oziman
Veoma poznat
- Poruka
- 11.560
Posedovanje uma i sposobnost misljenja predstavlja veliku prednost covekovu u odnosu na sva druga ziva bica. To najvece dostignuce inteligibilne slobode transcendentne volje, a koji zovemo UM, kod coveka je, medjutim, izlozeno jednoj neverovatnoj besmislici i gluposti koja se usled svoje opste rasirenosti i ne primecuje.
Covek dakle razmislja ... medjutim ako malo izblize pogledamo u čemu se sastoji razmisljanje vecine ljudi, videcemo da je glavni sadrzaj njihovih misli, ne pitanja sustine sveta i zivota, ne pitanja u kojima je predmet čovek sam , njegova neposredna svest, vec je glavni sadrzaj onih koji uopste razsmisljaju pitanje koje glasi "Sta drugi ljudi misle o meni." Ovo je opste rasirena manija, balast koji je zauzeo mesto u covekovom umu i koji crpi njegov mir i energiju. Ako isto pitanje sada izblize pogledamo objektivno i razumo videcemo sav njegov apsurd. A kao i u svemu ostalom, aspurdnost necega moze postati jasna ako je uzdignemo do ekstrema, a za to nema boljeg primera od ovog koga je izneo Sopenhauer:
Pogledajmo ovu situaciju.
Neko ko napusta ovaj svet , koji se suocava sa smrcu i sa svim onim nepoznatim sto ona donosi i koja je u odnosu na njegov zivot nesto kao vecnost u odnosu na tren. Taj covek jedino sto misli jeste kakav ce utisak ostaviti u glavama sakupljenih besposlicara ???!!!
Kada se ovako iznese ekstrem, on postaje jasan i mozemo to primeniti na sopstveni zivot i shvatiti da je jedini nacin da se oslobodimo te gluposti jasna svest o istoj i njeno objektivno i razumno sagledavanje, a na taj nacin mozemo zakljuciti sledece:
1) Većina mišljenja koja caruju u glavama ljudi obično biva savršeno lažna, izopačena, pogrešna i apsurdna, i stoga sama po sebi ne zaslu zuje nikakvu pažnju.
2) Mišljenje drugih, u većini stvari i slučajeva, može da ima veoma mali realan uticaj na nas.
3) Misljenje onog ko o nama misli uglavnom postaje veoma neprijatno, tako da bi se skoro svako smrtno uvredio kada bi čuo šta se o njemu govori i u kakvom tonu.
4) Cak i sama čast ima za nas samo posredan, a ne neposredan značaj.
Verujem da je vecina vas koji ovo citaju bila zarobljena tom neverovatnom manijom i opterecena tim nepotrebnim jarmom u koji je upregnut nas duh. Dobra stvar je sto se takve gluposti mozemo lako osloboditi. Potrebno je malo vezbe , tacno, ali dovoljno je prepoznati misao koja je dosla iz te oblasti sujete a koja po pravilu glasi "Sta li ce drugi misliti o meni". I da se ta misao kao apsurd odbaci.
A kao pomoc tome moze posluziti ova slika Hijeronimusa Bosa.
Hristos je nasa neposredna svest. Ova lica su izrazi "misljenja" drugih ljudi. Kao sto Isus prezire ove face tako i mi moramo prezreti misljenja drugih o nama.
Nikom se ne tice sta neko misli o njemu u svojoj tupoj glavi. Neposrednost ima prednost... a o tudjem misljenju trebamo voditi racuna samo u onoj meri u kojem ono moze uticati na nase neposredno bice... sve ostalo je smesno.
Pitanje teme je znaci sta vi mislite o sujeti i koliko se povodite za misljenjem drugih ljudi o vama kao motivom vaseg delovanja?
Covek dakle razmislja ... medjutim ako malo izblize pogledamo u čemu se sastoji razmisljanje vecine ljudi, videcemo da je glavni sadrzaj njihovih misli, ne pitanja sustine sveta i zivota, ne pitanja u kojima je predmet čovek sam , njegova neposredna svest, vec je glavni sadrzaj onih koji uopste razsmisljaju pitanje koje glasi "Sta drugi ljudi misle o meni." Ovo je opste rasirena manija, balast koji je zauzeo mesto u covekovom umu i koji crpi njegov mir i energiju. Ako isto pitanje sada izblize pogledamo objektivno i razumo videcemo sav njegov apsurd. A kao i u svemu ostalom, aspurdnost necega moze postati jasna ako je uzdignemo do ekstrema, a za to nema boljeg primera od ovog koga je izneo Sopenhauer:
Sledeće mesto, pozajmljeno iz Tajmsa od 31. marta 1846, iz podrobnog izveštaja o upravo izvršenom pogubljenju Tomasa Viksa, pomoćnika koji je iz osvete ubio svog majstora: »Na dan koji je određen za pogubljenje, rano ujutro, k njemu je došao poštovani zatvorski sveštenik. Samo Viks, mada se ponašao mirno, nije obraćao pažnju na njegove prekore: naprotiv, jedino što mu je na srcu ležalo bilo je to da mu uspe da pokaže što veću hrabrost pred svedocima svog sramnog kraja. — A to mu je upravo uspelo. U dvorištu, preko kojeg je morao da prođe prema vešalima postavljenim uz sam zatvor, on je rekao: »Pa dobro, kako reče doktor Dod, uskoro ću saznati veliku tajnu!« Mada vezanih ruku, on se bez i najmanje strane pomoći uspeo lestvicama do gubilišta; stojeći na njemu, poklonio se desno i levo publici, dobivši pri tome odgovor i nagradu gromoglasnim uzvikom odobravanja sakupljene gomile, itd"
Ovo je izvanredan egzemplar častoljublja: čovek, imajući pred sobom smrt u njenom najužasnijem vidu, pored večnosti koja se otvara za njom, nema nikakvu drugu brigu osim o utisku koji treba da načini na sakupljenu gomilu besposličara, i o mišljenju koje će ostaviti o sebi u njihovim , glavama!
Sopenhauer Parerga i paralipomena 1
Pogledajmo ovu situaciju.
Neko ko napusta ovaj svet , koji se suocava sa smrcu i sa svim onim nepoznatim sto ona donosi i koja je u odnosu na njegov zivot nesto kao vecnost u odnosu na tren. Taj covek jedino sto misli jeste kakav ce utisak ostaviti u glavama sakupljenih besposlicara ???!!!
Kada se ovako iznese ekstrem, on postaje jasan i mozemo to primeniti na sopstveni zivot i shvatiti da je jedini nacin da se oslobodimo te gluposti jasna svest o istoj i njeno objektivno i razumno sagledavanje, a na taj nacin mozemo zakljuciti sledece:
1) Većina mišljenja koja caruju u glavama ljudi obično biva savršeno lažna, izopačena, pogrešna i apsurdna, i stoga sama po sebi ne zaslu zuje nikakvu pažnju.
2) Mišljenje drugih, u većini stvari i slučajeva, može da ima veoma mali realan uticaj na nas.
3) Misljenje onog ko o nama misli uglavnom postaje veoma neprijatno, tako da bi se skoro svako smrtno uvredio kada bi čuo šta se o njemu govori i u kakvom tonu.
4) Cak i sama čast ima za nas samo posredan, a ne neposredan značaj.
Verujem da je vecina vas koji ovo citaju bila zarobljena tom neverovatnom manijom i opterecena tim nepotrebnim jarmom u koji je upregnut nas duh. Dobra stvar je sto se takve gluposti mozemo lako osloboditi. Potrebno je malo vezbe , tacno, ali dovoljno je prepoznati misao koja je dosla iz te oblasti sujete a koja po pravilu glasi "Sta li ce drugi misliti o meni". I da se ta misao kao apsurd odbaci.
A kao pomoc tome moze posluziti ova slika Hijeronimusa Bosa.
Hristos je nasa neposredna svest. Ova lica su izrazi "misljenja" drugih ljudi. Kao sto Isus prezire ove face tako i mi moramo prezreti misljenja drugih o nama.
Nikom se ne tice sta neko misli o njemu u svojoj tupoj glavi. Neposrednost ima prednost... a o tudjem misljenju trebamo voditi racuna samo u onoj meri u kojem ono moze uticati na nase neposredno bice... sve ostalo je smesno.
Pitanje teme je znaci sta vi mislite o sujeti i koliko se povodite za misljenjem drugih ljudi o vama kao motivom vaseg delovanja?