hakim bej
Elita
- Poruka
- 16.477
Postoje ljudi sa dovoljno razvijenim intelektom koji uvidjaju sve nedostatke "provladinih" religija. Uvidjaju da je u zanemarljivo malom broju slucajeva rec o pravoj, iskrenoj i istinskoj veri u coveka. Uvidjaju da je u drustvu dominantna pohlepa, sujeta, mrznja, vlast...
Ovi, pomenuti, ljudi koji razumeju kako sistem funkcionise, dele se na dve grupe:
1. oni koji se suprotstavljaju sistemu, ili makar deklarativno bune protiv sistema koji pociva na prevari. Ukazuju i bore se protiv moralne korupcije, iz koje krecu sve ostale. Time sto angazuju svoje snage, svoje vreme, svoj zivot u borbi protiv sistema, oni indirektno priznaju sistem kao dostojnog ili makar snaznog protivnika.
Vole price o Davidu i golijatu, ubedjujuci sebe da to nisu samo bajke, ali i stvaraju alibi u slucaju da tresnu o beton realnosti..
Njihov oslonac je bunt, oni vide sebe u ulozi svetih boraca protiv nepravde, (sto je ponovo jedna vrsta religioznosti), drze na zidu ikonu Ce Gevare... Visoko cene sebe i svoju sposobnost da razluce dobro od loseg, istinu od neistine, kao i snagu i hrabrost da prstom pokazu na nedoslednosti i nepravilnosti. (Istina je da nisu sposobni da prepoznaju "dobro", ali su za "lose" pravi gajgerov brojac.)
Deklarativno oni ne priznaju autoritet, iako im je soba izlepljena posterima azre, Che-a, Bakunjina, limunovog drveta...
Odbacili su oslonac lazno srecnog a u srzi nepravednog drustva. Odbacivanje im je donelo slobodu, zadovoljstvo sobom, endorfin... Na zalost, nisu dugo bili slobodni. Uz slobodu uvek dolazi i strah.
ODMAH po odbacivanju starog oni su prihvatili drugi oslonac, virtuelnu kategoriju boraca protiv zla.
Samostalno deluju,ne veruju drugim ljudima, ne udruzuju se i zbog toga ne predstavljaju stvarnu opasnost po sistem.
Srecu definisu kao pobedu dobra nad zlom, iako znaju cenu utopije. decenijama gubeci bitke i NEMOCNO posmatrajuci nepravdu, pretvaraju se u gubitnike, zatim isfrustrirane gubitnike, i na kraju frustracija stvori negaciju.
Ovako stvorena destruktivnost se najcesce usmerava ka sebi i bliznjima. Najcesce ali ne uvek.
2.Drugu grupu cine ljudi koji su duboko u sebi svesni neprirodnog sistema vrednosti, vekovne negativne selekcije u drustvu, ali se uzasavaju ideje da zive bez oslonca. To su ljudi koji se rutinski i refleksno krste kad prodju pored crkve (iako znaju da u bibliji nema pomena o tome), cuvaju na zidu ikonu (znaju da krse drugu zapovest), redovno glasaju i za vlast i za grand, slave slavu, zive na kredit, iskljucuju mobilni kad grmi... Osmeh na
njihovom licu je toliko isforsiran i izvestacen da je postao grc, ali ga se i dalje ne odricu. Provedu zivot u grcu, verujuci da je najveca opasnost i nesreca izgubiti oslonac. Odricu se svoje volje a zele da su srecni, iako naslucuju da to ne moze zajedno.
Navijaju za pobednika, i kada pobednik izgubi navijace za drugog pobednika.
Svaka nestabilnost sistema ih ne dotice jako, jer se odmah priklone jacem. Sistem ne sme pasti.
Razmnozavaju se i svojoj deci lome volju i urodjeni bunt, objasnjavajuci im da se ne sme kritikovati sistem. Neretko rade kao vaspitaci, ucitelji, nastavnici.. uzdizuci trenutne drustveno prihvatljive vrednosti na pijedestal najsvetijih stvari. Oni za sebe kazu da su neutralni, ne razlikujuci rec neutralan od reci bezlican.
Oni su sposobni da toliko deformisu drustvo i iskrive sistem vrednosti da ce se, kada ljigavi budu u vecini, sistem sigurno saviti do pucanja. Ipak, ljudi koji se ponasaju kao ispljuvak brzo ulaze u strukture i postaju sefovi preduzeca, partija, udruzenja... i razbijaju ih iznutra pretvarajuci sve sto dodirnu u zelenu sluz, uzasnu bezoblicnu masu.
I jedni i drugi veruju da rade pravu stvar.
Jedni kojima je sistem dao identitet kao buntovnicima i anarhistima, i koji nikada nece postati snaga sposobna za rusenje,
i drugi, koji uprljaju sve za sta se uhvate, bojeci ga u trenutno dominantnu boju.
Niko nije imun. Svako trazi oslonac
Koji je vas oslonac? ZA ili PROTIV?
Ovi, pomenuti, ljudi koji razumeju kako sistem funkcionise, dele se na dve grupe:
1. oni koji se suprotstavljaju sistemu, ili makar deklarativno bune protiv sistema koji pociva na prevari. Ukazuju i bore se protiv moralne korupcije, iz koje krecu sve ostale. Time sto angazuju svoje snage, svoje vreme, svoj zivot u borbi protiv sistema, oni indirektno priznaju sistem kao dostojnog ili makar snaznog protivnika.
Vole price o Davidu i golijatu, ubedjujuci sebe da to nisu samo bajke, ali i stvaraju alibi u slucaju da tresnu o beton realnosti..
Njihov oslonac je bunt, oni vide sebe u ulozi svetih boraca protiv nepravde, (sto je ponovo jedna vrsta religioznosti), drze na zidu ikonu Ce Gevare... Visoko cene sebe i svoju sposobnost da razluce dobro od loseg, istinu od neistine, kao i snagu i hrabrost da prstom pokazu na nedoslednosti i nepravilnosti. (Istina je da nisu sposobni da prepoznaju "dobro", ali su za "lose" pravi gajgerov brojac.)
Deklarativno oni ne priznaju autoritet, iako im je soba izlepljena posterima azre, Che-a, Bakunjina, limunovog drveta...
Odbacili su oslonac lazno srecnog a u srzi nepravednog drustva. Odbacivanje im je donelo slobodu, zadovoljstvo sobom, endorfin... Na zalost, nisu dugo bili slobodni. Uz slobodu uvek dolazi i strah.
ODMAH po odbacivanju starog oni su prihvatili drugi oslonac, virtuelnu kategoriju boraca protiv zla.
Samostalno deluju,ne veruju drugim ljudima, ne udruzuju se i zbog toga ne predstavljaju stvarnu opasnost po sistem.
Srecu definisu kao pobedu dobra nad zlom, iako znaju cenu utopije. decenijama gubeci bitke i NEMOCNO posmatrajuci nepravdu, pretvaraju se u gubitnike, zatim isfrustrirane gubitnike, i na kraju frustracija stvori negaciju.
Ovako stvorena destruktivnost se najcesce usmerava ka sebi i bliznjima. Najcesce ali ne uvek.
2.Drugu grupu cine ljudi koji su duboko u sebi svesni neprirodnog sistema vrednosti, vekovne negativne selekcije u drustvu, ali se uzasavaju ideje da zive bez oslonca. To su ljudi koji se rutinski i refleksno krste kad prodju pored crkve (iako znaju da u bibliji nema pomena o tome), cuvaju na zidu ikonu (znaju da krse drugu zapovest), redovno glasaju i za vlast i za grand, slave slavu, zive na kredit, iskljucuju mobilni kad grmi... Osmeh na
njihovom licu je toliko isforsiran i izvestacen da je postao grc, ali ga se i dalje ne odricu. Provedu zivot u grcu, verujuci da je najveca opasnost i nesreca izgubiti oslonac. Odricu se svoje volje a zele da su srecni, iako naslucuju da to ne moze zajedno.
Navijaju za pobednika, i kada pobednik izgubi navijace za drugog pobednika.
Svaka nestabilnost sistema ih ne dotice jako, jer se odmah priklone jacem. Sistem ne sme pasti.
Razmnozavaju se i svojoj deci lome volju i urodjeni bunt, objasnjavajuci im da se ne sme kritikovati sistem. Neretko rade kao vaspitaci, ucitelji, nastavnici.. uzdizuci trenutne drustveno prihvatljive vrednosti na pijedestal najsvetijih stvari. Oni za sebe kazu da su neutralni, ne razlikujuci rec neutralan od reci bezlican.
Oni su sposobni da toliko deformisu drustvo i iskrive sistem vrednosti da ce se, kada ljigavi budu u vecini, sistem sigurno saviti do pucanja. Ipak, ljudi koji se ponasaju kao ispljuvak brzo ulaze u strukture i postaju sefovi preduzeca, partija, udruzenja... i razbijaju ih iznutra pretvarajuci sve sto dodirnu u zelenu sluz, uzasnu bezoblicnu masu.
I jedni i drugi veruju da rade pravu stvar.
Jedni kojima je sistem dao identitet kao buntovnicima i anarhistima, i koji nikada nece postati snaga sposobna za rusenje,
i drugi, koji uprljaju sve za sta se uhvate, bojeci ga u trenutno dominantnu boju.
Niko nije imun. Svako trazi oslonac
Koji je vas oslonac? ZA ili PROTIV?