AKT KOJIM JE POČELA DRAMA JUGOSLOVENSKIH NARODA
Memorandum SANU kao platforma za rat
Saslušanjem Mihaila Markovića i Koste Mihailovića, akademika, pred Haškim tribunalom,
u svojstvu svedoka koje je predložio Slobodan Milošević, ponovo je aktuelizovano pitanje
dokumenta SANU pod imenom Memorandum koji je u javnost plasiran u oktobru 1986.
Naime, akademici Marković i Mihailović spadaju u krug od samo nekoliko akademika koji
se sa punim pravom mogu smatrati autorima Memoranduma.
Kada se sa vremenske distance od skoro 20 godina analizira tekst Memoranduma SANU
dolazi se do nesumnjivog, nepobitnog i pouzdanog zaključka da je taj dokument osnovna i
potpuno nesporna, politička, nacionalna i srpska velikodržavna platforma za ratove koje je
započeo i u poslednjoj deceniji XX veka vodio Slobodan Milošević.
ONDA SU DOŠLI RATOVI
Memorandum SANU je inicijalni akt kojim je praktično počela drama jugoslovenskih
naroda sa strahovitim pogibijama, nezamislivim zločinima, neviđenim stradanjima civila
(staraca, žena i dece), opsadama i razaranjima gradova, progonima, iseljavanjem i
raseljavanjem čitavih regija, koncentracionim logorima, silovanjima, rušenjem kulturnih,
verskih i prosvetnih objekata, uništavanjem imovine i svih drugih dobara, spaljivanjem
čitavih gradova, sela, šuma, njiva i livada, masovnim ubijanjem i genocidom.
Memorandum SANU predstavlja elaborat, program i manifest velikosrpske državotvorne
ideje, apel za uspostavljanje jedinstva srpskog kulturnog prostora bez obzira na republičke
granice, zahtev za reviziju međurepubličkih granica uspostavljenih na zasedanju AVNOJ u
Jajcu 1943, traktat o zaverama, ugroženosti i neravnopravnom položaju srpskog naroda u
Jugoslaviji, upozorenje o brojčanoj nadmoći srpskog naroda u Jugoslaviji u odnosu na sve
ostale narode, izraženo statističkim pokazateljima, podsećanje na srpske žrtve i srpsku krv
prolivenu za zajedničku državu, isticanje do besmislenosti uveličanih i demagoški
glorifikovanih problema Srba u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, upoređivanjem položaja Srba
u Jugoslaviji osamdesetih godina sa stanjem za vreme fašističke okupacije, ustaške vlasti i
zločina balista u Drugom svetskom ratu.
U suštini, do krajnjih konsekvenci doveden, Memorandum SANU je poziv srpskom narodu
na ustanak i objava rata svima koji se ne slažu sa vrlo precizno i jasno formulisanim i
definisanim ciljevima za konačno formiranje srpske države u skladu sa parolom - svi Srbi u
jednoj državi.
Navedeni zaključci o Memorandumu kao projektu definitivnog rešavanja srpskog
nacionalnog pitanja i konačnog formiranja jedinstvene srpske države na Balkanu,
nesumnjivo i bez ikakve dileme proizlaze iz male, samo za potrebe ovog teksta urađene,
analize sadržaja Memoranduma:
1. Otvoreno se konstatuje da u Jugoslaviji jedino srpski narod nema svoju državu.
Posebno se apostrofira da neke republike imaju i druge alternative sem jugoslovenske i da
preti opasnost od raspada Jugoslavije a da nije rešeno pitanje državnosti Srbije. Srpski
narod ne može spokojno očekivati budućnost u takvoj neizvesnosti pa se pledira za to da
Srbija definiše svoj nacionalni interes, da jasno sagleda svoje ekonomske i nacionalne
interese da ne bi bila iznenađena događajima. S obzirom da su Srbi živeli u pet od šest
tadašnjih republika u Jugoslaviji, potpuno je jasno da rešavanje državnosti Srbije i
definisanje srpskog nacionalnog interesa podrazumeva stvaranje jedinstvene srpske
države koja bi obuhvatala sve teritorije na kojima žive Srbi što bi dovelo do prekrajanja
postojećih republičkih granica, ugrožavanja interesa drugih naroda i u krajnjoj instanci do
rata, pa je zbog toga Memorandum velikosrpski državni projekat.
2. Posebno se insistira na uspostavljanju punog nacionalnog i kulturnog identiteta srpskog
naroda nezavisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio, što se tretira kao njegovo
istorijsko i demokratsko pravo. Time se praktično traži i političko i teritorijalno jedinstvo
srpskog naroda što nije ništa drugo nego zalaganje za koncept Velike Srbije.
3. Plasira se teza da Srbija tokom rata nije bila u položaju da potpuno ravnopravno
učestvuje u donošenju odluka koje su prejudicirale buduće međunacionalne odnose i
društveno uređenje Jugoslavije. Na Drugom zasedanju AVNOJ Srbi nisu imali svoje
legitimne predstavnike već su većnici birani iz srpskih vojnih jedinica i članova Vrhovnog
štaba koji su se zatekli na teritoriji Bosne i Hercegovine, za razliku od većnika drugih
republika koji su došli na zasedanje sa svoje teritorije i koji su iza sebe imali nacionalne
političke organizacije sa izgrađenim stavovima i programima. Dakle, Srbi su od samog
početka, od prvog formulisanja budućeg državnog uređenja Jugoslavije, bili u
neravnopravnom položaju. U tom smislu navodi se:
TEORIJA ZAVERE
"Položaj Srba morao je biti blagovremeno razmotren i regulisan sa stanovišta njihovog
nacionalnog integriteta i nesmetanog kulturnog razvoja, a ne da to izuzetno pitanje ostane
otvoreno za rešenja koja pogađaju vitalne interese srpskog naroda".
Izložena teza dovodi u sumnju međurepubličke granice čije utvrđivanje je počelo na
Drugom zasedanju AVNOJ u Jajcu 1943, što dalje znači da te granice treba revidirati.
Kako se to ne može ostvariti bez ugrožavanja interesa drugih naroda i bez ratne opcije,
takvo stanovište takođe je svojevrstan zahtev za konstituisanje srpske države koja bi
obuhvatala sve teritorije na kojima žive Srbi.
4. Poznata je i u srpskom narodu relativno široko prihvaćena teorija zavere protiv Srba čiji
su tvorci i nosioci najčešće Vatikan, Kominterna, katolički narodi u Jugoslaviji: Slovenci i
Hrvati. Tu temu eksploatiše i Memorandum da bi dokazao ugroženost srpskog naroda i
njegov inferiorni položaj u Jugoslaviji. Navodi se primer stava Kominterne koja srpski
narod tretira kao ugnjetačku naciju pa zbog toga pre rata nije stvorena srpska
komunistička partija a Slovenci i Hrvati su imali svoje nacionalne komunističke partije i tako
zadobili odlučujuči uticaj u CK KPJ posle rata. Ovome se dodaje dugogodišnja saradnja
Hrvata Tita i Slovenca Kardelja kao odlučujućih faktora vlasti što je doprinelo formiranju
hrvatsko-slovenačke koalicije protiv srpskog naroda. Sve ovo se ističe i potencira kao
upozorenje Srbima da bi se pridobili za akciju ispravljanja dugogodišnjih nepravdi, zavera i
potcenjivanja srpskog naroda u Jugoslaviji i uspostavljanja države sa ulogom i značajem
koja srpskom narodu pripada na osnovu njegove brojnosti i istorijskih zasluga za
formiranje zajedničke države, što je u stvari zalaganje za jednu vrstu velikosrpskog
koncepta države.
ISTORIJSKO, MORALNO I RATNIČKO
5. Da bi se istaklo i potenciralo to neprikosnoveno i skoro prirodno pravo srpskog naroda
da vodi glavnu i odlučujuču reč u državnim poslovima tadašnje Jugoslavije, objavljuju se
statistički podaci o velikoj i značajnoj razlici između broja Srba i broja drugih naroda u
nacionalnoj strukturi Jugoslavije. Iznosi se podatak da izvan teritorije SR Srbije živi znatno
više Srba nego što je u Jugoslaviji Slovenaca, Albanaca i Makedonaca, uzetih
pojedinačno, a skoro isto koliko i Muslimana. Ovakvim i sličnim statističkim podacima
sugeriše se neophodnost i nužnost dominantnog uticaja srpskog faktora na vođenje
politike u Jugoslaviji, što je varijanta preuređenja Jugoslavije u velikosrpskom duhu.
6. Kompletan tekst Memoranduma prožet je isticanjem srpskih žrtava palih za oslobođenje
i zajedničku državu i prolivanjem srpske krvi za iste vrednosti. Na tome se insistira da bi se
dokazalo srpsko istorijsko, moralno i ratničkom slavom stečeno pravo na povlašćen status
i glavnu ulogu Srba i Srbije u upravljanju državom. U Memorandumu piše da je srpski
narod u Hrvatskoj imao odlučujuću ulogu u NOB, da je ravnopravnost Srba u Hrvatskoj
svojom krvlju stečena tekovina, da su stvaranju srpske Vojvodine u revoluciji 1848. svojom
krvlju pomogli i Srbi iz Srbije. Elaborira se i poznata teza Dobrice Ćosića o srpskim
pobedama u ratu i porazima u miru:
"Reč je prvenstveno o srpskom narodu i njegovoj državi. Nacija koja je posle duge i krvave
borbe ponovo došla do svoje države, koja se sama izborila i za građansku demokratiju i
koja je u poslednja dva rata izgubila 2,5 miliona sunarodnika, doživela je da joj jedna
aparatski sastavljena partijska komisija utvrdi da posle četiri decenije u novoj Jugoslaviji
jedino ona nema svoju državu. Gori istorijski poraz u miru ne da se zamisliti".
Pozivanje na srpske žrtve i prolivenu krv u ratovima za oslobođenje tokom XIX i XX veka,
samo je još jedan vapaj, još jedan krik i žal za državom kojom će vladati Srbi i uživati
blagodeti svojih ratnih pobeda što je takođe jedan model velikosrpske ideje koja je
dominantna teza Memoranduma.