organizovano su preko TV i štampe lansirale priču o zlodelima u kojima sam ja bio kolovođa. Ta propaganda grmela je svakog dana. Na vatru te laži ulje je, nažalost, dolio i moj brat Mladen. On se našim ljudima hvalisao kako sam ja nekakav bauk za Muslimane. Dokle je išla njegova neprimišljenost govori i to da je na zidu svoga lokala u Minhenu okačio ogromnu sliku našeg starijeg brata Ljubomira u uniformi srpskog vojnika i sa "kalašnjikovom" u ruci.
Pokušao sam da nađem neki posao. Radio sam u lokalnu mog brata kao konobar i povremeno vodio treninge u jednom karate klubu. Ali obruč se nemilosrdno stezao. Svakog dana mogao sam očekivati da mi na vrata zakuca nemačka policija i stavi lisice na ruke.
Kad ti se na glavu obruši sve ono što se obrušilo na moju, i kad ti se ispod nogu izmiče tlo, onda pokušavaš da tražiš svaki mogući oslonac. U tim teškim trenucima sećao sam se Muslimana kojima sam pomogao da u vreme rata bezbedno napuste prijedorsko područje. Pitao sam se gde su ti ljudi i da li me se još sećaju.
Spomenuću samo jedan slučaj. U uniformi saobraćajnog policajca otpratio sam na prijedorsku železničku stanicu Elvisa Ključanina, njegovog brata sa suprugom i bebom od nekoliko meseci i njihovu majku i baku. Ključanin me je zamolio da to učinim. Nikad taj trenutak neću zaboraviti. Došli smo do voza i ja kažem: "E, sad da se pozdravimo", a Elvis veli: "Molim te, Dule, uđi s nama u vagon, bićemo sigurniji". Poslušao sam ga. Izašao sam iz voza tek kad su točkovi zakloparali.
(Nastaviće se)

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=16&status=jedna&datum=2009-07-10&feljton=7225&title_add=
 
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (7)

Otmica na ulici


Moje kretanje u Minhenu - piše Duško Tadić u svom haškom dnevniku - nemačka tajna policija je intenzivno pratila oko mesec dana. Činila je to preko svojih doušnika i kamera postavljenih u jednom stanu preko puta zgrade u kojoj sam stanovao sa porodicom i na ulazu u tu zgradu.
Tih dana povremeno sam konobarisao u lokalu mog brata Mladena. Za oko mi je bio zapeo jedan čovek koga ranije nisam viđao. Ušao bi, osmotrio goste, nešto naručio, platio i odlazio. Nikad s njim nisam reč progovorio.
Bio je 10. februar 1994. godine, pre podne. U lokalu sam bio samo ja kad je u njega ušlo nekoliko nemačkih policajaca u civilu. Zatražili su mi lična dokumenta i pri tom bili poslovično korektni. Rekli su da je u pitanju samo rutinska kontrola poslovnih prostorija.

Krvavi podlivi

Dva dana kasnije bio sam uhapšen. Evo kako se to dogodilo. Izašao sam iz stana oko 10 časova i krenuo ka jednom lokalu koji je bio udaljen oko 50 metara. Na sebi sam imao samo sportsku trenerku i patike. Ulicom Kapucinerštrase išao sam lagano. Nisam ni slutio da će to jutro biti moje poslednje jutro na slobodi. Sve se zbilo kao na filmu. Najpre je na mene naleteo nepoznat čovek i, uz izvinjenje, produžio niz ulicu.
U tom trenutku, na drugoj strani ulice, primetio sam onog čudnog gosta iz bratovog lokala. Sećam se da je podigao ruku i kažiprstom pokazivao u mom pravcu. Učinilo mi se da sam tada čuo i neku komandu na nemačkom jeziku posle koje je na mene nasrnulo šest grmalja. Njihov napad bio je silovit, uvežban. Pao sam na trotoar i oni su me snažno pritiskali rukama i telom. Lice mi je bilo u krvi, a u leđima sam osećao bol. Posle nekoliko trenutaka policajci su me, noseći na rukama, ugurali na zadnje sedište automobila. Zatim su mi stavili lisice na ruke. Oštro gvožđe zasecalo mi se u meso izazivajući vrlo jak bol.
Bio sam u šoku. Ne samo zbog fizičkog napada, već i zato što se ta otmica dogodila nedaleko od stana u kome su bili moja žena i deca. Automobil u koji su me ugurali jurio je minhenskim ulicama. Bio je već daleko odmakao od mesta događaja. U jednom trenutku smogao sam snage da se obratim napadačima:
- Ko ste vi? - upitao sam. - Kuda me vodite?
- Da li ste vi Duško Tadić? - rekao je jedan od njih.
- Da, ja sam Duško Tadić.
- Onda je sve u redu. Mi smo nemačka policija.
Auto je išao velikom brzinom. Uskoro smo se našli u centru Minhena. Uveli su me u policijsku stanicu i strpali iza rešetaka. Ćelija je bila prazna i prljava. U njoj se nalazilo nekoliko metalnih kreveta na sprat. Seo sam na jedan od njih, ne shvatajući ni šta mi se dogodilo, ni gde sam dospeo. Dugo sam buljio u zid ispred sebe. Bio je išaran imenima i jezivim porukama onih koji su ovde bili pre mene.
Noć je proticala sporo, neopisivo sporo. Od nervoze, neizvesnosti i straha, nisam mogao da se smirim. Živci su mi treperili. Vrteo sam se u zatvorenom prostoru od desetak kvadrata, špartajući od vrata do zida i obrnuto. Tako sam dočekao jutro. Bio je 13. februar 1994. Pogledao sam svoje ruke i na njima video krvave podlive od lisica. Nos i čelo bili su mi natečeni. U ušima sam osećao neprestano zujanje, koje je s vremena na vreme presecao tup bol.
Tad se otvorio prozorčić na mojoj ćeliji. S druge strane neko je rekao:
- Dobro jutro!
Ništa nisam odgovorio.
- Kafu ili čaj?
I dalje sam ćutao. Glas koji mi je nazvao dobro jutro i ponudio za doručak čaj ili kafu produžio je dalje. Kad je došlo vreme ručka, ista procedura se ponovila. Opet se otvorio prozorčić na mojoj ćeliji, opet je neki nepoznati glas pitao koje ću od dva jela, opet je pitanje ostalo bez odgovora.
Nisam osećao ni glad, ni žeđ. Želeo sam s nekim službeno da razgovaram i saznam zašto su me strpali u ovu buvaru. Bilo je veoma hladno, cvokotao sam, jer sam na sebi imao samo trenerku i lagane patike.
Posle podne zatvorski stražar otvorio je vrata moje ćelije i upitao me:
- Ti si Tadić?
- Da, ja sam Tadić.
- Danas ćete imati razgovor sa službenikom suda - kazao je i zatvorio vrata ćelije.

Strašna optužba

NIJE prošlo mnogo vremena, a ja sam začuo ključ u bravi. Došla su dva stražara i odveli me u prostoriju u kojoj su napravili moj policijski dosije. Izmerili su moju visinu, težinu, uzeli otiske prstiju i napravili nekoliko fotografija moga lica. Sve je to trajalo oko pola sata. Potom su me prebacili u jednu ćeliju ne veću od četiri kvadrata. Imala je samo drvenu klupu i bila vrlo hladna. Činilo mi se da sam tu ostao toliko dugo da sam pomišljao da su me sasvim zaboravili.
Konačno, ipak me se neko setio. Uz škripu otvorila su se teška gvozdena vrata. Rekli su - polazi. Prebacili su me u ćeliju blizu ulaza u policijsku stanicu. Bio sam opet sam. Seo sam na kraj uzane drvene klupe koja se protezala duž cele ćelije, slabo osvetljene. Posle pola sata kod mene su došli službenik nemačkog suda i službeni prevodilac. Bila je to sredovečna žena, Hrvatica.
- Ja sam Anita - predstavila se. - Da li se slažete da ja budem vaš službeni prevodilac? Ja bih vam prevela nalog na osnovu koga ste uhapšeni.
- Slažem se - rekao sam. - Ali ja bih najpre sudskom službeniku postavio nekoliko pitanja.
Anita se konsultovala sa sudskim službenikom i on je rekao:
- Prvo da završimo postupak privođenja. Posle gospodin Tadić može da pita šta hoće.
Anita je počela da prevodi tekst naloga za hapšenje koji je izdao istražni sudija Saveznog nemačkog suda. U tom nalogu se, najpre, navode moje generalije i kaže da sam državljanin Srbije. Mnogo godina kasnije, nemačka vlast će sve učiniti da mi ospore pravo na državljanstvo Srbije, instistirajući na tome da sam samo državljanin BiH.
U nalogu za hapšenje kaže se da sam okrivljen za krivično delo saučesništva u genocidu, da sam podržavao i učestvovao u ubistvu oko 250.000 civila drugih nacija i veroispovesti (podaci UN i SAD), da sam kao srpski policajac u koncentracionom logoru Omarska u julu 1992, izvršavao naloge srpskih etnoubica.
Nemačka ima pravo - piše u nalogu - da preduzme krivično gonjenje, jer je okrivljeni više meseci boravio u ovoj zemlji, tu se izdržavao sopstvenim radom i tu uhvaćen u skladu sa univerzalnim pravnim principima. Osnov za hapšenje je i opasnost bežanja od pravde. Okrivljeni je planirao da ode u Kanadu ili neku drugu zemlju. Da je ostao na slobodi, kaže nemački istražni sudija, za Tadića bi najlakše izbegavanje postupka bilo bežanje u Srbiju.
A samo pre nekoliko meseci ja sam bio u Srbiji i, uz velike muke i peripetije, uspeo da iz nje izađem i odem u Nemačku.
(Nastaviće se)

http://www.novosti.rs/code/navigate...227&title_add=DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA
 
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (8)

Iz zatvora u zatvor

OBRAZLOŽENjE naloga za moje hapšenje, koje je izdao nemački istražni sudija, udarilo me je kao malj. Za trenutak mi se sve zamaglilo pred očima. Optužbe su bile toliko monstruozne da ih u prvi mah nisam razumeo. Smogao sam tek toliko snage da sudskog službenika zamolim da mojoj porodici dozvoli da mi pošalje toplu odeću i obuću. Zima je te godine bila oštra, a nemačke zatvorske ćelije vrlo hladne.
Idućih sedam dana bio sam u pravom košmaru. Bio sam u kandžama nemilosrdne sudske birokratije, koja me je, kao neku igračku, prebacivala iz jedne u drugu ćeliju. Odsečen od porodice, od svoje zemlje (novine i TV su mi bili uskraćeni) nisam znao ni ko se ni zašto poigrava mojim životom. Činilo mi se kao da sam u koži glavnog junaka Kafkinog „Procesa“. Prva rečenica ovog romana glasi: „Neko je morao oklevetati Jozefa K., jer, premda nije učinio ništa, jednog dana je uhapšen.“ Ni ja nisam znao ko je oklevetao Dušana T. Sedmog dana obavestili su me da je stigla torba sa mojom zimskom garderobom. Sutradan, u ranim časovima, u moju ćeliju ušao je stražar i uzviknuo:
- Tadiću, spremite se! Sada idete na saslušanje.
Obradovao sam se. Pomislio sam da je moja porodica, uz pomoć našeg konzulata u Minhenu, uspela da dokaže da je moje hapšenje bilo greška i da odmah izlazim na slobodu.
Stražar me je odveo do prostorije u kojoj je tog jutra oko 300 zatvorenika očekivalo, kao ja, svoje prvo saslušanje. Bila je to zatvorska hala od 100 kvadrata.
- Ovde ćeš čekati dok ne budeš prozvan - rekao je stražar.
Duž spoljne strane zida ove zatvorske prostorije, visoko prema plafonu, bili su nanizani mali prozori sa metalnim rešetkama kroz koje su se probijali vazduh i stidljiva svetlost. Vazduha je bilo toliko da smo jedva disali. Osvetljenje je bilo takvo da su se likovi zatvorenika teško razaznavali. Jedna obična sijalica, postavljena na sredini plafona, osvetljavala je samo središnji deo ove prostorije. Njeni periferni delovi bili su u polumraku. Umesto klupa i stolica bile su postavljene drvene palače koje su zatvorenici koristili za sedenje i ležanje. Jedan toalet koristilo je 300 zatvorenika.

Kratak razgovor

Prizor je bio gotovo sablasan. Stotine ljudi komešalo se između zidova ove prostorije. Bile su zastupljene sve rase - bela, žuta, crna. Oni koji su se dočepali palača nisu se od njih odvajali.
Posle jednog sata počela je prozivka uhapšenika. Ispitivanje je teklo sporo tako da je odmah bilo jasno da tog dana mnogi neće doći na red. Ceo dan sam proveo u toj zagušljivoj sobetini očekujući da ću biti prozvan. Ništa nisam mogao da jedem. Činilo mi se da je hrana, koju su nam nudili, bila zagađena kao vazduh koji smo udisali.
Tumarajući levo-desno uspeo sam da se dočepam mesta na jednoj palači. Na njoj se izležavalo nekoliko crnaca i jedan debeli Arapin. Taman kada sam se bio opružio, zatvorski stražar je glasno izgovorio moje ime i prezime. Gotovo da sam istrčao iz onog smrada i brzo se našao ispred dežurnog sudije. Naš razgovor je bio kratak. Zapravo govorio je sam on. Pročitao mi je nalog za hapšenje i rekao da ću, na zahtev saveznog tužioca u Karlsrueu, sutra biti prebačen u taj grad.
Nisu mi bili najjasniji razlozi mog transporta, ali nisam zakerao. Najvažnije je bilo da se nešto pokrenulo i da ću sutra napustiti ovaj smrdljivi ambijent.
Bio je 20. februar 1994. Sedeo sam na zadnjem sedištu policijskog auta koji me je vozio izvan Minhena. I dalje sam bio samo u trenerci i patikama. Ruke, koje sam morao držati ispred sebe, bile su u lisicama. Oko mene je sedelo nekoliko naoružanih policajaca. Ipak, u meni je treperila neka nada. Verovao sam da ću uskoro prekratiti ovu moru i izaći na slobodu. Znao sam da nemam nikakve veze sa delima koje mi stavljaju na teret. Verovao sam da će se to vrlo brzo razjasniti i da će se hapšenje pokazati kao gruba greška nemačke policije.
Od trenutka kada sam ušao u policijski auto niko od mojih sprovodnika i čuvara nije sa mnom progovorio ni reč. Kao da su bili mutavi. Vozač je bio vrlo vešt. Brzo smo izašli izvan gradske vreve i krenuli magistralom. Ali to nije trajalo dugo. Naglo smo skrenuli na sporedni put i stigli pred jedan polukružni hangar ispred koga je stajao policijski helikopter. Zaključio sam da ću do sledećeg odredišta biti transportovan vazdušnim putem.

Pomoć zemljaka

PREBACILI su me u helikopter i vezali noge za sedište. Lisice sam i dalje imao na rukama. Preko grudi su mi čvrsto zategli plastični pojas, a na uši stavili velike zaštitne tampone. U helikopteru su bila dvojica policajaca. Jednog od njih sam prepoznao, jer je on učestvovao u mom hapšenju u Minhenu. Ispred mene sedela su dvojica uniformisanih pilota. Leteli smo iznad urbanih delova Nemačke. Iako su me lisice žuljale praveći podlive na mojim ručnim zglobovima, vožnja helikopterom se mogla nekako izdržati.
Posle šest sati neprekidnog leta stigli smo u Karlsrue. Sleteli smo u ogromno dvorište. Okolo su bile masivne zgrade Saveznog suda Nemačke. Nedaleko od našeg ateriranja stajalo je nekoliko specijalaca nemačke policije s kratkim automatskim puškama uperenim u mene. Dok smo išli prema obližnjoj zgradi, dvojica mojih pratilaca nisu me ispuštala iz ruku. Popeli smo se na peti sprat i ušli u jednu kancelariju. Tu smo čekali da dođe savezni tužilac i prevodilac.
Najpre je ušao prevodilac. Napravio je nekoliko bojažljivih koraka i seo na stolicu pored mene. Bio je Albanac. Tužilac je stigao posle deset minuta. Rekao je svoje ime. Jedan službenik je seo za sto na kojem je bio diktafon i pisaća mašina.
Pošto mi je jedan od prisutnih službenika objasnio proceduru ovakvih razgovora, tužilac je rekao: „A sad ćemo preći na utvrđivanje vašeg identiteta“. Utom je zazvonio telefon. Tužilac je ustao, podigao slušalicu i počeo sa nekim žustar dijalog. Nisam razumeo o čemu govore. Kad je razgovor završen, tužilac me je preko prevodioca upitao: „Da li poznajete čoveka po imenu Mićo Dunjić?“ „Da, poznajem ga“, rekao sam. Dunjić je bio naš porodični prijatelj. U Minhenu je dugo radio i stekao zavidan ugled i imetak.
- Taj gospodin je - rekao je tužilac - kao vaše advokate angažovao gospodu Bosija i Ufera iz Minhena. Da li ste spremni da potpišete punomoćje za njihovo angažovanje u vašoj odbrani?
Bio sam srećan što me se u tuđoj zemlji neko setio i što nisam više sam. Klimnuo sam glavom i rekao:
- Da, pristajem da advokati Bosije i Ufer budu moji opunomoćeni branioci.
- Želite li da se nakratko konsultujete sa Uferom - rekao je tužilac pružajući mi telefonsku slušalicu.
- Da - kazao sam, ne znajući kako ću sa lisicama na rukama slušalicu prineti uvu. Nekako sam ipak uspeo. S druge strane žice začuo se glas Ufera. Rekao je:
- Tadiću, prekinite svaki razgovor sa njima i čekajte na moje sledeće instrukcije.
Posle toga moj razgovor sa nemačkim tužiocem bio je završen.
(Nastaviće se)

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=16&status=jedna&datum=2009-07-13&feljton=7229&title_add=
 
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (9)

Nikud bez lisica


f13-MINHEN.jpg

U zatvoru u Minhenu su bili i pripadnici grupe ”Bader Majnhof”

Posle razgovora sa nemačkim državnim tužiocem u Karlsrueu, odveli su me u obližnji zatvor. Strpali su me u ćeliju širene dva i dužine tri metra. U njoj je bio jedan metalni krevet i mali orman u koji sam mogao da stavim samo najnužnije stvari. Nalazio se tu i zarđali radijator koji je davno prestao da greje.
Gola sijalica, pričvršćena na plafonu, emitovala je zaslepljujuću svetlost. Prozor moje ćelije bio je star i zakovan zarđalim ekserima. Pri vrhu jednog zida nalazile su se gvozdene rešetke kroz koje je strujao vazduh. Voda u lavabou za umivanje bila je ledena, a obližnji toalet upotrebljiv ali samo u najvećoj nuždi.
Sve u svemu, vrlo bedno za istražni zatvor jedne od najbogatijih zemalja sveta. Bio sam vrlo umoran. Pokušao sam da ugasim sijalicu koja je prosto pržila oči. Nisam uspeo. Onda sam pritisnuo jedno crveno dugme i na vratima se pojavio stražar. “Možete li da ugasite sijalicu u mojoj ćeliji - rekao sam. - Svetlost je toliko jaka da ne mogu da spavam.” “Sijalica mora da gori dan - noć, takav je zatvorski propis” - odbrusio je stražar.
Stražar je zatvorio vrata. Prislonio sam stolicu uz zid i popeo se na nju. Želeo sam da očima doprem do visokog prozorčeta na mojoj ćeliji i vidim gde se nalazim. Prizor je bio obeshrabrujući. Preko puta uzdizao se zid visoke zgrade iz čijeg dvorišta je dopirao lavež pasa. Napregao sam sluh da čujem glas čoveka i bat ljudskih koraka. Uzalud. Pitao sam se: da li sam ja jedini zatvorenik u ovom ogromnom kazamatu? Onda sam legao u krevet. Posteljina je bila prljava. Olinjalim ćebetom pokrio sam noge, stomak i grudi. Ležao sam na leđima pokušavajući da zaspim. Ali san nije hteo na oči.

Nema šetnje

Ujutru sam zamolio stražara da mi dozvoli da koristim kupatilo. Otkako su me uhapsili na minhenskoj ulici, ni minut nisam mogao da posvetim ličnoj higijeni. Stražar mi je naširoko počeo da objašnjava proceduru koju moram da poštujem ako hoću da se kupam. To mi je išlo na nerve.
- Čoveče - rekao sam - ja moram da se okupam. Možda sam dobio šugu u ovim vašim zatvorima. Ako ti ne možeš da mi izdaš dozvolu, reci ko može.
Stražar me samo pogledao i zalupio metalna vrata. Pola sata kasnije na vratima moje ćelije pojavila se sredovečna žena - stražara i vrlo službeno saopštila:
- Spremite se za deset minuta. Kupanje može da traje najviše pet minuta.
Dobio sam sapun, šampon, čist veš i krenuo ka kupatilu. Prvi put sam izašao iz moje ćelije. Ispred mene išla je žena stražar. Na hodniku nije bilo nikog, ali iz ćelija pored kojih smo prolazili čula se muzika. Znači ovde nisam sam. To mi, međutim, nije značilo mnogo. Ja sam bio potpuno izolovan. Nije mi bilo dozvoljeno ne samo da stupim u kontakt ni sa kim nego nisam smeo nikoga ni da vidim.
U kupatilu veličine 50 kvadrata tuševi su bili postavljeni na svakih pola metra kako bi se u jednom turnusu mogao da okupa što veći broj zatvorenika. Skinuo sam zatvorsku odeću i bacio je u boks za prljav veš. Stao sam go ispod tuša i sa dosta muke uspeo da odvrnem slavinu sa toplom vodom. Tek kad je mlaz potekao primetio sam da me posmatra zatvorska stražarka. Upitno sam je pogledao, a ona je samo odmahnula rukom. Valjda je i to bilo po nekom zatvorskom propisu.
Dok su se mlazevi vode slivali niz moje telo na ramenima i rukama primetio sam plavičasto-žute masnice. Bile su to posledice udaraca koje sam dobio prilikom brutalnog hapšenja u Minhenu. Vratio sam se u ćeliju osvežen i zadovoljan.
Dva meseca proveo sam u zatvoru u Karlsrueu. Za to vreme nikad mi nisu dozvolili da izađem u šetnju i udahnem svež vazduh. Isto tako nikad mi u ćeliji preko noći nisu gasili svetlo. Bio sam iscrpljen od nespavanja, neizvesnosti iščekivanja. Onda je stiglo naređenje za prekomandu. Jednog jutra rekli su mi da skinem zatvorsko odelo i obučem moje civilno.
- Kuda me vodite - upitao sam.
- U Minhen - bio je odgovor.
Moj prevoz iz Karlsruea u Minhen obavljen je na isti način na koji sam iz Minhena prebačen u Karlsrue. Posle višečasovne vožnje policijskim helikopterom sleteo sam na travnatu površinu zatvorskog kompleksa u Štadelhajmu, nadomak Minhena. Helikopter je aterirao na pistu okruženu betonskim zidom visokim pet metara. Predali su me u ruke nekoliko zatvorskih čuvara koji su me ugurali u zeleni blindirani policijski kombi.

Potpun nadzor

Sedeo sam na zadnjem sedištu sa lisicama na rukama. Kroz nekoliko minuta već sam bio stanovnik zatvora Štadelhajm. Civilno odelo su mi odmah oduzeli. Dobio sam zatvorsku uniformu: plave pantalone, modro plavu košulju, džemper, zimsku jaknu maslinaste boje, cipele, pidžamu, donji veš i neke druge sitnice. Rekli su mi da se istuširam, što sam sa radošću prihvatio. Potom su me dvojica stražara odveli u jednu od dve posebno pripremljene ćelije na trećem spratu zatvorskog kompleksa.
Smešten sam u ćeliju koja je poznata širom sveta. U njoj su nekad bili zatvoreni članovi čuvene terorističke organizacije “Crvene brigade” i pripadnici grupe “Bader-Majnhof”. Samo jedna od dvoja vrata na ovoj ćeliji, na koja sam ja uveden u pretprostor, bila su prava. Druga su bila lažna. Iza njih nalazio se pun zid. Sve je to bilo urađeno kako odavde niko ne bi mogao da pobegne.
Bio je to specijalno rekonstruisan prostor koji je omogućavao apsolutni nadzor nad zatvorenicima. Između prostora u kojem je bio krevet za spavanje, sto, stolica, toalet sa lavaboom i vodom za piće, nalazila se staklena površina koja je korišćena isključivo za danonoćno nadgledanje zatvorenika. Strop ćelije bio je visok gotovo tri metra. Na toj visini bio je prozor kroz koji je dolazila svetlost i vazduh. Ali iza njega bila je dodatno ugrađena armirana staklena površina sa specijalnom mrežom i alarmnim sistemom. Iz ove ćelije mogao sam videti samo obrise gornjih delova zatvorske zgrade.
Ćelija u kojoj su pre mene bili pripadnici “Crvenih brigada” i grupe “Bader-Majnhof” bila je prostrana, topla i mnogo čistija od onih u kojima sam ranije boravio. Odahnuo sam sa zadovoljstvom verujući da sam napokon dobio mesto gde ću moći ljudski da se naspavam i odmorim. Pružio sam se preko kreveta, protegao, duboko udahnuo i nakon dva meseca prvi put utonuo u dubok san.
Probudio me je zveket ključeva. Zatvorski stražar stajao je iza staklene površine držeći u ruci duguljastu lampu čija je jaka svetlost bila fokusirana na moje lice. Pridigao sam se i gestikulirajući rukama upitao:
- Šta je, šta hoćete?
- Ništa, ovo je samo rutinska kontrola - rekao je stražar.
Kasnije ću saznati da će stražari moći da me kontrolišu tako što će me preko noći buditi na svaki sat.
(Nastaviće se)

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=16&status=jedna&datum=2009-07-13&feljton=7231&title_add=
 
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (10)

Pod teretom okova

f14-tadic.jpg

Srbi u Hagu traže pravdu za Tadića
U aprilu 1994. godine Srbi u Minhenu organizovali su demonstracije tražeći da budem pušten iz zatvora. Tada je pokrenuta akcija za prikupljanje novčane pomoći za moju odbranu. Ali, sve to, sticajem okolnosti, nije dalo očekivane rezultate. Prošlo je više od osam meseci a moji advokati nisu uspeli da u pretprocesnom periodu ospore nijednu optužbu koju su protiv mene iznosili muslimanski svedoci.
Posebno me je ogorčilo ponašanje moga brata Mladena i njegove supruge Suzane. Umesto da sav donirani novac (oko 50.000 maraka) daju za moju odbranu, oni to nisu učinili. Ostali su dužni advokatu Stefanu Uferu i njegovim saradnicima. A na Zapadu se zna - koliko para toliko muzike.
Moje prvo saslušanje pred nemačkim istražnim organom održano je 18. oktobra 1994. u zatvoru u Štadelhajmu.

Nisam zločinac

Da li ste do sada kažnjavani? - pitao je istražni sudija.
- Nisam.
- Svedoci tvrde da ste pred rat u BiH zabranili Muslimanima da dolaze u vaš kafić u Kozarcu.
- To su laži. To se kosi sa zdravom logikom. Zašto bih Muslimanima zabranio da dolaze u moj lokal, kada su oni bili moji najčešći gosti. Kozarac je bio izrazito muslimanska sredina. U njemu je živelo pre rata oko 95 odsto Muslimana.
- Svedoci kažu da ste imali vrlo aktivnu ulogu u napadu na Kozarac i njegovom preuzimanju od strane srpskih snaga.
- Napad na Kozarac bio je 24. maja. Ja sam tada bio u Banjaluci kod porodice.
- Postoji deset direktnih svedoka koji tvrde da ste bili u logoru Omarska i primoravali zatvorenike da jedni drugima povređuju polne organe.
- Nikada nisam bio u logoru Omarska.
- Kako su vas onda tamo videli?
- Postoje dve mogućnosti: jedna je da ti svedoci lažu, a druga da se radi o zameni identiteta.
- Kad govorite o zameni identiteta, šta pod tim podrazumevate? - upitao je istražni sudija.
- Zločin koji se meni pripisuje, ukoliko se zaista dogodio, verovatno je počinila osoba koja je koristila moj identitet kako bi prikrila pravog zločinca. Mogu da zamislim da je neki član obezbeđenja logora u Omarskoj izveo tu nameštaljku. Moguće je da mi je to napakovao neki pripadnik srpske policije iz Prijedora.
- Da li se, kad je reč o zameni identiteta, možda radilo o jednom od vaše braće?
- Ne. Čuo sam 1993. godine da postoji neka osoba u logoru Omarska koja mi je bila toliko slična da nas je bilo moguće zameniti.
- Postoje jedanaest drugih svedoka koji mogu posvedočiti da ste bili u logoru Omarska i dati izjave o drugim zločinima za koje biste mogli biti odgovorni.
- Ponavljam - nikad nisam bio u logoru Omarska. Tamo nisam imao nikakvu funkciju. Sve što znam o logoru Omarska saznao sam iz novina i priča svedoka.
- A šta možete da kažete o logoru Trnopolje? Tamo vas je videlo pet svedoka.
- U Trnopolju sam bio pet puta. Kada sam ja tamo bio, u Trnopolje je svako mogao slobodno da uđe i izađe. Nisam imao utisak da je ovde neko silom zadržavan. U Trnopolju sam bio u oktobru 1992. Tada sam, kao saobraćajni policajac, obezbeđivao posetu jedne ekipe Međunarodnog crvenog krsta. Tada su muslimanske izbeglice, preko Karlovca u Hrvatskoj, transportovane u neke zapadnoevropske zemlje.
- Šta kažete na tvrdnje svedoka da ste bili u logoru Keraterm?
- Tamo nikada nisam bio.
Početkom 1995. nemačko tužilaštvo zatražilo je moje psihijatrijsko veštačenje. Šta se time htelo postići? Tužilac je želeo da ima crno na belo da sam mentalno poremećena ličnost i da u mojoj psihi postoje povišeni nivoi agresivnosti, sadizma i šizofrenije. Uz pomoć tih parametara lakše bi pred sudom mogao da dokaže moju krivicu i objasni monstruoznost zlodela koja su mi pripisana. Pristao sam na psihijatrijsko veštačenje. Odlučio sam da uđem u taj rizik jer je to bio jedini način da kažem istinu o sebi.

Jaki bolovi

Deset dana zaredom dolazio je po mene zeleni policijski kombi i iz zatvora Štadelhajm i odvozio me u Gete institut u Minhenu. Dolazili su ujutru i vraćali me kasno popodne. Zbog sigurnosnih mera postupak je za mene bio iscrpljujući. Kad bi me dovezli u dvorište Gete instituta, počinjala je prava tortura. Pored lisica koje sam nosio na rukama, ovde su mi stavljali i lisice na noge. Bio sam prosto sapet. Mogao sam da napravim korak od samo desetak santimetara.
Iako je u zgradi bio lift, ja sam sa svom tom skalamerijom morao da se penjem uz stepenice pešice. Nekad je to trajalo pola sata, nekad duže. Pritom sam na sebi imao pancir košulju tešku nekoliko kilograma. U zatvoru Štadelhajm imao sam specijalni tretman. Za sve vreme mog boravka ovde nikad nisam imao mogućnost da razgovaram sa bilo kojim od dve hiljade zatvorenika.
Da sam znao da će me neko tako ponižavati i maltretirati nikad ne bih pristao na psihijatrijsko veštačenje. Ali, sad se nije moglo natrag. Morao sam to pošto-poto da izguram. Silazak sa trećeg sprata Gete instituta bio je još teži. Kad god bih zakoračio sa jedne na drugu stepenicu, lisice na nogama bi mi se zasecale u meso i pričinjavale jak bol.
Psihijatrijski nalaz pravio mi je najveći nemački ekspert profesor Nedopil. Njegovo mišljenje bilo je od posebne važnosti. Razgovor koji smo, u prisustvu prevodioca, vodili u jednoj od prostorija Gete instituta, sniman je na audio kasete. Profesor Nedopil me je upozorio da će on posle detaljnih analiza formirati svoje mišljenje i, uz audio snimke, poslati ga tužiocu i mojoj odbrani. Nikad ranije nisam bio kod psihijatra. Spontano sam se preputio dugotrajnom ispitivanju, testiranju, snimanju mozga i svemu onome što predviđa ovakav postupak.
Rezultat svih tih ispitivanja bio je da sam potpuno zdrav i normalan čovek. Nemački tužilac nije dobio ono što je očekivao. Ali, ni ja od toga nisam imao vajde. Kasnije, pred međunarodnim sudom u Hagu, ta činjenica da sam mentalno zdrav, uzimaće mi se kao otežavajuća okolnost.
Sredinom novembra Savezno tužilaštvo Nemačke podiglo je optužnicu protiv mene. Posle suđenja nacistima u Nirnbergu bio sam prvi čovek u Evropi optužen za ratne zločine. Iako sam imao pravo da se na sudu pojavim u svojoj civilnoj garderobi, nisu mi to dozvolili. Na meni je bilo zatvorsko odelo. Pored mene sedeo je prevodilac a tu je bio i moj advokat Ufer. Mesecima ga nisam video, a sad je bio tu. Nije želeo da propusti priliku za svoju medijsku promociju.
Rasprava je trajala kratko. Bez publike. Ali sudnica je bila puna - desetine nemačkih novinara došle su da vide, čuju i slikaju “Ajhmana iz Kozarca”. Nisu krili svoje oduševljenje što je zlikovac takvog kalibra konačno dolijao. Dok su me dvojica sudskih stražara izvodili iz sudnice neki predstavnici sedme sile upućivali su mi gadne uvrede. Kevtali su kao napujdana paščad puštena s lanca.
(Nastaviće se)

http://www.novosti.rs/code/navigate...233&title_add=DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA
 
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (11)

Sa povezom na očima


f15-hag.jpg

Jedna od ćelija u kakvoj je boravio i Tadić
ČIM se pročulo da se za moj slučaj interesuje novoformirani Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (moje ime, inače,nikad nije bilo na listi haških optuženika), nemačko tužilaštvo pokušalo je da osujeti moj odlazak u Hag. Pritom se pozivalo na zakon Nemačke koji zabranjuje ekstradiciju nemačkih zatvorenika u druge zemlje. A Nemci su pošto-poto hteli da me baš njihov sud, u njihovoj zemlji, osudi za genocid.
Imao sam, međutim, mnogo razloga da izgubim poverenje u nemačko pravosuđe. Njegovu surovost već sam bio iskusio na svojoj koži. Mislio sam da bi Haški tribunal mogao biti objektivniji i da pred njim imam veće šanse da dokažem svoju nevinost. O tome sam u januaru 1995. razgovarao sa holandskim advokatom Mihailom Vladimirofom. On je poreklom Rus. Njegovi su preci otišli iz Rusije za vreme Oktobarske revolucije. Vladimirof se sam ponudio da me brani. Posetio me u zatvoru, u Štadelhajmu i predočio situaciju u kojoj se nalazim. Ostavio je na mene dobar utisak.
Od Haškog suda 1. marta 1995. dobio sam obaveštenje da je Tribunal protiv mene podigao optužnicu u kojoj me tereti za više dela kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Mesec dana kasnije sud traži od mene da mu saopštim ime moga advokata. Za svog branioca predložio sam advokata Vladimirofa i sud ga je prihvatio.
Nemačko pravosuđe je na kraju, ipak, leglo na rudu. Popustilo je pod pritiskom Međunarodnog suda u Hagu. Nemačka je 10. aprila 1995. usvojila Zakon o saradnji sa Tribunalom. U osmoj tački tog zakona kaže se: “Iako je Tadić već bio optužen od Saveznog tužioca Nemačke, on se isporučuje Haškom sudu, jer njegov slučaj predstavlja istorijsku posebnost...” Nemački državni tužilac se, međutim, na mene baš bio okomio. Zagorčavao mi je život do poslednjeg dana mog boravka u Štadelhajmu. Dogovor nemačkih vlasti i Haškog tribunala jednostavno je ignorisao. U nekoliko navrata dovodio me je u sud u Minhenu, nastojeći da utanači datume moga suđenja za sledećih mesec dana.
Bio je 24. april 1995. U ranim jutarnjim časovima odveli su me u sobu za civilnu garderobu u zatvoru Štadelhajm. Stražar mi je rekao da obučem svoje odelo. Odatle su me sproveli u jednu ćeliju gde sam čekao najavljeni transport u Holandiju. Za Hag sam poleteo helikopterom nemačke policije. Na rukama sam imao lisice koje su mi stavljali kad god bi me nekuda poveli. Plastičnim steznicima vezali su mi noge za metalne delove stolice na kojoj sam sedeo. Svaku nogu obaška. Let je trajao nekoliko sati.

Tamne naočare

Nedaleko od magistralnog puta na granici Nemačke i Holandije helikopter je počeo da aterira. Ispod nas je bilo neko groblje starih automobila i pored njega nekoliko velikih metalnih kontejnera između kojih se spustio policijski helikopter. Kad smo sleteli, u gomili havarisanih vozila primetio sam tri automobila sa zatamljenim staklima. Brzo su me izveli iz helikoptera i uveli u jedan od kontejnera u kome je bilo nekoliko holandskih policajaca u civilu. Primopredaja je trajala kratko. Nemačka policija predala me je holandskoj. Dozvolili su mi da odem do improvizovanog toaleta, a zatim su me smestili u jedno od onih vozila sa zatamljenim staklima.
Krenuli smo ka Hagu. Jedan policajac mi je rekao da će vožnja trajati nekoliko sati i da za to vreme moram da nosim tamne, neprozirne naočare. Bilo je to jedno od neprijatnih iznenađenja koja mi je priredila holandska policija. Vožnja sa neprovidnim naočarima bila je vrlo mučna. Nisam mogao da pratim pravac kretanja automobila. Ulazak i izlazak iz krivina, nagla kočenja, zvuci sirena policijskih vozila, izazivala su kod mene takvu mučninu da sam do Haga nekoliko puta povraćao.
U pritvorsku jedinicu zatvorskog kompleksa u Sheveningenu stigli smo u kasnim poslepodnevnim satima. Holandski policijci predali su me haškim stražarim koji su na uniformama svetloplave boje nosili oznake Ujedinjenih nacija. Zatvor u koji sam smešten bio je nedaleko od zgrade Međunarodnog suda u Hagu. Podignut je u unutrašnjem delu velikog zatvorskog kompleksa koji je pod kontrolom holandskih vlasti i u kome kazne izdržavaju maloletnici. Zgrada pritvorske jedinice je vrlo moderna. Ima tri sprata i opremljena je najsavremenijim uređajima. Sva je pod video nadzorom.
U prizemlju pritvorske zgrade nalazi se portirnica u kojoj danonoćno boravi po jedan stražar. Bez njihove komande nemoguće je otvoriti nijedna od dvoja ulaznih vrata. U jednoj polovini prizemlja, s desne strane, je pet soba za posete. One su različite veličine i namene. U drugoj polovini prizemlja, s leve strane, su dve prostorije za medicinske usluge, zatim “soba od gume”, predviđena za smeštaj zatvorenika koji bi mogli predstavljati opasnost za sebe i okolinu. Na kraju nalazi se mala biblioteka. Ona se koristi ne samo za čitanje knjiga, nego i za učenje stranih jezika, obavljanje verskih obreda i druge potrebe.

Kavez za zveri


U ovom delu zgrade nalaze se još tri sobe za posete, stražarski centar, sala za treninge i prostorija za zatvorsko osoblje, pored koje prolazi hodnik što vodi u prostor određen za šetnju pritvorenika. Zvali smo ga “Kejdž”. Širok je tri, a dugačak pet metara. “kejdž” liči na veliki kavez za diljve zveri. Sa svih strana ograđen je čeličnom žicom. U njemu je postavljena tabla sa košem ispod koga je uvek bila po jedna košarkaška lopta.
Na prvom spratu pritvorske zgrade nalazi se 12 ćelija, stražarska soba i velika svetla prostorija, predviđena za druženje zatvorenika. Jedan njen deo adaptiran je za kuhinju. To je najprijatniji kutak za odmor u Sheveningenu.
Put od nemačkog zatvora Štadelhajma do pritvorske jedinice u Sheveningenu za mene je bio veoma naporan. Još sam osećao mučninu od povraćanja. Umesto u ćeliju sa krevetom odveden sam u “medicinsku sobu”. Rutinski pregled obavio je doktor Falkeom. Kad sam stao na vagu kazaljka je pokazala 76 kilograma. Od dana hapšenja do dolaska u Sheveningen izgubio sam tačno 20 kilograma.
Zadužio sam zatvorsku garderobu. Dobio sam plave farmerke, žutu majicu i plavo-žutu jaknu. Zatim su mi oduzeli lične predmete, izdali potvrdu u kojoj su nabrojali šta sam sve posedovao. Među predmetima koje sam doneo u Sheveningen bili su i pravni spisi, privatna pisma, dva rečnika, Sveto pismo, hemijska olovka... Ova procedura trajala je sat vremena. Stražari su mi, zatim, stavili lisice na ruke i odveli do lifta. Popeli smo se na treći sprat, a onda hodnikom stigli do ćelije 111. Uveli su me unutra i skinuli lisice. Seo sam na krevet, a potom legao. Umor me je savladao. Zaspao sam kao klada.
(Nastaviće se)

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=16&status=jedna&datum=2009-07-17&feljton=7235&title_add=
 
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (12)

Teško do svedoka


felj-Dusko-Tadic.jpg


ĆELIJA broj 111 u zatvoru u Sheveningenu, u kojoj ću provesti mnogo teških dana i noći, nije, svojim uskim prostorom, omogućavala nikakvu fizičku aktivnost zatvorenika. Zbog toga sam bio vrlo razočaran. Ono što me je, međutim, obradovalo, bilo je kupatilo. Ćelija 111 imala je pristojan toalet i sada sam imao mogućnost da održavam ličnu higijenu na najbolji način.
Za mene su rekli da sam bio “zamorče” Haškog suda. To je tačno. U zgradi pritvorske jedinice UN u Sheveningenu vrlo dugo bio sam jedini stanar. Od 12. februara 1994. nalazio sam se u totalnoj izolaciji. To sam vrlo teško podnosio. Obratio sam se upravniku Pritvorske jedinice Šveđaninu Andersenu da mi dozvoli da u ćeliju unesem neke lične stvari koje su mi prilikom hapšenja oduzete. Želeo sam, recimo, da dobijem tranzistor kako bih mogao da slušam vesti iz Srbije. Upravnik Andersen mi je odgovorio da on nije za to nadležan i da se obratim sekretaru Haškog suda. Postupio sam po predlogu i dobio sledeći odgovor:
“Što se tiče upotrebe nekih vaših ličnih stvari, koje su trenutno u posedu osoblja Pritvorske jedinice, ne mogu vam iz bezbednosnih razloga dozvoliti da u ćeliji koristite tranzistor sa osam baterija. Možete, međutim, koristiti radio aparat koji je montiran u vašoj ćeliji. Obaveštavam vas da možete unajmiti TV aparat uz prethodnu dozvolu upravnika Pritvorske jedinice. Isto tako iz bezbednosnih razloga ne možete koristiti vaš češalj, ali možete od upravnika tražiti da vam da četku ili češalj koji odgovara bezbednosnim standardima.
Možemo vam vratiti vašu neskafe koju ste tražili ali pakovanu u maloj plastičnoj kesici, jer staklene nisu dozvoljene. Budući da se pakovanja vaših bombona i vitamina ne mogu proveriti, ne možemo vam ih vratiti. Možemo vam vratiti losion za brijanje, pod uslovom, da ga, ukoliko je u staklenoj ambalaži, prespemo u posudu od plastike”.
Od sekretara haškog suda dobio sam i obaveštenje da se tokom sedmice mogu po jedanput javiti telefonom supruzi i bratu. Razgovor ne sme trajati duže od deset minuta. Jednom mesečno imam pravo da se javim majci Staki Tadić. Radnim danima mogu da telefoniram svojim advokatima Mihailu Vladimirovu i Milanu Vujinu. Sekretar suda obaveštava me da se moji telefonski razgovori prate.

Posebna straža

U međuvremenu, u nekoliko navrata, odlazio sam na sudske rasprave koje su se održavale u glavnoj sali Međunarodnog suda u Hagu. Rastojanje od zatvora do zgrade suda prelazio sam pod posebnim obezbeđenjem. Najpre bi me u prizemlju pritvorske jedinice svukli do gole kože, a onda sam oblačio moje civilno odelo. Preko košulje stavljali su mi pancir težak oko 50 kilograma. Na ruke, koje sam morao držati spreda, stavljali su mi lisice.
Posle te procedure odvodili su me u jednu malu ćeliju udaljenu nekoliko metara od službenog izlaza koji se nalazi u starom delu holandskog zatvora. Taj prostor nije bio pod jurisdikcijom UN, tako da sam ja, od trenutka ulaska u transportno vozilo, bio u nadležnosti holandske policije. Put od zatvora u Pritvorskoj jedinici do zgrade Haškog suda uvek sam prelazio sa velikim tamnim naočarima na očima. Ta procedura trajala je od početka do kraja mog suđenja.
Prilikom mog transporta holandska policija koristila je pet različitih pravaca kako bi izbegla svako moguće iznenađenje. Nekad bi rastojanje prelazili za desetak minuta, a nekad nam je bilo potrebno pola sata.
Vožnja sa neprozirnim naočarima i teškim neprobojnim pancirnim prslukom pričinjavala mi je velike teškoće. Ništa nije bilo bolje ni kad bismo stigli u prizemlje zgrade suda. Odatle su me vukli s jednog na drugo mesto, iz lifta u lift, ne obazirući se na to našta se ja sve usput spotičem.
Prvo što sam zapazio ulazeći u sudnicu bila je optuženička klupa, fizički odvojena od prostora predviđenog za sudije, tužioce, advokate i tehničko osoblje suda. Mesto za optuženog bilo je oklopljeno debelim kružnim specijalno skrojenim neprobojnim staklom. U sličnom staklenom kavezu Jevreji su u Jerusalimu sudili Ajhmanu.
Pored mene sedela su dvojica stražara - jedan s leve drugi s desne strane. Na stolu ispred mene nalazio se ekran direktno povezan sa nekoliko sličnih ekrana u sali za suđenje kao i u sali za publiku. Preda mnom su bili mikrofon i žičani telefon povezani sa telefonima u boksu gde su sedeli moji branioci.
Svaki put pre početka suđenja ponavljala se ista scena. Na nekoliko minuta u sudnicu su puštali desetine fotoreportera koji su se ovde sjatili sa raznih strana. Svi su hteli da za kratko vreme naprave što više slika kojima će svetu predstaviti “srpskog Ajhmana”. To je zaista bilo teško izdržati. Osećao sam se kao lešina na koju nasrću gladne hijene.
Uložio sam žalbu tražeći od sekretara suda da se prekine to maltretiranje. Dobio sam sledeći odgovor: “Fotografisanje je odobrio predsednik suda Antonio Kaseze, tako da ta odluka više ne može da se menja.”
Haško tužilaštvo radilo je punom parom. Stizale su sve nove i nove izjave svedoka koji su me teretili za sve teža i teža dela tako da je optužnica protiv mene do kraja 1995. dva puta proširivana. Pažljivo sam proučio ko me i zašto optužuje. U osamdeset odsto slučajeva bili su to Muslimani izbegli u Nemačku. Svi su imali jake razloge da lažu protiv mene. Svima je bilo obećano da će u slučaju da svedoče protiv Tadića dobiti dozvolu za trajni boravak u Nemačkoj. Dozvola će važiti ne samo za njih već i za članove njihovih porodica.

Nove istrage

Najveći deo svedoka optužbe bio je u bližim i daljim rodbinskim odnosima sa žrtvama koje je tužilaštvo stavljalo meni na teret. To što protiv mene svedoče rođaci oštećenih, za tužilaštvo je bilo sasvim normalno. Ono ni na koji način nije dovodilo u pitanje njihov kredibilitet.
Bio sam u gadnom škripcu. S jedne strane, tužilac mi nije dozvoljavao da osporim kredibilitet svedoka optužbe, a s druge strane, ja lično nisam znao ništa od onog što se zaista događalo u logorima Omarska i Terakerm, jer tamo nikad nisam bio.
U takvim okolnostima mogli su da me spasu samo svedoci iz Republike Srpske i Srbije koji bi na osnovu činjenica potvrdili moj alibi. Ali vlasti u Srbiji i RS su se o to oglušile. Umesto da mi pomognu, one su mi odmogle. Mojim advokatima na razne načine onemogućavale su pristup svedocima koji bi mogli da me brane. Mnogi nisu shvatili da slučaj Tadić predstavlja samo početak novih istraga i optužbi protiv mnogih drugih Srba. Bili su ubeđeni da će se kola slomiti na meni i da će završetkom moga suđenja Haški tribunal okončati svoj rad. Grdno su se prevarili.
Nastaviće se)

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=16&status=jedna&datum=2009-07-17&feljton=7238&title_add=
 
DNEVNIK PRVOG HAŠKOG ZATOČENIKA (13)

Nisu prstom makli


f17-omarska.jpg

Simo Drljača u logoru Omarska sa stranim novinarima
HOLANĐANIN Mihail Vladimirof postao je moj advokat tako što se sam ponudio da me brani. Sa Milanom Vujinom, beogradskim advokatom, slučaj je bio drugačiji. Početkom aprila 1995. posetio me je u zatvoru Đorđe Lopičić, ambasador Jugoslavije u Holandiji. Sugerisao mi je da uz Vladimirofa svakako angažujem i Vujina. Preporuku ambasadora Lopičića nisam imao razloga da odbijem. Pristao sam da u timu mojih branilaca budu Vladimirof i Vujin, kojima će se uskoro pridružiti i banjalučki advokat Krstan Simić.
Tužilac je protiv mene najavio 150 svedoka. Očekivao sam da će moji advokati u RS i Srbiji, uz određene teškoće, ipak uspeti da nađu dovoljan broj svedoka koji će stati na moju stranu i na sudu pobijati lažne optužbe. To se, međutim, nije dogodilo. Od svojih branilaca nisam dobio adekvatnu pomoć. Umesto da obelodane pune rezultate svojih istraživanja na terenu oni su gledali da ih više-manje prikriju. Umesto da me beskompromisno brane, više su vodili računa o tome da se neki drugi ljudi, pogotovo pojedinci na čelnim političkim, policijskim i vojnim pozicijama u Prijedoru i Banjaluci, ne nađu na listi haških optuženika.
Bio sam između čekića i nakovnja. Hag me je optuživao za najmostruznija zlodela koja sam počinio u ratu za etničku čistu Republiku Srpsku, a Republika Srpska me se odricala kao izdajnika i dezertera.
Kad sam u februaru 1994. bio uhapšen u Minhenu, srpske vlasti u Prijedoru postarale su se da me preko medija prikažu kao kukavicu koja ne zavređuje nikakvu pažnju. Dušan Janković, pomoćnik SJB u Prijedoru, tim povodom izjavio je da sam, kao pripadnik Pete kozarske brigade, ukupno na položaju proveo dvadesetak dana i pri tom tri puta bežao sa fronta, na koji me je policija silom vraćala. Janković kaže da sam jedno vreme bio u rezervnom sastavu saobraćajne policije ali da sam brzo demobilisan. Određen mi je drugi vojni raspored, upućen sam u Petu kozarsku brigadu gde sam se pročuo po dezerterstvu.
Sliku o meni upotpunjuje Jovo Šebeza, sekretar SO Prijedor. On kaže:
“Tadićevi istupi, kao odbornika opštinskog parlamenta, zapamćeni su po tome što je bio opozicija sopstvenoj stranci. Često je isticao da on nikad nikog nije ubio i da u Prijedoru vlada vojska a ne civilna vlast.”

Mačku o rep

Sliku o meni kao moralnom ništavilu ovako su skrojili neki moji rođaci čija imena novinari ne spominju. Rođaci kažu: “Dušan je dobar karatista, ali izuzetno loš borac. Nikad nije uspevao da sakrije strah, bojao se borbenih dejstava kao malo ko. Ako ga je nemačka policija uhapsila za ratne zločine, onda je uhapsila pogrešnog čoveka. Tadić je mesecima govorio da će pobeći u Nemačku u kojoj već godinama radi njegov brat. I otišao je a da se nikom nije javio. A to što je pobegao baš u Minhen, gde živi dosta Muslimana iz Prijedora i Kozarca, govori da je on bio potpuno siguran da tamo nikom neće zasmetati, i da niko među njegovim dojučerašnjim komšijama, neće imati ništa protiv njega.”
Bio sam igračka u tuđim rukama. Ping-pong loptica. Kad su me već bili osudili na 20 godina robije, žalbeno veće Haškog tribunala u februaru 1998. zatražilo je od vlasti Republike Srpske da omoguće mojim advokatima da dođu do svedoka koji su do tada bili nedostupni i da im se omogući pristup i kopiranje određenih dokumenata. Žalbeno veće nalaže da se mojim braniocima omogući da bez ikakvih ograničenja i smetnji mogu da intervjuišu potencijalne svedoke i od njih uzmu izjave koje će moći koristiti u žalbenom postupku. Drugim rečima, Tribunal pokušava da zaštiti optuženog od nekooperativnosti države čiji je on građanin.
Moji advokati Vujin i Livingston optimistički izjavljuju da se stvari kreću napred, jer sada imaju i obećanje predsednice RS Biljane Plavšić da će im se u slučaju Tadić omogućiti pristup svim traženim svedocima i dokumentima. Ispostavilo se, međutim, da je to obećanje bilo ludom radovanje. Mogli su da ga okače mačku o rep, jer ono za prijedorske čelnike nije značilo ništa.
Da Republika Srpska ni prstom nije mrdnula da mi pomogne najbolje govori pismena izjava Marka Arsovića, koji je od 1982. pa do izbijanja rata 1992. bio sudija Vrhovnog suda BiH. Od maja 1995. pa do kraja 1996. on je obavljao dužnost ministra pravde RS, a potom bio eks ministar. Arsović kaže:
“U vreme kada sam bio ministar pravde RS, bio sam dobro upoznat sa hapšenjem Dušana Tadića u Nemačkoj i njegovim kasnijim prebacivanjem u Međunarodni krivični sud u Hagu pod optužbom da je počinio razne ratne zločine i zločine protiv humanosti u toku rata u BiH. Od početka bio sam zato da gospodinu Tadiću bude obezbeđeno fer suđenje i da mu treba asistirati u pronalaženju važnog dokaznog materijala za njegovu odbranu.

Bez pomoći

Ovo mišljenje, nastavlja Arsović, iznosio sam na sednicama Vlade RS. Nažalost, moj stav bio je u manjini. Stav većine bio je da Tadić ne zaslužuje našu pomoć. To je izričito zastupao tadašnji ministar odbrane Dragan Kijac tvrdeći da je Tadić dezerter iz Vojske RS i da Srbi izražavaju veliku mržnju prema onima koji su izdajnici.
Predvodeći delegaciju RS, u junu 1996. otputovao sam u Hag, gde sam se sreo sa nekoliko naših zatvorenika. Među njima bio je i Duško Tadić. Tada sam se sreo i sa Tadićevim advokatom gospodinom Vladimirofom koji mi je dao do znanja da nailazi na velike teškoće pri pokušaju da pristupi svedocima i da dođe do određenih dokumenata i dokaza. Jedna od glavnih prepreka bio je gospodin Simo Drljača, tadašnji načelnik policije u Prijedoru, zajedno sa svojim saradnicima.
Gospodin Vladimirof pitao me je da li ja tu nešto mogu da pomognem. Rekao sam da ću pokušati. Ugovorio sam sastanak gospodina Vladimirofa sa predsednicom RS gospođom Biljanom Plavšić. Sastanku sam i ja prisustvovao. Pošto je saslušala prigovore advokata Vladimirofa predsednica telefonom pozvala Dragana Kijca. Dala mu je instrukcije da gospodinu Vladimirofu bude pružena sva pomoć u prikupljanju dokaza. Kijac se složio, ali je, koliko ja znam, malo na tome uradio, jer nije imao razumevanja za Tadićev slučaj.
Glavna prepreka i dalje je ostao Simo Drljača koji je imao neverovatnu moć i uticaj u opštini Prijedor. Jednostavno rečeno - svako ga se bojao i niko se nije usuđivao da mu se zameri. Kako su me informisali, on je do krajnosti bio nasilan i nemilosrdan. Nije poštovao ni naređenje vlade, ako mu to nije odgovaralo. Imao je tokom ratnih godina takav uticaj i reputaciju u prijedorskom regionu da ga niko nije smeo da dira. Tako se ponašao i kad je, koliko sam ja razumeo, primio pismeno naređenje od dr Radovana Karadžića da pomogne odbranu gospodina Tadića. Drljača se s tim reda radi složio, ali, kako je meni rečeno, od toga ništa nije uradio.”
(Nastaviće se)
 

Back
Top