Zene koje su obelezile istoriju

Zena stoji kao kapija na izlazu
kao i na ulazu ovog svijeta.''

Ivo Andric

Mnogi naucnici smatraju da otkrica kamenih figura zene diljem Evrope i Bliskog istoka,iz paleolitskog perioda,ukazuju na to da su prva drustva bila obozavaoci boginja.To su tzv.matrijahalna drustva u kojima je zena bila dominantna.
Muska dominacija pocinje od prvih pisanih istorijskih podataka,vjerovatno kao rezultat muske spoznaje da je njihova uloga u porodici,kao i druge njihove aktivnosti(lov i rat),mnogo vrednije te da im to daje prednost u odnosu na zene.
Vjerovanje da su zene prirodno ''slabije'' i ''podlozne'' muskarcima je uticaj monoteistickih religija.U Bibiliji npr.Eva je stvorena iz adamovog rebra sto jasno pokazuje da je muskarac bolji od zene.Osim toga Sv.Pavle je naredio krscankama da slusaju muzeve.Muslimanke po serijatu moraju slusati svoga muza i ciniti sve sto se od nje trazi,u suprotnom on je moze napustiti ili tesko kazniti.Takodjer,po tradicionalnom Hindu obicaju,mudra i vjesta zena je ona koja obozava svoga muza.
Zbog toga u vecini tradicionalnih drustava sve zene su u podredjenom polozaju.Njhovo obrazovanje je ograniceno na ucenje kucanskih poslova i nemaju nikakv pristup nekoj politickoj poziciji ili pravo na sudjelovanje u javnom zivotu.
Brak je gotovo jedini nacin na koji zena moze dobiti zastitu.Ipak u braku,zena je pod stalnim pritiskom radjanja djece,narocito muskih potomaka.Udata zena uglavnom zauzima muzev status i zivi sa njegovom porodicom.Njena vlastita imovina je minimalna te je u slucaju loseg tretmana primorana ostati u braku.

Po rimskom pravu ,koji je kasnije uticao i na evropski i americki zakon,muskarac i zena su jednaki,ali zena je ''svojina'' muskarca.Ona nema prava da raspolaze svojim zivotom,nema prava na novac,zemlju ni djecu.
U srednjem vijeku,u feudalizmu,zemlja se nasljedjivala najcesce muskom linijom.Feud je nosio politicku moc,sto je opet zenu cinilo podloznom muskarcu.
Nekoliko izuzetaka cine one zene koje su ipak bile neovisne o muskarcima.
U starom Babilonu i Egiptu zene su imale jednaka prava kao i muskarci a u sredovjekovnoj Evropi mogle su se pridruziti zanatskim udruzenjima.
Neke zene su imale vjerski autoritet kao npr.sibirski shamani ili rimske svecenice.
Povremeno zene su imale i politicku moc,egipatske i bizantske kraljice,nadstojnice sredovjekovnih samostana,irokeske zene koje su zajedno sa muskarcma sjedile u plemenskim savjetima.

Danas u nekim zemljama vladaju zene.Vecina njih ,barem u Evropi, nema nikakv stvarni politicki uticaj na vodjenje drzavnickih poslova.Bave se uglavnom dobrotvornim radom i/ili ukrasavaju sluzbene prijeme.To su kraljice ili monarhinje ''plave krvi'',pateticni zaostaci nekih proslih vremena u kojima su njihove bake i prabake imale stvarnu politicku moc i uticale na sudbinu drzava i kontinenata stvarajuci istoriju.
Drugu grupu zena cine supruge predsjednika ili politicara za koje nas uvjeravaju da su zasluzne za uspjeh svojih bracnih partnera.To su ''zene iz sjene'' koje stojeci iza svojih muzeva imaju navodno pravu moc.da li je to tako tesko je procijeniti buduci da se uglavnom bave dobrotvornim radom i raznim socijalnim problemima,te samo svojom prisutnoscu daju znacaj odredjenoj priredbi ili skupu.

Zene su se godinama povlacile u sebe,smatrale se manje vrednima u odnosu na muskarce,njihovo samopostovanje je bilo na jako niskom nivou.
Vijekovima su zene bile potpuno izolirane iz javnog zivota,smatrane su nesposobnima za obavljanje bilo kakvih odgovornih funkcija ili tezih poslova.Zene su bile predmeti,robovi,lutke u staklenim kucama.I zene su vjerovale da je to tako,da je to po bozijem zakonu i da ne moze biti drukcije.
Ipak postojalo je i potoji toliko zena koje su davale i daju svoj doprinos covjecanstvu da bi ono bilo bolje i sretnije,uspjesnije.
Postojalo je i postoji niz zena koje su upravljale sudbinom naroda i koje to i danas cine,zena koje su bile majke svojoj djeci i svom narodu kojim su vladale.
Zene su dio covjecanstva,dio njegove istorije a neke su istoriju cak i stvarale.Istina neke su to cinile zahvaljujuci okolnostima u kojima su zivjele,neke su se istakle radom,svojim sposobnostima.


Koje su to zene po vama koje su obelezile istoriju?Napisite nesto o njima ili dajte svoj komentar na neke koje ce neko drugi predloziti...

Boadicea




Prvi podaci o Boadicei datiraju iz 48.god.n.e. Kada je nakon udaje za Prasutagusa postala Kraljica Icena,keltskog plemena na jugoistoku Britanije.
U knjizi ''Rimska istorija'' Dia Casiusa opisana je kao veoma visoka zena,sjajnih i zastrasujucih ledenih ociju i grubog glasa.Gusta i duga ridja kosa joj je dosezala do bokova a oko vrata je nosila tesku zlatnu ogrlicu i uvek je nosila mnogobojnu tuniku pricvrscenu brose.Pojava joj je bila zastrasujuca.

Boadiceina pobuna

Prasutagusa su ubili Rimljani kad su izvrsili pokolj na druidskom savjetovanju na otoku Anglesey.Nakon njegove smrti Boadicea je postala regent.Rimljani su odmah poceli pretvarati Icensko kraljevstvo u svoje vlasnistvo,protjerivali su stanovnistvo ili ga pretvarali u roblje.Trezili su da se isplate neki ''zaostali dugovi'' sto je zapravo bilo nemoguce,a sve je ionako pripadalo Neronu rimskom caru.
Boadicea se smatrala odgovornom za sve dugove kraljevstva pa su je Rimljani zarobili,skinuli i okovanu odveli pred narod zeleci je osramotiti,poniziti i uciniti primjerom za svakog ko se zeli oduprijeti njihovoj vlasti.Kceri su joj silovali sto je izazvalo njezin bijes i potaklo na pobunu.Obratila se narodu za pomoc.
U medjuvremenu,druga plemena na sjeveru vodila su rat protiv Rima.Kada ih je Boadicea pozvala na ujedinjenje sva do tada neprijateljska plemena su se ujedinila pod njenim vodjstvom.
Vjerje se da je imala oko sto hiljada vojnika kada je napala Calmudomium.PObijedila je i krenula dalje.Sledeci je bio Londomium koji je pao brzo jer ga je rimska vojska u strahu napustila.Zatim se uputila na sjevero-zapad u Verlumium.Prije nego je stigla stanovnistvo je vecinom napustilo grad,ipak i on je bio porusen i spaljen.
Poslednja bitka se desila u sredisnjem dijelu Engleske.
Rimski guverner Paulinius i vecina rimske vojske koja se nalazila u Britaniji porazili su Kelte a Boadicea je pobjegla s bojnog polja da bi se prema Tacitu otrovala odnosno prema Dio Casiusu umrla od bolesti.

Boadiceion rat je bio poslednji otpor rimskom osvajanju Britanije.Nakon toga Neron je uzasnut okrutnim ponasanjem Rimljana prema keltima smijenio Pauliniusa i popravio zivotne uvjete Kelta.
Boadicea je postala legenda i predmet mnogih knjizevnih djela.

Marie Curie



Marie Curie(Mari Kiri),rodjena kao Marija Skoldovska,rodila se 7.novembra 1867 god.u Varsavi u Poljskoj koja je tada bila dio Ruskog carstva.
Vec od malih nogu marija je puno obecavala,isticala se izuzetno dobrim pamcenjem vrlo lako je i brzo ucila.
U junu 1883.god. zavrsila je rusku srednju skolu i zbog odlicnog uspjeha dobila svoje prvo priznanje,zlatnu medalju.
prikljucuje se nacionalno orijetiranom Slobodnom sveucilistu.
Zbog teske finansijske situacije u porodici radila je kao guvernanta prije nego se sestri pridruzila u Parizu 1891.god.
Na Sorboni je upisala studij matematike i fizike,nakao sto je dobila stipendiju za najbolje studente koji studiraju van domovine.
Pocetkom 1894.god. upoznala je Pierrea Curiea(Pjer Kiri),fizicara kojem se odmah svidjela.Vjencali su se 28.jula 1895 godine.
Prvi su otkrili da je uran radioaktivana potom izlolirali polonij(dobio ime po njenoj domovini) i radij.
zajedno sa franciskim naucnikom Henri Becquerelom dobili su Nobelovu nagradu za fiziku.Svoju drugu Nobelovu nagradu dobila je za hemiju 1911.
Sa svojom kcerkom Irenom radila je na brojnim projektima od kojih je najznacajniji rendgenska stanica koju je Marija isprobala na frontu za vrijeme Prvog svjetskog rata.
906.godine gubi muza nakon nesrece u kojoj je poginuo.To je bilo veliki sok za nju no ona je nastavila sa svojim radom do 1933 god. kada ej na rendgenskom pregledu otkriveno da ima veliki zucni kamen.Ubrzo potom se razbolila od bronhitisa da bi kasnije bilo otkriveno da je ustvari bila zrtva radioaktivnih tvari.
Umrla je 4.aprila 1934.godine.

Marija Kiri je dala veliki doprinos covjecanstvu otkrivsi radioaktivnost urana i druih radioaktivnih cestica.
S njom je zapocelo atomsko doba.

Clara Zetkin



Rodjena je 5 jula 1857.god.u Wiedranu.
Socijalistickom pokretu prilazi jos 1880.god. a 1882.god. mora emigrirati te djeluje unutar proleterskih organizacija u Francuskoj,austrougarskoj,Italiji i Svicarskoj.
OD 1890.god. rukovodi zenskim proleterskim pokretom u Njemackoj,uredjuje spcijal-demokratski list ''Die Gliechheret'' i 1907.god. organizira Prvu medjunarodnu konferenciju zena na kojoj je izabrana za sekretera saveza.
Godine 1910. u Kobenharnu Medjunarodna je konferencija zena proglasila,po njenom prijedlogu,8.mart Danom zena radnica.
Kao pripadnik organizacije spartakovaca za vrijeme Prvog svjetskog rata bila je zatvorena.
Od osnivanja Komunisticke partije Njemacke clan je Centralnog komiteta i poslanik sve do dolaska nacional-socijalista.
U avgustu 1932.god. tesko bolesna,iz Moskve,gdje je zivjela,odlazi u Berlin i u Reichtagu plamenim rijecima upozorava na fasisticku opasnost i potrebu za okupljanje antifasistickih snaga.
Uz svoju bogatu revolucionarnu djelatnost,kao istaknuti politicki radnik njemackog i medjunarodnog radnickog pokreta i suradnik Engelsa i Lenjina Clara Zetkin bila je plodan pisac,publicist i izvanredan govornik.
Napisala je niz djela kao sto suuhovni proleterijat,Zensko pitanje i socijalizam,Zene i komunisticka partija,Protiv fasizma i imperijalistickog rata.


Uticaj Clare Zetkin na istoriju covjecanstva je veliki ako se uzme u obzir cinjenica da je njen rad na stvaranju svijesti o jednakosti muskarca i zene urodio plodom.

Marija Montesori




Filozof i pedagog, tvorac obrazovnog sistema „Montesori“
rođena: 31. avgust 1870.
Kjaravale (Italija)
preminula: 6. maj 1952.
Nordvik (Holandija)

Marija Montesori (ital. Maria Montessori, rođena 31. avgusta 1870. godine, preminula 6. maja 1952) je bila italijanska lekarka, obrazovni radnik i pedagog, filozof i čovekoljubac; najpoznatija je po svom obrazovnom sistemu „Montesori“, koji se odnosi na decu od rođenja do adolescencije. Njene obrazovne metode su i danas u primeni u velikom broju državnih i privatnih škola širom sveta.

Marija Montesori je rođena u Kjaravaleu, u provinciji Ankona, u Italiji. Njen otac, Alesandro, je bio računovođa a majka, Renilde Stopani, je bila takođe dobro obrazovana i gajila je ljubav ka književnosti. Kada je imala 5 godina, cijela porodica se preselila u Rim gde je, po završetku osnovne škole, nastavila školovanje na Regionalnom tehničkom institutu „Leonardo da Vinči“, sa namerom da postane inžinjer. U to vrijeme, kada su se žene uglavnom bavile društvenim naukama, to nije bilo uobičajeno.

Do mature njene želje su se izmijenile te je sada želela da upiše medicinski fakultet. Iako su je roditelji nagovarali da se počne baviti obrazovnim radom, tj. da postane nastavnik u školi, ona je čvrsto ostala pri svojoj odluci da postane lekar. Pored njenih roditelja, međutim, ni tadašnje društvo nije bilo spremno na takvo nešto; na medicinskom fakultetu svi studenti su bili muškarci i Mariji je odbijen upis. Nakon neuspešnog razgovora sa profesorom, Marija se nije predala i navodno mu je odgovorila: „Ja znam da ću postati ljekar.“ Postoje tvrdnje da se na kraju u spor umiešao i sam papa Lav XIII pomoću koga se Montesori uspešno upisala na Univerzitet u Rimu, odsek za fiziku, matematiku i prirodne nauke i dve godine kasnije diplomirala. Na osnovu te diplome je bez problema upisala medicinski fakultet i tako postala prva ženska osoba u Italiji koja je završila medicinski fakultet, na Univerzitetu „La Sapijenca“ u Rimu.
Odmah nakon što je kao vrlo dobar student diplomirala, u julu 1896. godine, Montesori se zaposlila u bolnici „San Đovani“ u sklopu univerziteta. Iste godine je dobila molbu da predstavlja Italiju na Međunarodnom kongresu za prava žena, na kojem je u svom govoru zastupala društvene reforme po kojima žene treba da imaju ista prava kao i muškarci. Novinar koji je izveštavao sa kongresa upitao ju je kako pacijenti reaguju na ženskog ljekara, na šta je ona odgovorila da „oni osjećaju kad neko zaista brine o njima... samo viši slojevi imaju predrasude po kojim žena ne može voditi koristan život“.U novembru 1896. godine je primljena kao asistent u bolnici „Santo Spirito“ u Rimu. Tu je uglavnom radila sa siromašnima, i naročito sa njihovom decom. Njen rad je zapažen kao „brižljiv“, dok se starala da budu nahranjeni i na toplom, prepoznavala njihove bolesti i lečila ih. Godine 1897. je dobrovoljno pristupila istraživačkom programu u psihijatrijskoj klinici Univerziteta u Rimu, gdje je radila sa Đuzepeom Montesanijem, s kojim će kasnije razviti ljubavnu vezu.
Postavši član univerzitetske psihijatrijske klinike, Montesorijeva je ubrzo počela da se zanima za obrazovanje „retardiranih“ i „nazadnih“. Kada je jedan od vaspitača dečijeg odjeljenja sa gađenjem komentarisao da deca kupe mrve sa poda i jedu ih, Montesori je shvatila da ta deca, ne imajući nikakvog nameštaja u skromnim prostorijama u kojima su obitavala, vape za čulnom motivacijom i aktivnošću ruku, što je takođe pogoršavalo njihovo stanje. Tokom 1897. i 1898. godine Montesori je pokušala proširiti svoja znanja pohađanjem kurseva pedagogije, čitajući Rusoa, Pestalocija i Frebela. Oko šezdeset godina ranije, Frebel je razvio ečiji vrtić u kojem je naglasak bio na dečijoj igri u ranom dobu života. U toj školi Frebel je razvio niz obrazovnih igračaka koje je nazivao „darovima“ a koji su kasnije ostali poznati kao „Frebelovi darovi“.
U toku 1898. godine rad Marije Montesori sa djecom zaostalom u razvoju je počeo da pridobija više pažnje u naučnim krugovima. Pozvana je da održi predavanje na obrazovnom kongresu u Torinu o obuci hendikepiranih lica. Tu je zastupala spornu teoriju da nedostatak odgovarajućeg staranja o nazadnoj i psihički uznemirenoj djeci uzrokuje njihovo kasnije prestupništvo. Nakon ovog događaja, Montesori se sledeće godine obratila Nacionalnom pedagoškom kongresu, predstavljajući svoje viđenje reforme društva i političke ekonomije kroz reformu školovanja. Ova ideja se i kasnije održala kod Montesori tokom cijelog njenog života.
Montesorina uključenost u Nacionalnu ligu za obrazovanje dece zaostale u razvoju joj je omogućila razgovor sa jednim od direktora nove ustanove pod nazivom „Ortofrenička škola“. U školi se staralo o deci sa širokom lepezom različitih duševnih poremećaja, što je predstavljalo prekretnicu u Montesorinom životu, pretvarajući je od ekara u obrazovnog radnika. Do tog trenutka sve njene ideje su bile samo na papiru, ali u ovoj maloj školi je mogla da ih sprovede u delo. Provela je dve godine radeći sa decom, eksperimentišući i dorađujući obrazovni materijal koji su osmislili Itar i Sigin (Jean Marc Gaspard Itard i Edouard Seguin), francuski lekari koji su imali veliki uticaj na Montesori. Itar i Sigin, njegov učenik, su bili vrlo poznati u naučnim krugovima po svom izuzetnom radu sa „Divljim dečakom iz Averona“. Danju je radila, podučavala i posmatrala djecu, a noću pravila beleške, uvodeći naučni, analitički stav u svoj rad.
Njen prvi značajan uspeh predstavljali su osmoro njenih učenika koji su se prijavili za državni ispit čitanja i pisanja. „Nazadna“ djeca ne samo da su položila, nego su njihove ocene bile iznad proseka, što je kasnije nazvano „prvim čudom Montesori“.
U ljubavnoj vezi koja se rodila između nje i Đuzepea Montesanija, Marija Montesori je 1898. godine rodila sina, kojem su dali ime Mario. Mario je poslat na čuvanje nekoj porodici u okolini Rima gdje ga je Marija često posjećivala i, iako je prošlo više godina prije nego što je Mario saznao da mu je Marija uopšte majka, između njih se kasnije razvila jaka povezanost i zajednički rad, a Mario je nastavio majčin rad i nakon njene smrti.
Godine 1901. Montesori je napustila Ortofreničku školu i započela samostalan rad u oblastima obrazovne filozofije i antropologije. Godine 1904. je prihvatila položaj predavača u Pedagoškoj školi Univerziteta u Rimu, na kojem je ostala do 1908. godine. Na jednom predavanju je govorila svojim studentima: „Predmet naših izučavanja je čovečanstvo; naša svrha je da postanemo učitelji. E, ono što zaista čini učitelja je ljubav za ljudsko dete; jer ljubav je ono što od društvene dužnosti obrazovnog radnika čini višu svest o misiji.“
U vrijeme dok je predavala na Univerzitetu u Rimu, grad Rim se brzo razvijao i u groznici građenja novih i novih zgrada i stalnih variranja potrebe i potražnje, mnoge građevinske firme su dolazile do bankrota i ostavljale nezavršene zgrade za sobom, koje su se brzo pretvarale u skvotere. Jednu takvu zgradu, koja se nalazila u distriktu San Lorenco, spasila je grupa bogatih bankara koji su podelili velike stanove na više malih i naselila ih siromašnim porodicama. S obzirom da je većina stanara radila tokom dana van svojih stanova, novogradnju su brzo ugrožavali dječiji nestašluci, zbog čega su pokrovitelji prišli Mariji Montesori i ponudili joj da se stara o deci da bi umanjili štetu. Montesori je ushićeno prihvatila poziv da radi sa normalnom djecom i, računajućina materijal koji je pripremila tokom rada u Ortofreničkoj školi, 6. januara 1907. godine otvorila „Dečiju kuću“. Organizovana je mala ceremonija otvaranja škole ali je malo ko mogao predvideti njen kasniji značaj. Marija Montesori, međutim, tvrdila je da je već tada imala poseban osjećaj „Imala sam tada čudan osjećaj koji je učinio da naglasim da je u pitanju početak poduhvata o kojem će jednog dana cijeli svijet govoriti.“
U školu je uključila brojne aktivnosti i obrazovne materijale, ali je zadržavala samo one koji su decu zaista zaokupljala. Montesori je shvatila da deca koja provode vreme u okruženju koje je osmišljeno da podržava njihov prirodni razvoj imaju moć da sama sebe obrazuju. Kasnije je taj proces nazivala samo-obrazovanjem (auto-edukacijom). 1914. godine je pisala: „Nisam ja izmislila metodu obrazovanja, ja sam samo dala nekoj maloj deci šansu da žive.“
Do 1908. godine je već postojalo pet „dečijih kuća“ — četiri u Rimu i jedna u Milanu. Deca koja su pohađala nastavu u nekoj od tih škola su brzo napredovala i deca su čitala i pisala već sa 5 godina starosti. Vesti o Montesorinom novom pristupu u radu sa decom su se brzo širile i u toku samo jedne godine brojni švajcarski vrtići su se prebacivali na njene metode, te je započelo širenje njenih učenja.
U leto 1909. godine održala je prvi kurs za oko 100 studenata a njeni zapisi i bilješke su se pretvorili u knjigu pod naslovom „Naučna pedagogija“ i pod naslovom „Dječija kuća“ koja je ubrzo prevedena na preko 20 jezika. Godine 1946. je ponovo objavljena, ovaj put pod naslovom „Otkriće djeteta“, a pod tim naslovom je prevedena i na srpski jezik ali sa ogromnim kašnjenjem — tek 2001. godine. Prevodilac knjige i autor predgovora je dr Željko Đurić.

Kada je 1912. godine umrla njena majka u 72. godini života, Marija je dovela svog sina Marija da živi s njom. Već tada njena učenja su doživjela veliku ekspanziju; društva „Montesori“, škole i kursevi su postojali širom svijeta a Montesori je mnogo vremena provodila putujući i držeći predavanja i govore; najviše u Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu i Holandiji. Napredak je, međutim, velikim delom pokvaren izbijanjem Prvog svjetskog rata. Nakon što se 1917. vratila iz SAD, pošto se Mario u međuvremenu oženio svojom prvom ženom Helen Kristi, Marija se preselila u Španiju, u Barselonu gdje je za nju organizovana „Laboratorija seminara pedagogije“. Uskoro su joj se pridružili njen sin i njegova žena, a oni su uskoro dobili dva sina, Marija Juniora i Rolanda i dvije kćerke, Marilenu i Renilde. Renilde, njena najmlađa unuka, do skora je bila na funkciji generalnog sekretara udruženja „Montesori“, koje je Marija osnovala 1929. godine da bi se nastavio njen rad.
Montesori je želela da osnuje trajno središte razvoja svoje metode učenja, ali mnogo toga je sprečeno pojavom fašizma u Evropi. Do 1933. godine sve njene škole u Nemačkoj su zatvorene i njen portret je goreo na gomili spaljenih knjiga u Berlinu. Iste godine, nakon što je odbila da sarađuje sa Musolinijem i program svojih škola u Italiji oblikuje po modelu pokreta fašističke omladine, i one su sve zatvorene. Izbijanje građanskog rata u Španiji je navelo Montesori i njenu porodicu da iz Barselone prebegnu u London, u leto 1936. godine. Odatle su prebegli u Holandiju i tu ostali u kući Ade Pirson, kćerke holandskog bankara. Mario, koji se do tada bio uveliko otuđio od svoje prve žene, kasnije se oženio Adom.
Godine 1939. Indijsko teozofsko društvo je poslalo pozivnicu Mariji Montesori da dođu u Indiju. Pristali su i otputovali tamo, gdje su nameravali održati troesečni seminar i predavanja u Madrasu. Međutim, po izbijanju rata, kao italijanski državljani, Mario i Marija su uhapšeni, Mario je poslat na prisilni rad a Marija stavljena u kućni pritvor. Provela je leto u Kodaikanalu, a misli su joj bile ispunjene razmišljanjima o povezanosti svih stvari u prirodi, što je kasnije izrodilo ideju koja ju je držala do kraja života, poznatu pod nazivom „kosmičko obrazovanje“ koje je predstavljalo novi pristup u obrazovanju djece između 6 i 12 godina starosti. Tu u Indiji Montesori je kasnije upoznala Mahatma Gandija, Nehrua i Tagora. Na svoj sedamdeseti rođendan, Marija je uputila zvaničan zahtev indijskoj vladi da joj se sin oslobodi, što je i učinjeno. Marija i Mario su kasnije obučavali preko hiljadu indijskih nastavnika.
Godine 1946. po završetku rata, Montesorijevi su se vratili u Holandiju gde je Marijevu decu i dalje čuvala Ada Pirson. Sledeće godine Montesori se obratila UNESKU na temu „Obrazovanje i mir“. Dve godine kasnije je nominovana za Nobelovu nagradu koju, međutim, nije dobila. Njen poslednji javni nastup je bio u Londonu 1951. godine gde je prisustvovala devetom Međunarodnom kongresu „Montesori“.
Dana 6. maja 1952. godine, odmarajući se u bašti porodice Pirson u Holandiji, u Nordviku, Marija Montesori je preminula u prisustvu svog sina Marija. Razgovarali su o tome da li treba da se uputi u Afriku. Rečeno joj je da je sa osamdeset i jednom godinom isuviše krhka da bi putovala tako daleko i da bi mogao neko drugi ići umesto nje i održati predavanje. „Znači više nikakve koristi od mene?“, upitala je. Nakon oko sat umrla je od moždanog udara.
***
Iako je doživela brojne kritike tokom 1930-ih i 1940-ih, metoda „Montesori“ je preživela i danas se primenjuje u brojnim školama i vrtićima širom svijeta. Najviše se primjenjuje u Sjedinjenim Američkim Državama u kojima postoji preko 1100 škola zasnovanih na toj metodi. U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji preko 500 škola zasnovanom na obrazovnom sistemu „Montesori“, u Kanadi 33, u Australiji 160 sa preko 12.000 učenika, i brojne škole u Njemačkoj, Holandiji itd.
Postoje čak i razne škole koje su samo deklarativno zasnovane na metodi „Montesori“ iz marketinških razloga.
U mnogim državnim školama obrazovni sistem „Montesori“ se primjenjuje samo delimično. Nažalost, ovakva delimična primjena ne može dovesti do željenih rezultata.
Priznanja:
* Godine 1949. Marija Montesori je nominovana za Nobelovu nagradu, ali je nije dobila.
* Godine 1980. Marija Montesori se našla na kovanici od 200 italijanskih lira. Tokom 1990-ih njena slika je bila na novčanici od 1000 lira, koja je tada bila najčešće u upotrebi. Na prethodnoj novčanici od 1000 lira je bio Marko Polo, a Montesorina novčanica se održala sve dok nije uveden evro kao zvanična valuta u Italiji.

Марија I Тјудор
(Krvava Meri)




Marija I (18. februar 1516 – 17. novembar 1558) je bila engleska vladajuća kraljica koja je poznata po svojem pokušaju restauracije katoličanstva u Engleskoj. Nadimak Marija Krvava zaslužila je pogubljenjem oko tri stotine protestanatskih neistomišljenika tokom marijanskih persekucija. Danas se, međutim, smatra da je mnogo drugih osoba više zaslužilo taj opis, budući da se broj pogubljenih za vrijeme Marijine petogodišnje vladavine ne može mjeriti sa brojem pogubljenih za vrijeme vladavine nekih njenih prethodnika i sljedbenika.

Razdoblje do vladavine

Djetinjstvo
Bila je jedino preživjelo dijete kralja Henrika VIII i njegove prve žene Katarine Aragonske, te, po majci, unuka aragonskog kralja Ferdinanda II i kastiljske kraljice Izabele I. Bila je vrlo napredno, ali bolešljivo dijete lošeg vida i problema sa sinusima, zbog kojih je često patila od glavobolja. Moguće je da je uzrok njenog slabog zdravlja bio sifilis, kojeg je preko majke dobila od oca.
Sa devet godina je postala službena nasljednica svog oca, ali Henrik je i dalje silno želio dobiti muškog nasljednika. Henrik je bio jako blizak sa Marijom i ona je tokom djetinjstva smatrana najvažnijom evropskom princezom. Stranim posjetiocima je, predstavljajući im svoju kćer, Henrik običavao govoriti: "Ova djevojčica nikada ne plače". Za Marijin odgoj brinula se guvernata i njena majka, koja ju je sama podučavala latinski jezik, a uz pomoć španskog učitelja učila je i grčki jezik, nauku i muziku.
Godine 1525. Mariji je neslužbeno dodijeljena titula princeze od Velsa kao očevoj nasljednici i ona je počela obavljati prijestolonasljedničke dužnosti u ime brata kojeg još uvijek nije imala. Predsjedavala je velškim savjetom u zamku Ludlow, u kojem je imala vlastiti dvor.
Već kada je navršila dvije godine njezin otac Henrik VIII obećao je njenu ruku sinu francuskog kralja Franje I. Nakon tri godine to obećanje je razvrgnuto, a Marija je obećana Karlu V, caru Svetog Rimskog Carstva, no i taj je ugovor razvrgnut pošto je Karlo tražio da Marija, tada Henrikovo jedino dijete i presumirana nasljednica, doseli u Španiju i sa sobom donese ogroman miraz. Nakon toga je sklopljen novi ugovor prema kojem se Marija trebala udati za Franju I, a ne za njegovog sina, ali pripreme za vjenčanje omela je situacija stvorena Henrikovom željom da dobije muškog nasljednika. Turbulentne okolnosti tokom sljedeće decenije gurnut će u stranu pitanje Marijine udaje.

Poništavanje braka Henrika i Katarine
Rezultat Henrikovih težnji za sinom bila je poništenje braka sa Marijinom majkom Katarinom. Sa druge strane, rezultat toga poništenja bilo je razdvajanje engleskog i rimskog katoličanstva, pošto rimski papa nije želio poništiti brak Henrika i Katarine. Henrik je kao zvaničan razlog za poništenje braka naveo Katarinin prvi brak sa njegovim bratom, princom Arturom, zbog kojeg je, kako je on to vidio, njegov brak sa Katarinom viđen kao incest u Božijim očima. Marija je tako, dana 23. januara 153. godine, postala dijete iz nepostojećeg braka i time vanbračna, zbog čega je njena titula princeza zamijenjena mnogo skromnijom titulom ledi. Njen otac je u trenutku poništenja braka sa Katarinom već bio vjenčan sa Anne Boleyn, a njihov brak je ozakonjen već 25. maja 1533. godine.
Anne se bojala da će Marija, njena pastorka, predstavljati prijetnju Elizabetinoj poziciji nasljednice. Henrik je zato otpustio sve sluge ledi Marije i poslao je u zamak Hatfield, gdje je zajedno sa ostalom poslugom dvorila svoju dvadeset godina mlađu polusestru, princezu Elizabetu. Anne je često posjećivala svoju kćerku i pritom se redovito sukobljavala sa Marijom. Marija joj se obraćala sa "očeva ljubavnice", dok je Anne nju zvala "prokleto kopile". Marija je nekoliko godina bila ustrajna u odbijanju da prizna svoju maćehu za kraljicu i svog oca za vrhovnog vjerskog poglavara.
Anne jeste pokušala popraviti svoj odnos sa Marijom, pod uslovom da je ona prizna za kraljicu, što je Marija odlučno odbijala. Anne je gurala svoju kćerku Elizabetu ispred Marije kada god je to bilo moguće i tiho je ohrabrivala Henrika da favorizira Elizabetu, jer je to bio jedini način da se ona sama održi na dvoru.
Posjete majci su Mariji bile zabranjenene čak i onda kada se Katarinino zdravlje naglo pogoršalo, ali Katarinine odane sluge pomogle tajnom razmjenjivanju pisama između majke i kćeri. Mariji nije bilo dopušteno da prisustvuje Katarininom pogrebu 1536. godine. Na dan Katarinine sahrane Anne je pobacila sina, što navodi Henrika na sumnjanje da je njihov brak proklet. Anne je osuđena na smrt i pogubljena 19. maja 1536. godine. Elizabeta je po majčinom pogubljenju proživjela isto što i Marija - od princeze postala je ledi Elizabeta. Međutim, Marija je za vrijeme poništavanja braka svojih roditelja i gubitka titule imala dvadeset, a Elizabeta samo tri godine.
Smatra se da je zbog ovog tretmana ogorčena Marija bila jako hladna prema sestri tokom Elizabetine adolescencije. Elizabetu je često zadirkivala spominjući pogubljene njene majke Anne, koju je nazivala vješticom. Pokušala je popraviti svoj odnos sa ocem tako što ga je priznala za vrhovnog poglavara Crkve Engleske. Ovim ne samo da je izgubila podršku Pape, već je i priznala nevalidnost braka svojih roditelja, te tako i vlastitu nezakonitost

Povratak u Henrikovu milost
Marija se nadala da će svi njeni problemi nestati smrću Anne Boleyn. Samo dan nakon smrti jedne, dobila je drugu maćehu - Jane Seymour. Jane je ohrabrivala Henrika da vrati obje kćerke na dvor, budući da joj one nisu mogle predstavljati prepreku. Janini pogledi i mišljenja su bili mnogo slični Marijinim, tako da je Marija prihvatila i poštovala novu maćehu. Jane joj je ponudila da bude kuma sinu Edvardu, princu od Velsa, nasljedniku kojeg je Henrik toliko dugo čekao. Marija je pristala, a samo dvanaest dana poslije predvodnica je Janinog pogreba. Kao rezultat dobrih odnosa sa Henrikovom najdražom ženom (to jest, jedinom koja mu je rodila sina), Marija je bila vraćena na Henrikov dvor. Henrik joj je čak poklonio i zamak na kojem je imala vlastiti dvor, iako je Marija odlučila provoditi više vremena sa svojim ocem. Kad god bi Marija pomenula svoju majku, Henrik bi je ljutito otjerao u njen zamak. Isto je činio i sa Elizabetom kada bi ona pomenula svoju majku, ali je nju slao u zamak Hatfield.
Marijina posljednja maćeha i Henrikova šesta žena, Katherine Parr, uspjela je ponovo okupiti i pomiriti cijelu porodicu. Na njeno insistiranje, Marija i Elizabeta su 1544. godine Zakonom o naslijeđivanju ponovno uvrštene u nasljednu liniju, u kojoj je Edvard imao prednost nad objema, a Marija nad Elizabetom. Marija je poštovala Katherine i slagala se sa njom, uprkos tome što je Katherine bila protestantica i samo dvije godine starija od nje.

Vladavina polubrata
Nakon Henrikove smrti 1547. godine, na tron dolazi Edvard VI, prvi engleski protestantski vladar koji je, putem regentskog vijeća i svoga lorda protektora, u vjerski i politički život Engleske počeo uvoditi, ponekad i nasilnim metodama, protestantske običaje i pravila.
Marija, predana katolkinja baš poput svoje majke, tražila je od brata vlastitu kapelu, u kojoj bi se mogla moliti. Njen zahtjev ne samo da je odbijen, već su joj vlasti potpuno zabranile da prakticira svoju vjeru. Marija se zato obratila caru Karlu V, koji je Engleskoj zaprijetio ratom ukoliko se Mariji i dalje budu narušavale vjerske slobode. Nakon toga se na dvoru više nisu mješali u njene vjerske običaje i slobode, ali je ovaj čin ozbiljno uticao na Marijin odnos sa Edvardom.
Edvard VI umro je kao petnaestogodišnjak. Prije svoje smrti sastavio je oporuku prema kojoj su Marija i Elizabeta ponovno bile isključene iz nasljedne linije, zbog toga što su bile rođene u Henrikovim poništenim brakovima. Jednostavan razlog za ponovno isključenje Marije bila je njena nevoljkost da se podredi novoj religiji, zbog čega se strahovalo da bi mogla trajno restaurirati katoličanstvo u Engleskoj, a, pošto je za zvaničan razlog uzeta njena ilegitimnost, iz nasljedne linije je morala biti izbačena i Elizabeta. Slijedeća u nasljednoj liniji bila je Frances Brandon, kćerka Henrikove mlađe sestre Marije, ali ona nije bila po volji Edvardovog regenta, Johna Dudleya, pa se sama odrekla nasljednih prava. Za nasljednicu je izabrana Jane Grey koja je na kraju i naslijedila krunu. Historičari i pravni stručnjaci osporavaju pravnu ispravnost ove oporuke iz više razloga, među kojima su najjači argumenti to što je oporuku sastavio tada maloljetni i teško bolesni kralj, i to što je bila u protivnosti sa Zakonom o naslijeđivanju donešenim u vrijeme Henrika VIII.
Nakon Edvardove smrti 6. jula 1553. godine, krunu je, prema njegovoj oporuci, naslijedila Jane Grey. Jane je proglašena kraljicom 10. jula 1553. godine. U trenutku proglašenja, tada u narodu mnogo popularnija Marija, pobjegla je u Suffolk. Tu je skupila vojsku od 20.000 ljudi i do 19. jula, sa Elizabetom umarširala u London gdje su zbacile Jane Grey s trona.

Vladavina

U početku svoje vladavine Marija I je težila da bude milosrdna vladarica te je pustila Jane Grey na slobodu, budući da je smatrala da je krunu preuzela pod prisilom svekra. Svečanost na kojoj je Marija I okrunjena održana je 1. oktobra 1553. godine, a zvanična titula u trenutku kada je došla na tron glasila je: "Marija, milošću Božijom, kraljica Engleske, Francuske i Irske, branitelj vjere, vrhovni poglavar Crkve Engleske i također Crkve Irske". Marija vrlo vjerovatno nije nikada koristila ovu titulu jer se kosila sa njenim vjerskim uvjerenjenima, te ju je u decembru 1553. godine zvanično odbila koristiti.
Prva Marijina odluka kao kraljice bila je da je ponovno, retroaktivno, učini brak svojih roditelja valjanim. Sa sebe je tako skinula etiketu kopileta, dok se Elizabeta nije nikada trudila to učiniti.
U januaru 1554. godine došlo je do protestantske pobune pod vodstvom Thomasa Wyatta koja je Jane Grey željela vratiti na prijestolje. Jane i njen suprug, Guildford Dudley, zajedno sa njegovom braćom, optuženi su za veleizdaju i urotu protiv Marije. Suđeno im je u Londonu 13. novembra 1553. godine. Svi optuženi proglašeni su krivima i osuđeni na smrt. Prema presudi, Jane je trebala biti ili spaljena živa na Tower Hillu, ili obezglavljena u Toweru, kako Marija poželi. Jane i Guildford su pogubljeni dana 12. februara 1554. godine.

Restauracija katoličanstva
Već u januaru 1554. godine, tek šest mjeseci nakon što je krunu preuzela Marija, svi važni protestantski svećenici bježe u njemačke zemlje kako bi izbjegli persekuciju oženjenog svećenstva. U martu naredila je svim biskupima da uklone oženjene svećenike. Parlament se sastao u aprilu i složio se sa Marijinom odlukom da uspostavi zakone koji kažnjavaju heretike, pod uslovom da ona zaboravi na povrat zemlje samostanima.
Tokom svoje vladavine Marija je svu svoju pažnju posvetila tome kako bi na neki način poništila posljedice Henrikovog raskola sa papom i Katoličkom crkvom, te pravne i vjerske posljedice vladavine njenog polubrata. Trudila se vratiti Crkvu Englesku u okrilje Rimokatoličke crkve. Sa tim ciljem parlament je poništio sve zakone iz doba Edvarda VI, a glavne protagoniste prethodne protestantske vlasti progonila je svim sredstvima. Oko tri stotine njih je dala pogubiti spaljivanjem na lomači. Prvi pogubljenik bio je John Rogersm čovjek koji je Bibliju preveo an engleski jezik, a među pogubljenim bio je i Thomas Cranmer, svećenik koji je aranžirao poništenje braka Marijinih roditelja.
Marija je bila odlučna vratiti cijelo kraljevstvo katoličanstvu, počevši od svoga dvora. Zbog opredjeljenja za protestantizam i sumnji da je učestvovala u pobuni protiv nje, Marija je dva mjeseca držala Elizabetu zatvorena u Toweru. Ministar cara Karla V upozorovao je Mariju da joj tron neće biti sguran dok god je njena polusestra u životu, ali članovi vlade koji su simpatisali Elizabetu savjetovali su Mariju da je u nedostatku dokaza poštedi. Marija je na kraju odlučila poštediti Elizabetu i odredila joj je šestomjesečni kućni pritvor.

Brak
Marija, neudata 37-godišnjakinja, trudila se održati katoličanstvo u Engleskoj. Da bi joj to uspjelo morala je osigurati da njen nasljednik bude katolik. Kako su njena sestra i svi ostali rođaci bili protestanti, jedini način da ostvari taj cilj bio je da se uda za katolika i rodi katoličko dijete. Karlo V sugerirao joj je da se vjenča sa njegovim jedinim sinom, nadvojvodom Filipom, što se nije svidjelo engleskom plemstvu, a ni narodu budući da je postojao strah da bi Španija putem njihovih potomaka mogla zavladati Engleskom. Ovaj strah prouzročila je činjenica da je Marija bila prva vladarica Engleske (zanemari li se kratka i upitna vladavina Jane Grey i ledi Matilde.
Kada je Marijin pokazan Filipov portret, ona je izjavila da je već zaljubljena u njega. Nakon što je uspješno savladala Wyattevu pobunu, vjenčala se sa jedanaest godina mlađim Filipom. Kako je on kasnije postao prvi kralj ujedinjene Španije, ona je postala i kraljica Španije. Marija je njemu dodijelila titulu kralja, ali sve suverene ovlasti zadržala je za sebe. Njihova puna, zajednička titula glasila je: "Filip i Marija, milošću Božijom, kralj i kraljica Engleske, Španije, Francuske, Jerusalema, obiju Sicilija i Irske, nadvojvode Austrije, vojvode Burgundije, Milana i Brabanta, grofovi Habsburga, Flandrije i Tirola, branitelji vjere".
Dok je Marija bila opsjednuta ljubavlju prema Filipu, on je nju smatrao neprivlačnom i nakon samo četrnaest mjeseci braka otputovao u Španiju. Zbog ovog braka Marija je u narodu izgubila početnu potporu i postala izrazito nepopularna.

Politika
Na vanjskopolitičkom planu Marija I se, na nagovor svog supruga Filipa, uključila u rat protiv Francuske, koji je završio pogubno za interese Engleske; izgubljen je i posljednji komadić francuskog teritorija kojim je vladala Engleska - grad Calais. Uprkos braku Marije i Filipa, Engleska se nije okoristila ogromnom zaradom od trgovine sirovinama iz Novog svijeta, kojeg je Španija gotovo cijelog kolonizirala.
Na unutrašnjem političkom planu, osim restauracije katoličanstva, pokušala je provesti novčanu reformu koja joj nije uspjela, kao i neuspješan povrat zemljoposjeda samostanima kojima su oni bili oduzeti za vrijeme Henrika VIII.

Smrt i ostavštvina
Tokom svog braka patila je od sindroma lažne trudnoće i bila napuštena od strane supruga, pa je postala više tragična osoba nego tiranin kakvom ju opisuju mnogi historičari. Prije smrti sačinila je oporuku u kojoj je navela da će njezin suprug Filip biti regent njihovom djetetu do njegove punoljetnosti, ali naposljetku nijedno dijete nije rođeno iz njenog braka sa španskim kraljem. Umrla je 17. novembra 1558, najvjerovatnije od karcinoma jajnika, a kako nije imala toliko željenog djeteta, naslijedila ju je polusestra Elizabeta I.
Iako je u svojoj oporuci zatražila da bude sahranjena pored svoje majke u katedrali Peterbourough, Marija je sahranjena u Westminsterskoj opatiji. U isti grob će četiri decenije kasnije biti sahranjena i njena polusestra Elizabeta. Natpis na njihovom grobu, kojeg je dodao Jakov I Engleski, na latinskom kaže: "Partneri i na tronu i u grobu, ovdje leže dvije sestre, Elizabeta i Marija, nadajući se uskrsnuću".
Sjećanje na Mariju I i njenu vladavinu preživjelo je u mnogo oblika umjetničkih djela. Popularna dječija uspavanka, "Mary, Mary, Quite Contrary", za koju se smatra da je stvorena u 18. vijeku od strane protestanata, indirektno i putem poređenja govori o marijanskim persekucijama, Marijinoj nesposobnosti da rodi djecu i nezainteresovanosti njenog muža za nju. Dok ova pjesmica Mariju prikazuje kao tragičnu figuru, za današnje mišljenje o Mariji kao tiraninu zaslužnim se, između ostalih, smatra i Mark Twain, koji ju je u svom djelu zvanom "Kraljević i prosjak" nakratko prikazao kao hladnu i okrutnu osobu.

http://bs.wikipedia.org/wiki/Marija_I_Engleska

Tako dobra tema a malo poećena. Izgleda da nam je lepše da se pljujemo po ovom forumu, nego oveko nešto da se oživi:

Evo i mog doprinosa ( naravno prepisano iz ,,Vikipedije"):

Amelia Earhart (rođena 24. jula 1897. u Atchinsons, Kansas, SAD; nestala iznad Pacifika, 2. jula 1937.) je bila američka pionirka avijacije i borac za prava žena.
Amelia je prva žena koja je tromotornim avionom preletjela (kao putnik) sjeverni Atlantik između 17. i 18. juna 1928. s pratiocem pilotom Wilmerom Stultzom. Prvi put je poletjela godine 1919. a samo godinu dana nakon Charlesa Lindbergha bila je prvom ženom koja je preletjela Atlantik i to sasvim sama između 20. i 21. maja 1932. U julu 1935. Letjela je sama od Havaja do Kalifornije 18 sati i 16 minuta pri čemu je preletjela 3860 kilometara. Smatra se jednim od najznačajnijih pionira avijacije.
Nešto prije svog 40 rođendana, krenula je u avanturu koju niko do tada nije uspjeo niti oprobao. Krenula je na let oko svijeta. Željela je da preleti zemlju na dužini Ekvatora. Kao avion joj je stajao na raspolaganju Lockheed Modell 10 Electra, kojeg je financirao njen suprug George Palmer Putnam. Prvi pokušaj u martu 1937 godine je prekinut na Havajima zbog udesa prilikom uzlijetanja u kojem niko nije bio povrijeđen. Sa svojim Navigatorom Fredom Nolanom startala je ponovo 21. maja 1937 u Majamiu. Nakon nekoliko međuslijetanja u Brazilu, Zapadnoj Africi, Kalkuti i Rangunu nakon što je preletjela 3/4 svoga cilja, startala je 2. jula iz Lae u Novoj Gvineji da preleti zadnji dio (Pacifik). Kursirala je prema Hovland-Ostrvu gdje je još jednom htjela da napravi međustopno slijetanje zbog sipanja goriva i odmora prije završne faze leta. Međutim tu nikada nije sletila. Nakon nekoliko radio kontakata sa zemljom avionu se gubi svaki trag.
Najveća akcija potrage u dotadašnjoj historiji, pokrenuta je nakon njenog zadnjeg javljanja preko funka 2. jula u 8:45 h sve do 19. jula kada je američka vlada teškog srca odustala od dalje potrage. 64 aviona i 8 ratnih brodova američke vojske su učestvovali u potrazi, više od 402.000 km² Pacifičkog okeana je pretraženo a sve to je koštalo od prilike 4 miliona US-Dollar-a u tadašnje vrijeme je to vrijedilo kao danas 100 miliona dolara. Amelia Earhart je proglašena „nestala, vjerovatno mrtva“. 1938 je u njenu čast na Hovland ostrvu izgrađen svetionik.