- Poruka
- 6.481
Crveni hodočasnici
Mihail Riklin
Mihail Riklin je dobro poznat i nepopularan u Rusiji. Zajedno sa svojom suprugom, umetnicom Anom Alčuk, bio je u središtu izliva mržnje javnosti posle njenog učešća na izložbi Oprez: Religija! Njegova knjiga o izložbi, kao i suđenje umetnicima pokrenuli su mnoge rasprave, koje su učvrstile njegov kritički stav prema Vladimiru Putinu.
Od 2007. on živi u Berlinu u koji se sklonio od zlokobne atmosfere u Moskvi. U svojoj novoj domovini Riklin je stekao zavidnu reputaciju. Piše za časopise kao što su Lettre International i Osteuropa, a nekoliko njegovih knjiga prevedeno je na nemački i dobilo je dobre kritike. Jedna od njih je Zakon džungle: ruska kultura u doba dirigovane demokratije, knjiga o izložbi Oprez: Religija!, koja je 2007. dobila prestižnu književnu nagradu grada Lajpciga.
Njegova poslednja knjiga, Komunizam kao religija: intelektualci i Oktobarska revolucija, preispituje rad evropskih intelektualaca koji su pisali o svojim posetama Moskvi u uzbudljivim godinama posle Oktobarske revolucije. Ta generacija pisaca i umetnika Moskvu je doživela kao kvazimistično uporište komunizma. Riklin u ovoj knjizi razrađuje tezu o komunizmu kao obliku religije, možda najznačajnije religije XX veka, nasuprot prihvaćenom shvatanju komunizma kao ateističkog političkog sistema.
U Berlinu, gde živi, kako kaže, u “blagom egzilu” (može da putuje u Moskvu da poseti svoju porodicu, ali se tamo ne oseća dobrodošlim), pristao je da sa mnom razgovara o glavnim tezama svoje knjige – pre svega o intenzivnom periodu religijskog komunizma koji on datira između 1917. i 1939, i njegovim implikacijama na naše razumevanje današnje Rusije.
Počeli smo sa Riklinovom tezom o komunizmu kao obliku religije. Ovo nije nova ideja. Zašto mu se čini da ta perspektiva još nije iscrpljena? “Tačno”, složio se, “ideja nije sasvim nova. Ali ono što želim da istaknem razlikuje se od onoga što je ranije rečeno. Autori poput Rejmona Arona i nekih nemačkih autora posmatraju komunizam kao zamenu za religiju ili kao pseudo-religiju, možda čak i parodiju religije. Po njima komunizam podseća na religiju, ali on nije ništa više od toga. Sa druge strane, ja zastupam tezu da komunizam jeste religija, možda najvažnija religija 20. Veka.” Ali kako religija može postojati bez boga? “Upravo je ta karakteristika privukla tako mnogo intelektualaca. Odrasli su u monoteističkim tradicijama i mnoge od njih je privukla Rusija posle Oktobarske revolucije 1917, jer su bili fascinirani idejom zemlje koja se gradi bez boga. Njima je revolucija bila događaj koji će rešiti enigmu istorije.
Ali u središtu komunizma leži paradoks, a to je da je odbacivanje boga osnova same vere. U fanatičnom uverenju da su se odvojili od carstva božijeg i sa verom u carstvo naučnih zakona istorije, revolucionari i njihovi sledbenici otkrili su sebe kao prave vernike.
Ovde pozivam na razmišljanje van kategorija sa kojima smo odrasli. Nijedan hrišćanin niti predstavnik bilo koje monoteističke religije neće prihvatiti definiciju komunizma kao religije, jer za njih prisustvo boga leži u korenu onoga što religiju čini religijom. Ali jedino “religije knjige” (hrišćanstvo, judaizam i islam), koje dele zajedničko poreklo iz Starog zaveta, stavljaju toliki naglasak na boga. To nije slučaj, na primer, sa budizmom u kojem bog nije važan ili je od drugorazrednog značaja za tu religiju. Isto važi i za neke druge religijske sisteme.
Naučno i sociološko određenje religije izraženo u radovima Emila Dirkema i Maksa Vebera, kao i u delima mnogih antropologa, definiše religiju kao vrstu totalizujućeg iskustva, kao nešto za šta su ljudi spremni da žrtvuju sve i što daje smisao njihovim životima. Po ovoj definiciji komunizam je svakako religija. Za milione ljudi smisao i značaj njihovih života je bio definisan komunizmom kao skupom verovanja. Komunizam jeste bio prava religija.“
Riklinova knjiga se fokusira na dela šest evropskih intelektualaca: Bertranda Rasela, Valtera Benjamina, Andre Žida, Artura Kestlera, Liona Fojhtvangera i Bertolda Brehta. Sva šestorica su boravili u Moskvi i imali velika očekivanja od revolucije. Njihovi tekstovi o tom periodu čine žanr za sebe, koji francuski filozof Žak Derida, Riklinov učitelj, naziva “povratničkom literaturom”. Svi ovi autori su boravili u Moskvi u periodu između Oktobarske revolucije 1917. i 1939. kada se, kako tvrdi Riklin, zbog razočarenja u Staljinov pakt sa Hitlerom završila religijska era sovjetskog komunizma.
Ali zbog čega bi se ruski pisac okrenuo “strancima” u potrazi za ključem u razumevanju logike komunizma? “Iskustvo koje ovi autori beleže je bilo tako neobično i iznenađujuće da ga ima smisla izdvojiti kao zaseban žanr. Oni pišu o nekoj vrsti hodočašća u Meku revolucije, govore o realnoj percepciji toga što su videli, o svojim sumnjama tokom perioda pre “gubitka nevinosti” i o svom ogromnom razočarenju totalitarnim periodom. Posle 1939. nestaju religiozni tekstovi inspirisani sovjetskim iskustvom. Zanimalo me je zbog čega su se tako različiti ljudi odlučili na hodočašće u Moskvu i napisali tako inspirativne tekstove o dostignućima i budućnosti revolucije. Čime možemo da objasnimo njihovu egzaltiranost? To je bilo moje prvo pitanje.“
Bertrand RaselSledeći hronologiju njihovih odlazaka u Moskvu Riklin se prvo bavi velikim britanskim filozofom racionalistom Bertrandom Raselom, koji je otputovao u Moskvu sa delegacijom sindikata 1920, dve godine pre stvaranja Sovjetskog saveza. Tokom svog boravka u Rusiji susreo se i razgovarao sa Lenjinom i po povratku u Britaniju napisao svoje klasično delo Praksa i teorija boljševizma. “Rasel je, kao i većina intelektualaca njegovog doba, bio razočaran kapitalizmom posle Prvog svetskog rata. Ljudi su bili ljuti i verovali da stvari treba radikalno da se menjaju. Rasel se iskreno divio ruskom radikalnom zaokretu i pisao da bi boljševička revolucija mogla postati važnija i od francuske. Verovao je da je ruski društveni poredak bio toliko truo da je zaslužio da bude ukinut, ali ono što nije odobravao je bilo nasilje i to je bio njegov glavni argument protiv boljševizma.“
Rasel je takođe bio jedan od prvih komentatora koji je shvatio da je u jezgru revolucije vera. “Rasel je bio veliki kritičar militantne religije i u tom smislu poredio boljševizam sa islamom. Kao tvrdokorni naučnik, matematičar i logičar mogao je da prozre stav revolucionara koji su tvrdili da slede naučne zakone.
Mihail Riklin
Mihail Riklin je dobro poznat i nepopularan u Rusiji. Zajedno sa svojom suprugom, umetnicom Anom Alčuk, bio je u središtu izliva mržnje javnosti posle njenog učešća na izložbi Oprez: Religija! Njegova knjiga o izložbi, kao i suđenje umetnicima pokrenuli su mnoge rasprave, koje su učvrstile njegov kritički stav prema Vladimiru Putinu.
Od 2007. on živi u Berlinu u koji se sklonio od zlokobne atmosfere u Moskvi. U svojoj novoj domovini Riklin je stekao zavidnu reputaciju. Piše za časopise kao što su Lettre International i Osteuropa, a nekoliko njegovih knjiga prevedeno je na nemački i dobilo je dobre kritike. Jedna od njih je Zakon džungle: ruska kultura u doba dirigovane demokratije, knjiga o izložbi Oprez: Religija!, koja je 2007. dobila prestižnu književnu nagradu grada Lajpciga.
Njegova poslednja knjiga, Komunizam kao religija: intelektualci i Oktobarska revolucija, preispituje rad evropskih intelektualaca koji su pisali o svojim posetama Moskvi u uzbudljivim godinama posle Oktobarske revolucije. Ta generacija pisaca i umetnika Moskvu je doživela kao kvazimistično uporište komunizma. Riklin u ovoj knjizi razrađuje tezu o komunizmu kao obliku religije, možda najznačajnije religije XX veka, nasuprot prihvaćenom shvatanju komunizma kao ateističkog političkog sistema.
U Berlinu, gde živi, kako kaže, u “blagom egzilu” (može da putuje u Moskvu da poseti svoju porodicu, ali se tamo ne oseća dobrodošlim), pristao je da sa mnom razgovara o glavnim tezama svoje knjige – pre svega o intenzivnom periodu religijskog komunizma koji on datira između 1917. i 1939, i njegovim implikacijama na naše razumevanje današnje Rusije.
Počeli smo sa Riklinovom tezom o komunizmu kao obliku religije. Ovo nije nova ideja. Zašto mu se čini da ta perspektiva još nije iscrpljena? “Tačno”, složio se, “ideja nije sasvim nova. Ali ono što želim da istaknem razlikuje se od onoga što je ranije rečeno. Autori poput Rejmona Arona i nekih nemačkih autora posmatraju komunizam kao zamenu za religiju ili kao pseudo-religiju, možda čak i parodiju religije. Po njima komunizam podseća na religiju, ali on nije ništa više od toga. Sa druge strane, ja zastupam tezu da komunizam jeste religija, možda najvažnija religija 20. Veka.” Ali kako religija može postojati bez boga? “Upravo je ta karakteristika privukla tako mnogo intelektualaca. Odrasli su u monoteističkim tradicijama i mnoge od njih je privukla Rusija posle Oktobarske revolucije 1917, jer su bili fascinirani idejom zemlje koja se gradi bez boga. Njima je revolucija bila događaj koji će rešiti enigmu istorije.
Ali u središtu komunizma leži paradoks, a to je da je odbacivanje boga osnova same vere. U fanatičnom uverenju da su se odvojili od carstva božijeg i sa verom u carstvo naučnih zakona istorije, revolucionari i njihovi sledbenici otkrili su sebe kao prave vernike.
Ovde pozivam na razmišljanje van kategorija sa kojima smo odrasli. Nijedan hrišćanin niti predstavnik bilo koje monoteističke religije neće prihvatiti definiciju komunizma kao religije, jer za njih prisustvo boga leži u korenu onoga što religiju čini religijom. Ali jedino “religije knjige” (hrišćanstvo, judaizam i islam), koje dele zajedničko poreklo iz Starog zaveta, stavljaju toliki naglasak na boga. To nije slučaj, na primer, sa budizmom u kojem bog nije važan ili je od drugorazrednog značaja za tu religiju. Isto važi i za neke druge religijske sisteme.
Naučno i sociološko određenje religije izraženo u radovima Emila Dirkema i Maksa Vebera, kao i u delima mnogih antropologa, definiše religiju kao vrstu totalizujućeg iskustva, kao nešto za šta su ljudi spremni da žrtvuju sve i što daje smisao njihovim životima. Po ovoj definiciji komunizam je svakako religija. Za milione ljudi smisao i značaj njihovih života je bio definisan komunizmom kao skupom verovanja. Komunizam jeste bio prava religija.“
Riklinova knjiga se fokusira na dela šest evropskih intelektualaca: Bertranda Rasela, Valtera Benjamina, Andre Žida, Artura Kestlera, Liona Fojhtvangera i Bertolda Brehta. Sva šestorica su boravili u Moskvi i imali velika očekivanja od revolucije. Njihovi tekstovi o tom periodu čine žanr za sebe, koji francuski filozof Žak Derida, Riklinov učitelj, naziva “povratničkom literaturom”. Svi ovi autori su boravili u Moskvi u periodu između Oktobarske revolucije 1917. i 1939. kada se, kako tvrdi Riklin, zbog razočarenja u Staljinov pakt sa Hitlerom završila religijska era sovjetskog komunizma.
Ali zbog čega bi se ruski pisac okrenuo “strancima” u potrazi za ključem u razumevanju logike komunizma? “Iskustvo koje ovi autori beleže je bilo tako neobično i iznenađujuće da ga ima smisla izdvojiti kao zaseban žanr. Oni pišu o nekoj vrsti hodočašća u Meku revolucije, govore o realnoj percepciji toga što su videli, o svojim sumnjama tokom perioda pre “gubitka nevinosti” i o svom ogromnom razočarenju totalitarnim periodom. Posle 1939. nestaju religiozni tekstovi inspirisani sovjetskim iskustvom. Zanimalo me je zbog čega su se tako različiti ljudi odlučili na hodočašće u Moskvu i napisali tako inspirativne tekstove o dostignućima i budućnosti revolucije. Čime možemo da objasnimo njihovu egzaltiranost? To je bilo moje prvo pitanje.“
Bertrand RaselSledeći hronologiju njihovih odlazaka u Moskvu Riklin se prvo bavi velikim britanskim filozofom racionalistom Bertrandom Raselom, koji je otputovao u Moskvu sa delegacijom sindikata 1920, dve godine pre stvaranja Sovjetskog saveza. Tokom svog boravka u Rusiji susreo se i razgovarao sa Lenjinom i po povratku u Britaniju napisao svoje klasično delo Praksa i teorija boljševizma. “Rasel je, kao i većina intelektualaca njegovog doba, bio razočaran kapitalizmom posle Prvog svetskog rata. Ljudi su bili ljuti i verovali da stvari treba radikalno da se menjaju. Rasel se iskreno divio ruskom radikalnom zaokretu i pisao da bi boljševička revolucija mogla postati važnija i od francuske. Verovao je da je ruski društveni poredak bio toliko truo da je zaslužio da bude ukinut, ali ono što nije odobravao je bilo nasilje i to je bio njegov glavni argument protiv boljševizma.“
Rasel je takođe bio jedan od prvih komentatora koji je shvatio da je u jezgru revolucije vera. “Rasel je bio veliki kritičar militantne religije i u tom smislu poredio boljševizam sa islamom. Kao tvrdokorni naučnik, matematičar i logičar mogao je da prozre stav revolucionara koji su tvrdili da slede naučne zakone.