Raskol na vrhu oko toga što dalje činiti
- Ljudi su, pored oružja koje su imali, ponijeli sa sobom sve što su mogli od odjeće, obuće, hrane i drugih potrepština. Pojedinci su imali tovarne konje na kojima su tjerali veće zalihe hrane, dok su drugi vodili po neku ovcu, kozu ili vola, što im je takođe služilo kao rezerva hrane, nastavlja svoju pripovijest Blagota P. Vukčević.
- Nešto krupne stoke – volova bilo je oduzeto organizovano od seljaka radi obezbjeđivanja hrane, jer drugačijeg snabdijevanja hranom nijesmo imali. Valja pomenuti, jedino trebovanje koje je dobio taj narod bila je izvjesna količina kartica cigaret-papira koji su ljudi usput mijenjali za hranu. Već prvog dana putovanja, praćenog snježnom kišom i vijavicom ljudi su shvatili svu težinu puta, pa su se čuli mnogi komentari, kao, da mi je bilo doći do redovnog suda ne bih kretao na ovaj put. Redovni sud u to vrijeme bila je iluzija. Ubijanjem ljudi pojedinci su dokazivali svoju revolucionarnost, drugi su pak prali svoje grjehove kod komunista, treći su to radili iz zlobe ili zabave. I sve je bilo dozvoljeno, naglašava Vukčević.
- U dolini Bosne sreli smo se sa četnicima Draže Mihajlovića. Doživjeli smo veliko razočaranje. Draža Mihajlović je i dalje bio u izolaciji od saveznika, a depeša navodno poslata od njega bila je lažna. Šta i kuda dalje? Vodeće ličnosti četničkog pokreta, Draža Mihajlović i Pavle Đurišić, imali su različita viđenja postojeće situacije. Došlo je do raskola. Crnogorske jedinice su postepeno počele da prelaze rijeku Bosnu, a priključili su nam se i neke srbijanske jedinice. Prebacivanje preko Bosne bilo je jako otežano. Rijeka je bila jako nadošla, a mi smo imali samo obične čamce kojima je posebno bilo teško prebacivanje zaprežnih kola, konja i volova, kao i velikog broja ranjenika i tifusara. Komunisti su nas žestoko napadali iz dva pravca – od Posavine i od Bosne, a drugom prilikom prelaska rijeke Bosne. Posebno sam bio iznenađen kada su nas napali u blizini željezničke stanice Doboj, i to baš Osmu diviziju kojoj sam ja pripadao. Njemci su na isturenim položajima, i prije našeg dolaska i poslije odlaska, ostali neuznemiravani od komunista. Sa prvim jedinicama smo prebacili ranjenike sa dosta slabim obezbjeđenjem, a štitio ih je bataljon omladinaca. Komunisti su ih napali, uspjeli da potisnu omladinski bataljon, da dođu do jednog dijela naših ranjenika i zakolju 134-oro. U pomoć napadnutim ranjenicima priskočio je štapski bataljon. Protjerao je komunističku jedinicu, a ostale ranjenike spasao zvjerskog čina. Bolnica je nastavila pokret sa ostalim jedinicama, a preživjeli ranjenici prepoznali su među mještanima, koji su pored puta posmatrali kolonu, tri muškarca koji su prethodnog dana učestvovali u klanju ranjenika. Pripadnici štapskog bataljona su ih na licu mjesta strijeljali.
Prelaskom rijeke Bosne naša komanda stupila je u kontakt sa emisarima Sekule Drljevića. Nije mi poznato po čijoj inicijativi je došlo do kontakta, mada sam imao priliku da čujem pripovijedanje jednog od Sekulinih emisara, Dušana Stojanovića iz sela Oraha iz Lješanske nahije. Po njegovim riječima, Sekulini emisari pratili su naše kretanje od Višegrada. Njegova me priča nije iznenadila, koliko njegova ustaška uniforma sa slovom “U” na kapi. Dušan Stojanović je otac golmana Stojanovića koji je branio u fudbalskom klubu “Lovćen” poslije rata, Jovana, a brat Dušana Stojanovića, finans iz doba bivše Jugoslavije, nalazio se u našim redovima. Dušan Stojanović je preživio rat, mada njegova ustaška djelatnost nije mogla ostati nepoznata komunistima. Hiljade zarobljenih crnogorskih četnika je otišlo u smrt, jer za komuniste daleko je veći grijeh bio biti pripadnik četničke organizacije nego ustaša.
Našli smo se u bezizlaznoj situaciji, uz stalno Sekulino pozivanje, putem letaka, da pređemo pod njegovu komandu radi spasavanja izbjeglog crnogorskog naroda, kao i velikog broja ranjenika i bolesnika koji se već nalazio u hrvatskim bolnicama.
Samoinicijativno kapetan Ivan Janičić sa svojom jedinicom priznao je Sekulu Drljevića za zapovjednika crnogorske vojske. Shvativši svu težinu situacije, Pavle Đurišić sa svojim štabom preporučio je svojim jedinicama da ga (Drljevića, prim.pr) priznaju za svog komandanta, kako bi se sačuvalo što više ljudskih života, s obzirom na to da se kraj rata nazirao. U takvoj situaciji, u kojoj smo se nalazili, morali smo prihvatiti ovako ponižavajuću ulogu, sem jednog manjeg broja koji se izdvojio na čelu sa Pavlom Đurišićem kojeg smo prethodno dobro snabdjeli lakim naoružanjem i većom količinom municije. Snabdjeveni oružjem i municijom, Pavle Đurišić je sa svojom pratnjom stigao do Banjaluke, kaže Vukčević nastavljajući priču detaljima o ubistvu četničkog vođe Pavla Đurišića i ulozi koju je u tome imao Pavlov drug iz Jugoslovenske vojske, pukovnik Metikoš.
- Kada su saznali da je Pavle stigao u blizinu Banjaluke, uputili su u njegov štab domobranskog pukovnika Metikoša, koji je, inače, Pavlov poznanik iz redova jugoslovenskih oficira. Prema pričanju preživjelih iz Pavlove pratnje, Metikoš se prvo pozvao na njihovo drugarstvo iz Jugoslovenske vojske, a zatim mu dao uvjeravanje da nema potrebe da radi to što radi, već da se slobodno može vratiti i preuzeti sve crnogorske jedinice. Prema pričanju ljudi iz njegove pratnje, Pavle se svemu tome dugo opirao, ali pod pritiskom svojih savjetnika, Dragiše Vasića i drugih, povjerovao je svom predratnom drugu, pukovniku Metikošu. Posljedice ove kobne greške su poznate. Po nalogu Sekule Drljevića i njegovog pomoćnika Boška Agrama ustaše su ubile 150 jugoslovenskih oficira, među prvima Pavla Đurišića, kaže Blagota P. Vukčević.
http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=302955