Imam ozbiljan problem!
Nisam od onih osoba koje tragicno shvataju svaku mogucu prepreku u zivotu. Znam da se nista ne postize lako, da za sve covek mora da se bori kako bi uspesno savladao protiv-sile. Imala sam obicaj da verujem da sama imam toliko jaku i izgradjenu licnost da me situacije slicne ovoj nikada nece stici, da cu ja u svakom slucaju uvek znati kako da ih prevazidjem. Pa i sad, pokusavam, ne odustajem i nisam ni najmanje spremna da priznam da ja to ne mogu, samo naidju tako, s vremena na vreme momenti ocajanja i polu-depresije kada bih rado zatrazila pomoc, saslusala savet...
A moj problem je, verujem, za druge sasvim uobicajan, nimalo ozbiljan, iako mene trenutno totalno ispija i vec duze vreme remeti. Necu se truditi da ga predstavim ozbiljnije nego sto jeste, racionalno i samoj sebi pokusavam da umanjim njegovu vaznost. I mozda ce onima koji ovo citaju sve liciti na sapunicu ili melodramu.
Vec sedam meseci imam decka. Sve je pocelo tako bezazleno, i posto zivim u malom gradu, moji roditelji su vec odmah bili upoznati sa razvojem situacije. Bilo mi je 18. godina i to je bila prva osoba sa kojom sam pocela da izlazim tako cesto, o svemu sam obavestavala majku.Moji roditelji su relativno poznavali njegove, mali je grad pa se svi manje-vise poznaju, ali ne licno. Tada, u pocetku jedino se moj stariji brat protivio tome jer je tvrdio da on nije za mene, ali ni zbog cega drugog vec zbog statusa u drustvu. Da, tu postoji razlika. Moji su intelektualci, a njegovi se bave poljoprivredom i zive na selu. Imala sam i ja neka slicna uverenja, ranije, ali sam u njemu pronasla srodnu dusu i osobu koja iako potice iz ruralne sredine ne pripada tamo, ni po stavovima, ponasanju, izgledu...ni po cemu. Studira u Beogradu. Sada kada je vreme malo poodmaklo, pridike zbog te moje veze su svakidasnjica. I uglavnom se odnose na to kako cu i ja da zavrsim u selendri zasta me oni nisu skolovali. Tesko podnosim taj pritisak, ubedjena sam da mogu da izadjem na kraj sa svima, ali me polako slamaju. Ubedjivanja, pricanja, ispiranje mozga, razne sabotaze, prekidanje telefonskih razgovora, ucenjivanje...
A moj decko, koje me inace mnogo voli sigurna sam, ne zna nista o tome. Do sad je jedino mogao da zakljuci da imam stroge roditelje, ali nista slicno pravoj istini. Ja ga volim, i ne zelim da prekinem vezu zbog ovakvih razloga.
Ne znam kako da dokazem roditeljima, da ono cega se oni plase nece da se ostvari. Ne nameravam da se udam za njega. I sama imam vece ambicije za sebe, sad mi je lepo i trajace dok je tako. Oni misle da sam ja toliko zaljubljena da ne znam nista, da on moze da me prevari, da me iskoristi, da mu je glavni cilj da me zavede i ostvari sebe zenidbom sa mnom. Uverena sam da nije tako! Razmisljam ja o svemu tome, jesam zaljubljena, ali nisam luda. Ne znam kako to im objasnim, pokusavala sam, ne ide. Potrebna mi je samo malo mira! Potrebna mi je pomoc!
Unapred hvala![/b]
Nisam od onih osoba koje tragicno shvataju svaku mogucu prepreku u zivotu. Znam da se nista ne postize lako, da za sve covek mora da se bori kako bi uspesno savladao protiv-sile. Imala sam obicaj da verujem da sama imam toliko jaku i izgradjenu licnost da me situacije slicne ovoj nikada nece stici, da cu ja u svakom slucaju uvek znati kako da ih prevazidjem. Pa i sad, pokusavam, ne odustajem i nisam ni najmanje spremna da priznam da ja to ne mogu, samo naidju tako, s vremena na vreme momenti ocajanja i polu-depresije kada bih rado zatrazila pomoc, saslusala savet...
A moj problem je, verujem, za druge sasvim uobicajan, nimalo ozbiljan, iako mene trenutno totalno ispija i vec duze vreme remeti. Necu se truditi da ga predstavim ozbiljnije nego sto jeste, racionalno i samoj sebi pokusavam da umanjim njegovu vaznost. I mozda ce onima koji ovo citaju sve liciti na sapunicu ili melodramu.
Vec sedam meseci imam decka. Sve je pocelo tako bezazleno, i posto zivim u malom gradu, moji roditelji su vec odmah bili upoznati sa razvojem situacije. Bilo mi je 18. godina i to je bila prva osoba sa kojom sam pocela da izlazim tako cesto, o svemu sam obavestavala majku.Moji roditelji su relativno poznavali njegove, mali je grad pa se svi manje-vise poznaju, ali ne licno. Tada, u pocetku jedino se moj stariji brat protivio tome jer je tvrdio da on nije za mene, ali ni zbog cega drugog vec zbog statusa u drustvu. Da, tu postoji razlika. Moji su intelektualci, a njegovi se bave poljoprivredom i zive na selu. Imala sam i ja neka slicna uverenja, ranije, ali sam u njemu pronasla srodnu dusu i osobu koja iako potice iz ruralne sredine ne pripada tamo, ni po stavovima, ponasanju, izgledu...ni po cemu. Studira u Beogradu. Sada kada je vreme malo poodmaklo, pridike zbog te moje veze su svakidasnjica. I uglavnom se odnose na to kako cu i ja da zavrsim u selendri zasta me oni nisu skolovali. Tesko podnosim taj pritisak, ubedjena sam da mogu da izadjem na kraj sa svima, ali me polako slamaju. Ubedjivanja, pricanja, ispiranje mozga, razne sabotaze, prekidanje telefonskih razgovora, ucenjivanje...
A moj decko, koje me inace mnogo voli sigurna sam, ne zna nista o tome. Do sad je jedino mogao da zakljuci da imam stroge roditelje, ali nista slicno pravoj istini. Ja ga volim, i ne zelim da prekinem vezu zbog ovakvih razloga.
Ne znam kako da dokazem roditeljima, da ono cega se oni plase nece da se ostvari. Ne nameravam da se udam za njega. I sama imam vece ambicije za sebe, sad mi je lepo i trajace dok je tako. Oni misle da sam ja toliko zaljubljena da ne znam nista, da on moze da me prevari, da me iskoristi, da mu je glavni cilj da me zavede i ostvari sebe zenidbom sa mnom. Uverena sam da nije tako! Razmisljam ja o svemu tome, jesam zaljubljena, ali nisam luda. Ne znam kako to im objasnim, pokusavala sam, ne ide. Potrebna mi je samo malo mira! Potrebna mi je pomoc!
Unapred hvala![/b]