Legende fudbala

Bravo za tekst o Prekiju , inace da "severnoamericki Rambo" bi bio zaista fantastican opis za njega , napravio je zaista izvanrednu karijeru u Americi kou je okoncao 2005. u 42. godini kao igrac Kanzas Sitija , ekipi koja ga je najvise proslavila i on nju , gde je u 2 mandata odigrao preko 200 utakmica i postigao preko 70 golova.
Mada napravio je i odlicnu "indoor" karieru kao igrac "malog" fudbala (Futsala) , mislim da je u jednom momentu bio i najbolji svetski "indoor" igrac.

Inace trenutno je trener Sent Luisa , jedna nova ekipa, osnovana 2014. koja se trenutno takmici mislim u trecem rangu fudbala u SAD.
 
Kakav je to igrac bio...Kao da mu nije bilo sudjeno da bude ovencan trofejima... Inace taj Juventus je bio haos nisu znali dje biju najvise pamtim onog kukavnog Felipe Mela jednog od predvodnika te nove generacije Brazilskih zadnjih veznih na kojima je pocivala Dungina igra...Nikako mi neide u glavu kako ga odmah posle nesrecne epizode u Juventusu nije pokupio neki top top klub i koliko smo puta ja i drugar pricali o tome "zar ne vide da je Diego sigurno medju top 5 pakera na svetu bez dileme, kakav Volzburg ******"... Inace secam se price o njemu i Robinju kada su se pojavili tada je prica kruzila da je Santos Peletovu 10ku vratio u upotrebu pojavom Dijega...Moguce da je mit posto tu informaciju nigde da nadjem sada evo bas pokusavam...Ali tada su svi o tome brujali...

Inace kad smo kod tih 'legendi mitova i angendota' pade mi napamet da je za Sportskucentralu izjavio Jokanovic dok je igro u Chelziju kako je prosto neverovatno da Jimmy Flojd Haselbajnk nije u stanju da loptu ispimpla vise od 5 puta...A da je nesumnjivo svetska klasa...E sad ja sam ubedjen da je lozio novinare iako je mrtav ozbiljan to izjavjio...Mislim nema sanse...Ali se secam da je to govorio pre nekih 15 godina bice...
 
Tebra a gledaj sad ovo najbolji video u istoriji Jutuba Bari mi ga je poslao jos odavno i to bas mislim na ovoj temi ..

Нисам видео овај микс раније, хвала ти. Каква је привилегија била гледати ова два мајстора...Фанови Месија и Кристијана, поједите се од муке...
 
U ovosedmičnoj kolumni donosimo vam ppriču o legendarnom igraču Sarajeva Asimu Ferhatoviću - Hasetu.

Fudbaler, dobrotvor i utemeljitelj najbolje ćevabdžijske firme na svijetu. Prije je barem bilo tako: do tridesete te raja ozbiljno shvata po tome kako barataš s loptom, od tridesete - koliko para imaš. Za njega se pričalo: da je predriblao pet igrača, ostavio loptu na gol-liniju, okrenuo se prema klupi gdje je sjedio selektor (čovjek se, valjda, zvao Lustica, ili tako nekako) koji ga nije volio, jer previše dribla, nabio loptu u polje i rekao: 'E, haj' ga sad ti daj!'; da je skupljao čarsijsku sirotinju i u velikoj samoposluzi na Kovačima kupovao po desetak-petnaest fasunga; da bez raje nije uspio izdržati u Istanbulu gdje su ga nosili na rukama više od mjesec dana; da je umoran dolazio na prvenstvene utakmice jer nije mogao odbiti poziv te iste raje da ih pojača kada se u mahali igralo u sepet trešanja; da je ona pjesma Zabranjenog pušenja... I da će te ljudi, kad konačno ostariš, cijeniti po tome koliko znaš da šutiš o sebi i svojoj veličini. Hase je i to znao. I zato je na ahiret otišao kao gospodin. ”…Asim Ferhatović igrao je samo za bordo tim i oko dva mjeseca u Fenerbahče. Volio je klub i svi su voljeli njega. Nažalost, njegovo veliko umijeće nije imalo i odgovarajući odjek: odigrao je jednu, samo jednu reprezentativnu utakmicu kada je 8. oktobra 1961. godine u Beogradu pobjeđena J. Koreja sa 5:1. Tada i nikad više... Dok postoje oni koji ga pamte, uvijek će se spominjati jedna utakmica - jedna od životnih - koju je Sarajevo odigralo s BSK-om. Godine 1955. Sarajevo je gostovalo na Karaburmi u Beogradu, gdje je igralo utakmicu sa BSK-om. Beogradski tim je redao pobjede pa se očekivalo da će i ekipa sa Koševa biti lahko savladana. U tom susretu glavni junak bio je Asim Ferhatović…” U jednom drugom gradu također se igrala prvenstveno utakmica, ali je gledaoce više zanimalo ono što smo saznali u radioprenosu sa Karaburme. Mladi, gologlavi Sarajlija - po zagrebačkom advokatu Jerku Šimiću “raspjevani sevdalija” - zabavljao je beogradske fudbalomane svih 90 minuta.
Driblao je, vraćao se s loptom unazad, pa opet varao čak i domaćeg golmana dovodeći svoje čuvare do ludila. ..Zahvaljujući radioprenosu i glasu reportera Radivoja Markovića, oduševljenim Hasetovim bravurama, iako samo kao slušaoci mnogi i danas pamte tu fudbalsku predstavu, svojevrsni cirkuski matine Haseta protiv BSK…” Na Karaburmi, te 1955. god. čitav stadion je stajao na nogama i aplaudirao majstoru, romantičaru. Takve igre se rijetko viđaju. Još je ljepša bila slika kada su ga na kraju utakmice protivnički navijači u špaliru aplauzom ispratili sa stadiona. Priča o Hasetu je priča o estetici sporta i etici života ispunjenog pomaganjem sirotinji. Spomenut ćemo još nekoliko lijepih i neobičnih detalja iz njegove karijere. Još od prvog nastupa u susretu sa Zagrebom na Koševu, osamnaestogišnji mladić postaje ljubimac navijača. Postigao je svoj prvi gol za Sarajevo. Taj pogodak je odlučio utakmicu. Half Joksimović bio je zbunjen pred driblinzima dječaka kojeg je prvi put vidio. I brojna publika je prvi put vidjela kasnijeg ljubimca. Bio je to početak blistave karijere fudbalskog boema sa Koševa…U jednom susretu s Partizanom na Koševu izvanrednim fintama iz igre je "izbacio" Vasovića, Pajevića, Jončića i Jusufija. Kada je završio akciju i Sarajevo postiglo gol, on je neočekivano otišao u svlačionicu. Niko na stadionu tada nije znao šta se dogodilo. Svi su mislili, naravno i sudija, da je od zamora pozlilo Hasetu i da se nakon ukazane pomoći vratio u igru. A on se u svlačionici napio vode. Ima još dosta neobičnih priča o igri fudbalskog kaligrafa. On je 1963. godine otišao u Tursku i sklopio ugovor s Fenerbačeom. Svakodnevno je s telefonom kontaktirao s klubom u Sarajevu. Jednog dana mu je u telefonskom razgovoru sekretar Budo Vuković rekao da su u nevolji uoči susreta sa Željeznicarom, jer nemaju dobru ekipu. Hase je na to odgovorio da odmah kreće u Sarajevo. Položio je turskom klubu novčanu garanciju da će se vratiti za desetak dana, dobio ispisnicu, stigao u Sarajevo, ponovo se registrovao za matični klub i za nekoliko dana stekao pravo igranja. Utakmica na Grbavici bila je burna. Željo je imao odličnu ekipu, ali Ferhatović je bio neuhvatljiv.
Sarajevo je dobilo taj susret sa 3:2 a poslije postignutog gola Hase je u oduševljenju i trku naletio na stativu koja je pukla. I ponovni njegov dolazak u Tursku nakon te utakmice na Grbavici je bio privremen. Odigrao je tamo samo devet utakmica i dao više novca turskom klubu nego što je dobio, samo da ga pusti u Šeher. Bez Sarajeva nije mogao! Volio je da igra na ulici ili livadi. Prije i onih najvažnijih utakmica, Hase je sa rajom igrao na male golove. Nije znao za specijalne pripreme, ni za karantine, ni psihologe! Jednostavno: volio je fudbal i igrao ga od srca. Protivnički igrači su ga često tukli po nogama. Povrijeđen je igrao i davao golove. Znao je da pobjegne iz bolnice samo da bi obukao dres Sarajeva. Na jednoj utakmici na Koševu Hase je izvodio takve bravure driblujući protivničku odbranu da je radio-reporter Mirko Kamenjašević u trenutcima oduševljenja rekao: "Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!" On je jednostavno s loptom mogao sve. I zato kao uspomena i istinita legenda može da bude jedan naslov u novinama kada se Asim Ferhatović opraštao od fudbalskih terena. Tada je preko cijele stranice novinar koji se godinama divio Ferhatoviću napisao:"JEDAN JE HASE!" Bio je to ljubimac navijača Sarajeva, koga su voljeli i navijači Željeznicara, Partizana, Crvene Zvijezde, Veleža, Hajduka. Radi "Haseta" su na Koševo dolazili ljubitelji sporta i divili se čarobnjaku ove igre koji je u trenucima nadahnuća znao proći kroz cijelu protivničku odbranu.
I danas se pamte njegove riječi nakon kratke epizode u Fenerbahceu:"Ne mogu, brate ja, igrati za novac i slušati kako trebam igrati. Hvala im, bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu samo u Sarajevu igrati.".
U 16 godina igranja u dresu Sarajeva, Ferhatović je postigao ukupno 100 golova u zvaničnim utakmicama, što ga do danas čini najboljim strijelcem Sarajeva, svih vremena, kada su u pitanju zvanični nastupi.
Hase je umro od infarkta, u svojoj rodnoj kući na Kovačima u noći sa 24. na 25. januar 1987. godine, a da ga njegov grad i njegovi sugrađani, koje je neizmjerno volio, nisu zaboravili, najbolje pokazuje činjenica da njegovo ime danas između ostalog nose i stadion Koševo, omladinska škola FK Sarajevo, ulica u sarajevskom naselju Koševo, memorijalni malonogmetni turnir, musluk česma na Baščaršiji, te memorijalni šahovski turnir.
 
Нови мој текст, мада премали за играча какав је био.

Заборављене легенде Топчидерског брда четврти део-Миленко Аћимовић
 
Нисам видео овај микс раније, хвала ти. Каква је привилегија била гледати ова два мајстора...Фанови Месија и Кристијана, поједите се од муке...


Kako to danas reći a da bude približno opisno realnom stanju-njih nije volio onaj homić pele,a nisu ni oni njega,oni nisu imali sudačku zaštitu nikada -a nikad je nisu ni tražili-oni su rješavali utakmice kad god je to trebalo-najbolje možda opisuje izjava Skolarija 2002 na SP tada izbornik Brazila kad su ga novinari prije početka prvenstva pitali koja je taktika Brazila za SP kratko je odgovorio 3R tako je i bilo uzeli su titulu prvaka svijeta..

Za mene stvarno najbolja dvojica ikada-Maradou nisam toliko pomno pratio jer sam mlad.Jedino neznam koji od njih dvojice?Malić mi je draži i ima ljepše poteze a stari je vjerovatno najbolji ikada i takav se roditi neće-jer---bla bla ma nemože se to opisati
 
Тачно, Пеле га је звао својим наследником, био је талентованији од Тевеза а на крају, све се свело на 2-3 солидне сезоне...Како му је успело 100 утакмица да игра за Бразил немам представу...

Pa homić pele -da nije homić valjda nebi bio onoliko važan i sam njegov popis 100 najboljih je katastrofalan,
 

Back
Top